Danas ću o ženama.
Ne o svojoj, već onako općenito.
Da je žena postala rob, nekim navikama i standardima,
to znamo odavna,ali da se na ženu gleda isključivo kao
objekt izraženo je danas više nego ikada prije.
Zašto je to tako, pokušat ću kroz nekoliko primjera pojasniti...
Od davnih dana smatralo se ženom na brodu, velikom nesrećom...
Svi Bogovi svijeta, na čelu s Neptunom, bacali bi brod u milost
i nemilost vjetrova bura,potapali ga, a sve zbog toga
jer je na brodu žena. Besmislica...kao da nisu tonuli i brodovi
bez žena...


Bilo bi poštenije reći da je bila žena nepoželjna na brodu, zbog
muškarčeve prirode, i zbog dužine putovanja...
Slijedi primjer vojske.
Nekada ženama nije bilo omogučeno da budu u vojsci.
Osim u ratnim vremenima, ali i tada isključivo radi njege
ranjenih, i pranja i održavanja higijene. Ovaj puta stoga jer
je žena slabije i krhkije biće,nedoraslo muškarčevom umijeću
ratovanja, i podnošenju boli.
Krivo. Opet je dokazano da žena ima mogučnost ignoriranja boli,
i da svoju bol itekako umije sakriti, i pretrpjeti, dok će muškarac
cviliti i zanovijetati već radi obične glavobolje.


Žene nisu za nogomet, i ne razumiju ga.
Opet krivo. Žene znaju igrati nogomet, i ako vas interesira, pogledajte
večeras u 20:00 h, na EuroSportu, finale svjetskog nogometnog
prvenstva za žene između Njemica i Brazilki...
Imat će se što vidjeti, a mnogi muškarci će zavidjeti ženama na umijeću,
a oni pošteniji će reći da su živjeli u zabludi.
Ja sam, dok sam bio mlađi,ne samo igrao, već sam poslije i sudio mnoge
nogometne utakmice, i nagledao se svega i svačega.
Zato tvrdim, žene znaju igrati nogomet.

Politika...
Što će žene u politici? Za žene je kuhača, i partviš...
Žena nije stvorena za mudraca, već za madraca....
I još oho-ho primjera, ali potrudit ću se i to demantirati.
Prvo, u ženama postoji onaj majčinski urođeni instikt.
One bi u prvom redu zaštitile, a ne ubijale. Vjerujem da bi vođene
tim instiktom, to isto prenjele i na vođenje države.
Da bi čuvale i branile zemlju, i na svaki način izbjegavale prolijevanje krvi.
Žene su također i lukave, i u mislima idu i korak dalje od muškaraca.
I to je dobro u bilateralnim, kolatelarnim i inim sastancima, kako na vrhu,
tako i u nizini, pa bi se vjerujem i bolje dogovarale, pregovarale...i varale...
Kao Karla DelPonte...


Ovaj post posvećujem svim ženama, majkama,sestrama,kćerima,i unukama
čiji su sinovi,muževi,očevi,brača,djedovi,stričevi,ujaci...
ponovno ubijeni odlukom Haškog Tribunala...
Bistro vam bilo...

Naravno da nije ništa bilo kako je rečeno.
Nit su dovezli kad su rekli, nit su nazvali.
Umjesto u 8:30 h da su dovezli na zamjenu,
nazvali su u 11:00 h i obavijestili nas da je ona garnitura
u Koprivnici jako oštečena, pa nam je ne žele dovesti.
Poslat će jednu drugu.Iz Rijeke. A ta bi trebala
doći drugi tjedan srijeda,četvrtak, najkasnije petak.
Evo odmah i par odgovora na komentare.
Ne, bež, i krem nisu iste.Samo su slične.
Ilustracije radi na fotografijama je moja kćer.
Najprije na bež fotelji, a potom na krem dvosjedu...




Nećete vjerovati ali razlika je i u koži, a i u udobnosti.
Na onoj koju nisam platio, a dobio sam je, koža je grublja,
a samo sjedenje mekanije.Jer je manje vatelina u punjenju.
Nemojte mi samo reći da sam trebao onda zamijeniti onu drugu
polovicu, jer neću.Ne želim ni manje ni više nego ono
što sam kupio.A i mislim da je ''moja'' bež, i lijepša,
i bolje izgleda. Nekako jača, a vremenom od korištenja i ona
će biti mekša.Evo rukohvata jedne i druge...


