29.07.2005., petak
"Operacija pinjoli" - full success !!!
Dakle, uspjela sam! Jest da sam 4 sata pročešljavala šumicu pinija, jest da lumbalni dio kralježnice više ne osjećam, jest da mi se ruke nekako čudno vuku po podu i da ih tu i tamo nagazim nogom (srećom, u japankama)...no, vrijedilo je! Za recept mi je trebalo 60 grama pinjola, ja sam ih skupila skoro triput toliko. Vražje vjeverice, ove godine su posebno proždrljive (ovo se ne odnosi na tebe, Vjeverico ,hehehe...) a ni posljednjih dana nije bilo neverina da malo protrese pinije, pa je «ulov» bio s obzirom na utrošeno vrijeme i trud poprilično mršav...Večera je bila pravi pogodak, tanjure gotovo da nije trebalo oprati, a zadovoljni gosti su maloprije otišli. Evo, recept slijedi... U biti, slično se priprema kao pesto genovese. Dakle, za nas petoro uzela sam četiri pileća prsa bez kože, isfiletirala ih na široke rezance, posolila i pokapala limunovim sokom te pustila pola sata da se mariniraju. U međuvremenu sam uzela dvije velike šake rukole ili rige, kako već ju nazivali (negdje sam pročitala da je naši kontinetalci zovu rikola, što mi je malo smiješno, no neka im bude), oprala je i nasjeckala na sitno te ubacila u mikser. Tome sam dodala i dvije grane bosiljka ili cca 20-ak listova, oko decilitar i pol maslinova ulja, 60 grama ili dvije velike žlice očišćenih pinjola, otprilike istu količinu naribanog parmezana te tri očišćena režnja češnjaka. Miksala sam na full speed oko dvije minute tako da sam dobila homogenu zelenu masu. U međuvremenu sam na maslinovu ulju popržila piletinu, malo je podlijevala sa juhom (ja sa goveđom koju sam imala u hladnjaku, iako bi trebalo sa pilećim temeljcem, ali wtf, niš nije falilo ni ovome) da se fino popirja i omekša. U međuvremenu sam uzela pečene crvene paprike iz teglice (kisele, ali ne smiju biti ljute), ocijedila ih i narezala na tanke rezance, i to tri veće paprike. Skuhala sam al'dente Barilline Spaghettine broj 3, ocijedila ih. U meso sam umiješala pripremljeni pesto, koji se lagano otopio na toplini i prožeo sa mesom, dodala paprike i malo soli i papra. Na kraju sam umiješala tjesteninu, sve to fino promiješala i ubacila u zdjelu koju sam zagrijala vrućom vodom, pobacala na vrh par listića rukole i bosiljka te posula ribanim parmezanom. Uz ovo smo pili DeGrassijevu Malvaziju 2004.fino rashlađenu. Za desert smo imali sladoled od kave i badema (kupovni) koji smo zalili, također DeGrassijevim (mislim da bi mi čovjek trebao platiti jer ga ovdje reklamiram, a ne da ja plaćam njemu 60-70 kuna po boci i to još u vinariji, u vinotekama je i skuplje) bijelim poluslatkim muškatom «San Pellegrin», berba 2003. Inače,posljednjih se dana ne kupam, osim u znoju jer su me napali always dani (mamicu im, kako samo pogode kada je sunčano i toplo!), no zato obilazim umaške terase i partyje koji su popratni dio ATP-a. Da li sam to ja ostarila, i postala čangrizava i prezahtjevna, ili mi se čini da je svake godine sve bezveznije, da se face i spike ponavljaju? Moji umaški prijatelji većinom ne zalaze više u dane turnira u Stella Maris. Ovo nije više umaški turnir, žale se mnogi. Nema šanse više da naša djeca budu skupljači loptica ili hostese, kažu...sve je to u rukama onih iz Metropole, čiji je ovo turnir. Nekoliko sam mečeva pogledala, no bila su to tek početna kola, pa ne mogu baš ni ustvrditi da sam pala na tjeme od prekrasnog tenisa. Vidjeti ćemo idućih dana... No, svejedno, lijepo se odmaram. Ipak, posao mi ne može pobjeći iz glave, nema šanse. Uvijek me netko nađe na mobitel – jučer vlasnica privatne patronaže da joj dam savjet koje materijale za previjanje da naruči, danas popodne liječnik iz opće ambulante, inače moj znanac, da pita kako da odstrani produžni intrakutani šav...Nekako nemam običaja isključiti mobitel, no možda idućih dana baš to i napravim. Nitko nije nezamijenjiv...i bez onog kojeg nema uvijek se može, ma koliko ponekada sebi laskali kako smo bitni i neizbježni, realnost nas redovito demantira. |
26.07.2005., utorak
Pinjoli
Evo me danas opet u Rijeci. No, samo nakratko – sutra se vraćam u Umag. Donijela sam si balkonsku garnituru od tikovine koju sam kupila u petak u Trstu i došla po neke stvari.Ovih dana sam se baš lijepo zabavljala – kupala se, sunčala, izlazila van…no, neću sada o tome, nije fer prema onima koji rade (pusa, Beštijica ). Putovala sam rano popodne, na cesti nije bilo zastoja no poprilično je bilo prometa. Kako kopaju cestu oko Mirne, i ide se od Istarskih toplica zaobilazno do Buzeta preko Sovinjaka, išla sam Ipsilonom. Tik isped tunela Učka, odjednom gužva – policijski auto sa upaljenim rotirkama, dva policijska motociklista…a nikog ne puštaju na riječku stranu. U prvi mah sam pomislila da se nešto desilo, no onda sam shvatila da se čeka neka povorka “glavonja”…policajci su nervozno zaustavljali šlepere,kako bi izlazili iz tunela, ostalima mahali da brže prođu…nakon jedno dvadesetak minuta, pojavila se kolona crnih mercedesa od kojih su neki imali slovačke zastavice, naravno u pratnji policajaca. Bez veze, pa zar danas VIP politički gosti ne putuju helikopterima? Prije nego sam došla doma, nahraniti Silkyja i istovariti stvari, zaredala sam od dućana do dućana i na kraju ostala “kratkih rukava”. Ne, nisam tražila nemoguće – tražila sam pinjole. Za one koji ne znaju što je to, to su sjemenke velikog bora, pinije. Nalaze se