Sve se manje-više može gledati na dva načina.
Evo sad ću dati primjer sebe samoga.
Nekolicina vas mi je čestitala što sam na naslovnici.
Lijepo od vas i hvala vam.
ALI.....
Do sad sam objavio negdje oko 390 postova.
Jednom mi je post o svim mojim automobilima,
bio naznačen kao flash vijest, i sad ovaj post o
mom susjedu, kao vijest vrijedna pažnje.
Dakle zaključujem da ostalih 388 postova nisu
vrijedili nikakve pažnje.


Moj stav i moje mišljenje o listama nisu, i neće
se promijeniti. Smatram da sastavljanje lista nije
lagan posao.Treba od toliko mnogo postova izabrati
one vrijedne pažnje, i one koji bi mogli zainteresirati
čitatelje bloga. A to nije lako. Nije, jer ono što je
nekome zanimljivo, drugome ne mora biti, i najvjerojatnije
nije...kao što ni pisac knjige ne uspije sa svakom izdanom
napraviti bum, ni bestseler.
Stoga je svaka lista, bila ona cool, ili almost cool, nije
pokazatelj nečije genijalnosti, već samo mišljenje onoga
koji izrađuje te liste.


Ja osobno nisam time opterečen, ionako pišem ovaj blog
samo radi sebe. Dobro mi dođe kao relaksacija, nakon rada,
nakon ribolova, nakon svega...
Nisam nikada određivao koliko ću ni kada pisati, već kad sam
imao vremena, ili kakvu ideju, vijest, ili jednostavno ćuo
neki vic, želio sam podijeliti s vama.
Tako je bilo do sada, i bit će uvijek.Dokle god pišem.Blog.


Sreo sam vas i uživo, s vama popio puno kava, i pojeo puno čevapa,
oduševio se nekima, ali i razočarao u neke. Vjerujem neki i u mene...
Ali tako je uvijek u životu. Ne samo na blogu. Tako je i u
realnom životu, među prijateljima, među rodbinom, ćak i među
familijom. To se ne može promijeniti.
Ali priznat ću ipak nešto. Iako je ovo sve neobavezno, ipak
imam osjećaj da je puno više ovdje na blogu iskrenih i dobrohotnih
ljudi nego u real life-u...
Ja osobno želim i dalje biti prijatelj sa svima vama, i želim još
dugo pisati, i čitati vaše postove. Jednostavno je blog ušao u
moj krvotok, i drži me...
Od svih ne dobronamjernih, eto perem ruke...


Danas se eto osjećam ovako, i zašto sam sve ovo napisao, ne znam.
Ali nije li to svrha bloga? Baš da možemo ono što želimo reći, i kažemo.
Jasno, glasno, ili kako već...briga nas...
Ova kiša je kriva što navodi na kojekakve misli, zato bolje da završim
ovaj monolog i odem pogledati najljepšu sporednu stvar na svijetu...


A sutra ujutro u 4:15, svanulo, ne svanulo, budimo se, ja i moja Milena...
(zajebemo Peru, a onda ona na bus, a ja na bajs...),pa na posao...
Dragi moji neka vam je bistro...