sad kužim šta znači poželjeti sreću s pisanjem bloga...i opet, dođe mi da pišem baš kad imam pred sobom otvorenu bilježnicu iz povijesti i pedeset stranica za naučiti sutra za test...ma stignem ja to. uz pomoć capuccina....puno,puno capuccina. ili kave. inače, pravim najgoru moguću tursku kavu na svijetu. čak je ni ja ne mogu piti..ali to nije sada bitno. ne znam što bi uopće sad moglo biti bitno. ovaj vikend donekle je promijenio moj život...izgubila sam jednu važnu osobu u svom životu. izgubila tako da se neće nikada vratiti, da joj kažem sve ono što nisam stigla, što sam htjela reći, a zaboravila sam...ili sam odgađala učiniti neke stvari, misleći da ima vremena...ali, vrijeme nas iznenadi svojom brzinom..život nas iznenadi događajima koji ga mijenjaju....a nitko nas ne pita smije li se to dogoditi, želimo li još nešto učiniti...ali život je valjda takav. ide dalje. prihvatite što vam nosi i idete dalje. noseći u sebi ono zrnce vječne tuge koja nikad neće proći, one tuge koja vas istodobno podsjeća na ljepotu života, na ljepotu trenutka....
izgubila sam ove godine dvije važne osobe i sad bih voljela da sam objema posvetila malo više pažnje. ali tješi me pomisao da su znale koliko ih volim, i spoznaja da su i one voljele mene. čovjek uči dok je živ...naučila sam da nikad nije kasno nazvati nekoga samo da mu čujemo glas, da je važno reći nekome da ga volimo, pa makar to i znali, jer nikad ne znamo kad će biti posljednji put da to govorimo. naučila sam da je svaki trenutak vrijedan, da ga treba iskoristiti, da je važnije posvetiti pažnju drugima, i da je ''nemam vremena'' besmislena isprika stoput izgovorena i namjeravam je manje koristiti...
kažu da će ljudi zaboraviti što smo rekli, što smo učinili, ali da neće zaboraviti kako su se zbog nas osjećali...iskreno se nadam da je tako. izgovorimo riječi koje u istom trenutku požalimo, ali one opet bole...možda čak ne osobu kojoj smo ih rekli, već nas same...
besmisleno je žaliti, prisjećati se stvari koje smo učinili loše ili onih koje nismo učinili, bolje je sjećati se lijepih... kao što balaš kaže ''slike postaju sve bleđe i bleđe, a lepe potiskuju ružne...''
naučila sam da je život stvoren od trenutaka, manje ili više lijepih, ali sve ih prihvatite....
kad vam padne na pamet javiti se mami, tati, baki ili prijateljici u ponoć, a pomislite da je prekasno, ne oklijevajte:podignite slušalicu i okrenite njihov broj...
uza svu svoju tugu i nesretne događaje koje nam donosi život je opet lijep. kiša će padati cijeli tjedan, a mi ćemo živjeti za dugu i sunce...jer kad tad moraju doći...
kako bi bilo da znamo što nas čeka, bismo li bili sretniji...? ili je ljepota života baš u njegovoj nepredvidljivosti...?
...uplaši me sjaj milion sveća
kad se nebom popali
gde je tome kraj...?
za kog su tako dubok zdenac kopali...?
zašto se sve to dešava...?
dal čovek išta rešava...?
il smo samo tu zbog
ravnoteže među zvezdama...?
i opet kad je teško, vjerujem. iako u prvi mah posumnjam u Njega, sumnja nestaje. što bi bilo da ne vjerujem...? kad znam da postoji neki bolji svijet, odmah mi je malo lakše, pomisao da se patnje koje proživljavamo naplate...
...i'm loving angels instead...
Post je objavljen 02.11.2005. u 23:21 sati.