unutar češera, duguljaste su, ljuske su im prekrivene crnim prahom, poput baruta, koji se lijepi za prste. Što je sjemenka svježija, to je njena ljuska crnija. Da bi se došlo do ploda, potrebno je sačekati da se češer otvori, da one popadaju van, a onda treba razbiti ljusku koja je tvrda poput lješnjakove. Sama sjemenka je bijela, duguljasta, poput malih zrna graha, duljine oko 7-10 mm, debljine 3-4 mm. I vrlo ukusna, često se koristi u Mediteranskoj kuhinji. Nezaobilazni je sastojak genoveškog pesta, Istrijani i Primorci ih stavljaju u krvavice, u marinade. Meni u četvrtak u Umag dolaze gosti na večeru, pa sam planirala napraviti piletinu u umaku od rukole i pinjola (recept drugi puta). Pa sam htjela otići i kupiti pinjole, znam da ih ima i kod nas za naći, npr.kupovala sam ih u Zagrebu u Mercatoru. No, u Rijeci – ni pod razno, nema ih nigdje, prošla sam sve trgovine koje su mi pale na pamet, od hipermegamakromarketa do malih butigina, ali baš doslovce nigdje! Nema mi druge, nego pobirati pinjole…da stvar bude bolja, ispred naše kuće u Umagu raste nekoliko velikih pinija i mama svake godine pobere s tla bez pola muke nekoliko vrećica. Najbolje ih je skupljati nakon nevere, kada vjetar protrese pinije, pa se češeri “isprazne”. No, trenutno nemamo kod kuće ni pola pinjola…baš kada ih trebam! Stoga, sutra kada spremim stvari koje nosim sa sobom, pičim nazad u Istru! Prvo se baviti najstarijim ženskim zanimanjem (ne,ne…zlobnici, nisam mislila na prostituciju nego skupljanje plodova, hehehe), pa onda se bućnuti u more. Ciao, do čitanja! |
21.07.2005., četvrtak
Odbrojavanje
Eto mene ovdje nakon nekoliko dana! Bila sam poprilično zauzeta ovaj tjedan. A sada...još samo da odradim petak, i počinje moj godišnji! Jedva čekam! Još samo malo...petnaestak sati svega!U nedjelju sam bila na koncertu Randy Crawford (Kulerico , bilo je prekrasno – vratilo me u neke krasne mlade dane s početka 80-ih), u ponedjeljak sam bila malo u shoppingu (kupila sam si novi wok), u utorak kuhala (u novom woku,naravno), jučer bila na večeri sa mojom K.i njenim dragim. Sutra popodne, ako bude sve po planu, napraviti ću skok do Trsta i u povratku otići do Umaga. No, idemo redom... Najprije, za sve one klevetnike koji me smatraju rastrošnom (sa majčicom dragom na čelu) : nisam!!! Znam ja i uštediti (Juliere , draga, nisam kao glavna junakinja Sophie Kinselle, hehehehe)! Slijedi primjer... Jednom, davno već, nagovorila sam majku da kupimo wok. Moja mama, inače, mrzi kinesku kuhinju. Općenito, vrlo je tradicionalna što se kuhinje tiče, za razliku od mene nije nikada bila sklona eksperimentiranju sa začinima, novim jelima. Drži se starih prokušanih recepata kao pijan plota! Nije da ne kuha jako dobro, dapače...no, kod nje nema iznenađenja. Kuha finu,tradicionalnu hranu, i u tome je daleko bolja od mene. Godine iskustva čine svoje...njoj tijesto uvijek uspije, meso je uvijek jednako mekano, jednako pečeno. Wok nije u životu upotrijebila, iako bi uvijek pojela (gunđajući, pri tome) što bih ja u njemu skuhala. Nije da se hvalim, no meni je kuhanje egzotične hrane oduvijek išlo od ruke (nisam zabadave horoskopski Strijelac). No, usprkos svemu, kada sam neki dan došla kod nje sa idejom da pokupim wok i odnesem ga u svoju novu kuhinju, žestoko se tome usprotivila! Nema, kaže...kupi si svog! Dobro. Pa sam se u ponedjeljak otputila u shopping. Došla ja tako u dućan sa loncima i tavama. Moram priznati, nije to baš tip dućana u koje često zalazim, no kako sam ja ipak mali shoppingoholičar, nije mi trebalu dugo da se snađem. Dođem do police sa wokovima i vidim, jedan pored drugog, dva modela. Oba iste veličine, od istog materijala, od iste tvornice. Oba sa rešetkom za tempuru i uloškom za kuhanje na pari. Jedan ima crni poklopac, drugi poklopac u raznim nijansama plave boje. Jedan košta 218 kuna, drugi (onaj sa šarenim poklopcem) 409 kuna. Ja stojim i gledam...pa malo dignem jednog, pa drugog...nikakve razlike (osim spomenutog poklopca). Pa mi nije bilo dovoljno, još i prodavačicu priupitam, mislim si žena ima iskustva sa time. To su vam dvije različite pošiljke, model je inače isti, kaže ova. Naravno, uzela sam onog jeftinijeg. Još da nisu bili jedan pored drugog, možda bih nasjela na foru skuplje-bolje, no ovako... Bila sam sva zadovoljna kako sam uštedjela skoro 200 kuna, pa sam si kupila još jednu pravu Luminarcovu vatrostalnu lazanjeru za 80 kuna i lijepi mužar (ili avan, ili tarionik, kako god ga zvali) za začine, od tokarenog drva koji je koštao svega 60 kuna. Baš sam bila ponosna na sebe! Umjesto jedne, kupila sam tri stvari i još sam ušedjela za kavu i sok! Koje sam si netom nakon što sam izašla iz dućana sa loncima i priuštila. Dan poslije, u utorak, pozvala sam moju prijateljicu Marinu na večeru, da isprobamo moj novi wok. Napravila sam piletinu i povrće sa staklenim rezancima, jedno od mojih omiljenih jela. Marina je napravila i donijela fini kolač sa biskvitom i breskvama, popile smo bocu De Grassijeva chardonnaya iz 2004.godine...večera je bila baš super. Jedino, kako dugo nisam kuhala kineske stvari, skoro sam zaboravila koliko priprema takva jela traže...i naravno, jako, jako oštre noževe, no to je već moja struka. Dakle, odvojila sam kosti i kožu od jednih pilećih prsa i četiri batka, isfiletirana ih i narezala na duguljaste komadiće, te stavila marinirati pola sata u mješavinu