Greške ili pogriješke se dešavaju.
Na to se čovjek mora naviknuti.
Kao što se naviknuo piti vodu,jesti,ili voziti vlakom...
I tada je najjednostavnije, priznati svoju grešku,
ili učiniti u najkračem roku da se greška ispravi,i
ono najvažnije da se ispriča oštećenoj strani.
Zašto sve ovo pričam?
Jednostavno, zbog greške koju su učinili trgovci
prodavši mi garnituru za sjedenje u dnevnom boravku...
(ovo sam ja malo nakitio,kao i cuker-doza za šečer)
Naime kupili ja i Šnajderica finu kožnu garnituru,
točnije trosjed, dvosjed, i dvije fotelje, lijepe bež boje.
Platili, ja organizirao jučer dvojicu kršnih momaka,da
mi pomognu unijeti u kuću, sam sam posudio kamiončić
da to dovezem (jer je dostava 200 kuna, a trgovina od
mene udaljena 2 km..)




Rečeno-učinjeno...
Odoh na njihovo skladište, njihovi momci potrpaše
zamotuljke u kamiončić, i ja veselo kući...
Baš je svirala na radiju vesela pjesma...14 palmi Daleke obale...
Dočekaše me moji kršni ljudi, i mi to uguramo za tili čas
u dnevni boravak. Kći nam skuha kavu, ja otvorim piva,
i otpuhnusmo malo...
Uzeo ja nož, i krenem raspakiravati...
E,!! kad me nije šlagiralo tad, onda valjda ni neće...
Trosjed i jedna fotelja jedne, a dvosjed i druga fotelja druge boje.
Dvije bež, i dvije krem boje...očigledno...nemožeš fulat,
vidi se iz helikoptera...
I što sad? Ništa, zovem ja njih i oni se čude pa kako?
Jebi ga kako, pa nisam ih ja ni pakovao, ni prodao...
-''Dobro gospon Franc zvala vas budem za 15 minuta....''
Prođe pola sata ništa...opet ja nju zovem....
-''Gospon Franc, evo imaju sastanak u vezi toga, za 15 minuta vas zovem...''
Opet ja čekam pola sata, čekam 45 minuta, u meni sad već strpljenje
dolazi do kritične točke...zovem ja i treći put...
Ne javlja se nitko....pričekam 10 minuta, i zovem opet.
Zauzeto...pričekam 5 minuta zovem, i ne javlja se nitko...




Tlak mi ode na 300, sjedam u auto i pravac tamo.
Valjda kad me vidjela, onako razbarušenog, crvenog u licu,
obučenog u staru trenirku, žena počela zamuckivat...
Sjednite gospon Franc...jeste za kavicu, ili sok možda?
Sad ću ja pokušati još nešto...šefovi još otkrivaju krivca...
Rekoh ja njoj doslovno ovim riječima...
''Čuj mala, jebe se meni tko je krivac.Ja sam kupio i platio bež boju,
i hoću da mi date bež boju. Jeli to toliko komplicirano?
A isto tako mi se jebe i za vašeg krivca. Ja ne tražim da se nekog kazni,
ja samo tražim ono kaj sam kupio.I to odmah sad...
Zanijemila je i počela tipkati po kompjuteru kao luda...
Da je tada bila na nekom takmičenju tih koji brzo pišu,
odnijela bi zlatnu kolajnu.Garant.
Zatim je uzela telefon i nazvala kolegicu u Koprivnici...
Čuj, ti imaš vidim u kompjutoru jednu garnituru 616 bež...
DA,da onu tamniju...točno...da...da...pošalji mi je što prije...
kad šalješ?...u srijedu?....dobro u srijedu....hvala...Bog...
-''Gospon Franc u srijedu poslijepodne dolazi kod nas i
mi vam je u četvrtak ujutro dostavimo...''
A što ja sad da radim sa ovom nevažećom?
Ništa, najnormalnije ju koristite, kao da je vaša. pa Bože moj,
morate na nećemu sjediti, nećete valjda na podu...
A kaj ako se kaj desi? Ma nema se kaj desit,budite bez brige,
uostalom ako se desi lako se napiše reklamacija...
Eto bilo je dovoljno pet minuta za riješavanje stvari,
samo se mora otići pokazati zube...




I da, na kraju mi se izvinula...što sam ja i prihvatio,
sad čekam četvrtak...Bistro....