Jako je teško prezentirati nekoga o kome se vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna.
Dao sam si u zadatak da saznam što je više moguće o Bedastoj curici
Iako nosi taj nick, ne smatram je ni najmanje curicom, a pogotovo ne bedastom,
jer tko ima snage za sebe reći da je bedast, taj je veoma dobro svjestan sebe i svojih
potencijala. No da ne dužim idemo s pitanjima...
Ti si B.C. sama rekla i to još ove godine da si na kretenizam i primitivizam znala planuti jednako takvim primitivizmom.Činiš li to još uvjek, ili si pronašla novu foru za ušutkavanje
istih?
B.C.
Hihi... Da... Pa, zapravo sve ovisi o psihofizičkom stanju tog trena. No, pronašla sam univerzalnu foru (osim one duboko udahni, navuci osmijeh i pravi se da imaš propuh između lijevog i desnog uha.) a ta je; jednostavno se makni. U maniri; ako se ne možeš prilagoditi jednostavno promijeni sredinu.
Pali u svakom slučaju...
Sjećam se ne tako davno dovela si me u situaciju, da ti nisam mogao ostaviti komentar.
Tvoj se post sastojao od jedne rečenice i jedne riječi. A išao je ovako...
'' Ma ništ... Tugujem za cipelama. Bedača Bedača Bedača Bedača...''
Što im se desilo????
B.C.
Uh, završile su u smeću. (Još uvijek tugujem za istima... L)
Znate ono; netko skuplja markice, netko salvete, netko stare brojeve Playboya, a ja cipele.
Ove su mi bile posebne; čak sam imala i fond za skupljanje love za iste. I onda kad sam si ih kupila, čuvala sam ih za neku posebnu prigodu. A ta prigoda nikako nije dolazila...
Eh, sad u jednoj fazi velikog pospremanja vlastitog života, jednostavno sam ih bacila u smeće.
Nadam se da sam barem uspjela usrećiti neku gospođu od gospodina koji odvozi smeće Max Mara cipelama.


Bojiš se pauka, buba i bilo čega što gmiže pa makar njihov promjer ne bio veći od 5 milimetara, ali isto tako svog zubara smatraš smrtnim neprijateljem.
Čega se ne bojiš i što osim dragog obožavaš?
B.C.
Ne bojim se; emocija, prepuštanja istima, osmijeha i držanja za ruke. Ne bojim se pokazati da mi je stalo (makar je to tako riskantno u današnje vrijeme). Ne bojim se uhvatiti u koštac sa nekim zloćestim ljudima i primitivizmom. Ne bojim se biti ja; onakva kakva jesam.
Što obožavam? Klince. Sve klince svijeta. Hm... A od sitnica koje čine život: utrke Formule 1 i bezrezervno McLaren Mercedes i Davida Coultharda. J Cipele, posebno one sa visokom petom. Knjige; uh, bez knjiga ne mogu. Pisanje – puno pisanja. Svoje prijatelje koji su mi oaza mira i familija. Držanje za ruke i ukradene puse na trgu...
I još puno, puno toga...
Znam da se jednu damu takve stvari ne pitaju, i da se ne zadire u intimu jedne kuhinje, ali osim što ne voliš kuhati špek-fileke, što još nebi nikada spremala, pa ćak ni za ljubav...
B.C.
Brrrrr – fileki...
(vjerujem da možda i nisu toliko odvratni koliko jednostavno imaju užasan miris, ali brrrr...)
Eto, tu dolazi do izražaja prepuštanje; ako i ne bih nešto spremala nekome koga volim; naručila bih mu to. Što naravno ne znači da bih i ja jela to nešto s njim.
Znam da si duševna i draga osoba koja se krije iza tvrdih i namjerno izrečenih riječi.
U jednom si postu napisala... Ne pečem kolače, ne mazim klince iz ulice, ne vozim susjede na plac, ne pozivam ih na kavu, pozdravljam kad me se pozdravi.
Pa nam reci na koji si film prolila najviše suza?
B.C.
Joj, ovo sa kolačima, klincima i susjedama je imalo malo uvrnutu poantu. J
Htjedoh time reći da sve to ne činim više samo zato jer se to mora i jer je to pristojno. Sada to činim onda kada želim i onda kad me sve to usrećuje a ne zato jer netko kaže da se to mora.
Pitanje koje pogađa u žicu; jer ako mi išta ide dobro onda je to cviljenje na filmove.
(Ako ste ponekad vidjeli jednu plavušu kako tuli kao kišna godina na izlasku iz CineStara; da, velika je vjerojatnost da sam to bila ja.)
Krenimo redom; Titanic – Isuse, mislim da dehidriram svaki puta na taj film. Studengora – ako ikada rodim dijete nazvati ću ga Inman, Imaš poruku; preslatko, predivno... Poruka u boci; zašto on mora umrijeti na kraju?! Broken flowers – uh..., Priča o nama – pogledana valjda 100 puta s istim učinkom... Ima toga jakooooo puno...


Sve pitam nekoliko brzopoteznih pitanja, pa neću ni tebe poštedjeti. Dakle...
Lijevo-Desno?
B.C.
Lijevo – samo ne ovo lijevo što se danas prodaje pod isto.
Hlo-Cho?
B.C.
Što je to Cho? Koristim Jocker zovi.
Big Brother-Story Super Nov@?
B.C.
Story Super Nov@ - Od BB-a mi se diže kosa na glavi, a na pjevanju se uvijek nasmijem do suza.
Korkut-Ciganović?
B.C.
Niti jedan, zaboga.
Stalone-Schwartzeneger?
B.C.
Stalone – samo zbog Specijaliste... (mljac.)
Pukanić-Kuljiš?
B.C.
Puki, Puki – udivljena sam veličinom njegovog ega i činjenicom da on poznaje apsolutno sve i svakoga ma do u dušu... (živi smijeh...)
Od serija znam da ti je Dr.House favorit, a što misliš o Hr filmu?
Imaš li kakvu preporuku za nas, mislim na film, bez obzira domače ili strane produkcije.
B.C.
U zadnje vrijeme polako i Hrvati počinju stvarati dobre filmove...
Fine mrtve djevojke – obavezno! Niti jedan film mi nije ostavio takav gorki okus u ustima kao taj. Fantastičan film...
Što je Iva snimila... – jako dobra ironija i gle čuda; Ivo Gregurević po prvi puta u nekom filmu gdje glumi ne pere ruke gledajući svoj odraz u napuklom ogledalu.
Religiozna si, i poštuješ i druge vjere, i ispovijesti. Općenito si veoma tolerantna, ali isto tako i dosta tvrdih principa. Misliš li da je stvar vjere po nasljeđu ili vlastitim izborom?
B.C.
Apsolutno po vlastitom izboru. Apsolutno.
Za kraj, molim te reci nešto sama o sebi, nešto što misliš da sam te trebao pitati, a nisam.
B.C.
Nemam nadopuna; Franc je definitivno sastavio odlična pitanja.
I još mi reci koga bi voljela vidjeti kao slijedećeg gost-post-a?
B.C.Tetu Ledenu http://icyq.blog,hr

Eto to nam je bila naša Bedasta Curica, a koja to zapravo nije, a ovo je sad njen post...

