subota, 19.03.2011.
koliko je prošlo? 3, 4 godine?
Ne mogu vjerovati da se sjećam lozinke!
:D
http://www.youtube.com/watch?v=rx3PW1mqadA
srijeda, 05.03.2008.
wow pa ne mogu vjerovati, sjetila sam se lozinke i korisnickog imena:) nisam pisala vec sto godina i sad ovako na pocetku nemam pojma sta da napisem. vjerojatno vise nitko i ne dolazi na ovaj blog, zamisljam ga negdje samog prekrivenpg prašinom ili zaraslog u travu...:) ali eto, odlucila sam ga barem malo ili barem nakratko oživjeti, razlog zasto sad pisem ili bolje receno piskaram je najvise to sto mi treba neki ispusni ventil- pritom ne mislim samo na ispusni ventil za frustracije ili bilo sto slicno s negativnim predznakom, nego samo da neke misli oblikujem u nesto koliko toliko, barem metaforicki, opipljivo. razlog zasto sam prestala pisati? nekako je odjednom previse ljudi saznalo da imam blog, i adresu naravno. a ako necu tu i tamo izraziti koju 'osobnu' misao pisanje i nema nekog smisla, i guess. tako da sam prestala. nije mi bas ugodna pomisao da ljudi koje poznajem o mojim propalim ispitima ili ljubavima citaju izmedju nightlife rubrike na indexu i facebook-a. mogla sam promijeniti adresu ali prelijena sam za to. mogla sam pisati u wordu i nikad ne objaviti ali to je onako malo pustinjski, malo nezanimljivo, ne mogu staviti lijepe slicice uz svaki post. :)
cudno se osjecam dok pisem, kao da radim nesto novo, a ne nesto sto mi je prije bilo svakodnevica otprilike. ne samo pisanje bloga nego svega ostalog : od dnevnika do uvijek zapocetih nikad zavrsenih romana doma u word-u...
neka ovo bude mali uvod, a nakon njega,mozda se prica nastavi a mozda joj je sudjeno da je vec gotova...
ponedjeljak, 04.06.2007.
optimizam: temporary unavailable
somewhere on the way she managed to lose herself.
she lost it piece by piece and when she turned around to get the pieces back,
it was too late- she was gone...
srijeda, 23.05.2007.
hej svima :)
samo da vam se nakratko javim. sorry što vas nisam komentirala neko vrijeme, malo sam manje na netu, ali vratim se ja brzo :)
pratim vas (a i mene neki blogeri, malo je spooky o tom next time)
pusa svima, uživajte u suncu,sladoledu, činjenici da možemo napokon nositi minimalno odjeće, plešite što više možete, smijite se, ljubite, slušajte dobru glazbu (ništa depresivno), ne razmišljajte previše, ako ste na moru okupajte se koji put i za mene, i uživajte :)
pusa 
evo vam jedan simpa spot:)
''...let love be the reason between me and you...''
the bees-listening man :)
petak, 04.05.2007.
sad znam što je danijela martinović mislila kad je rekla da će biti bolje od ponedjeljka... :p
Opet počinje čudan osjećaj. Možda zato što znam da se bliže ispiti. Kao da se podsvjesno udaljavam od svake obaveze, želim je odgoditi za neko dalje vrijeme kad 'budem spremna' ili je odgoditi zauvijek. Zašto? Nemam pojma.
Ulaganje u odnose s drugima nije uvijek sigurna investicija. Tek sad vidim kako se ljudi mijenjaju. Kako se skrivamo jedni od drugih, želimo u očima drugih biti ono što nismo u svojima, a htjeli bismo.
Opet leptirići u trbuhu. Opet strah da se ne prevarim i ovaj put, zbog loših iskustava strah od nečeg što bi moglo biti dobro. Koliko god puta rekla sebi da je neke stvari najbolje ostaviti tamo gdje su se dogodile- u prošlosti, ne mogu se opustiti. Je li on vrijedan toga da se potpuno prepustim? Teško da bih podnijela još jedno razočaranje da dođe tako brzo. Pusti stvari da idu svojim tokom…
Strah od ljubavi je kao strah od smrti, a ako smo uvijek živjeli u strahu kao da nismo ni živjeli. Parafraziram. Možda je ovaj put drugačije, možda će sve biti vrijedno truda.