Ali neću soliti pamet nikome, niti se praviti važnim, i dosljednim,
pa ću prijeći na drugu temu...
Prije tri mjeseca sam se smijao dosjetljivosti klinaca i njihovom
urnebesnom parkiranju bicikla na krovu stare škole.
Da se podsjetimo ...


A danas, samo nakon tri mjeseca, stara škola je srušena, i na njenom
mjestu izgrađena nova. Nikome nije bilo jasno kako se to
može, ali eto ipak može.
I to sam poslikao...


Nadalje, Kenguur mi kaže da sam se pokvario. Od kad radim, nema me...
Što je jednim dijelom i točno. Nemam više onoliko vremena kao prije,
ali trudim se da kad dođem na blog, da tada i pročitam sve što
nisam stigao.Dakle unazad se vračam na svim vašim blogovima,
i čitam sve što nisam stigao.Fizikalac je znam, ispek'o i rakiju,
i na štulama hodao, a što ga je nagovorio BaćaIva,
poslije je neku čudnu poeziju stvarao...neznam što je krivo...
rakija, ili pad sa štula...no nema veze...
Koraljkina storija sa Franom, pratim je, Divan skitnje nakon Čaruge
piše o Franji Baronu Trenku...i to pratim...zatim Gajo ne piše,valjda je ljut...?
Pjesma je išla u Zagreb, i nažalost opet će morati..Dvojčica je
položila ispit, i sad je i službeno najbolja studentica među nama, i štreberica.
Sunflower nije imala comp, jer joj se njen potrg'o...
Ojro i Szsas i dalje šibaju viceve, a BaćaIva analizira nakon Bizovca,
kako su se i zašto DidLovro i Marija pohvatali...
Masni palac, i Dalmatinsko Guštanje, peku sve u 16...i dalje...
Skaska piše kibidabi,kad bi bila sekretarica,Greentea,Day,i Levantica,
standarno dobre i zanimljive...o energentskom lopovluku,skijanju i bojama...
Bedasta Curica,koja to nije, o podvezivanju...čega, sami vidite..
Suncokretić ode raditi s cvijećem, i vratit će se u prosincu...
Tanja,Dunja i Auroraisa i dalje pišu lijepe stihove...
U stopu su im Dida, i Promatram...
Slatka, ima malo više vremena, jer je stradala u saobračajci,pa se sad upustila
u analize i u mudre izreke...a Paor,Miki, nas izvješćuju što je novog na selu
i poljoprivredi...Novogradiščanin se prisjeća ratne 91'...
Neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo, ali tada bi ovaj post bio
dugačak tri kilometra.Osobno mislim da mi je ovo najduži post od kad pišem.
I ZATO DA NE DULJIM SVE VAS VOLIM...BISTRO...

Greške ili pogriješke se dešavaju.
Na to se čovjek mora naviknuti.
Kao što se naviknuo piti vodu,jesti,ili voziti vlakom...
I tada je najjednostavnije, priznati svoju grešku,
ili učiniti u najkračem roku da se greška ispravi,i
ono najvažnije da se ispriča oštećenoj strani.
Zašto sve ovo pričam?
Jednostavno, zbog greške koju su učinili trgovci
prodavši mi garnituru za sjedenje u dnevnom boravku...
(ovo sam ja malo nakitio,kao i cuker-doza za šečer)
Naime kupili ja i Šnajderica finu kožnu garnituru,
točnije trosjed, dvosjed, i dvije fotelje, lijepe bež boje.
Platili, ja organizirao jučer dvojicu kršnih momaka,da
mi pomognu unijeti u kuću, sam sam posudio kamiončić
da to dovezem (jer je dostava 200 kuna, a trgovina od
mene udaljena 2 km..)