Jesen me uvijek baca u neku maniju pisanja pa ću umjesto posta staviti Vam jednu od svojih pjesama.
Uživajte.






Nemojte mi vjerovati.
Ovo je predstava,
monodrama postavljena na škripavim daskama samo moje životne estrade.
Kad kažem sama sam, ja Vam zapravo lažem.
Tužni tekstovi prodaju se bolje od onih sretnih.
To je jednostavno pravilo tržišnog marketinga,
zato su sapunice u modi.
Nitko ne želi čitati o živjeli su sretno do kraja života
Ljudi vole čuti kraj. Sad... Života ili pjesme, sami izaberite.
Iza izlizanih zastora ove predstave, stojim sama u ponosu samoće.
Ne vjerujte mi kad kažem da sam usamljena.
Ja volim svoju samu. I lažem...
Oh, kako dobro lažem, da samo znate...
Obećala sam mu da ga neću napisati, prekršila sam zadanu riječ.
Baš sam smiješna...
Jedino riječi imam i ja ih gazim i rasipam; baš bez veze.
Obećala sam svojima da ću ih voljeti i da ću praštati.
No, to i nije neka laž, možda? Ja praštati znam, ali zaboraviti...
Eh, to je već stvarno drama. Ne, monodrama...
Ne vjerujte mi kad kažem da ne znam voljeti. To je moj kisik.
Ljubav, miris emocija, bilo pod prstima, uzdasi...
Sad... U samoći ili s muškarcem, nije bitno.
Kažu da žene nisu dame ako nemaju tajne.
Ja prezirem tajne (neka laž, možda?).
Uvijek ih napišem.
Ili prepišem.
Malo obrnem, prekopam po ladicama radnog sjećanja,
uzmem partituru neke noći s pogrešnim Njim i eto...
Sve sam pogazila. I riječi i obećanja i zakletve.
Zato vas usrdno molim; nemojte mi vjerovati.
Sve je ovo predstava za početak...
O kraju ću Vas obavijestiti na vrijeme.
Vjerujete mi...

Eto dragi moji to je bila Bedasta curica...
Sutra će netko drugi dobiti mail...a do tada neka vam je bistro...

Ljetno veče na velikom mulu u Punta Skali.
Sunce na zalasku, a ja na mulu sa udicom u ruci.
Na ješku (razbijali neke pužiće i slično),ništa nije
grizlo, pa ja po dobrom riječnom običaju među
prstima zavaljam pahuljicu kruha i zabacim.
Na određenoj dubini prvi griz, i prva riba je upecana.
Nemam pojima koja, ni kako se zove.
Uskoro još jedna, pa treća,peta, deseta...
Zadnje sam lovio na prst jer se mrak spustio.
Odnio sam u kanti svoj ulov do apartmana.
Nije mi se dalo čistiti, jer sam obečao Šnajderici
šetnju uz more skroz do Petrčana,i sladoled...
Ujutro kad sam se vratio iz nabave, jer ja to volim,
(popijem kavu u kafiću i pročitam novine) sjetih se
onih mojih riba.


Kako nisam poznavatelj morskih,
već samo riječnih riba, učinilo mi se nešto sumnjivo.
Kao da su se malo napuhnule...
Nisam želio riskirati, pa sam ih bacio, uvjeren kako ću navečer
uloviti druge svježe...
Oko podneva jedan trgovac svojim karavanom obilazi
naselje i prodaje ribu. Gledam ja što sve nudi i prepoznam
one moje, kakve sam bacio...
''Barba a koje su to ribe? Kako se zovu?'?''
Kaže on to su ti Salpe. Dobra i cijenjena riba...
A pošto su??? 65 kuna kaže Barba...
A ja bacio preko dvije kile...eto kad se ne zna...
Ni tu večer a ni jednu poslije toga nisam ulovio toliko...
Tek jednu-dvije, a koje sam na kraju puštao jer ako nema
barem 4 za nas, dakle svakome jedna, neću ni nositi doma.



A evo još jedna zanimljivost povezana ribama...

U raznim knjigama razni autori uporno ponavljaju da su u srednjem vijeku začine
koristili većinom zato da sakriju miris i okus pokvarenog mesa. Svašta!
Nigdje u opširnoj srednjovjekovnoj literaturi, kuharicama ili statutima gradova
nema dokaza za takve tvrdnje. Ni potrošnja začina nije bila nerazumna jer su
bili prilično skupi. Tekstovi o pravilima držanja mesa, ribe i trgovini govore potpuno
suprotno, da se na higijenu itekako pazilo.
Odredba iz 1425. g. zagrebačkog Gradeca kaže o ribama: "A ribe koje preostanu
nakon tog roka, takvim je ribama dužan općinski glasnik na zapovijed dekana
prisežnika odsjeći repove." I svi su znali, stara riba nema repa!
Mračni srednji vijek uopće nije bio tako mračan.

Autor: Željko Šatović, G.U.L.A.




Znam da ste jedva dočekali jedan ribički post....Bistro vam bilo...