Želim pobijediti samu sebe, želim uništiti neodgovorno derište koje se boji svakog (ne)uspjeha.
Nakon ovog malog strujosvjesnog izlaganja malo 'događaja'.
Vraćamo se s Jaruna u srijedu navečer, tj. u četvrtak oko 3 i pol ujutro. Ja i Kata (a ko bi drugi? J) . zapričale smo se o svemu i svačemu, kad ona odjednom staje. Vidim tipa kako nam se približava, u nečem narančastom. (zaključih ja bez naočala:P) Ma neću sad pokazati da me strah. Hrabro kročim naprijed, hihi, i skužim da tip nije u narančastom, as a matter of fact- nije ni u čemu, gol golcat drži svoju muškost u rukama. Doduše, imao je tenisice, crnu kapu i ruksak na leđima (praktični ekshibicionist- nosi odjeću u torbi da se ne prehladi). Počela sam se smijati, a on je samo prošao kraj nas. Katin mudri zaključak je da je sigurno gay.
Mislila sam da bih se prestravila u ovakvoj situaciji, ali mi je bila šokantno smiješna. Danju normalni ljudi, službenici u pošti npr, a navečer. Izlaze iz kuće pozdravljajući se s roditeljima 'mama, idem ja.' 'dobro, sine, pazi se, znaš da ima svakakvih luđaka. I dobro se obuci da se ne prehladiš'. 'oću, mama'.
Tražimo neku restoran. Imate makrobiotički iza ugla odmah kaže simpatična gospođa. O Bože, molim Te, neeee. Tetkin pogled pun znatiželje i želje za novim kulinarskim otkrićima. Ne mogu odbiti naravno. Sve je sterilno i miriše po bolnici, zdravom životu. Čekamo konobara. 'vjerojatno sad meditira u kuhinji', kažem u nadi da će tetka primijetiti da bih sad radije nešto masno i kalorično nego tofu u saisanu ili kako već. (trebao bi mi rječnik da prevedem jelovnik koji pola nisam razumjela). Obradujem se kad na tanjuru vidim krumpir u svom normalnom obliku. Pa nije bilo tako strašno, samo ću se sljedeći put prije večere s tetom najesti. :p i trebala bih se malo zdravije hraniti, odlučila sam. Ma, od ponedjeljka.
ponedjeljak, 23.04.2007.
na početku, special thanks za novi dizajn Maloj Chi ja ga obožavam, hope you like it too. ova slika u sredini me podsjeća na mene kad sam bila dijete i nisam vadila palac iz usta (zato sam se mučila s aparatićima zbog mrvicu izbačenih zuba:))
od ovog tjedna malo mijenjam ploču: više ne pišem samo da bih pisala (ok, blog tu ni ne spada), više ne idem na kave samo radi kave (svi su ljudi s kojima kafenišem dnevno dragi, ali imam osjećaj da će mi glava eksplodirat od dragih ljudi)-kave samo s mojim najbližim društvom, frendicama s faksa i blog frendicama :)).
neću provjeravat mail manijakalno svakih pet minuta, pa ću stoga malo rjeđe na mailove i odgovarat:) msn i skype su zabranjena zona :)
dakle, treba mi prostora hehe. volim ja surfati netom i sve to, ali stvarni svijet u kojem mogu disati, slušati, gledati (a da mi vid zbog toga ne oslabi:)), osjetiti, sanjati, plesati, smijati se ( ne sama pred monitorom) mi je ipak draži :)
opet se glupavo smijem i idem u kino gledati SF trilere, nešto čudno se događa :))
nadam se da uživate u lijepom vremenu, s dragim ljudima, da se puno smijete, slušate dobru glazbu, čitate dobre knjige i primjećujete male blesave stvari zbog kojih se smijete satima. (kao npr zlatno funky astronautsko odijelo u SF trileru koji smrtno ozbiljno priča o kraju svijeta, dok ljudi u kinu umiru od smijeha:)). nije bitno ako ne kužite, i meni se događa da samu sebe ne skužim.