Rečeno-učinjeno...
Odoh na njihovo skladište, njihovi momci potrpaše
zamotuljke u kamiončić, i ja veselo kući...
Baš je svirala na radiju vesela pjesma...14 palmi Daleke obale...
Dočekaše me moji kršni ljudi, i mi to uguramo za tili čas
u dnevni boravak. Kći nam skuha kavu, ja otvorim piva,
i otpuhnusmo malo...
Uzeo ja nož, i krenem raspakiravati...
E,!! kad me nije šlagiralo tad, onda valjda ni neće...
Trosjed i jedna fotelja jedne, a dvosjed i druga fotelja druge boje.
Dvije bež, i dvije krem boje...očigledno...nemožeš fulat,
vidi se iz helikoptera...
I što sad? Ništa, zovem ja njih i oni se čude pa kako?
Jebi ga kako, pa nisam ih ja ni pakovao, ni prodao...
-''Dobro gospon Franc zvala vas budem za 15 minuta....''
Prođe pola sata ništa...opet ja nju zovem....
-''Gospon Franc, evo imaju sastanak u vezi toga, za 15 minuta vas zovem...''
Opet ja čekam pola sata, čekam 45 minuta, u meni sad već strpljenje
dolazi do kritične točke...zovem ja i treći put...
Ne javlja se nitko....pričekam 10 minuta, i zovem opet.
Zauzeto...pričekam 5 minuta zovem, i ne javlja se nitko...




Tlak mi ode na 300, sjedam u auto i pravac tamo.
Valjda kad me vidjela, onako razbarušenog, crvenog u licu,
obučenog u staru trenirku, žena počela zamuckivat...
Sjednite gospon Franc...jeste za kavicu, ili sok možda?
Sad ću ja pokušati još nešto...šefovi još otkrivaju krivca...
Rekoh ja njoj doslovno ovim riječima...
''Čuj mala, jebe se meni tko je krivac.Ja sam kupio i platio bež boju,
i hoću da mi date bež boju. Jeli to toliko komplicirano?
A isto tako mi se jebe i za vašeg krivca. Ja ne tražim da se nekog kazni,
ja samo tražim ono kaj sam kupio.I to odmah sad...
Zanijemila je i počela tipkati po kompjuteru kao luda...
Da je tada bila na nekom takmičenju tih koji brzo pišu,
odnijela bi zlatnu kolajnu.Garant.
Zatim je uzela telefon i nazvala kolegicu u Koprivnici...
Čuj, ti imaš vidim u kompjutoru jednu garnituru 616 bež...
DA,da onu tamniju...točno...da...da...pošalji mi je što prije...
kad šalješ?...u srijedu?....dobro u srijedu....hvala...Bog...
-''Gospon Franc u srijedu poslijepodne dolazi kod nas i
mi vam je u četvrtak ujutro dostavimo...''
A što ja sad da radim sa ovom nevažećom?
Ništa, najnormalnije ju koristite, kao da je vaša. pa Bože moj,
morate na nećemu sjediti, nećete valjda na podu...
A kaj ako se kaj desi? Ma nema se kaj desit,budite bez brige,
uostalom ako se desi lako se napiše reklamacija...
Eto bilo je dovoljno pet minuta za riješavanje stvari,
samo se mora otići pokazati zube...




I da, na kraju mi se izvinula...što sam ja i prihvatio,
sad čekam četvrtak...Bistro....

Kad sam imao četrnaest godina nadao sam se da ću jednog dana imati
djevojku.
Sa šesnaest godina imao sam djevojku, ali nije imala strasti, pa sam
zaključio da mi treba strastvena djevojka sa životnim žarom.
Na fakultetu sam se zabavljao sa strastvenom djevojkom, ali je bila
suviše emotivna. Sve je bilo dramatično, bila je kraljica drame, svo vrijeme
je plakala i prijetila samoubojstvom. Tada sam zaključio da mi
je potrebna stabilna osoba.


Sa 25 našao sam veoma stabilnu djevojku, ali je ona bila dosadna.
Bila je potpuno predvidljiva i nikada se nije uzbuđivala ni oko čega.
Život je postao toliko dosadan da sam zaključio da mi treba malo
uzbudljivija djevojka.
Sa 28 godina našao sam uzbudljivu djevojku, ali nisam mogao držati
korak s njom. Jurila je od jedne stvari do druge, nikad se nigdje ne
zadržavajući.
Radila je lude iznenadne stvari i činila me isto toliko jadnim
koliko i sretnim. U početku je bila zabavna i vrlo energična, ali nije imala
nikakav pravac. I tako sam odlučio da nađem djevojku koja
ima jasne ciljeve.


