RENATA TUNJIC

Sveta Marta(29.srpanj) sestra je Marije i Lazara kojeg je Isus usksnuo od mrtvih. Njezino ime na aramejskom jeziku znaći «kućanica, gazdarica» .

Sveti Luka o njoj piše ovako:

»Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. Marta koja je bila zauzeta posluživanjem, pristupi mu i reče: «Gospodine, tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!» - «Marta,Marta» - odgovori joj Gospodin – «brineš se i uznemiravaš za mnoge stvari, ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.»

Joakim je, kažu stari spisi, bio imućan i pobožan; prihode je dijelio siromasima a jednako tako i prinosio žrtve Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad je jednom tako u hramu prinosio žrtvu jedan mu je čovjek predbacio nevrijednost jer nema djece ( u Izraelu naime nijedan pravednik nije bio bez potomaka). To ga je jako uzdrmalo te se na 40 dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.
U međuvremenu je i Ana molila plodnost od Gospodina - ukazao joj se anđeo Gospodnji te joj navijestio Marijino rođenje. Mariju su roditelji u trećoj godini prikazali Gospodinu.

Joakim na hebrejskom znači «pripremanje Gospodinovo» što i odgovara roditelju Majke Božje. Sv. Anu naročito zazivaju žene željne poroda, trudnice i porodilje, majke općenito. U Njemačkoj su je naročito štovali zlatari, rezbari drveta i rudari. Na papinskom dvoru slavili su je konjušari pa su na njezin blagdan priređivali svečanu procesiju. Svjedok tog štovanja je crkva Sv. Ane u Vatikanu podignuta 1505.godine. U sjevernoj Europi u vezi sa štovanjem sv. Ane bila je u upotrebi tzv. «voda sv. Ane» - voda blagoslovljena njoj u čast s kojom su škropljeni bolesnici u groznici, a i opsjednuti. Svetoj Ani ja kao poseban dan u tjednu posvećen utorak jer se misli da se ona u taj dan rodila i umrla.

Sveti Jakov brat je Ivana evanđelista.
Španjolska ga je izabrala za svog zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je cijela godine jubilarna Jakovljeva godina. Na Zagrebačkoj gori Medvednici nalazi se starodrevna kapela sv. Jakova, poznata planinarima ali i hodočasnicima koji tamo odlaze za njegov blagdan. Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjevjekovni vitezovi, apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, ponekad i s mačem što asocira na njegovu smrt ( pogubio ga je kralj Herod). Sveti je Jakov zaštitnik Mošćenice (kraj Siska).

Izreke vezane uz ovaj blagdan u pučkoj «meteorologiji» su:»Jakova toplina, Božićna mrzlina» ili «Ako na Jakova kiša pada, oštra zima zavlada».Vrijeme tijekom mjeseca srpnja pokazuje još jedna narodna izreka: «Jakov kuri- Ana žari» što govori da se radi o najtoplijem mjesecu tijekom godine.

Sveta Marija Magdalena bila je velika grješnica, obratila se Gospodinu te postala velika pokornica, a kao takva najbolji je predstavnik svih obraćenika. Slikari su je obično slikali kako suzama pere Gospodinove noge, a kosom otire poistovjećujući je s javnom grješnicom u kući farizeja Šimuna Gubavog.
Magdalena je stajala pod Isusovim križem i prva vidjela Uskrsloga te postala blagovjesnicom njegova uskrsnuća. «Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova.»

Za umjetnike, propovjednike duhovne pisce Magdalena je veliko i trajno nadahnuće. Posvećene su joj mnoge crkve i podignuti brojni otlari. Kao svoju zaštitnicu slave je žene, pokornice, frizeri, tvorničari parfema i kozmetičkih preparata, vrtlari, vinogradari i učenici.

Ilija na hebrejskom znači «Jahve je moj Bog» - za što se prorok cijeli život i borio. Knjiga Sirahova ovako opisuje Ilijinu borbu:
«I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću e svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.» Bog ga je poslao da opakom kralju Ahabu (oko 860g. prije Krista) navijesti veliku sušu. Ilija se morao skrivati pred Ahabom koji je poubijao sve izraelske svećenike i širio štovanje krivih bogova.U pustinji mu je hranu donosio gavran, a u Sarepi Sidonskoj hranila ga je udovica kojoj je on molitvom oživio mrtvog sina.
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši te ga često zovu «Ilija gromovnik».

Vjerovanje je da se na blagdan sv. Ilije ne smije voziti žito niti raditi na gumnu sve u strahu od groma. Pri «lesi» (ograda) zapali se na taj blagdan malo slame kako bi sv. Ilija kuću i imanje očuvao od strijele Božje.

«Zavjet»
«Narod se često znao zavjetovati Majci Božjo u Mariji Bistrici da ih izliječi, očuva od nesreće ili da im pomogne napraviti nešto dobro i plemenito. Uputili bi se često i pješke do svetišta, no kako bi zavjet bio uspješniji nametnuli bi sebi neka ograničenja. Tako su bile dvije kume koje su, vidjevši kako je Majka Božja mnogima pomogla, odlučile poći pješice put svetišta. U cipele su odlučile, radi veće pokore staviti grah. Uputile se one prema crkvi, jedna je grabila dosta žustro, a druga za njom polako i pažljivo i na svaki je neoprezniji korak tiho jauknula. Žuljala su je zrna graha u cipelama, a kad su došle nadomak Marije Bistrice imala je već krvave rane na nogama. Druga kuma i dalje je lako išla pa je ova upita: «Kako to kumo da tebe grah ne žulja u cipelama?» «Draga kumo, ja sam se zavjetovala Majci Božjoj da ću staviti grah u cipele, ali nisam rekla da će biti sirov. Lijepo sam se ja jutros rano digla i skuhala ga.!»

