Od rođenja do smrti
Rađanje i odgoj djece u seoskom je okruženju bio uglavnom svrha bračnom i obiteljskog života. Bila je velika smrtnost majki i djece jer su trudnice radile najteže poslove bez poštede, rađalo se kod kuće uz pomoć babica, a porode i abortuse obavljale su žene koje su bile „vučne“ porodima i abortusima.
Da ne velimo da je puno žena umrlo od sepse zbog takvo načina prekida trudnoće.
Naime prije je narod bio prilično neuk nisu znali kak to danas znaju reći „nisu muški znali na prvoj stanici dole“, a nisu znali niti za plodne i neplodne dane nego su žene rađale puno djece, a kako nije bilo liječnika pomagale su im babice.
„Jalovka“ je bio pogrdan naziv na ženu koja je bila nerotkinja.
Rodilja je poslije poroda puhala u flašu da posteljica lakše izađe. Šest bi tjedana „ležala na dječjoj postelji“. Osam dana nakon poroda žene su svakodnevno „pasale“ (stezale rodilju trakama od platna kako bi se koža stegla, masirale joj trbuh). Sva oprema za dijete bila je kućne izrade. Dijete se kupalo u plitkom drvenom koritu i toploj vodici (kad su porasli ta su im korita služila kao sanjke). Dijete se povijalo u tzv. „jastuk“ do navršenih godinu dana. Dječji ležaj bila je zipka koja se ljuljala radi uspavljivanja.
BABINJE (PRIGLED)
Kad se u nekoj kući rodilo dijete bio je običaj koji se zadržao do danas da rodbina i prijatelji idu s «košarom». Obično su prigled obavljale žene. U košari su se nosili darovi za dijete (kolači, odjeća, meso,..već tko je što imao). Postojala je jedna zločesta izreka «Kaj su v košaru donesle v riti su odnesle», no nije stvar u tome koliko tko donese i koliko pojede već u pohođenju i izražavanju dobrodošlice novom članu obitelji, zajednice.
Običaj je bio da se malom djetetu ne ide iz noći. Tko u kuću dođe iz mraka najprije malo stoji kod peći pa tek onda prilazi djetetu. Isto tako pelene i djetetova odjeća (jastuk) nije se smjelo ostaviti po mraku vani.
Za djecu su rekli naši stari: «imaj ih kuliko ti je Bogek dragi dosudi. Sako bu svoj komačec kruva dobilo, samo si je Božega strava navči.»
Želje za novorođeno dijete najljepše su se izražavale našim starinskim pozdravom novorođenčetu: «Dej mu Bog mir i pokoj, čuvaj ga o Majko Marija, brani ga dragi anđel čuvar, djetešce drago. Dej ti Bog sreču i zdravlice kam se godek geneš i okreneš.»
Držalo se da je rodilja nečista 40 dana poslije poroda, te da je osobilo izložena svim zlim utjecajima ali i da sama može uzrokovati zlo. Nakon tih 40 dana čistila se posebnim obredom u crkvi te se potom vraćala uobičajenom načinu života seoske žene i majke – inače broj 40 ima veliku simboliku; 40 godina odabrani je narod boravio u pustinji, 40 dana Mojsije je prebivao na Sinaju, 40 dana Filestejac Golijat izazivao je Izrael, 40 dana proveo je Ilija u pustinji, 40 dana propovijedao je Jona Ninivljanima, 40 dnevni potot, 40 dnevni post Isusa u pustinji itd. Narod je bio neuk pa time i jako praznovjeran ali i jako pobožan.
Djeca su se krstila do trećeg mjeseca života. Roditelji bi djetetu odabrali krsnog kuma i kumu. Dijete su na krštenje nosili kuma i babica u bogato ukrašenom jastuku, roditelji bi ostajali kod kuće. Kad se dijete vraćalo s krštenja pred vratima su čekali roditelji. Djeci se na kraju prve godine uzimao poseban kum ili kuma tzv. naštrigani kum. Po prvu puta djetetu se odreže malo kose koja se znala staviti na ovratnik sobnih vrata (u novije vrijeme) il pak na „sleme“ (središnju gredu kuće).
Prilikom Prve pričesti uz prvopričesnika su bili roditelji i krsni kumovi. Djevojčice su bile u bijelim haljinama, a dječaci u crnim ili plavim odijelima. Na Svetu potvrdu (tzv. firma) firmanici su dolazili s kumovima koju su prema tradiciji svojim štićenicima kupovali odjeću (bez skupocjenih darova kao danas).