sojina umaka i worchester umaka. Na vrlo tanke duguljaste resice narezala sam jednu papriku, dva lista kupusa, dva lista kelja, omanji poriluk na tanke kolutiće, dvije mrkve na nešto nalik tankim prutićima ,dva šampinjona (u nedostatku shitake gljiva) na tanke listiće i 5-6 malenih klipića kukuruza u slatko-kiseloj otopini narezanih na komadiće od cca 1 cm. Nakon toga sam stavila namakati 3 minute u vrelu vodu četvrt paketića rižine (staklene) tjestenine, oko 50 grama. Na dvije žlice ulja sam naglo popržila povrće, kada je «palo» sam ga posolila, a zatim makla iz woka. Na ostatku masnoće sam popržila meso, kada je bilo gotovo dodala povrće, ocijeđenu tjesteninu, žličicu mljevenog đumbira, žličicu curryja i pola žličice u mužaru istucanih zrnaca korijandera. Sve sam zalila sa oko 1,5 dcl temeljca (čitaj : otopljene kockice za juhu u vodi, u nedostatku prave juhe), popirjala 2-3 minute...i voila! Jučer sam sa mojom K.i njenim dragim bila vani na večeri. Iako je klopa bila dobra, nije bila toliko guštna kao ovo dan prije! Danas malo odmaram. Radila sam do 18 sati, pa sam se zavalila na balkon, ispod suncobrana (iako je bilo poluoblačno) na ležaljku, čitajući «Tlo pod njenim nogama» Salmana Rushdiea. K.se vraća u Njemačku u subotu. A moja druga prijateljica, V.koja je trebala u subotu sa mužem i kumovima otići na par dana, čisto turistički u London, odustala je od puta. Danas su opet eksplodirale bombe u podzemnoj. Ahh, kuda to ide ovaj svijet? Kada o svemu ovome razmišljam, tako bih se rado ponovno vratila u doba kada smo slušali «Street life», bili mladi, optimistični, sa cijelim životom ispred sebe... |
17.07.2005., nedjelja
Summertime...and the living is easy...
Eto, još jedna tiha i lijena ljetna nedjelja. Ovih prethodnih dana i tjedana bila sam stalno u trku, puno sam radila, što na poslu što izvan njega. Vrijeme je da smanjim gas, malo stanem na kočnicu. Imam za izdržati na poslu još tjedan dana, a zatim idem tri tjedna na godišnji. Jučer sam bila na kavi sa prijateljicama ujutro, pa sam malo obilazila dućane sa namještajem u potrazi za tabureom koji mi nedostaje. Nisam ih baš puno obišla…bila sam na Podmurvicama i Turniću, na kraju sam se zaustavila u Meblu, gdje nisam našla ono što mi treba, ali sam zato našla krasne pamučne prekrivače za krevet i kauč napravljene u Indiji za Meblo, lijepih boja, velike 225 x 250 cm, svaki za samo 170 kuna. Danas sam bila na ručku kod mame, koja je došla u Rijeku jer je vrijeme za plaćanje računa. Sada se odmaram, čitam Sophie Kinsella “I love shopping with my sister”. Nije mi se dalo ići na kupanje. Navečer idem u Opatiju, na Ljetnu pozornicu, slušati Randy Crawford. Život ide laganica naprijed. Ovih me dana ima manje u stanu, manje na netu. No, čitati ću vas i pisati i dalje. Idućih tjedana moram malo obilaziti trgovine, u Rijeci a moram i skočiti malo do Trsta, moram nabaviti novi digitalac, malo se izvježbati i staviti ovdje slikice moje nove kuhinje, kao što sam i obećala. Skočiti ću i na par dana u Umag, možda sa prijateljima negdje nakratko i otplovim…no, vratiti ću se (nemojte se, neki, prerano veseliti da ste me se riješili!). U biti, ja sam stalno ovdje negdje… I’m watching you! Uživajte svi u ljetu, čitamo se, pusa! Riječanka. |
14.07.2005., četvrtak
All about Franjo - part II
Glavnu junakinju posta (čitaj: mene) probudila je uporna zvonjava parlafona. Teškom mukom odlijepila je krmeljave trepavice i zaškiljila na budilicu...8,15...damn, tko li je u ovo nedoba?Izvukla se iz kreveta i podigla slušalicu...Vodoinstalater!...zagraktao je glas iz uređaja. Uhh...pomislila je junakinja i pritisnula dugme koje otvara portun. Brzo je pojurila natrag u spavaću sobu i na sebe navukla dugu T-shirt. Već je zvonilo na vratima, kada je u prolazu virnula u ogledalo i vidjela kako je njena krasna nova plava frizurica poprimila pankersku varijantu. Otvorila je vrata...na vratima se ukazao Franjo, sa obvezatnim sunčanim naočalama (Police danas), a iza njega je provirivao mlađi čovjek natovaren kutijama sa alatom. - Evo nas, kao što sam i obećao! – kaže Franjo, sa osmjehom skidajući sunčane naočale. - Da, vidim – promrmljala sam. Nije baš kao što si obećao kada smo se jučer dogovarali,pomislila sam. Naime, dogovor je bio da će doći ili sutra (tj.danas) ujutro ili prekosutra poslijepodne, no da će me prije nazvati. - Ovako, dečko će vam napraviti sve što vam treba, ja se vraćam za 15-ak minuta. Jel'može? - Naravno! I okrenuo se Franjo na peti i otperjao. Vodoinstalater je prionuo na posao, ja sam skuhala sebi i njemu nesicu i otišla u kupaonicu odlijepiti oči i oprati zube. Usput sam i primirila kosu, koja se ustremila prema nebesima što zahvaljujući jastuku, a više ranojutarnjem ulijetanju jakih vodoinstalterskih snaga. Mladić je brzo montirao špinu, koja je doista lijepa (nije Grohe, već Paffoni, što meni ionako ništa ne znači, dečko je rekao da je vrlo kvalitetna i da imaju s njom vrlo dobrih iskustava, a ja nemam razloga da mu ne vjerujem), priključio perilicu za suđe, a ja sam iskoristila priliku da mi na odvod perilice za rublje postavi gumeno brtvilo koje bolje «dihta» umjesto plastičnog, dosadašnjeg. Već je završio posao i počeo skupljati alat, kada evo ti Franje natrag. - Mali, ti si ovdje gotov, možeš ići dalje – rekao je i zavalio se nonšalantno na barsku stolicu, dok sam mu ja krenula kuhati kavu (turkiš, of