Međunarodni zadružni dan obilježavamo petog srpnja. Nekad su naši stari živjeli u tzv. zadrugama što je bio naziv za združenu obitelj. U zadruzi su članovi obitelj kao i oni koji nisu u nikakvoj niti krvnoj niti ženidbenoj vezi odnosno to su ljudi koji su došli moliti posla i tako su primljeni i postali članovima zadruge. Nekada su takvi ljudi sklapali ženidbene veze s ostalim zadrugarima ako su se pokazali dobrim radnicima.
Dnevni život u zadruzi započinjao je u četiri sata ujutro svakodnevnim poslovima (dojenje krava, hranjenje živadi i svinja, te ostale stoke). Doručak su obično bili žganci, sir, vrhnje ili mlijeko. Svatko je imao svoje mjesto za stolom i svi jedu iz iste zdjele. Domaćin ili kako su ga također zvali starješina raspoređuje «družinu» na posle (određuje tko će što raditi).
Uređenje kuća/baština (selo Krapje proglašeno je Selom graditeljske baštine)
Stare su drvene kuće izgrađene od hrastovog drveta. Gradile su se obično na trijem zbog podvodnosti, a rijetko su prizemnice gradile siromašne zadruge. Iako su slične, svaka kuća nosi svoje obilježja, svoje ukrase i posebnosti. Starije kuće građene su od oblica ili tesane građe a novije od piljenih planjki. Karakteristika Pokuplja, Turopolja i Posavine su ČARDACI, drvene kuće na kat. Katkad je donji dio (prizemlje) bio zidan.
Kod gradnje kuće susjedi su međusobno pomagali jedni drugima. Kuće su izrađivali od drveta i ilovače (ilovača se mijesila sa pljevom ili smrvljenom slamom, time se premazivao drveni kostur), a krov su pokrivali slamom (kasnije crijepom). Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koji je štitio prozore od kiše.
Za zidanje raznih nastambi koristila se i sirova (osušena) cigla (kasnije su je i pekli).
Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje) a na katu drveni.
Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.
Uz svaku kuću obično su u dvorištu bile gospodarske zgrade (štala, štagalj, svinjac, kokošinjac, kukuružnjak, bunar, ..). Ispred kuće je cvjetnjak (vrčak).
Raspored u njima bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica ( u njoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središte obiteljskog života.
Kreveti su obično svi uz zid, peć u kutu, na sredini prostorije veliki stol. Zimi je tu stajao i tkalački stan. Prostorijom je dominirao izbočeni TRAM, masivna središnja greda protegnuta duž stropa. Za gredu su zaticali obiteljske dokumente i druge vrijednosti. Na nju bi izrezbarili i godinu izgradnje. Blazine i vanjkuši (jastuci) bili su naslagani visoko na krevetu.
Na klupčici kraj vrata ili na sudoperu (kasnije) stajalo je vedro s vodom+lončić (u ranije vrijeme šefla napravljena od tikve).
Na zidovima su bile obješene svete slike, blagoslovljeno bilje (Cvjetnica) te žetveni vijenac. Prvih desetljeća 20.st. umjesto ognjišta uvode se zidani štednjaci (šporeti).
Produžena krovna streha poduprta stupovima tzv. ganjak povezuje sve kućne prostorije, a služi za sušenje graha, graška, maka, rublja, zračenje posteljine i sl.
Po noći su svijetlili uz pomoć žiška (žižak je keramička posudica ispunjena uljem od bundevinih koštica). Izrađivali su svijeće od voska (pčele), kasnije se u trgovinama mogao kupiti petrolej, pa su imali lampaše ili petrolejke.
Kad se spustio mrak u kući se uz svjetlo petrolejke ili svijeće šivalo, izrađivali su se cekeri (torbe) od perušinja (tzv. luščija tj. omota klipa kukuruza), tkalo se i šivalo.
Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s krušnom peći (izrađena od ilovače s komadićima slame) koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.
Na dvorištu je bio i bunar (zdenec). Iamo je dugačku drvenu polugu na koju je zavezano uže sa drvenom kantom (škafom) kojom se zahvaćala voda. Uz bunar obično je bio kopanja za pojenje stoke.
Male su zadruge brojile do 30 ljudi (5 obitelji) dok su velike imali i do 24 obitelji. Prije nego se gradila kuća gospodar bi na zemlji s batinom nacrtao znak križa. Kad su stari određivali međe (granice između posjeda) pokoje bi dijete navukli («scukali») za «vuvo» (uho) ili za «lase nek si zapameti de je međa».
U zajednici muški su poslovi bili: piljenje i cijepanje drva, češljanje volova, hranjenje blaga i rad s blagom, kopanje vinograda, oranje, košenje, voženje kola.
Ženski su poslovi bili: izrada platna, pranje, šivanje, branje graha, graška i rad u vrtu inače, odgoj i briga za djecu te kućanski poslovi.
Muškarci nisu u kući skidali škrlak osim na «anđeosko pozdravlejne». To je bio znak njihove nadmoći. Žene nisu jele za stolom to je bila privilegija muškaraca.
Subotom popodne nije se radilo nego se je spremalo po «iže za nedelu. Stareši su se muži kotakali dok su se mlajši prasičkuvali.» (vrsta igre). Nedeljom se nije radilo, bio je običaj odlaska ukućana k svetoj misi.
A rekli su naši stari da budu zla vremena: «da se ne budu svetki setkuvali, da deca ne du starce poštivala i da dekle budu fućkale.»