U našem narodu postoji običaj pohođenja marijanskog svetišta Marije Bistrice nedaleko Zagreba i to u što većoj pokori, vrlo česti i pješice. Donosimo vam pritom priču ljudskom zavjetovanju odnosno načinu na koji čovjek često stvari prilagodi svom načinu razmišljanja. Ili kako su to rekli naši stari izrekom «dok je tonuo sjekiru je obečavao, kad su ga izvadili i držala mu je žao».

Žetveni običaji i vjerovanja vezana uz žetvu

Duboke promjene u životu naroda nastale u proteklih nekoliko desetljeća ubrzale su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije. Za uspješnost sjetve i bogatstvo prihoda poštivale su se određene norme ponašanja. Naime na sam dan sjetve nije se smjelo ništa iznositi van kuće, darivati, posuđivati ili pokazivati. Sjetva se morala započinjati ranom zorom, čak i prije izlaska sunca (da bi i žito tako visoko izraslo). Ono što je ženskog roda (npr. pšenica) sijala s u ženske dane (srijeda i subota), a ono što je muškog roda npr. ječam sijalo se na muške dane. Sve poljoprivredne poslove za sjetvu, kao i sijanje obavljali su muškarci. Sijač je prije sijanja čistio žito pomoću drvene veternice, «škropio» svetom vodom a zrnje se galicalo protiv snijeti. Na Veliku subotu jedan dio žitarica pomiješan s ostalim sjemenskim zrnjem nosio se u crkvu na blagoslov. Kad je žito dozrelo pristupalo se žetelačkim poslovima, koji su se u prošlosti obavljali srpom i kosom. Od vjerovanja treba napomenuti da se osobito pazilo da ne bi sa žetvenim radovima započinjali u petak nego u ponedjeljak zato jer će tada prinos biti bolji. Ako ljudi čuju kukavicu poslije Ivandana (24. lipanj) zaključili bi da će žetva biti loša. Ako je u proljeće bilo mnogo maslačaka žetva će biti dobra. Žito se želo srpovima i kosilo kosom. Kosa se nije smjela klepati na suncu, jer se vjerovalo da bi se tim činom prizivala kiša. Klepala se u hladu.
Onome tko bi gazio žito prijetilo se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti.
Na polje se išlo sa oštricom okrenutom prema polju, u pravcu kretanja, a vraćalo se s oštricom okrenutom suprotno od pravca kretanja. Tako su se zlo i nesreća otklanjali od sela.

Pokošeno se žito vezalo u snopove i to tamo gdje je bilo vrbovim šibama ili pak žitom koje su prije žetve počupali s korijenjem i namočili u vodu radi veće žilavosti. Žito su u snopove slagali dječaci (13-16 godina), snopove su uspravljali i prije mraka slagali u tzv. «granece» (16 unakrsno složenih snopova s klasjem okrenutim prema unutra). Tako složeni u granece snopovi bi ostajali na njivi 1-2 dana dok ih nisu volovskim kolima prevezli na mjesto vršidbe (morao se je čekati red na vršidbu jer je obično cijelo selo vršilo žito na jednom mjestu tzv. gumnu).
Kad se žito poželo i utovarilo na kola žeteoci bi se pomolili i zahvalili na polju Bogu i Mariji : «Prazna zemlica ostala puna Božeg dara dočekala, Bog dej i mila Marija»

Tri su načina na koji se zrno odvajalo od klasa:
1. snopljem se udaralo po tvrdom predmetu (daska) ili se običnim štapom mlatilo po klasju – time se najmanje oštećivalo vlati što je bilo osobito važno za slamu od raži namijenjenu pokrivanju krovova ili pletaenju raznih predmeta (zlatne slike), dok se ječmena slama upotrebljavala za slamarice (pokrivači).
2. mlaćenjem snoplja razastrtog po tlu posebnim pomagalom tzv. mlatom ili cijepom
3. vršenje na zaravnjenu površinu tzv. gumno – rasprstrlo se snoplje i dovela stoka (volovi, konji) da ga izgaze

Kasnije je u upotrebu uveden stroj tzv. dreš.
Na gumnu bi se snopovi poslagali u «kobanje» (velike slogove (120-150)). Kobanji su morali biti dobro pokriveni sijenom da snopovi ne bi pokisli jer se vršilica čekala po par tjedana. Sama vršilica zvala se «dreš», a pokretala ju je parna mašina (otuda i narodna izreka za one koji dobro jedu «jedeš ko dreš»). S gumna je prethodno oguljena trava a zemlja nakvašena vodom i dobro utabana jer su se prilikom vršidbe manje količine pšenice prosipale na zemlju (svako se zrno pokupilo jer:zrno po zrno pogača). Vlasnik vršilice uzimao je tzv «ušur» u iznosu od 4-6%pšenice. Pojedini su vršidbu obavljali konjima gaženjem u kruh oko stošca. U Slavoniji se nakon žetve organiziraju slavlja na kojima su birani «bandaš» i «bandašica» odnosno najbolji žetelac i žetelica.

Pjesnik i hrvatski velikaš Antun Mihanović u svojoj pjesmi «Himna domovini «posvetio je nekoliko stihova životu na selu, posebno žetvi:
«Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji
škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji.»

Na kraju žetve pleo se žetveni vijenac, a s polja ga je na glavi donosila najljepša, najvrijednija žetelica. Predavala ga je kućedomaćinu koji ga je spremao na prozor, gredu, u ganjak ili na kakvo hladno mjesto u ostavi ili komori.

«Tri djevojke žito žele poleg žita su si sele
lepo sele gsopodaru venčec plele
dej ti nama črepec vinca da pijemo v tvoje zdravle
Bog prekriži naše pole, naše pole vinske gore.»

Žetveni vijenac bio je ukras i obredni predmet na božićnom stolu. Dio zrnja iz vijenca pomiješao bi se sa ostalim sjemenskim zrnjem kako bi doprinjeo uspješnosti i rodnosti sljedeće godine. Prigodom uručivanja žetvenog vijenca pjevala se obredna pjesma:

«Vijenac žita vijenac zlata
nosi dijeva umiljata
Evo tebi gospodare
Vijenac tebi cura daje.»