Kad sam napunio 31 godinu, našao sam pametnu, ambicioznu djevojku,
koja je stajala čvrsto na zemlji i nju sam oženio. Ona je bila toliko
ambiciozna, da se razvela od mene i uzela mi sve što sam imao.

Sad sam stariji i mudriji i tražim djevojku sa velikim sisama...


Dani su Sesveta, pa odoh na Trg Dragutina Domjanića slušati
Drvenjake i Miroslava Škoru.... slike slijede u idućem postu... bistro...

Sve se manje-više može gledati na dva načina.
Evo sad ću dati primjer sebe samoga.
Nekolicina vas mi je čestitala što sam na naslovnici.
Lijepo od vas i hvala vam.
ALI.....
Do sad sam objavio negdje oko 390 postova.
Jednom mi je post o svim mojim automobilima,
bio naznačen kao flash vijest, i sad ovaj post o
mom susjedu, kao vijest vrijedna pažnje.
Dakle zaključujem da ostalih 388 postova nisu
vrijedili nikakve pažnje.


Moj stav i moje mišljenje o listama nisu, i neće
se promijeniti. Smatram da sastavljanje lista nije
lagan posao.Treba od toliko mnogo postova izabrati
one vrijedne pažnje, i one koji bi mogli zainteresirati
čitatelje bloga. A to nije lako. Nije, jer ono što je
nekome zanimljivo, drugome ne mora biti, i najvjerojatnije
nije...kao što ni pisac knjige ne uspije sa svakom izdanom
napraviti bum, ni bestseler.
Stoga je svaka lista, bila ona cool, ili almost cool, nije
pokazatelj nečije genijalnosti, već samo mišljenje onoga
koji izrađuje te liste.


Ja osobno nisam time opterečen, ionako pišem ovaj blog
samo radi sebe. Dobro mi dođe kao relaksacija, nakon rada,
nakon ribolova, nakon svega...
Nisam nikada određivao koliko ću ni kada pisati, već kad sam
imao vremena, ili kakvu ideju, vijest, ili jednostavno ćuo
neki vic, želio sam podijeliti s vama.
Tako je bilo do sada, i bit će uvijek.Dokle god pišem.Blog.


Sreo sam vas i uživo, s vama popio puno kava, i pojeo puno čevapa,
oduševio se nekima, ali i razočarao u neke. Vjerujem neki i u mene...
Ali tako je uvijek u životu. Ne samo na blogu. Tako je i u
realnom životu, među prijateljima, među rodbinom, ćak i među
familijom. To se ne može promijeniti.
Ali priznat ću ipak nešto. Iako je ovo sve neobavezno, ipak
imam osjećaj da je puno više ovdje na blogu iskrenih i dobrohotnih
ljudi nego u real life-u...
Ja osobno želim i dalje biti prijatelj sa svima vama, i želim još
dugo pisati, i čitati vaše postove. Jednostavno je blog ušao u
moj krvotok, i drži me...
Od svih ne dobronamjernih, eto perem ruke...


Danas se eto osjećam ovako, i zašto sam sve ovo napisao, ne znam.
Ali nije li to svrha bloga? Baš da možemo ono što želimo reći, i kažemo.
Jasno, glasno, ili kako već...briga nas...
Ova kiša je kriva što navodi na kojekakve misli, zato bolje da završim
ovaj monolog i odem pogledati najljepšu sporednu stvar na svijetu...


A sutra ujutro u 4:15, svanulo, ne svanulo, budimo se, ja i moja Milena...
(zajebemo Peru, a onda ona na bus, a ja na bajs...),pa na posao...
Dragi moji neka vam je bistro...

Prava drama odvijala se u noći sa subote na nedjelju u Sesvetskoj Sopnici kada je došlo do obračuna obitelji Kunovec s policijom zbog divljanja na cesti njihova sina Marijana Kunovca (30), koji se tek nakon devetosatne potjere jučer oko podne predao policijskim inspektorima u KB-u Dubrava.