Roštilj je jedina vrsta spremanja hrane koju muškarci poznaju, a izgleda ovako:
1. Žena ode do prodavaonice i kupi sve potrebno,
2. Žena napravi salatu, povrće i desert,
3. Žena pripremi meso za roštilj, poreda ga na pladanj i odnese do roštilja
gdje muškarac čeka i pije pivo,
4. Muškarac poreda meso po roštilju,
5. Žena uđe u kuću provjertii povrće i postavi stol,
6. Žena izađe van reći muškarcu da meso gori i da ga treba skidati,
7. Muškarac skida meso s roštilja i dodaje ženi da ga nosi,
8. Žena ga postavlja na stol i servira,
9. Svi hvale muža kako je dobro ispekao roštilj i govore ženi kako je
sretnica s takvim mužem,
10. Žena nakon večere posprema stol i pere posuđe,
11. Muškarac pita ženu da li je zadovoljna što je imala "slobodnu večer" i
kad ga ona pogleda ispod oka, on gunđa kako ima žena koje nikad nisu
zadovoljne.



Jedan dobar a jednostavan recept...

Priprema
1.Odreske šarana nakapajte limunovim sokom i pospite Vegetom Twist riba.
Odreske uvaljajte u brašno, razmućena jaja, a zatim u krušne mrvice.
2.Pripremljene odreske šarana pržite u zagrijanom ulju oko 5 min, dok ne dobiju zlatno žutu boju.
3.Na četvrtine narezan krumpir skuhajte u posoljenoj vodi, ocijedite i dodajte ulje.
4.Pohane odreske šarana i krumpir pospite narezanim peršinom, češnjakom, koprom i celerom.
Posluživanje
Pohanog šarana s krumpirom poslužite toplog uz salatu po vlastitom izboru.
Savjet
Odreske šarana lagano uvaljajte u krušne mrvice i pržite u vrućem dubokom ulju.
Jeste li primjetili kako je zahladilo????


Ako ne znate kako se vaše ime kaže na svjetskim jezicima
pogledajte BAŠ OVDJE
Bistro....

Idemo dalje. Gost-post ubacuje u drugu brzinu...
Danas je gost za mene jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine..
a to je...Skaska

No da ne duljim idemo....

Dakle na početku da kažem, da tebe nisam čitao, ni obilazio do zadnjih par mjeseci, i da ne znam skoro ništa o tebi. Tek da volim čitati tvoje postove, i uvjek se nasmijem i dobro zabavim. Kao u onom postu gdje pozivaš peseke da ne kakaju po političarima...
Pa reci nam, nešto opčenito o sebi....tko je Skaska, i koliko dugo plovi na ovom brodu što se blogom zove....
Skaska:
Skaska je jedna sitna, skromna i nadasve radišna ženica koja većinu svog ovozemaljskog vremena provodi v kuhinji. Kako kao takva introvertirana uvijek skaska za novotarijama, tak je prvi post napisala tek u siječnju ove godine.
Sudeći po načinu izražavanja, zaključujem da si prošla svega i svašta, i da pamtiš dosta dugo.
Reci nam koji je događaj obilježio tvoju mladost...
Skaska:
1985. imala sam bliski susret s izvanzemaljcima. Bijaše to na jednoj jadranskoj plaži. Otad me promatraju i oni i ovi. Al ja se ne dam, kuham i dalje.


Ako si mislila da sam ovime htio doznati koliko imaš godina varaš se, jer slijedi i ono drugo pitanje. Koji je tužan događaj urezan u tvoje srce, i o ćemu je riječ...
Skaska:
Baš taj susret izvan kuhinje, na plaži, pod zvjezdanim svodom iznad mene i moralnim zaklonom u meni bil je u jednu ruku i radostan i tužan. No, s obzirom da sam u levoj ruki nosila špeceraj, onda bih se odlučila da je bil više tužan, jer kad si na izvoru informacija kao da si na vrhu planine. I sve lepo vidiš, i kričiš i opominješ i ništ. Nitko te ne čuje. A i zrak je težak za disanje, pa si stalno na rubu da se ko govnovalj spustiš. Evo, i sad me nekaj duši.
U jednom od prvih postova iz serijala gost-post, ugostio sam Levanticu, i neoprezno je tada pitao za njene mane. Kako su poslije bili na redu dečki, naravno da ih nisam to pitao, jer dečki nemaju mane.Šalim se jasno...kaj misliš kaj nebi trebala delati, a uporno delaš???
Skaska:
Osim kaj se praši kud projdem s peruškom i osim kaj trava ne raste (neko vrijeme) di pokosim imam tu jednu gadnu stvar v sebi, a to je da pomalo čituckam misli unaokolo. A kad mi se neko zameri i stane na žulj gotov je. Doslovno i preneseno.


Kaj te veseli u ovoj sivoj svakodnevici,imaš li koji hobi kojem se rado predaješ...
Skaska:
Skupljam usisavače. Počelo je to od onog susreta s izvanzemaljcima.
Kakav je tvoj stav prema životinjama? Smeta li te kad netko više drži do životinja nego li do čovjeka? Ili smatraš da svatko zaslužuje sudbinu kakvu si sam napravi...
Skaska:
Volim odojčeke. S krckavom kožicom.

Ja si volim dobro pojesti, i za sebe sa punom odgovornošću mogu reći da sam gurman.
Ne školovani degustator, već dobar poznavatelj jela, i njihovih sastojaka, i mirodija, i ima nekoliko jela koje obožavam.Kaj ti najradiješ spremaš i koga voliš razveseliti jelom..
Skaska:
Saftno je ključna riječ. Svi smo sretni uz saftno.

Sad nekoliko brzopoteznih...
lijevo ili desno
Skaska:
Sredina levo.
Kirin ili Čobanković
Skaska:
Čobi, tko te čuva dok sam ja na straži?
Kosor ili Hloverka
Skaska:
Hlo se osušila ko moja smokvica v dvorištu. Volim vatrene puce, al sušit se treba polako i s mjerom. U suprotnom kad dozriješ nisi ukusna.
grah ili salata
Skaska:Grah salata s bućinim uljem.
odojak ili janjac
Skaska:
Tetovirani odojček.
švarcvaldica ili parfe
Skaska:
Švarcvaldica i frape, anagrami su mi sve!
burek ili čevap
Skaska:
Burek sa sirom, vruć, masni, bradocjedni.
Što si više voljela,otići u kino, ili šetati gradom
Skaska:
Nejdem u kino otkad nema onih crno bijelih foršpan žurnala o pobjedama žuljevitih ruku radničkih neimara. Pretjerali su s bojama. A gradom šećem sam kad zirkam selake. Inače uvek jurim da mi deca i pesi ne ostanu gladni.
Koju glazbu voliš, i kaj voliš plesati
Skaska:
Sinatra uz cugu, Dylan uz mlince s puricom. Definitivno, provjereno. Kombinacije koje otvaraju sef moje duše.
Za kraj reci mi kaj god hočeš, ili poručiti nekome nešto, i reci koga bi voljela poslije tebe vidjeti kao gosta u mom gost-postu...
Skaska:
Štela bi reć da bum se u dogledno vreme kandidirala za nekaj, pa bi lepo molila da se i blogeri priključe glasačkoj mašineriji. Garantiram da bum sredila pizdarije kak ih sređujem i v kuhinji. Pod mojom štiklom svi bu morali biti sretni. Uvela bum nepomućenu sreću za pravednike. Oni drugi već bi sad trebali početi drhtati, strepiti, cvokotati.