pusa svima
ponedjeljak, 16.04.2007.
kad sam imala 16.... :p
Otkad sam se vratila od doma u Zagreb nisam baš imala pretjerano vremena za pisanje. Nažalost nisam spašavala svijet, niti prevodila knjige, niti se bavila filozofskim pitanjima ili povukla u osamu da razmišljam o smislu životu, radila sam malo prizemnije stvari od koje će koristi imati samo kafići- ispijala kave. Dogodi li vam se ikad da vam se ide nekad negdje, pogotovo ako je lijepo vrijeme , a nemate s kim? Ne da ste usamljeni blabla, već se nekako potrefi da baš tog popodneva svi imaju faks, ili su taman došli iz grada ili nešto deseto. (ili oni to mene muljaju?:p) a onda dođe petak kad imam obaveza preko glave (sad, jesam ih izvršila ili nije manje je važnoJ) i svi zovu ajmo na jarun, ajmo u grad, ajmo se izležavat pred tv-om. Ali neka, nadoknadila sam propušteno. A sad je napokon vrijeme da se malo uozbiljim. Iako, ne znam kako će to ići, u zadnjih mjesec dana vratila sam se par godina unazad, ponašam se ko dijete neko. Ajde, barem sam se vratila u djetinjstvo a ne u pubertet- to bi bilo strašno 
Hm, kad ga već spomenuh padaju mi na pamet pubertet i odrastanje. Prvo sam prošla, drugo je proces koji će kod mene još dugo trajati. Nije sad da sam neodgovorna ili da nemam nikakvih ciljeva u životu, ali kad netko spomene odrasle, meni se odmah pojavi slika moje odrasle rodbine, profesora i ostalih otpisanih (šalim se :)). Koliki god to klišej bio, želim zauvijek zadržati u sebi dijete kojemu će sve biti zanimljivo i koji će se svemu veseliti. Koje neće razmišljati koji će sladoled na temelju kalorija ili nečeg drugog, već će reći ovaj zato što dobro izgleda na slici onako ružičast i njami. (klinac na Jarunu jučer hehe)
Djetinjstvo mi je bilo super, obilježeno mačevima i barbikama. Mačevi prije rata u Mostaru s klincima iz ulice, mojim tadašnjim najboljim frendovima (o svemu tome neki drugi, malo duži put). Lutke, bombone i more u izbjeglištvu. Barbike u malom mjestu blizu Mostara. Krali smo drva od nekog čovjeka da bi im pravili krevete i ostatak namještaja u kućicama od kartona. (nismo bili fensi djeca koja su imala matelove kućice, ovako je bilo zabavnije
). Iz tog razdoblja lagodnog življenja, nebriga i ostalog, grubo me izvuklo prištavo čudovište zvano pubertet. Ma nije on bio tako stresan, ali bio je nešto što ne bih htjela ponoviti. Ne zato što sam bila neka asocijalna ličnost (baš naprotiv, ni tada nisam stizala na sve kave) već zato što nas sve prati neka nesigurnost tada, nagle provale suza zbog ne znam ni ja čega već, nesigurnost u izgled ( ja sam bila uvjerena da kad hodam moram provjeravati jel me guza prati ili je ostala stotinjak metara iza jer je nisam mogla više vući a sad vidim koliko sam nerealno doživljavala sebe, svoje tijelo i cjelokupan izgled 
).
