Danas sam završila sa čitanjem knjige Kad je bio juli bosanske spisateljice Nure Bazdulj Hubijar. Knjiga dođe uz Večernji. I iako sam više postala imuna na knjige koje stoje iza glave prodavačice koja je taj dan za blagajnom, ovu sam kupila. I stvarno mi se svidjela. Pisana je bosanskim ''žargonom'', ali to pridonosi njenoj iskrenosti, dirljivosti i daje vam realniji osjećaj kad čitate. Knjiga je o ratu. Nedavno sam pročitala knjigu Jebo sad hiljadu dinara Borisa Dežulovića, sa sličnom, ratnom, tematikom.
Noćas sam sanjala da je počeo rat. San je bio tako stvaran i strašan. Znam da sam se u snu nadala da ću se probuditi i shvatiti da je sve bio samo ružan san, ali to se nije dogodilo. Laknulo mi je kad sam se stvarno probudila. A što da nije bio san? Da se još jednom ponovi ono što je bilo prije desetak godina? Bila sam premala da bih shvatila što uopće znači rat, ali malo kasnije ipak sam postala svjesna svega. Rat je besmislen. I nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Nitko. Nitko mi ne može reći da ima smisla ubijati druge ljude za komad zemlje, za ideale koje nam netko nameće, da ima smisla ubiti nekoga samo zato što je druge nacionalnosti, druge vjere?? Ne, nema smisla. I nadam se da nikad neću pomisliti suprotno. Možda nekome zvučim kao samo još jedna mlada cura zanesena idealima dobrote, mira, pravde, u koje su neki već prestali vjerovati, ali rado ću takva ostati zauvijek. Svjesna sam da su u ratu neki ljudi jednostavno morali ubiti da bi sačuvali vlastiti život. Ali oni što su pljačkali, silovali, klali roditelje pred očima djece, mučili ljude glađu, tukli, palili sela i kuće?! Dok su neki pravi branitelji poludjeli, oboljeli psihički, a nitko im ne pomaže jer za ljude sa PRAVIM problemima obe ove sjebane držae kojima pripadam nemaju razumijevanja, oni koji su činili odvratne neljudske zločine provukli su se i možda smo ih baš danas sreli u trgovini.. Ne osjećaju grižnju savjesti jer savjesti nemaju, a rat je bio prilika da čine gadosti za koje neće odgovarati. Oni koji su im to dopuštali danas okreću brdo novca, nose naslove generala... ili se, poput nekih, skrivaju. Pa ako su nevini, čega se boje?
Politička strana rata i nije toliko bitna. Barem ne za ovo o čemu želim pisati. O malim ljudima koje je ovaj rat najviše pogodio i najviše koštao. O ljudima koji su izgubili svoj dom, svoje prijatelje, svoje obitelji. Ne bih mogla ni zamisliti da se sutra probudim i moram napustiti sve što sam imala i otći negdje daleko. Da neću više nikad spavati u svojoj sobi, da neću više nikad vidjeti svoje prijatelje, možda i svoju obitelj, da ću ostaviti hrpu slika, pisama, sretnih i nesretnih ljubavi, tužnih i sretnih stranica dnevnika, knjige, da sve ono što je činilo moj mali svijet nestane...? Ne znam što bih...
A dogodilo se. Mnogima. Mnogima koje poznajem. V. je došla iz Sarajeva u malo selo odakle je njen otac. Iz svog lijepog gradskog sarajevskog stana na nekom katu nebodera došla je u malu trošnu kućicu na selu... Bez prijatelja, bez ikoga... Danas se u malom gradu udala, ima predivnog sina trogodišnjaka, ali kaže mi da se ni dan danas ne može naviknuti na život ovdje.