Kaj se tiče gosta-posta morti Peratović. Čujem da su ga pripustili na slobodu. A sa slobodom se ni šaliti.
A sad slijedi post drage Skaska....


SARMA

Pizdu materinu. Osim kaj me bole kosti, jer valjda ih je propuhal ovaj arktički zrak u prolazu (naglasak na prolazu) izgleda da su se u tu napadačku inicijativu uključile i stvari koje nikak proć i svake godine izgleda da sve više rastu i bujaju i kenjaju. Lako je reći „ja ne gledam telku, ne čitam novine“. To ni moguće. Jednostavno iz kompliciranih i argumentiranih razloga. I nekak si mislim sve bi bilo lakše da se nemaju deca. Otfural bi čovek svoj život, izoliral bi se na najinteligentniji način i otišel svetom Petru na šljivovicu, sve kak red i Božek zapoveda. Al kad imaš mlade na kojima bu ovaj svet ostal onda ti nije svejedno i jednostavno ne možeš furati tu furku „nije me briga“.
Kad sam bila mala curica, nosila dindrlicu, bijele dokoljenke, vozila se na rolšuhama i lizala sladoled iz automata mislila sam kak veliki stričeki uvek znaju kaj delaju i kak je moje samo da budem dobra, da poližem sladoled tak da se ne zamažem i da mi dokoljenke simetrično stojiju. Danas eto znam da fakat ni tak i da možda negdje drugdje je tak kak sam si zamišljala. Zato i ne volim putovati. Bojim se da bum se razočarala i da je svugde tak. Al mora se i to, ter vidim da i nije baš tak, da smo fakat zastranili i da smo valjda u nekakvom, tješim se prolaznom purgatoriju, koji će ispljunuti i nekaj dobroga.
Paradoksalno je kak bumo uskoro imali mogućnost izbora, a zaprav baš i nemamo izbora. Kak ja kad upalim svoje rodoljubne svećice ne vidim svetla. Jer, kad se voli zemljica vole se i ljudi iz te zemljice, a ovo kaj se već sad počelo događati pred izbore to ne sluti na dobro.
slika skaska
Izgleda mi ko borba dva kontejnera puna smeća s usputnim manjih hrpicama sličnog smeća, pa udri vjetar, bura, orkan, nosi sad na jednu sad na drugu stranu. Cijelu noć. A ujutro kontejneri prazni, vrećice prošupljane i ulica u dreku.
Kaj sam zaprav štela reći. Prvo i osnovno da se glasati mora i to je nekaj kaj je totalno bitno. Druga je stvar kaj nemamo puno izbora, al ono još bitnije je da se trenutno usmrđena politička nam klika ne uspoređuje s univerzalnim plemenitim pojmom vladanja. Ja još uvijek sanjam ispod svoje dindrlice kak bu se našla kritična masa poštenih ljudina koji bu se „ubacili“ u političke vode s jednom jedinom namjerom da nam svima bude bolje. Držanje po strani je piš me vrit. Ovaj naš svet je tak podijeljen. U principu svijet je naš dom, al radi boljeg funkcioniranja svako bi trebal uredit svoju obitelj, svoj posjed, svoju državicu. To je podjela posla. Ak oni kaj se guraju nisu to u stanju onda trebaju otić. Al mora ih netko i zamijeniti. Mic po mic to bi trebali biti neki novi ljudi. Čini se da ih ima puno i u kafićima, i na blogovima, i u pismima čitatelja. I zato bi štela sam reći da se moramo aktivirati ko prave ljudske bombice. Jerbo ja kad kuham sarmu i ak hoću da je onakva kakva hoću i da je mojoj deci ukusna ne bum dala da mi je kuha neko drugi. Sama bum je skuhala.


Dakle, to je to...idući tjedan netko će dobiti mail, i biti novi gost-post, a dotle neka vam je ...BISTRO

Djeca su bogatstvo svijeta.
Neosporno, sto puta potvrđena, i zanemarena činjenica.
Nema roditelja koji je imalo razuman, i odgovoran koji
neće za svoje dijete i bez razmišljanja život dati.
Kao kapljicu vode na dlanu, paziti ga, i strepiti za njega.
Kažem to vrijedi za normalne osobe.
Jer ima na žalost i onih drugih. Oni nisu normalni.
Oni su u stanju uništiti vlastito dijete.Zbog neobrazovanja,
zbog krivih savjeta, zbog vlastite gluposti, alkohola, droge...


U prošlosti, često smo naletjeli na neke zablude, a koje su
činili stari ljudi. Samo kao primjer, malu su djecu vezali za
zipku, za krevetac, kinderbet, da bi im noge bile ravne kad
odrastu...nerijetko viđao sam gdje žene vežu čak i ručice djeci uz
tijelo...Bože, kao malene mumije su ta jadna dječica bila.
Uplakana, popišana, pokakana, patila su nemoćna...
Samo glavice bi im bile slobodne.
U njihovim očima uvijek sam viđao samo patnju, ali i
veliku zahvalnost kad bi ih se oslobodilo...