Sjećam se izlazaka u prvom srednje, frendica koja sad ne ide ni na wc bez pudera i ja u džemperima, tj ja u džemperu, ona u majici s natpisom Hot girl zone- kako ironično za to dobaJ, nenašminkane u subotnjem izlasku. Mama i tata, spomenik vam dižem što me niste puštali da duže ostajem vani. (vidjeli ljudi kako izgledam 
) a kasnije smo otkrili i make up, nažalost. Zlouoptrebljavali ga zlostavljajući svoje oči crnom olovkom i izgledajući kao sumo hrvači kad im se oči skoro ne vide. (almissa, ako čitaš- you know what i'm talkin about :p)
Moje simpatije u tom razdoblju , glavni junaci mojih dnevnika (imam dnevnike od 8. do kraja trećeg srednje) izmjenjivali su se.
Prvi srednje obilježili su P.L. , koji se prošle godine zaredio (toliko o mom besprijekornom ukusu), moja simpatija još iz osnovne. Tad mi se činio kao savršen lik, jedan od onih koje nikada nećete preboljeti (hahaha). Svirao je u bendu gitaru (sjetimo se samo njegovog odabira scenske odjeće:p), bio presladak i svaki razgovor s njim, ili ne-razgovor i sad je uredno dokumentiran u mom dnevniku. 
A na misi za Uskrs vidjela sam ga na oltaru. sad je i to dokumentirano. :)
Dalje, D. tip koji mi je bio pojam ljepote ( a bio je stvarno lijep), izgledao je kao tip s reklame za neki parfem. Ja sam bila prvi srednje, on četvrti. Sjećam se kako smo ja i T. gledale maturu njegove generacije, a meni je bilo dovoljno samo spaziti njega u gornjem lijevom kutu tv-a kako prolazi i smatrati to jednom od najromantičnijh scena ikad snimljenih. J dakle, onaj se zaredio, zanima vas što je bilo s D.? Cura mu zatrudnila, oženili se, on sad radi kao u referadi sveučilišta u mostaru ( a znate da ja i nisam baš luda za ljudima koji rade u referadi
) i kažu da je opasan. I da, više uopće nije tako lijep.
Treći koji je obilježio prvi srednje bio je M. Mršavi roker za kojim sam bila luda. Isto tako, svaki naš slučajan susret bio je urednom dokumentiran. Sjećam se kako je u Pasageu igaro bilijar i onda navio na jukeboxu od RHCP Easily. Moram li reći koliko sam zavolila tu pjesmu. Iako sam, naravno, pepperse voljela i prije njega. J naše upoznavanje bila je jedna od stvari od kojih se i danas crvenim. N., moj prvi dečko iz 8.razreda usput budi rečeno, me je rekao upoznati s njim. I tako, M. igra bilijara, dolazi mu N. i malo ga udari po ramenu i izgovori rečenicu koja mi i sad odzvanja u glavi i budi loša sjećanja: Ej, ona bi se htjela upoznat s tobom. How lameeeee. Ajme, i sad sam crvena nakon nekoliko godina i nekoliko stotina kilometara udaljenosti između nas. :p što se s njim dogodilo nisam sigurna, ali mislim da se nije ni zaredio ni oženio. Povremeno se sretnemo na vjenčanjima i hvala bogu, više nisam ružno pače pa me možda i ne prepoznaje hehe.
I sad da spomenem još neke odjevne kombinacije mene i frendica iz tog doba, čisto radi vizualnog doživljaja. Ja- tada sam se furala na neki superkulurbani rokerski stil, hehe. Bijele starke, koje su mi bile malo velike, ali kao da je to bitno, bile su jedine starke koje su se tada mogle naći na području hercegovine. J sjećam se da sam doslovno sanjala da imam crvene starke. Traperice normalne, malo na šiz (auć), i majice u hippy stilu ili neke crne. Ponekad za izlazak i džemper sa svojim bojama iz spektra 
T. antologijska majica s natpisom Hot girl zone, samtne hlače i wannabe zelene martensice.
V. crno-zelena (flouroscentna) majica sa jednim mrežastim rukavom
B. u rasparanim trapericama, prevelikoj majici s likom Jima Morrisona, raspalim starkama, s lanćičem sa znakom anarhije (nisam sigurna je li znala što zanači:)), s pregustim obrvama. danas je šminkerica koja sluša narodnjake hehe.