course, što ste mislili?). - Moram priznati, slika je bila doista impozantna – ispružio je prekrasne,duge preplanule noge, obuvene u mekane kožne mokasine, odjeven u tamnoplave bermude North Pole te bordo majicu iste marke. Nisu to bili tursko-kineski flasifikati sa tržnice, vjerujte mi na riječ. Dok sam ja kuhala kavu, uzeo si je za slobodno prošetati se malo po stanu. - Baš ste lijepo opremili stan, vrlo elegantno i profinjeno. Osjeća se vaš osobni pečat. Skoro mi je ispala džezva iz ruku. Vidi, vidi...spika koja obećaje! - Ovo je sada pravo pravcato udobno ljubavno gnjezdašce. Taman za dvoje – nastavio je filozofirati. - Hoćete reći da je to udoban i funkcionalan stan za jednu modernu single zaposlenu ženu? – nisam se dala. - Pa, može, naravno, no ne čini li vam se da nešto nedostaje? - Da, svakako...ovdje jedan tabure od ratana ili banane sa velikim bijelim jastukom, dva lustera...u predsoblju ormarić za cipele... - Dajte,dajte...znate dobro da nisam na to mislio. - A ne? A na što ste mislio? - Paa...tu bi pasalo neko dobro muško! - Kažete? Ah, dragi moj gospodine Franjo, vjerujte mi na riječ, ja se svaki puta pobrinem da toga bude u pravo vijeme i u pravim količinama! - U to ne sumnjam! Koliko sam informiran, i u tome imate dobar ukus. Mamin sine! Vidi ti njega! On infomiran! E, kada ga tad nisam pogodila nečim u glavu, onda sam zaslužila u najmanju ruku titulu prvaka samokontrole. Umjesto toga sam se samo preslatko nasmiješila, i rekla : - Nego, gospodine, recite vi meni koliko sam vam dužna? - Pa čujte, ma nije hitno, možete mi platiti i neki drugi dan... - Ne,ne..ja bih radije riješila račun odmah. Koliko, molim? - Pa, evo za vas, sve skupa 1000 kuna. Otišla sam po novčanik, izvadila novac i pružila mu. - Hvala vam lijepa što ste tako brzo došli. - Nema problema, za vas u svako doba. Ako bilo što zatrebate... - Hvala, jako ste ljubazni! - Doviđenja! - Doviđenja! Eee, farewell, lijepi moj Franjo... |
11.07.2005., ponedjeljak
So tired...
Gotovo je! Napokon sam sjela (na novu stolicu, yeah), stavila laptop na šank, napravila si nesicu i ovo pišem.Prethodna dva dana naradila sam se kao malo kada u životu! Ruke su mi toliko isprane i «tretirane» raznoraznim kemikalijama da na njima ni najluđa bakterija sa suicidalnim tendencijama ne može opstati, noge (koje sam podigla na drugu stolicu) uopće ne osjećam, pa ako mi otpadnu morati ću ih tražiti po stanu, koji srećom nije velik, a leđa su mi nepoznata zona iz koje sijeva bol u svim smjerovima. No, da krenem od početka. U petak sam radila do 11 sati, nakon toga sam otišla kući. U 11,30 došao je majstor (u biti, vlasnik salona gdje sam kuhinju i kupila) i odmah počeo raditi. Sam samcat je sve doteglio na drugi kat. Nije htio da mu ništa pomognem, jedino je pristao da mu skuham kavu. Postavljanje visećih elemenata je išlo kao od šale, no onda je na red došla napa. Ova moja je najnoviji model, nije nikada još takvu postavljao pa mu je uzela poprilično vremena, no najveći problem je bio što je moj ventilacijski otvor promjera 10 cm, a izlaz iz nape 15 cm pa sam morala skočiti u dućan po adapter. Usput sam skočila do DM i pokupovala sva moguća sredstva za čišćenje u obliku vlažnih maramica što je, kako se poslije pokazalo, bio jako pametan potez. Radio je bez prestanka do 22 sata, bez pauze, jedva sam ga natjerala da pojede pizzu, ipak je to stariji čovjek, ne bi mi bilo baš drago da padne sa ljestava od gladi. Nakon što je otišao kući, negdje do 3 sata sam čistila grubu prljavštinu sa podova i već montiranih elemenata. Subota mi je bila radna, pa sam majstoru dala ključ tako da može raditi dok sam na poslu. Kada sam se vratila poslijepodne sa posla, već je bio montiran stol i većina kućanskih uređaja. No, sve je bilo gotovo tek oko 19 sati. A onda sam nastupila ja. Kako je prilikom montiranja dosta toga morao bušiti i piliti, cijeli je stan, ali doslovce cijeli, bio prekriven tankim slojem prašine. A i svo posuđe, koje sam privremeno stavila u kartonske kutije i smjestila na balkon i u spavaću sobu trebalo je oprati. Kako u kuhinji nemam još vode (sutra krećem u lov na Franju!), sve sam to oprala u umivaoniku u kupaonici i stavljala cijediti u maštel za namakanje rublja! Kada sam očistila sav namještaj, oprala i obrisala posuđe, iako sam već bila polumrtva, nisam ni pomišljala otići spavati dok sve ne posložim na svoje mjesto, uključivši slaganje namirnica u ormariće. E, tu sam naišla na prvi problem. Naime, ormarići su vrlo visoki, gotovo do stropa, pa iako ja nisam baš toliko mala (173 cm) bez ljestava nisam mogla ništa staviti na najviše police! Probala sam zamisliti na mom mjestu moju dragu prijateljicu Draganu koja je niska cijelih 155 cm, no to nikako nije išlo. Jest da sam tamo gore smjestila one stvari koje ne trebam baš toliko često (poput sjekača za meso, sokovnika i sličnih stvari), no ipak sam ljestve umjesto u podrum smjestila u ormar, tik uz dasku za peglanje i vješalo za oprano rublje. Srećom, dovoljno su male da tamo stanu. Kada sam sve to napravila, krstila sam štednjak – zakuhala sam vodu za nesicu, pa nakon što sam malo sjela i pokušala taj novi, promijenjeni ambijent apsorbirati, vrag mi nije dao mira pa sam krenula čačkati po pećnici. Uspjela sam, za početak, namjestiti sat...i opeći prste. Naime, pećnica je, kako piše na reklami i kako sam se uskoro sama uvjerila, vrlo inteligentna