O ratovima, i stradanjima ne bih danas. Nebih ni o gladi,i
crnoj Africi. Danas bih o djeci, žrtvama bližih.
Žrtvama susjeda, prijatelja, poznanika, ćak i rodbine, braće,
ujaka, kumova...stričeka...
Zanimljivo je kako kad čitamo, o tome, o slučajevima drugih,
nama nepoznatih ljudi stvorimo jedan stav, a kad se to dogodi
kod naših bližnjih, drugi.
Kad tamo neki XX iskoristi nečije dijete, i povrijedi ga, ili ne dajBože,
siluje, napastuje, ili ubije, spremni smo reći kako bi ga trebalo
ubiti, kastrirati, rezati, piliti, objesiti ga...i slično.
A znate li što se desi kad imate takav slučaj u susjedstvu, ili među poznanicima?
Reći ću vam.... Ništa...Jednostavno uplašite se, i ostanete šokirani.
Zapanjeni, izbezumljeni.U vama se odvija velika borba. Osjećaji se isprepliću,
od onih roditeljskih, najnježnijih,do onih okrutnih krvničkih.
I tada se uplašite za sebe. Počinjete misliti, što će se desiti ako uzmete
pravdu u svoje ruke.Hočete li tada još više pogoršati stvar.
Hoćete li od krvnika napraviti žrtvu, i slično....
Onda pomislite, ako ne ućinim ništa, gad će se za koju godinu opet slobodno
šetati, i vrebati drugo dijete.TADA, ako ne ućinite ništa, ni nećete.
Prepustit ćete sistemu da se pobrine za njega...
Ovo ne pišem bez veze. Ja za sebe znam, da bi ako je to ikako moguće,
barem šakom odvalio gada.Za sebe, za svoj mir...
Ne želim ovaj post završiti ovako u crnom tonu. Idemo malo na vedrije teme...
Dečki su me tražili na ribolovu.Čak su i patka pitali kad sam bio zadnji puta
na vodi. Ne znam što im je odgovorio, samo kažu da se njegov smijeh
još dugo ćuo sa jezera...


I izvinite što se nisam javljao nekoliko dana. Bio sam naime zauzet nekim
obavezama, a koja sam imao zakazano u popodnevnim satima...


Znate li kakva je razlika između dobrog i lošeg zubara, ili lječnika?
Kod lošeg ste često....
Sve ću vas obići sad za vikend, i pročitati zaostatke...a do tada neka vam
bude .....a kaj nego ....BISTRO....

Potaknut problemima mog prijatelja Fizikalca,
odlučih napisati jedan jesenski post.
Kad sam pročitao njegove jade s bundevama,
sjetih se da bi bilo vrijeme da i ja pokupim svoje.
Meni naime rastu na brajdi, zajedno s lozom.


I dobro se slažu.
Kako je to izgledalo dok je još bilo grožđa,nisam
poslikao,ali sam zato poslikao danas samo da vidite,
i za sljedeću godinu možda netko od vas dobije
inspiraciju pa zasadi ukrasne tikvice i pusti ih
da se popnu na brajdu zajedno s lozom.


Mislim da ću ovu subotu organizirati berbu tikvica.
Pozvat ću svoje prijatelje, pogostit ćemo se,
popit ćemo nešto za dobro zdravlje i sreću, pojest ćemo
kolače, pa nakon toga kavu, pa opet neko piće,
a i žene će valjda dotle pobrati te tikvice...


Da je moje imanje jedinstveno u ovom kraju govori
još jedan podatak. Riječ je o ljubičicama.
I to onim sitnim prirodnim, mirišljavim znakom dolaska
proljeća...E tu sam vas čekao, sad se pitate da nisam
pošandrcao...ali nisam. Dakle...meni ljubičice cvatu dva puta
godišnje. U proljeće, i u jesen. Da ne mislite da muljam,
evo vam slikica, i ljubica malih...


Koliko je prošlo od kako nisam bio na ribolovu, i od kada
nisam napisao ribolovni post?


Pa od kraja Srpnja. I kak da ne pošandrcam, jel'da???
Neka vam bude BISTRO...

Danas sam imao jednu raspravu a koja je političke naravi.
Nije da se baš bavim politikom nešto pretjerano, jer je dovoljno to što se ona bavi samnom.
Povod je aktualna informacija anketarske tvrtke iz Slovenije, po kojoj ispada da bi u EU,
prije vidjeli Srbe, nego Hrvate.Odnosno Slovenci bi radije poduprli brzi ulazak Srbije nego Hrvatske. Unatoć započetim pregovorima sa EU.
Moji sugovornici su bili oštro protiv Slovenaca. Govorili su da je i onako u Sloveniji 500.000
Bosanaca, 300.000 Srba, 100.000 Albanaca, a ostatak tek Slovenaca. I da to nije službeni stav Vlade Republike Slovenije. Onda je netko na Netu našao da je to stav i gospodina Janše.
I tako se mi malo i posvađasmo. A posvađali smo se jer sam ja rekao kako nas to ne treba ništa čuditi. Jer Hrvati i Srbi ratuju međusobno još od davnina, a sa Slovenijom nisu ratovali nikada. Ni ne graniče s njom, pa zašto si onda nebi bili dobri.
A s nama graniče, i uvjek se nešto svađamo, oko granica, i nikada da se dogovorimo...
Ni nečemo, što se tiče granice. Možemo se dogovoriti oko tranzicije, oko Šengenskog sporazuma, oko toga treba li nam putovnica za prelazak u Sloveniju ili ne, ali oko zemlje se ne treba ništa dogovarati. Ima se granica, imaju se geodeti, imaju se arbitraže, pa neka se već jednom to pitanje riješi. Pa kom pravo a kome krivo...i ne samo na kopnu, nego i na moru.


Nije to bila neka svađa, već više onako jadikovanje, protiv Europske politike prema nama, i našim nastojanjima za brzi ulazak u Europske asocijacije, i u Uniju.
Danas dok još Premijer Sanader nije ni započeo svoj govor pred UN-om, na portalu, Dnevnika Hr, naletjesmo na ovaj naslov:
'' Financial Times; Sanaderov govor je predizborna stvar''
Pa što se ima jedan gospodarstveni list, osvrtatikakav je ćiji govor, ili donositi procjene istoga.
Koliko znam Sanader će u skladu dogovora s Vladom Republike Hrvatske oštro prosvjedovati protiv odluke Haškog Tribunala, i sramotne presude trojici iz Vukovarske skupine.
Opet nečiji lobisti rade pritisak na Europu, a mi kao jaganjci mirni i idemo se uvlačit i dalje u pozadinu one koja nas ne šljivi ni pola posto.