Bile smo tako cool.
Ako ništa, mi smo to stvarno mislile, i stvorile smo dobre uspomene koje ne bih mijenjala. :)
Slušaonica u prvom i drugom srednje: Ramones, U2 (ne znam kako više nismo rigali na Wirh or without you koliko smo je puta čuli), Peppersi (ova tri benda su mi i sad najdraža:)), Gunsi, Nirvana, Doorsi, Metallica... :)
pop pjesmuljci su mi bilo ispod časti za slušati
nedjelja, 08.04.2007.
kako je lijepo biti doma... :)
Doma sam. Napokon. Trebalo i je zadnjih nekoliko dana u mojoj Hercegovini. Zagreb stvarno volim, pogotovo ljude koje sam tamo upoznala i bez kojih ne bi bio isti, ali vidjeti svoju obitelj, popiti kavu u Parisu, prošetati starim mostom, sjesti na kavu u Mostar, spavati u svom velikom krevetu, izvaliti se sa sestrom pred tv-om, smijati se i vidjeti sve ljude kojih sam se poželila- ne može se mjeriti ni sa čim. Sutra već spremam stvari i nazad u Zagreb, iako razmišljam da li da propustim dva predavanja i produžim svoj boravak doma. Hm, zvuči primamljivo.
''Kako je danas divan sunčan dan'', rekla je dok smo se vozile u autu. ''Idi *=?)=?(&//)'' bila je sljedeća rečenična konstrukcija kad je vidjela da pet minuta prije početka mise ja lakiram nokte na zadnjem sjedalu automobila crvenim lakom iako su mi čitavo jutro govorili da se na vrijeme spemim(da, sad stavljam crveni lak na nokte da ih izgledala cool). Klimaks- promjene raspoloženja.
U drugom činu tetka Marija mi potiho u kuhinji govori kako je nešto najljepše udati se i imati djecu , ali neka ne bude Hercegovac jer su oni loši u komunikaciji. Neće tetka, kažem ja. Kao da sam već u poziciji da biram.
U trećem činu nas je manje za stolom. Široka paleta likova. Tetak koji razgovara na telefon s poslovnim kolegom i histerično ga napada (jer je kolega glup opći je zaključak). Tetka kaže da je možda zvao da mu čestita Uskrs. Svi se smijemo. Ali loš je u komunikaciji, mudro dodajem. Rodica koja samo šuti i lista novine od zadnje stranice i svako malo priupita kad idu. Tetka u rozom džemperu i crvenim naočalama s kojom pričam o Čehovu. Mama koja upadne sa svojim forama. Rođak koji šuti i jede francusku salatu. Tata koji dobaci pokoji ciničan komentar. (primijetila sam da kad malo 'pametuje' šire mu se nosnice).
.
Svima sretan Uskrs i nadam se da uživate u lijepim sunčanim danima.
petak, 30.03.2007.
Sitnice koje život znače
hej, nekad treba malo obratiti pažnju i na sitnice...
-Jutarnja molitva. Bez obzira na to Kome se molite, neka bude iskrena. Zamolite da vam taj dan ne promakne ništa što bi vam moglo dan uljepšati. Zamolite da vam cijeli dan oči budu širom otvorene.
-ljepota kiše. Da, po zakonu vjerojatnosti netko od nas će zaboraviti kišobran baš u vrijeme najvećeg pljuska, nekoga će poprskati auto, netko će ugaziti u blato svojom novom tenisicom koja propušta kišu. Ja sam npr. dokaz da se ovakve stvari događaju. Ok, zadnje nije još, ali samo je pitanje vremena. J ali, ako zanemarite sve ovo, na trenutak zatvorite oči i slušate kako kiša pada… (po mogućnosti neka to ne bude dok prelazite cestu).