U crkvu se na posvetu nosio drugi vijenac koji se čuvao sve do Velike subote kad su ga bacali u posvećeni ogen (vatru). Taj se običaj zove Doželnica iliti zahvala za žetvu. Na blagoslov se također nosio i kruh napravljen od nove pšenice. Nosila ga je obično djevojka koja «tu zimu pe zamuš». U rukama je držala srp i 20 vlati pšenice kao i sve ostale djevojke ( njih 12). Išle su kroz selo i pjevale

«Požele jesmo šenico zmed sega strna najlepšu …
…..
venec šenični nosimo za prikaz dobromu Bogu
kinčen je venčec šenični med nem su cveti črleni
Marija Mati nas gledi za jangeleki se nas veseli
Zlatno je zrjne dobri Bog Križaj nas križaj vipni Bog.»

Nakon blagoslova kod kuće se slavilo i pjevalo.
Žetveni vijenac (blagoslovljen) objesio bi se na glavnu gredu ili zid hiže. Žito su spremali u drvene sanduke (fršlog) smještene obično u potkrovlju kuće ili u štali. Mljelo se na mlinovima.

Papa Pavao VI proglasio ga je zaštitnikom Europe. Sv. Benedikt umro je 21. ožujka 547. godine te se je njegov blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je premješten na 11. srpnja. U ikonografiji se njegov lik prikazuje kao opat sa štapom i knjigom pravila dok kraj njega stoji gavran.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva i zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće.
Svjetski dan stanovništva obilježavamo na isti dan kada i blagdan sv. Benedikta.

Od rođenja do smrti
Rađanje i odgoj djece u seoskom je okruženju bio uglavnom svrha bračnom i obiteljskog života. Bila je velika smrtnost majki i djece jer su trudnice radile najteže poslove bez poštede, rađalo se kod kuće uz pomoć babica, a porode i abortuse obavljale su žene koje su bile „vučne“ porodima i abortusima.
Da ne velimo da je puno žena umrlo od sepse zbog takvo načina prekida trudnoće.
Naime prije je narod bio prilično neuk nisu znali kak to danas znaju reći „nisu muški znali na prvoj stanici dole“, a nisu znali niti za plodne i neplodne dane nego su žene rađale puno djece, a kako nije bilo liječnika pomagale su im babice.
„Jalovka“ je bio pogrdan naziv na ženu koja je bila nerotkinja.

Rodilja je poslije poroda puhala u flašu da posteljica lakše izađe. Šest bi tjedana „ležala na dječjoj postelji“. Osam dana nakon poroda žene su svakodnevno „pasale“ (stezale rodilju trakama od platna kako bi se koža stegla, masirale joj trbuh). Sva oprema za dijete bila je kućne izrade. Dijete se kupalo u plitkom drvenom koritu i toploj vodici (kad su porasli ta su im korita služila kao sanjke). Dijete se povijalo u tzv. „jastuk“ do navršenih godinu dana. Dječji ležaj bila je zipka koja se ljuljala radi uspavljivanja.

BABINJE (PRIGLED)
Kad se u nekoj kući rodilo dijete bio je običaj koji se zadržao do danas da rodbina i prijatelji idu s «košarom». Obično su prigled obavljale žene. U košari su se nosili darovi za dijete (kolači, odjeća, meso,..već tko je što imao). Postojala je jedna zločesta izreka «Kaj su v košaru donesle v riti su odnesle», no nije stvar u tome koliko tko donese i koliko pojede već u pohođenju i izražavanju dobrodošlice novom članu obitelji, zajednice.
Običaj je bio da se malom djetetu ne ide iz noći. Tko u kuću dođe iz mraka najprije malo stoji kod peći pa tek onda prilazi djetetu. Isto tako pelene i djetetova odjeća (jastuk) nije se smjelo ostaviti po mraku vani.
Za djecu su rekli naši stari: «imaj ih kuliko ti je Bogek dragi dosudi. Sako bu svoj komačec kruva dobilo, samo si je Božega strava navči.»
Želje za novorođeno dijete najljepše su se izražavale našim starinskim pozdravom novorođenčetu: «Dej mu Bog mir i pokoj, čuvaj ga o Majko Marija, brani ga dragi anđel čuvar, djetešce drago. Dej ti Bog sreču i zdravlice kam se godek geneš i okreneš.»

Držalo se da je rodilja nečista 40 dana poslije poroda, te da je osobilo izložena svim zlim utjecajima ali i da sama može uzrokovati zlo. Nakon tih 40 dana čistila se posebnim obredom u crkvi te se potom vraćala uobičajenom načinu života seoske žene i majke – inače broj 40 ima veliku simboliku; 40 godina odabrani je narod boravio u pustinji, 40 dana Mojsije je prebivao na Sinaju, 40 dana Filestejac Golijat izazivao je Izrael, 40 dana proveo je Ilija u pustinji, 40 dana propovijedao je Jona Ninivljanima, 40 dnevni potot, 40 dnevni post Isusa u pustinji itd. Narod je bio neuk pa time i jako praznovjeran ali i jako pobožan.

Djeca su se krstila do trećeg mjeseca života. Roditelji bi djetetu odabrali krsnog kuma i kumu. Dijete su na krštenje nosili kuma i babica u bogato ukrašenom jastuku, roditelji bi ostajali kod kuće. Kad se dijete vraćalo s krštenja pred vratima su čekali roditelji. Djeci se na kraju prve godine uzimao poseban kum ili kuma tzv. naštrigani kum. Po prvu puta djetetu se odreže malo kose koja se znala staviti na ovratnik sobnih vrata (u novije vrijeme) il pak na „sleme“ (središnju gredu kuće).