Mala djeca su inače nosila bijele košuljice koje su se zvale POAČA ili CVAJGUZE. I odrasli i djeca odjeću su mijenjali vrlo rijetko. Nakon drugog svj. Rata nije bilo takstila; dobivao se tek na „jedinice“ pa su žene često glumile trudnice kad bi išle po materijal kako bi ga dobile više. Sašivena odjeća nosila se samo u svečanim prigodama (kad su išli „k meši“ i tak…). Brašno se u dućanima dobivalo u tekstilnim vrećama koje su također postajale odjevni predmeti.
Naravno postupak dobivanja domaćeg platna od lana ili konoplje je mukotrpan i dobivenog platna je uvijek nedostajalo (vidi običaje mjesec siječan).
Obuće je bilo malo pa se često čekalo kada bi jedno dijete stiglo iz škole da bi drugo moglo krenuti u školu u istoj obući. Zapravo su vrlo često prve vlastite cipele dobivali prilikom vjenčanja, te se je za vjenčanje često znalo reći „si se obul“.
Školski pribor se nosio u rukama ili u cekeru od luščija (kukuruzinje, omot klipa kukuruza). Kamenčićem se pisalo na pločicu, dok su se greško brisale spužvicom. Domaći rad pisao se u posebne bilježnice tzv. klabajke. Učenici su se služili tintom i perom (guščjem).
Igrali su se različitih igara npr. prasičkanje, loptanje…
Kao lopta često je služila mekana repa; dlake koje su dobivene češljanjem krama i umotane zajedno, mjehuri životinja koji su obrađeni na određen način i popunjeni raznim materijalima, slama umotana u najlonske čarape i dr.
Svakodnevni pozdrav bio je „Falen bodi Jezuš Kristuš“ i „Falen Isus i Marija“ na što se odgovara „Na se veke“. Istim pozdravom započinjalo se i pismo.
Smrt/ pokop
Obitelji su se sastojale od više generacija – postojalo je poštovanje prema starima, nisu izdvajali stare i bolesne.
Značenje tradicionalnog seljačkog odnosa prema smrti iskazuju i podaci o pripremanju i čuvanju odjeće i ostalog za ukop (svijeća, osobit prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje u sprovodu nose na križevima i crkvenim barjacima). U slučaju dugotrajnog i teškog umiranja osim pomoći svećenika utjecali su i drugim sredstvima i postupcima u želji za ozdravljenjem i olakšavanjem agonije. Kad dođe smrtni čas u ruku se umirućeg utisne zapaljena svijeća i drži sve dok ne izdahne. Kad izdahne, svijeća se ugasi, mrtvacu se zaklope oči, zaustavi se veliki zidni sat, tamnom se krpom prekrije ogledalo ili su ga okrenuli prema zidu. Otvarali su prozor (da duša izađe) i odmah ga zatim zatvarali da ne ulazi svjetlo koje može loše djelovati na pokojnika.
Ogledalo (zrcalo) se zastiralo tamnom tkaninom (ili okretalo prema zidu) iz vjerovanja da bi se duša pokojnika mogla u njemu ogledati i vraćati na ovaj svijet ili iz vjerovanja da će onaj tko vidi svoj lik u zrcalu u kući u kojoj je mrtvac i sam umrijeti.
Sat se zaustavljao jer je pokojniku stala njegova ura. Također su i gasili vatru na ognjištu, puštali stoku iz štale.
Upalili bi svijeću (posvećenu na Svijećnicu) kako bi duša imala svjetlosti na putu za onaj svijet.
U mnogim krajevima čim nastupi smrt okupljena ženska rodbina počinje glasno naricati (jafkati) za pokojnikom. Ponegdje su naricale žene koje nisu pripadale obitelji nego su naricale za plaću.
Pokojnika se pere i brije (muškarce) i oblači u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću. Čvrsto mu se podvezuje brada kako ne bi usta ostala otvorena. Tijelo se stavljalo u lijes (lijes se postavio na stolce ili daske postavljene na nogare, koje bi prekrili bijelim plahtama). Okolo se poslažu stolci i klupe za sjesti. Žene oblače crninu.
Sa svećenikom se dogovara termin sprovoda i daje se zvoniti. Cinkuš (malo zvono) javlja da je netko umro. Pokojnik se ne može pokopati bez liječničkog dopuštenja.
Rade se samo najnužniji poslovi.