Onda se rasprava okrenula u smjeru izbora, i za koga (ne) glasati.
Od nas petorice natpolovična večina je rekla da neće ni izlaziti na izbore.
Jer i onako se nebude ništa promijenilo. I nebude, ako sami ne promijenimo. Nisam ni crven,ni plav, ni žut, već zelen. Zelen od glave do pete. Nedorastao silnim obečanjima, silnim tapšanjima, i silnim blagostanjem koja mi se nude još od prvih višestranačkih izbora pa na ovamo...ali ja ću izaći na izbore i glasat ću.
Nije važno za koga ću, važno je da izađem.Jer ne želim da me više vode i zadužuju ovakvi starci kojima je svejedno, kako, važno je da je njima dobro i da su na Markovu Trgu.
I ma koliko me VI moji dragi Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Ličani,Primorci,Istani,Međimurci,Podravci,Dubrovačko-Neretvanski,i Brodsko-Posavski blogeri uvjeravali da nisam u pravu, ja ću uzdignute glave reći da sam barem pokušao nešto, a svi vi koji nećete izaći na birališta niste pokušali ništa. Eto...


Demokratsko pravo i obaveza je svakog punoljetnog stanovnika Lijepe Naše da bira,i da bude izabran...pa molim lijepo....neka vam je BISTRO...

1. Za početak sam se predstavi...tko je Gajo..
Gajo:
-Pizdek u najboljim godinama, lakše me preskočiti, nego zaobići, ljut na sve i svakoga, a najviše na sebe, propali nogometaš, nervoznjak, spreman za penziju, ali ipak dobrica u duši, čovjek koji je imal valjda najviše operacija, lomova i šivanja nego cijela njegova zgrada u kojoj živi, onaj koji voli više životinje nego ljude, onaj koji se pravi da je jak, a po noći plaće ko curica, onaj koji daje puno, a malo prima, ali pamti sve………zlopamtilo………..vračam i nakon osam godina ak treba, onaj koji više brine o drugima, umjesto da brine o sebi, propali nogometaš, debel ko prasac, fudbaler…hahahah…..koji je trebal igrat za Crvenu zvezdu, ali nije jer je on ipak nogometaš!…etc.
2. Iz nekih tvojih postova mogli smo pročitati dijelove tvog života, i određene zanimljivosti. Ipak koje bi ti naglasio, odnosno koje su po tebi utjecale na tvoj život...
Gajo:
-nema toliko prostora za sve opisati! Tek tolko……..rat, rastava braka, smrt djeteta, prestanak igranje nogometa, šoranje od četnika!
3. Levantica se naljutila na mene, jer muškarce ne pitam o njihovim manama.
zato tebe moram pitati, koje su tvoje mane, a koje su ti vrline...
Gajo:
-vrlina sam ja, a mane? Ponekad šlampav, zaboravljiv, namrgođen, tražim previše ljubavi, letim ko pčela sa cvijeta na cvijet! Znam biti teški gad! Uživam u boli, svojoj naravno!
4. Ja se sjećam, ali mlađi sigurno ne, legendarne vožnje tramvajem.Možeš li nam opisati, kako je to bilo...
Gajo:
-misliš na vožnju pulferom ili vožnja tramvajom kad sam ja vozil tramvaj?????? Sve sam tramvaje vozil osim ovih novih, a možda bum i to probal! Ali nisi spomenul autobuse koje sam vozil, a nemam vozačku…najbolje sam vozil zglobni bus….ali svi su uglavnom sretno stigli doma i čak pred ulaz u haustor ili kuću.


5. obzirom da si jedan od najpesimističnijih blogera, i pišeš 90% crnjaka, reci nam kako gledaš na Europske integracije, i ulasku Hr u te asocijacije...
Gajo: Protiv!
6. Neki znaju, neki ne, ali sudeći po tvom izgledu, teško je zaključiti da si nekad bio nogometaš. Gdje si igrao i kada...
Gajo:
-NK Zagreb, uvijek…………..a godine…………sram me reć. A svi nogometaši kad prestanu igrati izgledaju kao i ja………….ko Slonić tonić………………debeli!
7. Poznat si kao ljubitelj životinja. Imaš i svoju pesekicu. Reci nekaj o njoj...
Gajo:
-do sada 4 pesice…………i sve sam obožaval, ova zadnja, razmažena ko mali slinavi klinac, najbolja do sada, makar to nije, sve su mi bile podjednako lijepe i drage, sa svojim karakterima i svojim ponašanjima
8. U Zapruđu gdje živiš, postoji jedan čudan običaj. Nitko ne pije malu pivu, već samo one velike od pola litre.Kako to objašnjavaš..
Gajo:
-kaj kod nas ima od pol litre?????? Svi su se prebacili na Q pack od litre i pol……hahahahaha……sve je to u genima


9. Nekoliko kratkih, blic pitanja....
Lijevo – desno
Gajo: uvijek po sredini!
10. pivo – pelin
Gajo: mješano
11. Hlo – Cho
Gajo: Aleksandar Veliki
12. Dinamo –Zagreb
Gajo: prvo Zagreb
13. Getro - Metro
Gajo: mali dućani, ovi veliki me ne zanimaju!
14. Danas se svatko smatra Purgerom, i Zagrepčancom, kakav je tvoj stav...
Gajo:
-purgera nema, ja sam jedan od rijetkih…mama s trešnjevke, tata s črnomerca, a da ne spominjem, kak bi to HDZ zapjeval od stoljeća sedmog!


15. Ideš li još na tekme, i kaj kažeš na Dinamovu veliku pobjedu nad Ajaxom...
Gajo:
-jedna lasta ne čini proljeće, u Maksimiru nisam bil od 1988. godine i nebum više nikada, u Kranjčevićevoj nisam bil od 1990. godine i nebum više nikada
16. Za kraj, od nikoga ne nagovaran i pri zdravoj svijesti, reci nam što želiš, ili jednostavno poruči nešto našim prijateljima blogerima....i preporuči mi koga bi želio vidjeti kao sljedečeg gost-post-a...
Gajo:
-htel bi vidjeti Djeda mraza

Cjenjeno blog-pučanstvo bio nam je to Gajo, a sad slijedi njegov post...


ZA POST MOGU SAMO REČI...
BOLJE PROLITI MALO S PARKINSONOVOM BOLESTI, NEGO ZABORAVITI POPITI SA ALZHAIMEROVOM BOLESTI!


I to je to...do sljedečeg gosta...bistro...