Prilikom Prve pričesti uz prvopričesnika su bili roditelji i krsni kumovi. Djevojčice su bile u bijelim haljinama, a dječaci u crnim ili plavim odijelima. Na Svetu potvrdu (tzv. firma) firmanici su dolazili s kumovima koju su prema tradiciji svojim štićenicima kupovali odjeću (bez skupocjenih darova kao danas).

Mala djeca su inače nosila bijele košuljice koje su se zvale POAČA ili CVAJGUZE. I odrasli i djeca odjeću su mijenjali vrlo rijetko. Nakon drugog svj. Rata nije bilo takstila; dobivao se tek na „jedinice“ pa su žene često glumile trudnice kad bi išle po materijal kako bi ga dobile više. Sašivena odjeća nosila se samo u svečanim prigodama (kad su išli „k meši“ i tak…). Brašno se u dućanima dobivalo u tekstilnim vrećama koje su također postajale odjevni predmeti.
Naravno postupak dobivanja domaćeg platna od lana ili konoplje je mukotrpan i dobivenog platna je uvijek nedostajalo (vidi običaje mjesec siječan).
Obuće je bilo malo pa se često čekalo kada bi jedno dijete stiglo iz škole da bi drugo moglo krenuti u školu u istoj obući. Zapravo su vrlo često prve vlastite cipele dobivali prilikom vjenčanja, te se je za vjenčanje često znalo reći „si se obul“.

Školski pribor se nosio u rukama ili u cekeru od luščija (kukuruzinje, omot klipa kukuruza). Kamenčićem se pisalo na pločicu, dok su se greško brisale spužvicom. Domaći rad pisao se u posebne bilježnice tzv. klabajke. Učenici su se služili tintom i perom (guščjem).
Igrali su se različitih igara npr. prasičkanje, loptanje…
Kao lopta često je služila mekana repa; dlake koje su dobivene češljanjem krama i umotane zajedno, mjehuri životinja koji su obrađeni na određen način i popunjeni raznim materijalima, slama umotana u najlonske čarape i dr.
Svakodnevni pozdrav bio je „Falen bodi Jezuš Kristuš“ i „Falen Isus i Marija“ na što se odgovara „Na se veke“. Istim pozdravom započinjalo se i pismo.

Smrt/ pokop
Obitelji su se sastojale od više generacija – postojalo je poštovanje prema starima, nisu izdvajali stare i bolesne.
Značenje tradicionalnog seljačkog odnosa prema smrti iskazuju i podaci o pripremanju i čuvanju odjeće i ostalog za ukop (svijeća, osobit prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje u sprovodu nose na križevima i crkvenim barjacima). U slučaju dugotrajnog i teškog umiranja osim pomoći svećenika utjecali su i drugim sredstvima i postupcima u želji za ozdravljenjem i olakšavanjem agonije. Kad dođe smrtni čas u ruku se umirućeg utisne zapaljena svijeća i drži sve dok ne izdahne. Kad izdahne, svijeća se ugasi, mrtvacu se zaklope oči, zaustavi se veliki zidni sat, tamnom se krpom prekrije ogledalo ili su ga okrenuli prema zidu. Otvarali su prozor (da duša izađe) i odmah ga zatim zatvarali da ne ulazi svjetlo koje može loše djelovati na pokojnika.
Ogledalo (zrcalo) se zastiralo tamnom tkaninom (ili okretalo prema zidu) iz vjerovanja da bi se duša pokojnika mogla u njemu ogledati i vraćati na ovaj svijet ili iz vjerovanja da će onaj tko vidi svoj lik u zrcalu u kući u kojoj je mrtvac i sam umrijeti.
Sat se zaustavljao jer je pokojniku stala njegova ura. Također su i gasili vatru na ognjištu, puštali stoku iz štale.
Upalili bi svijeću (posvećenu na Svijećnicu) kako bi duša imala svjetlosti na putu za onaj svijet.
U mnogim krajevima čim nastupi smrt okupljena ženska rodbina počinje glasno naricati (jafkati) za pokojnikom. Ponegdje su naricale žene koje nisu pripadale obitelji nego su naricale za plaću.

Pokojnika se pere i brije (muškarce) i oblači u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću. Čvrsto mu se podvezuje brada kako ne bi usta ostala otvorena. Tijelo se stavljalo u lijes (lijes se postavio na stolce ili daske postavljene na nogare, koje bi prekrili bijelim plahtama). Okolo se poslažu stolci i klupe za sjesti. Žene oblače crninu.
Sa svećenikom se dogovara termin sprovoda i daje se zvoniti. Cinkuš (malo zvono) javlja da je netko umro. Pokojnik se ne može pokopati bez liječničkog dopuštenja.

Rade se samo najnužniji poslovi.
Običaj je da se pokojnika ide „glet“ u znak poštovanja prema pokojnicima. Svijetlo ostaje upaljeno cijelu noć; preko noći običaj je da se pokojnik „čuva“ (obično muškarci). Žene su sjedile uz odar i molile (krunicu).
Ako je umro mladić neka od djevojaka (ako nije imao svoju) stavila bi mu prsten na ruku i kiticu ružmarina na prsa. Ako je pokojnica djevojka sahranjivala se odjevena u bjelinu; prsten i ružmarin stavljao bi joj netko od mladića ako nije imala svog.
Pokojnik se pokapao sa rukama na prsima, isprepletenih prstiju (kao da se moli) samo ako je tijekom života pokojnik nekome bio krsni kum. Ukoliko pokojnik (pokojnica) nije nikome bio krsni kum tada su mu ruke uz tijelo.

Lijes se stavio na kola, formirala se povorka – najprije muškarac koji nosi crkveno raspelo na koje je zavezan tkani ručnik (ako je umro muškarac) ili peća (bijela marama ako je umrla žena) iza njega drugi koji nisi grobni križ s imenom pokojnika, zatim muškarci, svećenik pa kola s lijesom. Iza kola s lijesom ide najbliža rodbina i na kraju žene i djeca.
Ako je pokojnik mladić ili mlada djevojka za lijesom se nosio „oprek“ (pretrgnuta svijeća kao znak prerano završenog života). Mrtvom mladiću na pogreb bi došlo nekoliko djevojaka u bjelini noseći buket cvijeća.
Nekoliko je žena ostajalo kod kuže pripremiti sve za KARMINE (običaj da se po povratku s pokopa, a nakon mise „zadušnice“ ljudi počaste jelom i pilom). Po povratku sa pokopa i mise zadušnice peru se ruke (obično u lavoru).