Običaj je da se pokojnika ide „glet“ u znak poštovanja prema pokojnicima. Svijetlo ostaje upaljeno cijelu noć; preko noći običaj je da se pokojnik „čuva“ (obično muškarci). Žene su sjedile uz odar i molile (krunicu).
Ako je umro mladić neka od djevojaka (ako nije imao svoju) stavila bi mu prsten na ruku i kiticu ružmarina na prsa. Ako je pokojnica djevojka sahranjivala se odjevena u bjelinu; prsten i ružmarin stavljao bi joj netko od mladića ako nije imala svog.
Pokojnik se pokapao sa rukama na prsima, isprepletenih prstiju (kao da se moli) samo ako je tijekom života pokojnik nekome bio krsni kum. Ukoliko pokojnik (pokojnica) nije nikome bio krsni kum tada su mu ruke uz tijelo.
Lijes se stavio na kola, formirala se povorka – najprije muškarac koji nosi crkveno raspelo na koje je zavezan tkani ručnik (ako je umro muškarac) ili peća (bijela marama ako je umrla žena) iza njega drugi koji nisi grobni križ s imenom pokojnika, zatim muškarci, svećenik pa kola s lijesom. Iza kola s lijesom ide najbliža rodbina i na kraju žene i djeca.
Ako je pokojnik mladić ili mlada djevojka za lijesom se nosio „oprek“ (pretrgnuta svijeća kao znak prerano završenog života). Mrtvom mladiću na pogreb bi došlo nekoliko djevojaka u bjelini noseći buket cvijeća.
Nekoliko je žena ostajalo kod kuže pripremiti sve za KARMINE (običaj da se po povratku s pokopa, a nakon mise „zadušnice“ ljudi počaste jelom i pilom). Po povratku sa pokopa i mise zadušnice peru se ruke (obično u lavoru).
Kako prije nije bilo mrtvačnica (niti hladnjača) sprovod je kretao od kuće pokojnika. Pri kretanju pogrebne povorke poslije vjerskog obreda uslijedile bi i radnje drukčije vrste: otvaraju se proziri i vrata, otkrivaju zrcala. Prolijeva voda za pokojnikom iz uvjerenja da voda ima očisnu moć, prevrću se stolci na kojima je stajao lijes.
Vijenci koji su se stavljali na pokojnikom grob često su bili od plastičnog cvijeća.
Putovi su bili zemljani (ljeti prašnjavi, zimi blatnjavi), uglavnom u vrlo lošem stanju zahvaljujući drvenim kotačima na kolima i životinjama koje su hodale vukući kola. Često se dogodilo da bi netko hodajući blatnjavim putom ostao bez jedne čizme ili cipele ili se pak posklizne i padne na mokrom putu.
U starija vremena bila je velika smrtnost ponajviše mlađe djece koja još nisu „očvrsnula“ napose iz razloga što su higijenske navike tada bile na izuzetno niskom nivou. Tako se npr. pljuvalo, iskašljavalo i nos ispuhivao na zemljani pod. Mala bi djeca puzala po podu i tim putom se zarazila te u nedostatku liječničke pomoći umrla.
Briga i sjećanje na pokojnike iskazivala se gotovo na sve veće blagdane – naročito na Sesveta i Dušni dan.
Obitelj je poslije smrti svojeg člana određeno vrijeme iskazivala jžalost vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju (odricanjem od veselja i zabava, nošenjem crnine ili pak bjeline).
Lov/ ribolov / stočarstvo
Lov je bio obično pasivan postavljanjem klopki najčešće za štetočine poput divljih svinja, lisica; iskopali bi rupu i prekrili je lišćem ili bi postavili zamku napravljenu kao omča od žice (konjska struna) tamo gdje je bio prolaz životinja (tzv. prelo). Pticama su postavljali zamke na način da bi ih dovabili do određenog mjesta sviranjem na ljeskovu sviralu. Kavez u koji bi uhvatili pticu odignut je od zemlje štapićem na kojeg je privezano uže, koje lovac kada ptica dođe potegne i ptica biva uhvaćena. Koristili su i praćku. Miševe i štakore hvatali su na ljepak (ljepilo koje su dobivali kada bi skuhali bobice imele).
Ribe su hvatali mrežom na štapu pa su svaki čas malo nadignuli iznad vode ne bi li uhvatili ribu. Ta se mreža zvala križak. Zimi kad je rukavce i grabe prekrio debeli led ljudi su za jake mjesečine probili rupu, naložili uz nju vatru i čekali ribe privučene svjetlošću – ribe su same skakale kroz otvor van u ruku seljaka.