Policija se za Kunovcem dala u potjeru u 1.45 u nedjelju ujutro, nakon što je mladić svojim sportskim MG-jem u Sesvetama preko pune crte i velikom brzinom pretekao policijski presretač Audi A4 u kojem su bila trojica pripadnika Kobri u civilu.
Mladić, koji je policiji poznat zbog nekoliko kaznenih i prekršajnih djela, pobjegao je presretaču, no policajci su ga pronašli u dvorištu obiteljske kuće i, kako tvrdi Marijan Kunovec, počeli tući. Zapomaganje iz dvorišta čuli su Kunovčevi roditelji, otac Marijan i majka Zorica, koji su ga, kako kaže Marijan mlađi, počeli braniti od trojice muškaraca za koje nisu znali da su policajci. Došlo je do tučnjave u kojoj su ozlijeđeni otac i sin Kunovec, a neslužbeno je, kako doznajemo, težak udarac šibom zadobio i jedan policajac.


U okršaj se umiješala i sesvetska policija, što je 30-godišnjak iskoristio za bijeg u kuću, a roditelji su završili na kriminalističkoj obradi. Oko 7.30 Marijan Kunovec, unatoč policijskoj opsadi kuće, susjedovim je automobilom pobjegao u Kliniku za traumatologiju. Nedugo zatim počeli su višesatni pregovori s policijom koji su završili tek kada ga je, kaže Marijan Kunovec, načelnik policijske postaje Sesvete Davor Posilović nagovorio da se preda u KB-u Dubrava.
Iz PU zagrebačke tvrde da Kobre nisu prekoračile svoje ovlasti, nego da su samo radili svoj posao jer je sin bježao, a otac ih je napao. Policija također tvrdi da su se Kobre legitimirale, no obitelj Kunovec tvrdi da nisu znali da imaju posla s policajcima.


Obitelj je još sinoć bila na kriminalističkoj obradi, a najvjerojatnije ih očekuje kaznena prijava zbog napada na policajce. Njihov sin je pak, nakon razgovora s policijom pušten uz, kako nam je rekao, prekršajnu prijavu za brzu vožnju i bijeg. U bolnici su mu liječnici ustvrdili samo lakše ozljede.
Kobre su policijska elita
Mobilna jedinica prometne policije MUP-a, popularno nazvana Kobre, osnovana je u ožujku ove godine s ciljem, kako su tada rekli u MUP-u, podizanja općeg stanja sigurnosti. Kobre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, a bave se ponajprije prevencijom i otkrivanjem svih oblika kriminalnih radnji na autocestama, brzim cestama, ugibalištima i odmaralištima te na prilazima gradovima. Pripadnici Kobri su policajci koji su završili poseban tečaj uz uvjet od najmanje pet godina rada u policiji, a dolaze iz prometne, interventne, kriminalističke i postrojbi specijalne policije. Zbog svog iskustva nazivaju ih i elitnim postrojbama.


- Priznajem, vozio sam slalom i brže od ograničenja. U središtu Sesveta primijetio sam da me slijedi policijski presretač, ali nastavio sam dalje jer sam mislio da me netko zeza. Nakon jednog kilometra došao sam do Sesvetske Sopnice i autom uletio u dvorište obiteljske kuće i stao, a iza mene se parkirao i policijski Audi. Čim sam izašao iz vozila, iz Audija su izašla trojica muškaraca, a jedan od njih me je udario i stavio mi lisice na ruke, bacio me na pod i udarao nogama. Nisam znao da je riječ o policajcima pa sam zvao upomoć. Otac je izašao iz kuće i počeo me braniti - rekao nam je Kunovec 10-ak minuta prije predaje u KB-u Dubrava.
Policija je za Kunovcem krenula u potjeru nakon što je velikom brzinom s MG-jem prešao preko pune crte
Kunovčev otac je, kako neslužbeno doznajemo, policajca potom udario metalnom šibom u glavu, nakon čega su Kunovca starijeg Kobre svladale. No, ubrzo se umiješala i majka Zorica, sitna 55-godišnja žena koja je crnim bežičnim telefonom u zatiljak s leđa udarila policajca koji je čuvao njezina sina.


