Sapunice ne podnosim ni pod razno. Niti jedne vrste, niti jedne zemlje. Iako su mi turske valjda dno dna. Pa di smo to mi došli da gledamo turske, ljudi turske, ej, sapunice?
Međutim, ono što me ljuti, a vidim da su i drugi primijetili je to što ih se sada naziva DRAMSKIM SERIJAMA! Pobogu ljudi, pa to su sapunice, sapunjare, soap opere, telenovele, kaj god hoćete, ali dramske serije sigurno nisu! To je poniženje za stvarne i prave dramske serije tipa Prosjaci i sinovi itd. Zar netko misli da će se sapunice više gledati ili da će dobiti na kvaliteti ako ih nazovu dramskim serijama umjesto sapunicama? Ne, neće. Onaj tko ih neće gledati, neće kako god ih nazvali. I zato, nazovimo stvari pravim imenom!
Drugo što me ljuti je ta totalna poplava bljutavih sapunica u prime timeu, u najelitnijem terminu svih domaćih kanala. Di smo k vragu došli kad i htv1 i rtl i nova tv emitiraju sapunice u prime timeu?!!! Zašto više nije dovoljno da se emitiraju u podne ili eventualno oko 6 kad ih gledaju domaćice i eventualno zaposleni ljudi kad dođu doma s posla ako ih to već veseli? Zašto više nema normalnih serija u to vrijeme? Katastrofa. Di smo mi to došli?
Ove godine odlučili smo farbati zidove u viksi. Našli smo nekog fušera koji je obavio posao. Lik ima oko 50 godina i radi sve žive moguće fizičke poslove kako bi preživio. Bio je zaposlen kod jednog obrtnika, prijavljen, sve legalno. A onda je doživio moždani udar i obrtnik ga je morao otpustiti. Srećom (eh ako je to sreća) čovjek je bio toliko pošten da mu je platio sve zaostatke i dugovanja. Lika nitko sad ne želi zaposliti i on životari od takvih poslova. Meni i familiji se jako smilio, bilo nam ga je jako žao. Bilo je pakleno vruće, a on je farbao i mučio se. I šutio i bio sretan i zadovoljan sa svakom kunom koju je dobio. A mi smo željeli samo da što prije završi, jer nas je bilo strah- što ako mu se dogodi nešto (nedajbože novi moždani ili nešto slično) dok on siromah šljaka kod nas po toj groznoj vrućini. Sve je na kraju dobro završilo, a on je otišao dalje šljakati i životariti.
Tužno je to što je on Vukovarac i borac. Penziju nije tražio onda kad je mogao, jer je mislio- što će njemu penzija kad on može raditi. A onda se dogodio moždani, sada radi teško, nitko ga neće zaposliti, a boračku penziju mu sada ne daju. Ne daju mu nikakvu penziju. Kažu, nema pravo na nju. Kažu, nije invalid. A čovjek je fizički radnik, a drugo i ne zna raditi. Kao fizikalac nakon moždanog ne može raditi ono što zna, ali za institucije on nije invalid i nije osoba koja može u penziju. Za nekoliko godina (ako to uopće doživi) moći će dobiti tek prijevremenu, mizernu penziju. Tražio je da mu daju toplice za oporavak. Ne daju mu. Kažu, nema pravo na to. Siromah.
I onda si ja mislim- ja se tu razbacujem, kupujem odjeću koja mi možda i ne treba, kupujem zato što mi se nešto sviđa, a ne zato što mi treba, a ima drugih koji nemaju ni za život. I onda mi bude gorak okus u ustima i nemam volje niti kupovati nešto, jer se loše osjećam. A nisam lovator i nemam puno love, ali opet mi je bolje nego tom siromahu. Pitam se samo kako se osjećaju onda oni pravi lovatori? Ali valjda oni nemaju taj osjećaj srama, njih sigurno ne steže pri srcu kad vide ovakve ljude.
Eto, dogodilo se i to. Početkom kolovoza ove godine preminuo je kolega iz razreda iz srednje škole. Prvi iz razreda koji je otišao. U 34-oj godini. Prerano. Puno prerano.
Prije nekih 2 mjeseca slavili smo 15-tu godišnjicu mature. Bio je i Ćivac. Izgledao je jako dobro i ništa nije naslućivalo na zlo koje će se dogoditi svega 1,5 do 2 mjeseca kasnije. Doduše, nekih 2 mjeseca prije proslave mature bio je u predinfarktnom stanju, svi su se jako zabrinuli, ali kako došlo, tako prošlo. Počeo je paziti što jede, smršavio iako ni prije nije bio debeo i činilo se da će to biti samo jedna ružna epizoda u životu.
A onda mi je prije mjesec dana kolega iz razreda javio tužnu vijest. Ćivac je umro od izljeva krvi u mozak. Svi smo se šokirali. Nekako sam mislila da se to ipak događa starijim ljudima, onima od 60 na dalje, a onda su mi rekli ljudi da znaju sve više i više mladih koji su također umrli od toga. Bilo je brzo i šokantno. Očito, nije imao šanse.
A čovjek je živio sasvim normalan i miran život. Reklo bi se bez stresa. Imao je ženu, dijete od 2 godine i posao asistenta na filozofskom fakultetu, na katedri za povijest. Šta ima u tome stresnog? K vragu i život! Bit će da je bio sazdan od lošeg materijala i tu nije bilo pomoći.
I onda se čovjek pita. Čemu sva uzrujavanja oko gluposti? Čemu paziti na prehranu i neki zdravi život kad ne znaš kaj te može i kad iznenaditi? Ima tisuću ljudi koji žive brže i stresnije i hrane se loše i nezdravo pa dožive puno više godina od našeg Ćivca.
Ćivac, zauvijek ćemo te se sjećati.
Počivao u miru.
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/