Kako prije nije bilo mrtvačnica (niti hladnjača) sprovod je kretao od kuće pokojnika. Pri kretanju pogrebne povorke poslije vjerskog obreda uslijedile bi i radnje drukčije vrste: otvaraju se proziri i vrata, otkrivaju zrcala. Prolijeva voda za pokojnikom iz uvjerenja da voda ima očisnu moć, prevrću se stolci na kojima je stajao lijes.
Vijenci koji su se stavljali na pokojnikom grob često su bili od plastičnog cvijeća.
Putovi su bili zemljani (ljeti prašnjavi, zimi blatnjavi), uglavnom u vrlo lošem stanju zahvaljujući drvenim kotačima na kolima i životinjama koje su hodale vukući kola. Često se dogodilo da bi netko hodajući blatnjavim putom ostao bez jedne čizme ili cipele ili se pak posklizne i padne na mokrom putu.

U starija vremena bila je velika smrtnost ponajviše mlađe djece koja još nisu „očvrsnula“ napose iz razloga što su higijenske navike tada bile na izuzetno niskom nivou. Tako se npr. pljuvalo, iskašljavalo i nos ispuhivao na zemljani pod. Mala bi djeca puzala po podu i tim putom se zarazila te u nedostatku liječničke pomoći umrla.

Briga i sjećanje na pokojnike iskazivala se gotovo na sve veće blagdane – naročito na Sesveta i Dušni dan.
Obitelj je poslije smrti svojeg člana određeno vrijeme iskazivala jžalost vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju (odricanjem od veselja i zabava, nošenjem crnine ili pak bjeline).

Lov/ ribolov / stočarstvo

Lov je bio obično pasivan postavljanjem klopki najčešće za štetočine poput divljih svinja, lisica; iskopali bi rupu i prekrili je lišćem ili bi postavili zamku napravljenu kao omča od žice (konjska struna) tamo gdje je bio prolaz životinja (tzv. prelo). Pticama su postavljali zamke na način da bi ih dovabili do određenog mjesta sviranjem na ljeskovu sviralu. Kavez u koji bi uhvatili pticu odignut je od zemlje štapićem na kojeg je privezano uže, koje lovac kada ptica dođe potegne i ptica biva uhvaćena. Koristili su i praćku. Miševe i štakore hvatali su na ljepak (ljepilo koje su dobivali kada bi skuhali bobice imele).
Ribe su hvatali mrežom na štapu pa su svaki čas malo nadignuli iznad vode ne bi li uhvatili ribu. Ta se mreža zvala križak. Zimi kad je rukavce i grabe prekrio debeli led ljudi su za jake mjesečine probili rupu, naložili uz nju vatru i čekali ribe privučene svjetlošću – ribe su same skakale kroz otvor van u ruku seljaka.
Imali su i udice napravljene od žice svezane na napreden konac ili konjsku strunu, a kao mamce su koristili gliste, muhe, skakavce, male ribice ili dijelove riba, kruh, sir i dr.

Kad je lovac krenuo u akciju vrijedilo je nepisano, ali svima znano pravilo da mu nikako ne treba poželjeti sreću u lovu nego trebalo je reći: „Bestraga ti glava“.

Seoska zajednica obično je raspolagala zajedničkim pašnjakom tzv. gmajne (gmanje). Unajmili bi jednog ili više pastira (tzv. čerdari) ili su se domaćinstva izmjenjivala u čuvanju stoke – kad je stoka išla na pašu to se zvalo čreda.

Pastiri su na paši jeli kruh i sir, imali su bič kojim bi „vraćali“ blago ako bi otišlo van pašnjaka. Uz čuvanje blaga tesali su luči (za potpalu vatre), pripremali šibe za pletenje košara, rezbarili razne drvene predmete, izrađivali trube od kore.
Žene su plele (štrikale), vezle ili šivale na paši.
Ako je stoka pasla u blizini kuće, kako se ne bi previše udaljila stavljali su joj tzv. spone oko nogu (spleli od užadi ili kasnije najlonskih čarapa) ili pak drveno puto (klato).
U dvorištima uz bunar bila su i posebna korita tzv. kopanji za napajanje stoke.

Još u prvim desetljećima 20. st. svinjari su vodili svinje u šume gdje su boravile od jeseni kad je sa stabala počeo padati bukov i hrastov žir te kestenje. Zato je i nastala pjesma „Kad su stari svinje žirovali debele su krmače imali“. Svinje su u šumi bile do pred Božić jer je tada nastupalo vrijeme klanja (naime kolinja su se obavljala prigodno zimi radi hladnog vremena – meso je moralo stajati u rasolu pa ga je toplo vrijeme moglo pokvariti).
Od prirodnog materijala, pruća i lišća svinjari su u šumi slagali kolibice za noćni boravak ili pak da se sklone od kiše tzv. stance.
Intenzivnijom sadnjom kukuruza svinje se sve više hrane u svinjcima.
Osim životinjskih koža i runa primjenu u seoskom životu imao je i rog. Goveđi rog služio je kao spremnica za brus pri košnji, a veliki rogovi služili su i kao sredstvo javljanja pastirima (trubljenje u rog), rogovi su služili za izradbu različitih maski (magijski predmeti).
Služili su za izradbu češljeva i igala.