- Dok je tata ležao krvav na podu, srušili su mi i mamu. Iskoristio sam priliku, provukao noge kroz lisicama svezane ruke, pobjegao u kuću i zaključao se. Otac se pridigao i mobitelom nazvao sesvetsku policiju, oni su se sigurno preplašili i krenuli autom izvan iz dvorišta. U brzini su udarili prikolicu i razbili svoj Audi. Ja sam za to vrijeme pronašao u kući nekakvu žicu, skinuo lisice i bacio ih s balkona. Molili su me da izađem iz kuće, ali sam odbio i čekao sesvetsku policiju. Kada su policajci ipak ušli u kuću, ja sam pobjegao kod susjeda.
Pretražili su cijelu kuću i dvorište i otišli, a ja sam se vratio natrag, prošao pokraj policajaca, a da me nitko nije prepoznao i preko balkona se ponovno popeo u kuću. Oko pet sati većina policajaca je napustila dvorište, a ispred kuće su ostala dežurati samo dva policijska automobila. Oko sedam posudio sam auto od susjeda i otišao u Traumu. Dok sam bio u bolnici, nazvao me je načelnik Policijske postaje Sesvete Davor Posilović pa sam s njim dogovorio da se predam u bolnici Dubrava - rekao je Kunovec po kojeg su 10 minuta nakon našeg razgovora došli inspektori iz Sesveta.


Filmska potjera u Sesvetama, kako neslužbeno doznajemo, na noge je dignula neke od najvažnijih ljudi zagrebačke policije. U pola četiri ujutro pred kuću obitelji Kunovec stigla su troja policijska kola, jedna civilna te dva džipa, u kojima su, potvrdili su nam u policiji, bili Gordan Mršić, načelnik sektora policije u PUZ-u, Marko Rašić, načelnik Uprave policije, te Goran Burušić, zamjenik zapovjednika mobilne jedinice policije, odnosno Kobri. Policijski vrh je uzbunjen oko tri sata ujutro jer su se, pod nerazjašnjenim okolnostima, u sukobu našle elitne jedinice policije.

‘Morali smo primijeniti silu’
Glasnogovornica Zagrebačke policije Aleksandra Ljuba potvrdila je jučerašnji događaj i istaknula da su “Kobre” samo radile svoj posao. Aleksandra Ljuba kaže da je M. K. preko pune crte pretekao “presretača” koji ga je ubrzo sustigao u dvorištu, nakon čega su policijski službenici nad njim primijenili sredstva prisile te mu stavili lisičine. Kako su ubrzo izašli i roditelji te napali policajce, i nad njima su službenici uporabili sredstva prisile. M. K. je ubrzo pobjegao, ali je pronađen nakon nekoliko sati pa će nad njim i njegovim roditeljima biti provedena kriminalistička obrada.

Eto ova je vijest stara već tjedan dana, ali u mom komšiluku je i dalje tema tjedna.
Inaće ovo su mi susjedi, stanuju nedaleko mene, ali još ih nisam vidio od kad su odvezeni.
Ovaj tekst je prenesen sa Jutarnjeg Lista,;Datum objave 10.09.2007 09:17...
Sam akter događaja,Marijan ml. je miran i povučen čovjek, i dobar susjed.
Temu dajem na razmatranje...molim vaše mišljenje...
Samo BISTRO...

Dignem se u četiri samo da zajebem susjedovog pjetla Peru.
Dosta je on meni nabijao komplekse. Sad ja izađem i dreknem:
''Kaj je Pero? Spavamo malo a??''
A on šuti.Ne pušta ni glasa...valjda se čudi...


A i drago mi je da ne gledam onu šašavu susjedu Milku.
Ta ima neka svoja pravila, koja ne shvaćaju baš svi.
Ni ja je neki put ne razumijem iako mi govori da jedino
meni može reći neke stvari i kako je ja jedini razumijem...
A ne razumijem. Kako da razumijem da netko ljeti ustane u
pola pet i prska paradajz???


Od kad radim, ne znam uopće što se dešava u komšiluku.
Sve mi izmiće iz kontrole, a i bolje da je tako...
Zato na poslu radim bez pauze, i predaha...


Trč'vamo,trč'tamo, daj ovo, daj ono...
Jedni viču daj Franc sredi ovo, drugi Franc daj sredi ono...
Idi kupi ovo, daj pošalji ono...a Žuži i Kurčubić...
oni su u svom svijetu...Žuži bi doma prije jedan, a Kurčubić
nebi išao doma...
A ti Franc snalazi se kako znaš...


A snalazim se sve bolje, i bolje. Blizu toga sam da i ja odlazim
doma oko jedan...unatoč Žužinim strelicama iz očiju kojima
me gađa sve više...
Baš mi je lijepo u krugu obitelji odmarati poslijepodne...
Ubijem oko nekih pola sata,sat, i onda popijem kavicu.
u miru...onako kako bi to i trebalo...