-slušajte glazbu. I neka to ne bude samo usputno slušanje, stvarno SLUŠAJTE riječi, melodiju… par pjesama koje popravljaju raspoloženje: Baz Luhrmann- everybody's free (to wear sunscreen),
India Arie- Video, ramones- I believe in miracles, Queen- Crazy little thing called love, Nelly Furtado- Forza...
-rascvjetalo drveće. Ok, zadnjih dana je vrijeme takvo da je teško uživati u sivilu oblaka, ali čim dođe prvi sunčan dan…
-zalazak sunca. Neki dan smo imali predavanje na trećem katu, u predavaonici iz koje se tako savršeno vidi nebo. I bio je zalazak sunca. Pogled kakav odavno nisam doživjela- savršena kombinacija i prelijevanje ljubičaste, crvenkaste, plave i sunce koje zapada negdje među tu mješavinu boja i zgrade… dok su ostali oko mene 'hablali en espanol', ja nisam mogla skinuti pogled i malo je falilo da izvadim fotoaparat iz torbe i slikam. možda sam trebala…
-kava. Bilo da se radi o kavi kao napitku (moja preporuka: nes s mlijekom 'to go', još dođe u onoj američkoj čaši…) bez kojeg ja ne mogu zamisliti dan. Ili da se radi o društvu na kavi. Meni su nekad te kave bolje od izlazaka po količini smijeha. A još kad i konobar nije loš…
-knjige. Imala sam u zadnje vrijeme 'krizu' kad jednostavno nisam mogla čitati nikakvo štivo teže od rubrike nightlife na indexu. A onda me uhvatila dobra stara bolest koja mi je dijagnosticirana u djetinjstvu- manijakalno čitanje. Sa svakom novom knjigom koju pročitamo u nama postoji još jedan svijet… Hm, ali ipak pokušajte da to čitanje ne uključi nove knjige lane biondić i kojekakvih škrabotina. Jedan Kundera vam može osvijetliti put, Murakami vas zamisliti i nasmijati, Hornby dati potrebnu dnevnu količinu britanskog humora. J trenutno pokraj kreveta držim: N.Hornby About a Boy, J.D. Salinger Catcher in the Rye, i nadam se uskoro Norvegian Wood od Murakamija.
-na fotošopirane jumbo plakate. Ok, dakle, davno je ustanovljena činjenica da su te žene nestvarne, jer valjda bih u 20 godina svog života koju srela i na ulici. I čemu onda zavidjeti? Jedino ljudima koji se tako vješto znaju služiti Photo Shopom. A kakve su to ljepotice koje treba šminkati deset sati i još ih retuširati? J naravno, to vrijedi za nas žene kojima dva metra duge manekenske noge na plakatu mogu utjerati groznu grižnju savjesti zbog one čokoladice danas popodne… što se muškaraca tiče- na savršene tipove iz časopisa koji od jutra do sutra dižu utege pale se samo drugi savršeni muškarci.
glazbena preporuka za obožavanje svakog dijela svoga tijela- India Arie- Video.
-nasmijte se sebi u ogledalu. Čak i ujutro, kad kasnite, izgledate kao da ste spavali u veš mašini koja je 'centrifugirala' čitavu noć, a i malo se nazire maskare od sinoć. I gle, opet izgledamo fantastično. Svaka čast.
-stari filmovi. iako su, po mom mišljenju, ponekad malo previše melodramatični, uživam u pogledu na elegantne glumce, savršen stil odijevanja, interijer...