Ratarstvo
Tlo se najprije pognojilo stajskih gnojem koji su roglama (vile) rasuli po tlu. Rahljenje se obavljalo najprije drvenim a kasnije metalnim plugom kojeg je vukla stoka (volovi).
U pooranu zemlju sijalo se sjeme (muškarci) potom je tlo trebalo izravnati tzv. brananjem ili drljanjem da bi sjeme ušlo što dublje u zemlju.
Kukuruz se okopavao, prorjeđivao. Klipovi kukuruza brali su se zajedno s perušinjem. Perušalo se navečer, sakupili bi se ljudi navečer, svaku večer kod drugoga i uz razgovor, vino i rakiju, polako čistili kukuruz. Listove su koristili za hranu stoci ili za punjenje posteljnih slamarica. Također komušine (listovi) služili su i za izradu cekera.
Klipovi su se spremali u kukuruzare koji su bili napravljeni od letava.

Još malo o životu naših predaka
Naši su stari sakupljali gljive, puževe, različite plodove, kupine, lješnjake, kestenje, jestive trve (radič) ili korijenje, divlji luk, bukov ili hrastov žir za stočnu hranu, ljekovito bilje (bazgu, kamilicu, lipu, sljezov korijen, pelin, metvicu, žalfiju i sl.).
Proizvodili su med kojeg su koristili za zaslađivanje, pripremu kolača i pića (medovina, medica, a na proštenjima gverc). Košnice su izrađivali od ražene slame. Voštinu koja je preostala nakon gnječenja saća prokuhali su ukljanjajući pritom nečistoću, procijedili i tako dobili vosak za svijeće.
Voskom su premazivali i debeo laneni konac (dretva) za šivanje kao i niti osnove pri tkanju (da se konac ne persa i da se kudjelja ne raspadne) a bio je nužan i pri šaranju uskrsnih jaja.

U vrtu se tlo obrađivalo kopanjem motikom, štijanjem (štijačom); prekopano tlo poravnavalo se drvenim ili željeznim grabljama (zubačama).
Pri sadnji se rabio običan drveni klin kojim su se kopale jamice za flance ili sjeme.

Voće se osim konzumiranja u svježem stanju i sušilo, ukuhavalo u džemove, pekmeze ili se pak pekla rakija u „veselom stroju“ (kotlu).
Jabučnica (jabučno vino) je bilo piće koje se nekada pilo svakodnevno. Nabrane jabuke tukle su se batima (tzv. tukare). Tako pripremljene jabuke stavljale su se u prešu gdje su se tiskale Dobiveni sok se spremao i služio za piće. Na sličan način dobivala se i kruškovica (od krušaka). Za vađenje pića iz bačava služile su tikvice.

Čujte i počujte daje se na znanje – najnovije vijesti
Najnovije vijesti saznavale su se od „pandura“ (svojevrsni poštar). Nakon svete mise pandur bi okupljenom narodu pročitao najnovije vijesti počevši sa „Čujte i počujte…“.

Bicikl su početkom tridesetih godina imali samo imućniji ljudi. Tada su bicikli bili najčešće njemačke proizvodnje. Bicikl se nije posuđivao, vozio ga je samo vlasnik. Preko blata bicikl se nosio, a koristio se samo za posebne prigode (odlazak na sud, k meše i dr.).
Zabave ili tzv. čajanke održavale su se u domovima. Glavno piće bilo je vino, domaći likeri, rakija. Čajanke bi počinjale oko 17.00 sati i trajale do ponoći. Nakon gotovo svake domaće nogometne utakmice organizirala se „čajanka“, ali samo kao izgovor za izbjegavanje plaćanja trošarina.
Red i zakon provodila je tzv. „narodna garda“.

Vinograd (više u knjizi „Pajdaško društvo PIPA“
Trsevi su se vezali na drvene kolce vrbovim šibama ili usukanom vunom. Trsje je trebalo skopati, obrezati, poštucati, optrgati zaperke, špricati.
Zaštićivanje loge od bolesti provodilo se zasipavanje sumporom ranije iz vrećice, kasnije kupovnom limenom sumporačom te prksanjem modrom galicom pomiješanom vapnom (najprije iz obične kante pomoću grančice, kasnije mehaničkom leđnom prskalicom).
Kad je grožđe počelo dozrijevati trebalo ga je čuvati od ptica koje su za zobale – pokušali su ih otjerati strašilom ili stavljanjem KLOPOTCA (vrsta vjetrenjače drvenih krila koja je stvarala buku). I dan danas stari ljudi znaju reći kad neko puno pripoveda „naj klopotati, si kak klopotec“.
Znali su unajmiti i čuvare tzv. pudare koji su boraveći u kletima nadzirali trsje. Berba je bila posao svih ukućana, grozdovi su se stavljali u vjedro (škaf) iz njega se prosipavaju u veće plosnate posude tzv. BRENTE koje su muškarci nosili na leđima do velike KACE ili BEDNJA gdje se je grožđe gnječilo rašljastim štapom.
Dobiveni mišt prelili su u bačvu i ostavili nekoliko dana da provrije; ako nije bilo dosta toplo znali su čak i „kuriti“ (ložiti vatru u podrumima).
Nakon završene fermentacije izdvojili su trop od kojeg su u „veselom stroju“ pekli rakiju (tropova rakija ili loza, a dodavanjem aromatičnih trava travaricu).
Drži se da mošt postaje vino oko Martinja (11. studenog) pa je taj dan ispunjen raznim vinarskim običajima. Vino se još jednom i to oko Božića pretočilo da se ne bi ukiselilo.
Bačve (lajte), da bi ih dezinficirali, su sumporili tako da vjerojatno nije tudum (direktor) bio kriv za glavobolje nego sumpor.
Ako bi trop prelili vodom uz dodatnu fermentaciju dobivali su vrstu razrijeđenog vina (tzv. Sajder); ako su ga ostavili da se ukiseli dobili su vinski ocat (Kvasina). Mogao je osušen poslužiti i kao hrana stoci.
Zahvaljujući nametina (negdašnjih mađarskih i jugoslavenskih vlasti ) koji su nametnuli po trsu vinove loze, mnogi su vinogradi posječeni te su umjesto vinove loze posađene šljive.