A neki put kad se zeznem, i odspavam čak i dva sata,
ne mogu onda navečer odmah zaspati, pa se vrtim po krevetu,
pa sam žedan, pa moram na wc...
A i kad zaspim svašta i čudno sanjam...
Nekad ona čudovišta a nekad jednostavno krugove...


Budim se znojan, i gledam na sat...ne smijem dozvolit
Peri da kukurikne...moram ga zajebat...
Dragi moji Bistro vam budi...

Nakon dugo vremena pala je i štuka.Baš kako je rekao
Naše priče...E.P...
Ne velika, ali štuka. Dado je rekao da ima oko dvije kile.
Jutros na jezeru Trstenik. Poluoblačno...na živog kedera.


Inaće ovaj vikend sve se gledalo od sporta...


Čak se gledao i majstor borilačkih sportova Cro Cop Mirko...


Najviše me razveselila slika tetoviranog Fizikalca...
Na žalost jedna je svinja (Matilda) glavom platila, inaće bi sve tri
bile natetovirane, ovako samo dvije.
Zatim njegov kazan u kome peče rakiju, i on sam kako sjedi i
trusi višnjevaču na panju...


Prebrzo mi prolazi slobodno vrijeme, ali ipak sam vas uspio obići.
Do slijedećeg posta ostajte mi bistro...

Kažu da muškarac u kuhinji samo smeta.
Ne slažem se s tom teorijom.
Muškarac može biti i od velike koristi.
Može iznjeti smeće, može naguliti krumpir.
Može nadolijevati vode, ako se nekaj kuha,
može okrenuti meso kada se peče, a može
i oprati salatu.


Kad je pečeno meso, može ga narezati.
Može narezati i kruh.
Poslije ručka može svoj tanjur isprati vodom,
i staviti ga u perilicu.
Može pokupiti mrvice sa stola i obrisati ga.


Kad perilica odradi svoje, može pribor za jelo,
i čaše lijepo izvaditi i staviti na svoje mjesto.
Za zahvalu ženi što je napravila dobar ručak,
može skuhati kavu.
I na kraju može uzeti usisavač,i posaugati kuhinju,
i blagavaonu.
Poslije se može fino zavaliti u naslonjač, i
zamoliti ženu da stavi na drugi program, da
pogleda utakmicu, jer ona i onako spava...

A može i otići u svoju sobu, i sve ovo preskočiti...
Može...bistro....

Još malo strpljenja molim vas, i opet ću se vratiti u kolotečinu.
Nema me jer radim daleko više nego što je bilo rečeno.
Čekam plaču, pa ću znati više. Jutrom ustati ili odustati...
Dižem se u četiri ujutro, a vračam se poslijepodne.
Obično oko pet, pa sam premoren, i bezvoljan da bih dolazio
na blog. Ne zato što vas ne volim, već zato jer mi je koncentracija
ravna nuli, pa nema smisla da vam, ostavljam u komentarima samo
želje i pozdrave, a da nisam dobro iščitao o čemu ste pisali.


A želio sam toliko toga napisati. I o nesretnim dečkima koji su
na tako stravičan način završili u vatri, o Čučiću koji otmicom
vlastite djece, misli da im čini dobro, o Dinamu i nogometu...
Ali ne ide. Znam da me shvaćate, pa neću više o tome.
Danas sam dobio prekrasan SMS. Poslao mi je prijatelj i
bloger ddedda poruku da je dobio djevojčice, i da su svi dobro.
Sjećate se to je bloger koji je iščekivao dvojke.
Pročitajte uostalom samo kliknite na njega...


Sad će dnevnik, pogledat ću ga a potom tuš i krevet.
Brzo će četiri ujutro...i opet ću snjati samo bedastoće i gluposti.
Kao neku noć.Sanjao sam da me progonila iskežena i buljava neman.
Pokušavala a ja nisam mogao pobjeći. Što sam više bježao,
neman je smanjivala razmak, i na kraju prešla na moju stranu kreveta.
Našao sam se oći u oći s njom. I nisam uzmakao.
Evo njene slike, pa sami vidite koliko je strašna...


Dragi blogeri do čitanja i bistro vam bilo...