i ima šesto čulo – a mene je očito, doživjela kao neprijatelja. Ima nekih stotinjak funkcija i ja još nisam uspjela shvatiti kako u isti mah programirati način pečenja, temperaturu i tajming, jer ima nekoliko stotina «ali»...tipa, možete programirati turbo fan mode, ali ukoliko postavite neadekvatnu temperaturu i vrijeme pečenja, pećnica će se sama prebaciti u static ili MLTF (štogod to značilo) mode...i tako dalje, naširoko i nadugačko. No, plavuša (vrlo plava) kakva već jesam, sam uključila booster mode, čisto da vidim što će se desiti. Nije se ništa desilo, jer je genije u meni zaključio da nešto ne radi, vrata pećnice su bila hladna kao led (e, glupača ja, zaboravila sam da je to safe cool door pećnica, ili kako se već ta opcija zove), pa sam je isključila i malo otvorila vrata, pa gurnula ručicu unutra da osjetim je li se što zagrijala. Da zagrijala! Kako nisam uključila svjetlo, ruku sam gurnula unutra na slijepo ... i zalijepila je na grijač! Pas mater kozu, ovcu, prasicu!!! Kako je to zapeklo! Užas! Uglavnom, brzo sam odjurila u kupaonicu, sjela na WC i brčkala ručicu u bideu, skidajući zvijezde s neba svima i svačemu redom, na čelu sa mnom, glupačom na glupačama, grrrrr... Kada sam dovoljno ohladila ruku, i shvatila da će opekotina na drugom i trećem prstu ipak biti samo prvog a ne i drugog stupnja, otišla sam spavati...prije nego napravim još kakvu genijalštinu poput ove. Danas (u nedjelju) sam planirala malo dulje odspavati, pa nakon doručka temeljito očistiti cijeli stan. No, unutarnji sat me već u 10,30 u cijelosti razbudio, pa sam čim sam si napravila kavu, krenula u akciju. Kako je napokon bilo sunčano, imala sam što i vidjeti. Svugdje,čak i na listovima biljaka, pa i na omotima CD-a, na časopisu koji je ležao na stolu, baš svugdje je bilo prašine. Dok sam obisala svu prašinu, pobacala svu kramu koju je trebalo baciti, odnijela baciti smeće nekoliko puta, počistila balkon i usisala cijeli stan, bilo je gotovo 19 sati. U međuvremenu sam oprala dvije perilice rublja. Na kraju sam oprala podove, temeljito očistila kupaonicu, oprala kosu i istuširala se. Kada je tako sve bilo picnuto, mogla sam i doslovce uzeti kuhinji nevinost : skuhati svoju prvu večericu. No, kako sam krepana umorna, nisam se odlučila na pravi, komplicirani obrok (to ću kada u funkciji bude i sudoper), pa sam iz zamrzivača izvukla već ispranirana pureća prsa za pohanje i napravila si peperonatu sa bosiljkom i majčinom dušicom sa mog balkona. Nazdravila sam si Tuborgom. I eto me ovdje. Umorna sam, no zadovoljna sam jer je sve napokon gotovo. Sve je onako kako sam zamislila, ništa nije isfušano ni loše napravljeno ili postavljeno (morati će mi majstor još doći iscentrirati malo vrata od ormarića ispod sudopera, no tek kada Franjo napravi svoj performance). Kada se odmorim, kada mi baš sve (uključujući špinu i perilicu za suđe) bude u funkciji, onda ću poslikati kuhinju i objaviti ovdje slikice i onda više neću kuhinju spominjati ni slovcem, časna riječ! U međuvremenu, moram temeljito upoznati svoje neprijatelje – pećnicu i perilicu za suđe – njihovi manuali su otprilike debljine «Rata i mira», a dugujem prijateljima i fešticu (čitaj : manjadu) povodom inauguracije nove kuhinje. A sada, ako uspijem odbauljati do kreveta, zaspati ću čak za 15 sekundi... |
08.07.2005., petak
Hard labour's day
Osjećam se kao da me vlak pregazio! Maloprije sam završila, oprala kosu i istuširala se..i eto me na par minuta ovdje.Jučer su mi javili iz salona da je kuhinja prošla carinu te da će mi u petak najvjerojatnije doći montirati je, no da će mi točan termin javiti naknadno. Pa sam ja jučer, tj.u srijedu već počela spremati i pakirati namirnice, čaše, tanjure, lonce...je**te, nikada mi se nije činilo da baš toliko toga imam! Doteglila sam praznu kartonsku ambalažuiz obližnjeg dućana i punila je do sitnih sati. Danas sam radila do kasna, i nakon što sam došla kući malo sam prilegla. Na poslu sam pojela pola pizze s četiri sira koja mi nije baš nekako legla, a kada sam se bacila u horizontalu bilo je još i gore. Bilo je gotovo 19 sati kada me nazvao vlasnik salona i rekao da sutra dolaze raditi. Pa sam ustala i krenula i ja na posao – rastavila police, skinula ormariće, odnijela to u smeće, preselila hladnjak iz jednog kuta kuhinje u drugi. Nakon toga je na red došlo temeljito pranje i ribanje podnih i zidnih pločica... Kada sam završila, mogla sam u potpunosti shvatiti crnce zatvorenike koji su u znoju lica svoga dvadesetih godina prošlog stoljeća tucali kamen pored cesta u Alabami, Missouriju ili negdje drugdje dolje duboko na američkom Jugu, čak mi je u ušima odzvanjala neka tužna, razvučena soul melodija... Ja nemam žuljeva na dlanovima, ali mi žestoko sijeva u leđima i bole me listovi od hoda i dugog stajanja u japankama. Sutra, u biti već danas, ću nešto ranije završiti sa poslom, moram oko podneva biti doma kada dođu monteri. Uz malo sreće, sutra u ovo doba ću opet biti do ramena zagnjurena u sredstva za čišćenje...a nakon toga, znam ja sebe, neću imati mira dok sve ne stavim na svoje mjesto i opet ću u zoru tek na spavanje. A u subotu radim...grrrrr... |
06.07.2005., srijeda
Sezona kiselih krastavaca