Megalomanija, ili nezasitost...
Oduvjek se reklo da se čovjek pokriva koliko mu je deka velika,
ili koliko para toliko muzike. Danas će mi tema posta biti upravo nezasitost.
Imam prijatelja koji je zašao u zrelije godine. Negdje mu je oko 54 godine.
Supruga radnica, ostala bez posla, na birou je do prvih uvjeta za mirovinu.
Sa ovim novim povečanjem, imat će oko 1200 kuna naknade sa biroa.
On je u radnom odnosu, na Državnim je jaslama, i ima oko 5-6 tisuća plaću.
Djeca su mu odrasla, zbrinuta, neovisna o njemu.
On danas razmišlja, kako ući u novi biznis, kako zaraditi na lak naćin, što više novaca,
Pokreče jedan za drugim nekoliko biznisa, i propada.


Kako financijski, tako i zdravstveno. Ja prepoznajem neke simptome na njemu, a kojih nije bilo prije, kad smo se intezivnije družili i susretali.
Neki bi rekli kriza srednjih godina. Može biti, ali nisam siguran.
Kad sam ga upitao koliko bi mu bilo dovoljno dnevno za život bez stresa, samom s njegovom ženom, rekao mi je da bi mu osim režija bilo dovoljno 100 kuna dnevno.
A kolike su ti režije? Pa negdje oko 1500 kuna kaže...
Dobro odbiješ od 7000 tih 1500, i još tri tisuće (za svaki dan u mjesecu 100 kuna), možeš staviti i na stranu 2,500 kuna.A to ti je godišnje ušteda preko 20.000 kuna...
Imaš dovoljno i za registraciju auta, i za ljetovanje..treba li ti još nešto više od toga???
Pa teoretski ne treba, rekao mi je, ali znaš zašto nebih zgrabio više ako mogu...
Vidio sam da je svaki moj razuman argument, neprihvaćen, pa sam završio razgovor, i prepustio sam ga njegovim teškim brigama.
Eto kako ljudi znaju zakomplicirati tamo gdje nebi trebali. Kako sami sebi stvaraju probleme.
Danas sam čuo da je sinoć galamio na ženu, da ga je pola sela čulo, da je polupao prozor, i flašu. Lagano odlazi na dug put, sa kojeg bojim se nema brzog povratka.
Ali moja je savjest mirna. Pokušao sam mu kao prijatelj reći i dokazati neke stvari.Nisam uspio, ali ne predbacujem si ništa.


Drugi je primjer jedan drugi prijatelj, u drugom gradu, koji nema ni blizu materijalnih dobra kao onaj prvi, a koji opet na drugačiji način ispoljava megalomaniju.
On je star 48 godina. Nema djece, nema veliku kuću, ali ima novi auto, ima novi mobitel, jedan od skupljih. Ima novi scooter, i čeka socijalnu pomoć svakog prvog u mjesecu.
Kuća mu više ne zahtjeva hitnu obnovu, već hitno rušenje.
Garaža davno započeta, od kiše, sunca, vjetra i smrzavanja, počela se sama od sebe rušiti.
Sve to nije važno. Važno je da on ima novi auto, kupljen na kredit na ni sam ne znam koji način, da ima novi mobitel, sa milion piksela, muzike, i koječega već ne, da se voza po cijele dane uokolo, a ženica mu skromna svako jutro ide na posao, u neku firmicu pred stečajem za neku sitnu plaću...On ne radi, to nisam ni spominjao, shvatili ste sami zar ne...?
On koji nema u cijelom životu ni dvije godine radnog staža, i koji zapravo živi od tuđe muke, na sebi ni najmanje ne štedi....
I on viče na svoju ženu i zna razbiti ponekad prozor...
To se zove bahatost....a njemu nisam želio ništa predbaciti, niti mu spočitavati, i opet si nemam što predbaciti.
Sinoć sam opet s Goranom (Hajdukovac) gledao utakmicu, i popio sam mu živce.
Mi se znamo družiti i šaliti na tu temu, jer smo prijatelji.


A ovih dana sam skladao jednu divnu ljubavnu pjesmu.
Još nisam odlučio na kojem instrumentu bih je prezentirao, pa zato odluku
prepuštam vama dragi prijatelji blogovci...
Evo pjesme...


Neka vam je BISTRO i sretan dan Državnosti....

Ovo je priča o jednoj slijepoj ulici...
I da je htjela dalje nije mogla, od potoka.
Taj potok je nekada značio mnogo stanovnicima tog mog starog naselja.
Tu su ljudi provodili sate dokolice, u razgovoru s drugim ljudima koji su
eto samo tako, tu se zatekli, bez nekog valjanog razloga,
tek pukom dosadom.Zatim tu su se sakupljale žene, i prale robu,
prale rubinu, ili jednostavno dolazile na ubijanje dosade.
Moja je kuća bila posljednja u toj ulici, dakle pva do potoka.
Samim time ja sam živi svjedok tih događanja. Od sredine šezdesetih
do današnjih dana.
No idemo redom...
Moja obitelj, je 1966 godine, nakon čuvenog događaja s konjima i
pijanog mljekara Pište, došla u ulicu. Tada se zvala po jedinom partitzanu,
iz sela koji je s Marijanom Badelom digao u zrak vojarnu gdje je i
moja ulica. Zahvalni pobjednici dadoše ime ulici po svom borcu.
Sedamdesete godine protiču u borbi za dobivanjem kanalizacije i vodovoda.
Pamti se još uvjek kako je susjed Cvetek bio jako protiv elektrike, i
kako ga je struja drmala, dok je vodom pokušao gasiti utičnicu,
u koju jer uštekao svoj vlastoručno izrađen cirkular za drva...
Dakle susjed Cvetek je govorio da nam voda treba, ali kanalizacija,
ne..jer imamo svoj potok, i onako u njemu završavaju sve one stvari
koje nam ne trebaju...
Usput budi rečeno, susjedu Cveteku, je trebala voda jer jedini u ulici
nije imao svoj bunar...
A po pitanju kanalizacije, je bio u pravu. Barem za to vrijeme.
Svi su svoje fekalije, i otpadne vode sprovodili u potok.