Imali su i udice napravljene od žice svezane na napreden konac ili konjsku strunu, a kao mamce su koristili gliste, muhe, skakavce, male ribice ili dijelove riba, kruh, sir i dr.
Kad je lovac krenuo u akciju vrijedilo je nepisano, ali svima znano pravilo da mu nikako ne treba poželjeti sreću u lovu nego trebalo je reći: „Bestraga ti glava“.
Seoska zajednica obično je raspolagala zajedničkim pašnjakom tzv. gmajne (gmanje). Unajmili bi jednog ili više pastira (tzv. čerdari) ili su se domaćinstva izmjenjivala u čuvanju stoke – kad je stoka išla na pašu to se zvalo čreda.
Pastiri su na paši jeli kruh i sir, imali su bič kojim bi „vraćali“ blago ako bi otišlo van pašnjaka. Uz čuvanje blaga tesali su luči (za potpalu vatre), pripremali šibe za pletenje košara, rezbarili razne drvene predmete, izrađivali trube od kore.
Žene su plele (štrikale), vezle ili šivale na paši.
Ako je stoka pasla u blizini kuće, kako se ne bi previše udaljila stavljali su joj tzv. spone oko nogu (spleli od užadi ili kasnije najlonskih čarapa) ili pak drveno puto (klato).
U dvorištima uz bunar bila su i posebna korita tzv. kopanji za napajanje stoke.
Još u prvim desetljećima 20. st. svinjari su vodili svinje u šume gdje su boravile od jeseni kad je sa stabala počeo padati bukov i hrastov žir te kestenje. Zato je i nastala pjesma „Kad su stari svinje žirovali debele su krmače imali“. Svinje su u šumi bile do pred Božić jer je tada nastupalo vrijeme klanja (naime kolinja su se obavljala prigodno zimi radi hladnog vremena – meso je moralo stajati u rasolu pa ga je toplo vrijeme moglo pokvariti).
Od prirodnog materijala, pruća i lišća svinjari su u šumi slagali kolibice za noćni boravak ili pak da se sklone od kiše tzv. stance.
Intenzivnijom sadnjom kukuruza svinje se sve više hrane u svinjcima.
Osim životinjskih koža i runa primjenu u seoskom životu imao je i rog. Goveđi rog služio je kao spremnica za brus pri košnji, a veliki rogovi služili su i kao sredstvo javljanja pastirima (trubljenje u rog), rogovi su služili za izradbu različitih maski (magijski predmeti).
Služili su za izradbu češljeva i igala.
Ratarstvo
Tlo se najprije pognojilo stajskih gnojem koji su roglama (vile) rasuli po tlu. Rahljenje se obavljalo najprije drvenim a kasnije metalnim plugom kojeg je vukla stoka (volovi).
U pooranu zemlju sijalo se sjeme (muškarci) potom je tlo trebalo izravnati tzv. brananjem ili drljanjem da bi sjeme ušlo što dublje u zemlju.
Kukuruz se okopavao, prorjeđivao. Klipovi kukuruza brali su se zajedno s perušinjem. Perušalo se navečer, sakupili bi se ljudi navečer, svaku večer kod drugoga i uz razgovor, vino i rakiju, polako čistili kukuruz. Listove su koristili za hranu stoci ili za punjenje posteljnih slamarica. Također komušine (listovi) služili su i za izradu cekera.
Klipovi su se spremali u kukuruzare koji su bili napravljeni od letava.
Još malo o životu naših predaka
Naši su stari sakupljali gljive, puževe, različite plodove, kupine, lješnjake, kestenje, jestive trve (radič) ili korijenje, divlji luk, bukov ili hrastov žir za stočnu hranu, ljekovito bilje (bazgu, kamilicu, lipu, sljezov korijen, pelin, metvicu, žalfiju i sl.).
Proizvodili su med kojeg su koristili za zaslađivanje, pripremu kolača i pića (medovina, medica, a na proštenjima gverc). Košnice su izrađivali od ražene slame. Voštinu koja je preostala nakon gnječenja saća prokuhali su ukljanjajući pritom nečistoću, procijedili i tako dobili vosak za svijeće.
Voskom su premazivali i debeo laneni konac (dretva) za šivanje kao i niti osnove pri tkanju (da se konac ne persa i da se kudjelja ne raspadne) a bio je nužan i pri šaranju uskrsnih jaja.
U vrtu se tlo obrađivalo kopanjem motikom, štijanjem (štijačom); prekopano tlo poravnavalo se drvenim ili željeznim grabljama (zubačama).