Sjećam se, bilo je to već prilično davno, u ranim godinicama na početku drugog decenija mog života, kako me taj termin «sezona kiselih krastavaca», koji je simbolizirao posvemašnju pustoš i nedostatak zbivanja u medijima tijekom ljetnih mjeseci, živcirao. Nikako mi nije bilo jasno zašto baš kiseli krastavci, kada je ljeto, kada se to obično ne jede. Zašto ne na primjer, sezona limunade (iako se termin «limunada» koristio također u neke pejorativne svrhe poprilično), sezona sladoleda, ili pak na primjer, sezona sunca&znoja, kada je tako očito da kada nam je vruće i znojimo se, nismo baš spremni za akciju. I zašto simbolizam zimnice, kada se zna da vijest koja jučerašnja više nije vijest.I tako su neko vrijeme, nekako u doba kada sam mislila da će moja buduća karijera biti u nekakvim drugim vodama – novinarstvo ili kazališna režija su u to doba bili moji favoriti – mene intrigirale neke teme, na koje danas gledam sa blagom nostalgijom, no koje me nisu u potpunosti napustile. Jedna od njih je fascinacija tim prividnim prestankom života tijekom ljetnih mjeseci koji se zbiva u gotovo svim segmentima društva. Ne samo da novine nemaju o čemu pisati, osim o stradalnicima u prometu i nesrećama na moru, i bombastičnim naslovnicama tipa fotografije Sanadera kojemu iz ustiju viri pikado strelica i svakodnevnim «novim» pedofilskim aferama pokušavaju prodati svoju robu, nego ni televizija nema gotovo ništa pametnoga prikazivati osim repriza prastarih serija, po devedesetdeveti ciklus prožvakanih sapunica i filmova koji je najmlađi star desetak godina. No, nije to najgore. Naime, tijekom srpnja i kolovoza, ma kojoj se instituciji obratili, ma šta trebali iz nekog ureda, ministarstva, suda, državne ustanove, naići ćemo na zid. Nazovite nakon godišnjih, javite se u rujnu, najčešći su odgovori ako uopće imamo tu sreću da nam netko odgovori. Nije velika razlika ni u zdravstvu – iako recimo u mojoj struci, zbog vrućina koje imaju velikog utjecaja na cijeljenje rana, elektivni se, «hladni» operacijski zahvati ne rade, već samo oni koji su hitni i neodgodivi. No, treba li netko nekakvu pretragu, neki dijagnostički postupak (na primjer, gastroskopiju), a nije mu hitno – najčešći odgovor je : ljeti su vam svi na godišnjem, javite se na jesen. Ako mislite da je kod privatnika drukčije – varate se! Svi se poslovi, dogovori, narudžbe odgađaju za jesen. Pa se onda čovjek ne može ne čuditi, jer prema navedenom, stiče se dojam da smo mi jedna jako bogata zemlja, u kojoj vlada apsolutno blagostanje i gdje ljudi ljetuju dva mjeseca! Takvo što si ne mogu priuštiti ni u Arapskim Emiratima i ostalim zemljama sa zlatnim kvakama i slavinama u svakom iole pristojnijem hotelu, a kamo li Amerikanci ili neki tamo bezvezni Europljani, u čije jato mi ionako pripadamo, samo nas iz nekog djetinjastog inata i zavidne ljubomore ne žele pripustiti unutra. Zatišje i ljetna letargija osjete se i na Netu – manje je aktivnih na raznim forumima, chatovima, a i blogeri nekako rijeđe pišu i komentiraju. No, ovo je za razliku od onog gore navedenog razumljivo – bolje je biti u prirodi, na plaži, na putovanju, iskorisiti tople i duge ljetne dane i noći za neke druge aktivnosti i druženja face-to-face i body-to-body nego sjediti za kompom i gubiti se u virtualnosti. Dakako, ne mislim ja da je virtualni svijet, kontakt i druženje loše, no ipak je second best u odnosu na realni. Premda, mi «okorjeli» Internetaši to nerado priznajemo... U mom RL-u situacija je po starome. Na poslu je trenutačno zatišje, no tu nema pravila. Jučer je zbog kiše i pljuska bilo nekoliko prometnih nezgoda sa ozljedama takvog tipa koje su iziskivale moj angažman, a bilo je i nekoliko pacijenata koji su došetali kod nas umjesto da odu na plažu – ispunili si ljudi dan, što ćeš... Prekjučer sam majku vozila u Umag i prespavala tamo, te jučer došla ravno na posao. No, kada sam se navečer vratila kući, imala sam što vidjeti – na mom privatnom parkirnom mjestu parkirana neka stara bež peglica! Potrubila sam nekoliko puta, no nitko nije dolazio. Pa sam lijepo stala iza nje, tik odbojnik uz odbojnik, tako da peglica ne može nikuda (jer su bočno oba mjesta bila popunjena) osim preko visokog rubnika na travnjak i preko travnjaka u susjedovo dvorište. Srela sam nekoliko susjeda, koji su btw.svi odobravali moj postupak, jer smo skupo poplaćali i uređenje parkinga i rasvjetu Gradu, koji još nije čak ni montirao svjetiljke, a jedan od njih mi je rekao da mu se čini da je to peglica nekog klinca koji je dečko neke male iz susjednog ulaza. E, pa mali moj, ako ideš na fuck izlet, šetaj malo, dobro je za cirkulaciju, ne moraš stajati na mom mjestu. Baš sam se toplo nadala da će doći i moljakati da ga pustim da izađe. Naravno da ne bih! Poslala bih ga natrag da obavi posao još jednom i da ujutro kada ja odem, dođe po peglicu. No, mali me zeznuo – očito je virio iz prikrajka, jer se nekih 3 sata kasnije, baš dok sam ja na balkonu pričala telefonom sa prijateljicom, zapičio ravno u peglicu, upalio motor i...brrrrruummmm preko rubnika i po travi, pa u susjedovo dvorište i onda naokolo natrag na cestu. Valjda je čekao da se kod susjeda pogase sva svjetla...a biti će da mu je i netko (dobro) savjetovao da mu je bolje ne bosti se sa rogatim (u ovom slučaju, rogatom!). E, da...danas je stigla kuhinja u salon! Poslijepodne i sutra nakon posla moram raskrčiti stvari, a u petak će mi, barem su tako rekli, doći montirati. Ako u subotu završe, u nedjelju ću pospremati i čistiti. Ima li netko tko želi pomoći? To sam i mislila, hehehehe...i majka je lukavo izbjegla u Istru ovih dana. Kada malo bolje pomislim, onaj termin «sezona kiselih krastavaca» i nije tako nelogičan...naročito dio koji se odnosi na kiselost. Ma svi mi kada nam je vruće i dosadno odemo pomalo «na kvasinu», ukiselimo se poput lošeg vina, «ciknemo».... |