Sadnica novog trsa se dobivala od reznika loze koji se „stavi u školu“ (tj. zakopali su ih u pijesak dok se dobro ne ukorijene).

Jela naših starih
Prevladavala su mesna jela tzv. SMOK (bele kobase, krvavice, češnjovke, pečeno meso živadi i svinja) i jela od tijesta te mliječnih proizvoda (prežgana juha (kod bolesnika), žganci, frkana kaša, mlečna juva, trganci). Salata se mastila svinjskom mašću rijetko bučinim uljem.

Uz živad (perad) i govedinu najčešće su jeli svinjetinu u svježem ili suhom stanju – naime nije bilo zamrzivača tako da su meso nakon kolinja morali na neki način konzervirati. Meso su sušili (najprije „napacali“ u rasolu pa na dim) ili su ga odmah u pečnicama ispekli i zalili u mast.
U kući su pripremali i suhomesnate proizvode (obično odmah nakon kolinja); krvavice, mesne kobase (češnjovke, devenice), nadjeveni želudac tzv prezbušt ili kulen, nadjeveno debelo crijevo tzv. bele kobase (radile su se s kukuruznom krupicom), šunke, slanina.
Od sirovog sala i slanine pravili su čvarke i mast; izrezano se salo kuhalo u velikim kotlovima, čvarke bi stiskali i kasnije jeli sa solju, dok bi mast koja je istisnuta iz sala imala višestruku upotrebu (kod kuhanja, pečenja).
U krušnoj su se peći dogotavljala i slatka tijesta od kojih su najpoznatije gibanice i bazlamače. Kvasno slatko tijesto nadijevali su orasima, sirom ili makom, savili te pekli u okrugloj keramičkoj zdjeli (medenica).

Mlijeko se stavljalo u velike posude na hladno, tamno mjesto da se odvoji vrhnje – nakon što je mlijeko odstajalo na hladnom odozgora je bio sloj kojeg zovemo vrhnje. To bi žene „ognule“ žlicom, ono što je ostalo stavljalo se na toplo mjesto obično na kraj peći na cigle da se „stane“ i tako je nastajao sir koji se stavljao na cedilke da se ocijedi od sirutke. Sirutka se pila, sir jeo mekan ili su ga sušili na pletenim košarama vani (ponekad su ga stavljali na dim).

Vrhnje se jelo zajedno sa sirom, dodavali su ga jelima il su ga prepekli pa njim zalili npr. štrukle, rezance. Ili su ga pak stavljali u drvene posude tzv. stepke ili stepice u kojim se od vrhnja dobivao maslac.

Za jutarnji obrok (tzv. froštuk) obično su se jeli žganci s mlijekom, maslom, čvarcima, pečena jaja s brašnom , pražetina,…
Obed (ručak) se sastojao od juhe, variva i eventualno mesa – naime naši su stari zapravo rijetko jeli meso jer ga nije bilo; za večeru bi jeli ostatke od obeda ili pak suhi sir, sirutku i sl.

Pri radovima u polju (žetvi, sjetvi, berbi, kopanju vinograda, košnji i sl.) jelo se u polju. Obično su najmlađe snahe imale zadaću donijeti jelo i to u košari prekrivenoj stolnjakom, na glavi, sa zemljanim vrčem (stuckom) pića u ruci.

Subotom popodne nije se radilo nego se spremalo po „iže za nedelu“. Stareši su se muži kotakali, dok su se mlajši prasičkuvali (vrsta igre). Nedjeljom se nije radilo, bio je običaj odlaska ukućana k svetoj misi.

Blagdani svetaca bili su prilika i za kontakte mladića i djevojaka. Mladići bi djevojkama poklanjali licitarska srca. Na plesnim zabavama i svadbenim veseljima u široj okolici Zagreba, Turopolju, Pokuplju ples je nekoć bio nezamisliv bez popularnog gudačkog sastava zvanog GUCI (dvije violine, mali bas tipa violončelo). U repertoaru su obavezno imali drmeš.

Međunarodni zadružni dan obilježavamo petog srpnja. Nekad su naši stari živjeli u tzv. zadrugama što je bio naziv za združenu obitelj. U zadruzi su članovi obitelj kao i oni koji nisu u nikakvoj niti krvnoj niti ženidbenoj vezi odnosno to su ljudi koji su došli moliti posla i tako su primljeni i postali članovima zadruge. Nekada su takvi ljudi sklapali ženidbene veze s ostalim zadrugarima ako su se pokazali dobrim radnicima.

Dnevni život u zadruzi započinjao je u četiri sata ujutro svakodnevnim poslovima (dojenje krava, hranjenje živadi i svinja, te ostale stoke). Doručak su obično bili žganci, sir, vrhnje ili mlijeko. Svatko je imao svoje mjesto za stolom i svi jedu iz iste zdjele. Domaćin ili kako su ga također zvali starješina raspoređuje «družinu» na posle (određuje tko će što raditi).
Uređenje kuća/baština (selo Krapje proglašeno je Selom graditeljske baštine)

Stare su drvene kuće izgrađene od hrastovog drveta. Gradile su se obično na trijem zbog podvodnosti, a rijetko su prizemnice gradile siromašne zadruge. Iako su slične, svaka kuća nosi svoje obilježja, svoje ukrase i posebnosti. Starije kuće građene su od oblica ili tesane građe a novije od piljenih planjki. Karakteristika Pokuplja, Turopolja i Posavine su ČARDACI, drvene kuće na kat. Katkad je donji dio (prizemlje) bio zidan.

Kod gradnje kuće susjedi su međusobno pomagali jedni drugima. Kuće su izrađivali od drveta i ilovače (ilovača se mijesila sa pljevom ili smrvljenom slamom, time se premazivao drveni kostur), a krov su pokrivali slamom (kasnije crijepom). Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koji je štitio prozore od kiše.