- sladoled. Poslije kojeg je apsolutno zabranjena i najmanja grižnja savjesti. Da, trebao ti je taj sladoled. I ne, ne moraš odraditi pedeset trbušnjaka večeras za kaznu. Mc Sundae s karamelom u Mc Donald's-u, bilo što u vinceka. I da- dvije kugle. :p
-uzmite letke od ljudi koji ih dijele po ulici. Zapravo, ne samo letke već i uloške, mr proper sredstvo za čišćenje, 24 sata i Metro, letke za fantastičnih 5 % popusta u novootvorenom butiku u kojem tange koštaju nevjerojatnih 17 kuna i slično. Zašto kad vam ne treba? A zato što to uglavnom dijele studenti koji žele zaraditi, a i morate priznati da nije lako stajati na ulici dok oko vas prolaze namrgođeni ljudi i gledaju vas kao da će vas ubiti jer im pod nos gurate te nepotrebne stvari. Zato, nasmiješite se, uzmite i zahvalite k tome. J i molim spontani pljesak za cure koje su zadnjih dana dijelile higijenske uloške obučene u promotivno zeleno 'nešto' . ja ne znam bi li mogla to tako hrabro odraditi
-ako studirate pokušajte istinski slušati predavanje. Danas sam bila prvi put na izbornom kolegiju iz grčke filozofije, gdje se pričalo o aristotelu, koji, gle čuda, nije uopće bio dosadan. Profesor je djelovao tako zaljubljen u svoj predmet, da mi 2h i 45 min (da, da, dva sata i četrdeset pet minuta) uopće nije bilo dosadno.
-pošaljite poruku mami, tati, sestri, prijateljici, prijatelju koje niste vidjeli dugo, ili koje viđate svaki dan- samo da znaju da ste ih se sjetili.
-ne razmišljajte o ljudima koji su vas povrijedili. Nisu toga vrijedni. Nekad se vrijedi truditi, nekad je neke ljude bolje prekrižiti i nastaviti kao da ih nikad nije bilo.
-zaljubite se. Onako , blesavo. Kao što smo to radili u petom osnovne. Kad je samo usputni pogled nosio sa sobom čitavu filozofiju i teorije o tome što je značio. Kad vam je dovoljno bilo vidjeti samo njegovu školsku torbu da vas prođu trnci. Uh, kako je ljubav nekad bila jednostavna.
-poljubite nekoga. ja znam da imam neodoljivu želju, samo još nikoga pri ruci...
a za kraj malo Balaša (još sam pod dojmom koncerta od subote (e, da: i pod dojmom provincijalke...)
Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde ko dudove i polako nasuči brod na te plišane sprudove i... sanjaj...
slušam: Katie Melua- The Closest Thing To Crazy
utorak, 27.03.2007.
:)
Nekad davno dok sam tek počinjala pisati blog, pisala sam o prijateljstvu. I navela nekoliko prijateljica, ženskih uglavnom, koje su zauzimale posebno mjesto u to vrijeme. Sad kad se osvrnem na to, dosta toga se promijenilo. Sjećate se kad nekada niste mogli zamisliti da će neki ljudi s kojima ste provodili svaki dan jednog dana postati samo imena i brojevi u vašem mobitelu, draga lica koja povremeno sretnete, ali koja u biti ne znaju kako vaš život sad izgleda.
Odlazak na faks u Zagreb općenito je promijenio moj život u svakom pogledu. Ne znam jesam li pametnija, ali zrelija i iskusnija sigurno. Negdje u to iskustvo uvukli su se i krajevi nekih prijateljstava. Kako? Zašto? Ne znam. Ali izgleda da nekad stvari nisu kakve nam se čine, i da ne možemo zauvijek ostati tinejdžeri koji će se ludo zabavljati i za trideset godina. Odnosi se iskristaliziraju. shvatite da ljudi nisu savršeni. Da se i mane moraju prihvatiti. Da će vas nekad razočarati. Da ćete možda i vi njih nekad razočarati. Sjećate se leksikona u osnovnoj školi? Najbolje prijateljice bile su vam skoro sve cure iz razreda. U srednjoj si već stvorite ekipu, ljude za kave poslije škole, subotnje izlaske, razgovore na telefon kad vi imate učiti filozofiju, a oni matematiku. I slične stvari.