03.07.2005., nedjelja
Poklon sebi samoj
Kao što sam u prethodnom postu spomenula, danas sam dan iskoristila za druženje sa frendicama. Dan je osvanuo topao, no ne prevruć, sunce se povremeno skrivalo iza oblaka…idealno za šetnjicu i kavu na Korzu. Prije nego što sam se našla sa svoje tri mušketirke, malo sam prošetala po robnoj kući, pa mi je sinulo da bih si baš i mogla pokloniti nešto. Na primjer, parfem. Moj omiljeni Simply od Cliniquea je na samom kraju (no dobro, nije to moj jedini parfem, ali kada jednog ispraznim vrijeme je za novog). Ja sebe često obradujem malim poklončićima, no najviše si volim poklanjati parfeme. Naime, od svih parfema koje sam imala u životu, najviše ih je bilo upravo onih koje sam si poklonila sama. Bilo je i onih koje mi je netko poklonio (neko muško najčešće, a tu i tamo, vrlo rijetko, poneki zahvalni pacijent/ica), no ti su, nije me sram priznati, najčešće završili kod moje mame ili neke prijateljice – rijetko netko drugi pogodi moj ukus kada su parfemi u pitanju, osim kada mi pokloni parfem koji već imam. Glupost, reći će netko – pa stalno kupujemo nešto samom sebi, po čemu bi to bilo poklanjanje? Ali, razlika postoji. Svakodnevno kupujemo stvari koje su potrebne isključivo nama samima – od hrane, do odjeće, obuće, namještaja, kućanskih potrepština, sredstava za osobnu higijenu, do CD-a, knjiga, kozmetike. No, kada si nešto kupujemo s namjerom da si poklonimo, onda je količina emocija unesena u tu kupovinu ista kao i kada biramo i kupujemo neki poklon kojeg sa puno ljubavi i pažnje želimo pokloniti nekome kojeg volimo, tko nam je drag i kome poklonom želimo poslati poruku : volim te, drag si mi i puno mi vrijediš, želim te maziti, ugađati ti… Kada kupujemo parfem, pročitala sam već davno to negdje, moramo biti dobro naspavani, ne smijemo prethodno piti kavu, čaj, kakao, jesti čokoladu ili začinjena jela, ne smijemo pušiti ni nositi na sebi miris, jer svi ti stimulansi i mirisi utječu na našu percepciju mirisa. Također, ne treba odjednom isprobati više od 3-4 mirisa, jer se nos i njegovi receptori za miris zamore. Ja sam htjela probati Escadin Rockin’Rio no nije bilo testera. Cliniqueov Happy-i-još-nešto je previše sličio na Simply. Na kraju sam se krzmala između CK-ovog Eternity Summer-a i Miss Dior Cherie, pa kako sam imala osjećaj da mi je Eternity Summer prebrzo “nestao” sa kože, odluka je pala na ovaj potonji. I čini mi se da je dobar izbor – baš sam zadovoljna! Tako sam popeglala karticu i sva ushićena otišla do “Corsa” naći se sa curama na kavi! One su se oduševile parfemom, svima se dopao. Nakon kave sam još u shoppingoholičarskoj ekstazi koja je (a ovo nije moje otkriće, iako ga potpisujem) poprilično nalik na postkoitalni dobar feeling, otišla mami odnijeti neke sitnice koje mi je naručila da joj donesem iz grada. Baš je kod nje na ručku bila prijateljica, i za divno čudo, objema se moj novi miris svidio. No, moja mamica draga ne bi bila živa, da nije našla neki “ali”…ovaj puta je to bio komentar moje linije. Kćeri draga, ti si se nešto udebljala u posljednje vrijeme (sa čime se odmah složila ona zmija od njene frendice…čuj, X…je li se to tebi nazire podbradak…grrrr)…izgleda da su tebe ovi dani u Umagu zaokružili! Da stvar bude gore, majka je u pravu…stvarno sam primijetila da mi se malo trbuščić popunio, što je za mene neobično, jer su moja “jača” strana uvijek bili bokovi i guza…večerice, pokoja pivica i koktelčići su ovaj puta, možda i zato se baš nisam ubijala plivajući, uzeli danak. A možda sam već i došla u godinice kada organizam voli skupiti koju zalihicu (da ne kažem da mi se bliži klimakterij, hehehehe, upotrijebila sam ovaj krasni eufemizam)? Stoga, kada sam došla kući, nisam napravila planirane zelene tagliatelle sa gorgonzolom, već sam narezala krastavac, papriku i pomidor i začinila sam samo sa malo luka srebrenca i velikom žlicom razmrvljenog grabancijaša, pa sam se odlučila za danas zadovoljiti ovom varijantom šopske salate i ničim više. Za navečer sam se dogovorila sa K.otići u pohode po riječkim kafićima i terasama. Najprije smo mislile otići pogledati “Cosi fan tutte” ili u kino “Rat svjetova”, no kako smo na sve zakasnile, otišle smo na piće…ona Coca Cola Light, ja Pago od ananasa bez dodanog šećera. Nakon druge ture njoj je aspartam virio iz očiju a meni lišće od ananasa iz nosa, pa smo u idućem kafiću prešle na “žešće” – ona na Cynar sa sodom, a ja na Studenu s okusom jabuke!. Nakon druge ture, Studena mi se definitivno popela do ušiju, pa sam odlučila presjeći – sa gaziranom Jamnicom! Kada sam maloprije došla doma, skoro mi se usput ponovila Beštijičina nedavna “nezgoda”, no ipak sam suhih gaća stigla do WC-a! Ahhh..koje olakšanje! Moji su bubrezi večeras zaslužili udarničku značku. Nakon toga sam upalila TV i komp…no, zavijanje iz želuca je nadglasalo jačinu zvuka sa ekrana. I tako sam, gladna kao pas, pokušala pročitati barem vijesti, no nije išlo…pa sam zaboravila na ponos i još jednom pokazala kako je moj karakter nadasve fleksibilan…i otišla napraviti si mali sendvič od integralne ciabatte sa sjemenkama suncokreta u koji sam stavila par fetica purećih prsa. Ahhh, odmah mi je svijet ugodnije mjesto za život. Osim toga, tko je vidio da se dijeta započinje subotom? |