Pri sadnji se rabio običan drveni klin kojim su se kopale jamice za flance ili sjeme.
Voće se osim konzumiranja u svježem stanju i sušilo, ukuhavalo u džemove, pekmeze ili se pak pekla rakija u „veselom stroju“ (kotlu).
Jabučnica (jabučno vino) je bilo piće koje se nekada pilo svakodnevno. Nabrane jabuke tukle su se batima (tzv. tukare). Tako pripremljene jabuke stavljale su se u prešu gdje su se tiskale Dobiveni sok se spremao i služio za piće. Na sličan način dobivala se i kruškovica (od krušaka). Za vađenje pića iz bačava služile su tikvice.
Čujte i počujte daje se na znanje – najnovije vijesti
Najnovije vijesti saznavale su se od „pandura“ (svojevrsni poštar). Nakon svete mise pandur bi okupljenom narodu pročitao najnovije vijesti počevši sa „Čujte i počujte…“.
Bicikl su početkom tridesetih godina imali samo imućniji ljudi. Tada su bicikli bili najčešće njemačke proizvodnje. Bicikl se nije posuđivao, vozio ga je samo vlasnik. Preko blata bicikl se nosio, a koristio se samo za posebne prigode (odlazak na sud, k meše i dr.).
Zabave ili tzv. čajanke održavale su se u domovima. Glavno piće bilo je vino, domaći likeri, rakija. Čajanke bi počinjale oko 17.00 sati i trajale do ponoći. Nakon gotovo svake domaće nogometne utakmice organizirala se „čajanka“, ali samo kao izgovor za izbjegavanje plaćanja trošarina.
Red i zakon provodila je tzv. „narodna garda“.
Vinograd (više u knjizi „Pajdaško društvo PIPA“
Trsevi su se vezali na drvene kolce vrbovim šibama ili usukanom vunom. Trsje je trebalo skopati, obrezati, poštucati, optrgati zaperke, špricati.
Zaštićivanje loge od bolesti provodilo se zasipavanje sumporom ranije iz vrećice, kasnije kupovnom limenom sumporačom te prksanjem modrom galicom pomiješanom vapnom (najprije iz obične kante pomoću grančice, kasnije mehaničkom leđnom prskalicom).
Kad je grožđe počelo dozrijevati trebalo ga je čuvati od ptica koje su za zobale – pokušali su ih otjerati strašilom ili stavljanjem KLOPOTCA (vrsta vjetrenjače drvenih krila koja je stvarala buku). I dan danas stari ljudi znaju reći kad neko puno pripoveda „naj klopotati, si kak klopotec“.
Znali su unajmiti i čuvare tzv. pudare koji su boraveći u kletima nadzirali trsje. Berba je bila posao svih ukućana, grozdovi su se stavljali u vjedro (škaf) iz njega se prosipavaju u veće plosnate posude tzv. BRENTE koje su muškarci nosili na leđima do velike KACE ili BEDNJA gdje se je grožđe gnječilo rašljastim štapom.
Dobiveni mišt prelili su u bačvu i ostavili nekoliko dana da provrije; ako nije bilo dosta toplo znali su čak i „kuriti“ (ložiti vatru u podrumima).
Nakon završene fermentacije izdvojili su trop od kojeg su u „veselom stroju“ pekli rakiju (tropova rakija ili loza, a dodavanjem aromatičnih trava travaricu).
Drži se da mošt postaje vino oko Martinja (11. studenog) pa je taj dan ispunjen raznim vinarskim običajima. Vino se još jednom i to oko Božića pretočilo da se ne bi ukiselilo.
Bačve (lajte), da bi ih dezinficirali, su sumporili tako da vjerojatno nije tudum (direktor) bio kriv za glavobolje nego sumpor.
Ako bi trop prelili vodom uz dodatnu fermentaciju dobivali su vrstu razrijeđenog vina (tzv. Sajder); ako su ga ostavili da se ukiseli dobili su vinski ocat (Kvasina). Mogao je osušen poslužiti i kao hrana stoci.
Zahvaljujući nametina (negdašnjih mađarskih i jugoslavenskih vlasti ) koji su nametnuli po trsu vinove loze, mnogi su vinogradi posječeni te su umjesto vinove loze posađene šljive.
Sadnica novog trsa se dobivala od reznika loze koji se „stavi u školu“ (tj. zakopali su ih u pijesak dok se dobro ne ukorijene).
Post je objavljen 06.07.2010. u 20:53 sati.