Eto, dogodilo se i to. Početkom kolovoza ove godine preminuo je kolega iz razreda iz srednje škole. Prvi iz razreda koji je otišao. U 34-oj godini. Prerano. Puno prerano.
Prije nekih 2 mjeseca slavili smo 15-tu godišnjicu mature. Bio je i Ćivac. Izgledao je jako dobro i ništa nije naslućivalo na zlo koje će se dogoditi svega 1,5 do 2 mjeseca kasnije. Doduše, nekih 2 mjeseca prije proslave mature bio je u predinfarktnom stanju, svi su se jako zabrinuli, ali kako došlo, tako prošlo. Počeo je paziti što jede, smršavio iako ni prije nije bio debeo i činilo se da će to biti samo jedna ružna epizoda u životu.
A onda mi je prije mjesec dana kolega iz razreda javio tužnu vijest. Ćivac je umro od izljeva krvi u mozak. Svi smo se šokirali. Nekako sam mislila da se to ipak događa starijim ljudima, onima od 60 na dalje, a onda su mi rekli ljudi da znaju sve više i više mladih koji su također umrli od toga. Bilo je brzo i šokantno. Očito, nije imao šanse.
A čovjek je živio sasvim normalan i miran život. Reklo bi se bez stresa. Imao je ženu, dijete od 2 godine i posao asistenta na filozofskom fakultetu, na katedri za povijest. Šta ima u tome stresnog? K vragu i život! Bit će da je bio sazdan od lošeg materijala i tu nije bilo pomoći.
I onda se čovjek pita. Čemu sva uzrujavanja oko gluposti? Čemu paziti na prehranu i neki zdravi život kad ne znaš kaj te može i kad iznenaditi? Ima tisuću ljudi koji žive brže i stresnije i hrane se loše i nezdravo pa dožive puno više godina od našeg Ćivca.
Ćivac, zauvijek ćemo te se sjećati.
Počivao u miru.
Post je objavljen 07.09.2011. u 17:27 sati.