Razumijem je. I gledajući deset godina nazad, što smo dobili ovim ratom? Dobili smo Thompsona, Škoru, Gotovinu, naše velike heroje koji pjevaju o ratu, našeg velikog heroja koji je branio zemlju umjesto da sad u njoj uživa kad je slobodna, skriva se... Dobili smo naše drage tajkune. Pa zamislite samo današnji svijet bez lijepih mladih ljudi u tatinom mercedesu, audiju, džipu, dobili smo tajkune koji zapošljavaju ljude u svojim tvornicama. A do tvornica su došli uzimajući kruh iz usta možda baš od tih ljudi koje danas zaposle. Zamislite kako bi tužan naš mali hrvatski narod bio da nema Thompsonovih pjesama? Da nas nema tko podsjetiti na naše hrvatstvo, da nas nema tko podsjetiti na mržnju prema Srbima,ako smo kojim slučajem na nju zaboravili. Odvratno. Gade mi se svi oni koji pristaju uz takve, svi oni koji su po zanimanju Hrvati. S druge strane, tolerantna sam pa isto tako ljude ne mogu podijeliti na osnovu glazbe koju slušaju, ali ovi pjevači kroz svoje pjesme, tj.thompson, ipak širi poruke koje se i ne tiču samo glazbe. Pa sjetite se samo pjesme Jasenovac..? kakvi ljudi iz sveg glasa mogu skandirati na takvu pjesmu? I moja tolerancija ima granice.
Ne razumijem kako netko može mrziti Srbe, ili Muslimane. Ili Hrvate? Naravno, bilo je zločina u ovome ratu, ali nisu ih činili SVI srbi, ni SVI hrvati. Nisam odgojena u takom ozračju, susjedi moje bake bili su muslimani koji su baki čestitali Božić, ona njima Bajram. Prijatelji mog tate su i danas muslimani. Ljude mogu podijeliti na dobre i loše. Ali nikako na Srbe, muslilmane, Hrvate Engleze, Francuze..?? Razlike postoje, ali zar to nije ono što bi nas trebalo obogaiti? Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje situacija nije blistava. Pogrešno je reći da prije rata nisi ni znao koje je vjere ili nacionalnosti tvoj susjed ili prijatelj. Znao si, ali isto tako nije bilo bitno koje je vjere već kakav je čovjek. Slažem se da treba poštovati svoje, čuvati tradiciju, ali zar se to mora činiti tako da naudimo drugima? Zar doista ne postoji jezik mira, pravde, ljubavi? Ili postoji, ali ga još nismo naučilli? Mogli bi ga naučiti i puno moćniji ljudi od nas, puno moćnije države. ''Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti svijet u sebi.'', kaže Bono Vox. Promijenimo li svoj mali svijet i riješimo se glupih predrasuda, možda je to samo mrvica u odnosu na cijeli svijet, ali nije li i svijet u nama-svijet? Oko nas su mnogi ljudi koje je rat uništio. Ljudi koji su prije rata imali sve-a sad nemaju ništa. I dok se pravimo modernim zemljama koje jure prema zapadu, a mislimo da to postižemo reality showovima, reklamiranju mladih manekenki, voditeljica, sportaša koji nam pokazuju kako smo se oporavili od rata, nekog lažnog jet seta, kako je svijet opet lijep, šaren, sretan? Možda nam se tako čini, ali kako bi bilo da usporimo jurnjavu prema zapadu? Kako bi bilo da milijun kuna koje će pripasti nekom od desetak ne pretjerano pametnih ljudi koji samo pričaju gluposti, sjede na kauču i izvaljuju gluposti, kako bi bilo da tih milijun kuna ode za pomoć siromašnim ljudima koji se bore za život, da ode za školovanje onih koji za to nisu imali prilike...? Tek kad bismo pomogli onima koji to trebaju, mogli bismo bez imalo grižnje savjesti sjesti u šareni vlak spreman za put u ljepši svijet...
Ili sam ja samo naivni sanjar...?
Možda. Ali večeras prije spavanja, ako se sjetite, pomolite se Onome u koga vjerujete, ma tko god On il Ona bili, pomolite se za sve one žrtve rata, i molite da se takvo nešto nikad ne ponovi...
i za kraj balaševi stihovi...
Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude...
Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude...
Samo da rata ne bude, ludila medju ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude...
Post je objavljen 30.11.2005. u 21:56 sati.