A potok je sve to prihvačao, i nosio dalje od našeg malog sela.
Onda je jednog dana nastao pakao. U jednom poslijepodnevu, nakon
obilne kiše, voda je narasla oko metra, i po potoku su zaplivale ribe
po površini, ali leđno.
Jadne same su iskakale na obalu tražeći spas od zatrovane vode.
A zatrovala ju je jedna mala firma koja je proizvodila betonske kvadre,
i koja se počela baviti emajliranjem posuđa. Pa je sav svoj otpad i
lužine jednostavno ispustila u potok.
Od tog dana nestalo je u mom potoku i rakova i pastrva.
Neka se nitko ne smije, ali od 1971 godine u Sesvetama nema pastrva.
No da nastavimo priču o mojoj ulici...Unatoč svesrdnim nastojanjima
susjeda Cveteka, kanalizacija je ipak stigla i u našu ulicu.
Navike pojedinih susjeda koji su još uvijek bacali sve u potok je bilo
teško promijeniti, ali ipak vremenom se uspjelo.
Onda se dugo, dugo molilo opčinske vlasti da se ulica asfaltira.
jer nije u redu da svi okolo dobiju asfalt a mi ne.
Sami stanari su dobrovoljno odstupili po jedan metar sa svake strane ulice
da bi cesta bila šira, i uvukli svoje ograde. tada su se još uvijek zvali plotovi,
jer su bili zbijeni od drvenih greda i letvi. Poslije su imučniji razvlačili pocinčanu žicu....
I tako je ulica od početnih četiri metra narasla do zapanjujučih šest.
A to je bio raj za sve generacije djece. Tu su se igrale lovice, skrivača,i lanca probijanca..Graničara, školice, i išla majka s kolodvora....
Igralo se i pingvina... Za one koji ne znaju moj stari je prvi nabavio
neke plastične pingvine koji su bili postavljeni na nekoj dasci u obliku križa.
Dakle četiri iz vana i jedan u sredini. Taj je vrijedio pedeset, a ovi vanjski po deset.
Bacalo se na njih pet obruča...plastičnih...i zbrajalo se što se pogodilo--...
Danima bi se stariji susjedi borili, a svaka partija bi iznosila litru i vodu...
za one koji ne znaju to je litra vina i litra mineralne...a koju bi svi zajedno ispili.
Takvih partija se svaki dan odigralo na desetke.
Prestalo se igrati kad je susjed Ruda iživciran vjetrom, nogama satrao pingvine...


Mi djeca bi uživala kad bi se te partije protegle do kasno u noć, jer bi tada
bili duže vani, i igrali standarne igre, lovice, skrivača, i žandara i lopova...ili ljepila...
Dolaskom plina, ulica se prokopavala, i opet smo hodali po blatu i kaljužama.
Isto je bilo i i kad smo uvađali telefon..
Te iste godine uvedene su i restriktivne mjere štednje električne energije.
Imali smo struju svaki drugi dan...
I nakon uvađanja par-neparnih tablica, dobili smo nekoliko automobila više.
Nekolicina susjeda je kupilo još nekoliko automobila...
Da se ima..a da se ne štedi....mi nismo imali ni jednog.
Tada još ništa nije mirisalo na probleme a ni na rat.
U ulici je bilo od šesnaest kućnih brojeva tek četiri nacionalno čistih....Hrvatskih...
ostali su bili mješani. Bilo je i Bosanaca, i Hercegovaca, Slovenka, Poljak, i jedan Makedonac.
Iz zezancije do rata smo se nazivali Jugoslavija u malom.
Ali samo po sastavu ljudi, iako nikog nije bilo iz Srbije...no nema veze,
u ulici si mogao naći od igle do lokomotive, samo si morao pitati...
Onda je došao rat. Ja i brat prvi uzimamo oružje i idemo.
Ni sami ne znamo kamo, ali idemo.
Ja završavam na Banijskom, a brat na Gospičkom ratištu.
Jedan susjed ide za Vukovar, ali ga na sreču pogađa metak u nogu prilikom dolaska konvoja.
Pa se istim vraća nazad. Prvo do bolnice u Osijeku, a onda i u ZG.
Za to vrijeme, livada preko potoka, a gdje smo mi klinci naučili prve vještine igranja loptom, i prve igre sakrivanja u visokoj travi, pripadne nekim drugim ljudima.
Pripadne crkvi, odnosno Vrhnadbiskupiji Bosne srebrene.
I odlučiše tada tamo napraviti veliku crkvu i Pastoralni centar za Franjevce .
I neka su. I treba tako, ali...
Ali žele ovu moju slijepu ulicu odslijepiti. Žele da ne bude više slijepa već da otvorenih očiju prijeđe iz jedne svoje seoske, malograđanske prošlosti, u svjelu budučnost predvođena svjetlonošama, Bosanskih Franjevaca, zanemarujući pri tom prošlost, jedne takve seoske ulice kakva je ova moja, imenom jednog partizanskog junaka, koji je digao u zrak kasarnu zajedno s Marijanom Badelom. pri tome su svesrdno nagovarali mog starog oca da se velikodušno odrekne pola svoga imanja u korist crkve.
Za uzvrat oni bi spominjali njegovo ime u svojim knjigama kao velikodušnog darivatelja.
Takvo što reći jednom starcu od sedamdeset godina, a koji se sam bori za golu egzistenciju usporedivo je samo s onom čuvenom....neka jedu kolače...
Danas je moja ulica i dalje slijepa, u njoj je još jako malo zaposlenih, manje više sve je to gerijatrija, ili kako ja volim reči ulica lavova...
Sad kad to tako kažem sjetim, se pokojnog susjeda Jure, koji me jedini pitao kako to mislim ulica lavova...rekao sam pa tako...malo, malo pa neki rikne...
I na žalost on je prvi riknuo nakon toga...Jura oprosti mi, samo sam se šalio...
I sad kad sam i sam pred vratima mirovine, razmišljam da otvorim u ulici Lion club...
Jer mladih skoro da i više nema...


Rezime...
Sused Cvetek umro je početkom devedesetih negdje na Kvatriću, našli su ga smrznutog u nekoj šupi nakon cijelonoćnog opijanja u čekaonici autobusnog kolodvora...Susjed Ivo umro je lani, Ivo Hrkalj je otišao u prvi neboder Velike Gorice, njegov stanodavac i kum Jura je ljetos otišao na velike pašnjake...Cvetkova žena Milka odala se skitnji nakon što je udala i zadnju kćer od svih šest cura...Susjed Krešo je odselio u Bosnu kad je završio rat, a Stari Dometrovski, se nakon ženine smrti ponovno oženio, ženom koja je 40 godina mlađa od njega...još uvijek žive sretno i u ljubavi...
Ovaj post je sasvim osoban,inspiriran Edom Prangerom...bistro....