Za zidanje raznih nastambi koristila se i sirova (osušena) cigla (kasnije su je i pekli).
Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje) a na katu drveni.
Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.
Uz svaku kuću obično su u dvorištu bile gospodarske zgrade (štala, štagalj, svinjac, kokošinjac, kukuružnjak, bunar, ..). Ispred kuće je cvjetnjak (vrčak).

Raspored u njima bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica ( u njoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središte obiteljskog života.

Kreveti su obično svi uz zid, peć u kutu, na sredini prostorije veliki stol. Zimi je tu stajao i tkalački stan. Prostorijom je dominirao izbočeni TRAM, masivna središnja greda protegnuta duž stropa. Za gredu su zaticali obiteljske dokumente i druge vrijednosti. Na nju bi izrezbarili i godinu izgradnje. Blazine i vanjkuši (jastuci) bili su naslagani visoko na krevetu.
Na klupčici kraj vrata ili na sudoperu (kasnije) stajalo je vedro s vodom+lončić (u ranije vrijeme šefla napravljena od tikve).
Na zidovima su bile obješene svete slike, blagoslovljeno bilje (Cvjetnica) te žetveni vijenac. Prvih desetljeća 20.st. umjesto ognjišta uvode se zidani štednjaci (šporeti).

Produžena krovna streha poduprta stupovima tzv. ganjak povezuje sve kućne prostorije, a služi za sušenje graha, graška, maka, rublja, zračenje posteljine i sl.

Po noći su svijetlili uz pomoć žiška (žižak je keramička posudica ispunjena uljem od bundevinih koštica). Izrađivali su svijeće od voska (pčele), kasnije se u trgovinama mogao kupiti petrolej, pa su imali lampaše ili petrolejke.

Kad se spustio mrak u kući se uz svjetlo petrolejke ili svijeće šivalo, izrađivali su se cekeri (torbe) od perušinja (tzv. luščija tj. omota klipa kukuruza), tkalo se i šivalo.

Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s krušnom peći (izrađena od ilovače s komadićima slame) koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.

Na dvorištu je bio i bunar (zdenec). Iamo je dugačku drvenu polugu na koju je zavezano uže sa drvenom kantom (škafom) kojom se zahvaćala voda. Uz bunar obično je bio kopanja za pojenje stoke.

Male su zadruge brojile do 30 ljudi (5 obitelji) dok su velike imali i do 24 obitelji. Prije nego se gradila kuća gospodar bi na zemlji s batinom nacrtao znak križa. Kad su stari određivali međe (granice između posjeda) pokoje bi dijete navukli («scukali») za «vuvo» (uho) ili za «lase nek si zapameti de je međa».
U zajednici muški su poslovi bili: piljenje i cijepanje drva, češljanje volova, hranjenje blaga i rad s blagom, kopanje vinograda, oranje, košenje, voženje kola.
Ženski su poslovi bili: izrada platna, pranje, šivanje, branje graha, graška i rad u vrtu inače, odgoj i briga za djecu te kućanski poslovi.
Muškarci nisu u kući skidali škrlak osim na «anđeosko pozdravlejne». To je bio znak njihove nadmoći. Žene nisu jele za stolom to je bila privilegija muškaraca.
Subotom popodne nije se radilo nego se je spremalo po «iže za nedelu. Stareši su se muži kotakali dok su se mlajši prasičkuvali.» (vrsta igre). Nedeljom se nije radilo, bio je običaj odlaska ukućana k svetoj misi.
A rekli su naši stari da budu zla vremena: «da se ne budu svetki setkuvali, da deca ne du starce poštivala i da dekle budu fućkale.»

Zovemo ga još i nevjerni Toma zato jer on nije vjerovao u Isusovo uskrsnuće dok nije vidio i dodirnuo Isusa i njegove rane. Upravo zbog njega Isus kaže «Blago onima koji vjeruju a ne vide».
Predaja kaže da je otišao propovijedati u Indiju gdje je umro mučeničkom smrću. Ondje i danas postoje četiri biskupije u kojima se vjernici nazivaju Tomini kršćani.

3.07. Sveti Toma apostol
5.07. Svjetski zadružni dan
11-07. Sveti Benedikt (vidi mjesec ožujak)
Svjetski dan stanovništva
13.07. Majka Božja Bistrička
20.07. Sveti Ilija
22.07. Sveta Marija Magdalena
25.07. Sveti Jakov
26.07. Sveti Joakim i Ana, roditelji Blažene Djevice Marije
29.07. Sveta Marta

Mjesec srpanj dobio je naziv po srpu kojim se žanje žito. Drugi naziv za srpanj je i Jul. To je ime dobio po osnivaču julijanskog kalendara Gaju Juliju Cezaru.

U vinogradima se krajem srpnja obavlja zelena rezidba, tlo se prekopava kako bi se spriječilo isparavanje i sačuvala vlaga. U voćnjacima beremo ljetne plodove a u vrtu sadimo endiviju, grah mahunar, salatu, rotkvicu, poriluk, mrkvu, kelj i dr. Najvažniji posao u vrtu tijekom mjeseca srpnja upravo je omekšavanje površine gredica jer se zbog pljuskova ili zalijevanja stvara kora koja otežava pristup zraka zemlji. Iz zemlje se mogu izvaditi proljetne lukovice tulipana, narcisa, zumbula, a posaditi maćuhice i sekvoje. Tko voli ruže upravo ih u ovom mjesecu zadnji puta gnoji tako da izboji do jeseni dobro sazru kako se ne bi smrznuli po zimi.

U mjesecu srpnju kada je većina nas na godišnjim odmorima obilježavamo manji broj blagdana nego u drugim mjesecima. Tako 13. srpnja obilježavamo Marijin blagdan kojeg zovemo Majka Božja Bistrička. Naše poznato marijansko svetište u Mariji Bistrici biva od tog blagdana pa sve do iza Velika Gospe odredištem brojnih vjernika koji hodočaste u svetište