01.07.2005., petak
Ljeto u gradu
Eto me ponovno! Ova dva-tri dana su brzo prošla. Sinoć sam sa društvom sjedila na terasi «Tonda» uz samu rivu na Umagu i pijuckala koktelčiće, dok nas oko 22 sata nije rastjeralo nevrijeme. Noć je bila nešto svježija, no i dalje je bez uključene klime neugodno spavati.Jutros sam na posao došla ravno iz Umaga. Dan na poslu je bio miran – već se navelike primjećuje da je nastupilo doba godišnjih odmora. Manje su gužve na cestama, a ni na poslu nije bilo navale, došli su doista samo oni pacijenti koji su bili naručeni i oni kojima je bilo doista hitno. Ne čeka se puno, a moje su prostorije sve klimatizirane, uključivši čekaonicu. No, uvijek se nađe poneki «biserko». Tako je danas bila naručena za Doppler vena nogu jedna mlađa žena koja ima problema sa proširenim venama. Došla je nešto ranije, pa je čekala red u čekaonici. Kada je bio njezin termin, izašla sam i prozvala pacijenticu te joj rekla da idemo na kat gdje se nalazi aparat. Kada smo izašle na glavni hodnik, zapahnuo nas je val vrućine tako da sam imala feeling da me netko prolio toplom vodom. Dok smo išle prema liftu, ova je počela brundati kakoje kod nas strašno hladno u čekaonici (24 stupnja Celzija), te kako je već grebe grlo, te kako je to užasno...savladala sam poriv da je ne šutnem nogom u guzicu, samo sam je pogledala preko ramena i rekla...Gospođo, nije prehladno u čekaonici već pretoplo vani. Pametnom dosta...a budali ionako ništa ne pomaže. Baš me zanima da li kada dođe u nekakvu prodavaonicu ili u banku, koje su također klimatizirane, da li i tamo brunda i prigovara. Najvjerojatnije ne. Popodne sam imala ultrazvuk dojki i senološku ambulantu. Došla mi je mlada cura, nepunih 15 godina, taman završila 8.razred sa velikim apscesom u dojci, poprilično rijetkim nalazom u toj dobi. Gledam ja nju...mala građena kao prava žena, visoka, vitka, velike grudi (četvorka), struk, bokovi...sve kompletno razvijeno, zrelo. Lice je ipak odavalo dob, jer je cura bila nenašminkana. No, da se našminka, obuče mrvicu izazovnije (iako je i ovako bila polugola), pa dodajmo još polumrak nekog kafića, mala komotno može proći kao 19-godišnjakinja. I sada budi ti u koži ovih mladih dečkića, dvadesetogodišnjaka, pa i onih nešto starijih...mogu bez problema biti optuženi za pedofiliju. Nažalost (nekada i na sreću), često uz ovakvo razvijeno tijelo mozak ostaje prave kronološke dobi – mozak djeteta. Sada, ako je to dijete pametno i svjesno svoje dobi i života oko sebe, ako ima roditelje koji su svjesni opasnosti koje ovakve adolescentice vrebaju, ako postoji dobra komunikacija među njima, sve prođe OK. No, ako to izostane, onda nije nikome lako...često ostaju posljedice cijeli život. Ova malica je bila još pravo dijete...kada sam joj objašnjavala što ću joj napraviti (pregled, ultrazvuk, mali operacijski zahvat u lokalnoj anesteziji), cijelo vrijeme se smijuljila i kikotala...srećom, bila je majka uz nju, a ona je djelovala kao razumna žena. Kada sam počela raditi, već je bilo i skakanja i suza... Popodne sam zvala u salon zbog kuhinje. Najprije mi je žena u salonu digla tlak, jer je rekla da nema nikakvih saznanja kada će kuhinja stići, na što sam popizdila jer su mi prošli tjedan rekli da stiže ovaj tjedan. Pa sam joj rekla da se nadam da se samo šali i da joj je bolje da provjeri, da ne bi ispalo da mi kuhinja uopće nije naručena, jer ću onda ja vrlo brzo izgubiti smisao za šalu, a onda joj ne bih htjela biti u koži. Na što je ona počela mucati, da joj nije jasno, da ima dostavnice za cijeli mjesec, i da zna da je vidjela moje ime...na što sam je presjekla neka provjeri i onda me nazove. I da to neće tek tako završiti jer ja imam obaveze i dogovore te da planiram svoje vrijeme, te da je prema ugovoru kuhinja trebala stići prije mjesec dana. Inače nisam tako zločesta (hahahaha, već vidim neke od vas kako se sa ovom mojom tvrdnjom ne slažu), ali mi je već pukao film – baš danas mi je asistent-instrumentar poklonio kuharicu (zanimljivo prevedeno izdanje Reader's Digesta sa prekrasnim slikama i doista zanimljivim receptima iz cijelog svijeta), svi su me na hodniku spopadali kada će fešta u povodu nove kuhinje... Nakon petnestak minuta me nazvala i rekla da kuhinja stiže kod njih 05.07.te da će me nazvati čim stigne, tako da će mi je do kraja tjedna montirati. Onda sam nazvala Franju, vodoinstalatera, junaka jednog od prethodnih postova i kako je vidljivo iz komenatara, osobu koja je mnoge ovdje zaintrigirala. Na stranu što je većina komentatora propustila u postu vidjeti (i pročitati) i ne tako suptilnu ironiju i što se "zabrinula" zbog mene... Uglavnom, Franjo će biti spreman akciju čim kuhinja bude montirana, ne ide na godišnji, jedino ovaj vikend ide negdje na put... A ja ovaj vikend ostajem u gradu i okolini. U subotu ujutro me čeka kava sa frendicama na Korzu, a kasnije, ovisno o vremenu, možda padne koji kupanjac, izlazak navečer negdje van...preskočiti ću peglanje, spremanje stana i čišćenje. To ionako neću izbjeći, ne prijeti baš opasnost da mi netko drugi napravi... A sada u krpe, čitati «100 poteza četkom kroz kosu prije spavanja» Melisse P. |
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com