A onda dođe faks. I opet, neka vrsta 'selekcije'. Svi smo malo više zaokupljeni samima sobom: svojim faksom, novim ljudima, novim vezama. Dvije cure koje su od petog. Šestog osnovne bile u mojih top 5, ma zapravo su dijelile prvo mjesto na toj ljestvici sad nemaju pojma što se sa mnom događa. Nije baš da sam dobila na lotu ili bankrotirala, da se udajem (God no!:)) ili nešto jednako drastično. Ali jednostavno- više nisu tu za chit chat o onom dosadnjakoviću od subote, idiotu koji se nije javio, ispitu koji sam pala, baletankama koje mislim kupiti. Nisu sve to banalne stvari kao što zvuče. Sitnice čine naš život. (ili barem sebi lažemo da su sitnice da se lakše nosimo s njima)
Ja znam da će ove dvije prijateljice biti tu kad mi doista budu trebale , ali pitanje je hoću li se tada sjetiti da ih zovnem? Svaki dan čini naš život, svaki dan nas mijenja, ne primijetimo to odmah, već tek kad se zagledamo malo i usporedimo sebe prije i poslije. Kako bih se nekad nosila sa stvarima koje su me izgradile i na koje sam se danas jednostavno navikla?
Nekad smo s najboljim prijateljicama dijelile glazbeni ukus, pjevale My heart will go on dok smo se vozile na biciklima, pisale pisma Backstreet boysima, svađale se zbog Gila. (moj antologijski stih: tanja mila prepusti mi GilaJ) , uber tajne simpatije za koje nitko ne smije znati, koje smo naravno zezale na telefon i pisale im pisma.
Danas s njima dijelimo komplicirane stvari koje pojednostavljujemo. Danas s njima istinski odrastamo.
Tko bi sad bili ljudi koji nose imena najboljih prijatelja da se upisujem u leksikon? Ne znam, malo se bojim nekim ljudima dati mjesto jer ga teoretski zaslužuju, bojim se dati im veće značenje od onog koje imaju i koje zaslužuju. Prijatelj je onaj kojem ne moraš crtati da ga trebaš. Prijatelj je onaj koji sam prepozna 'čokolada' ili 'zagrljaj' situacije . Prijatelj je onaj kojem nećeš dopustiti da te razočara. teret razočaranja koji ostaje visjeti u zraku je pretežak. Prijatelj je onaj kojem se ne bojiš priznati da te povrijedio, čije se reakcije ne trebaš bojati. Prijatelj je onaj od kojeg očekuješ puno i kojem si spreman dati puno. Pred njim ne strahuješ od onoga što ćeš reći, ne strahuješ od njegove kritike jer znaš da ti želi najbolje, ne bojiš se dati mu kritiku jer znate oboje da mu želiš najbolje.
Koliko takvih imam sada oko sebe? Ne znam, bojim se broja. Bojim se da se smanjio, a ne znam isplati li se više truditi oko nekih stvari. Možda, kad bi se obje strane trudile, ali samo jedna- ima li smisla?
Understand that friends come and go, but a precious few you should on to.
Hvala, mojih precious few što ste mi zagrebačka obitelj sa Save. Hvala Kati koja je znala zapostaviti matematiku i automatski grijala vodu za kavu kad bi ja došla s jadikovkama sa filozofskog.
Hvala Kikiju koji je narodna banka, koji će moći izgraditi kuću ili lanac hotela kad mu svi vratimo dugove. I hvala mu što nađe vremena za dvije epizode Grey's Anatomy kad ima učiti. Hvala Vanji što mi je poslala mail sa stingovom pjesmom 'prilagođenoj' mojoj situaciji. Hvala Antoniji na komentaru 'ovo je on, a ovo si ti'. :) Hvala i Ivani što je puna podrške. :) Hvala Tanji što me poznaje od prvog osnovne i još je tu. a posebno hvala mojoj, jedinoj i najdražoj sestri Ivoni, bez koje me ne bi bilo pola i koja mi fali čak više od mamine kuhinje. :)Hvala im što su mi pomogli održati mentalno zdravlje nakon zadnjih par mjeseci.
Nisu savršeni, nisam ni ja. ali dok svoje nesavršenosti priznajemo vrijedno je truda.
)
