«Zavjet»
«Narod se često znao zavjetovati Majci Božjo u Mariji Bistrici da ih izliječi, očuva od nesreće ili da im pomogne napraviti nešto dobro i plemenito. Uputili bi se često i pješke do svetišta, no kako bi zavjet bio uspješniji nametnuli bi sebi neka ograničenja. Tako su bile dvije kume koje su, vidjevši kako je Majka Božja mnogima pomogla, odlučile poći pješice put svetišta. U cipele su odlučile, radi veće pokore staviti grah. Uputile se one prema crkvi, jedna je grabila dosta žustro, a druga za njom polako i pažljivo i na svaki je neoprezniji korak tiho jauknula. Žuljala su je zrna graha u cipelama, a kad su došle nadomak Marije Bistrice imala je već krvave rane na nogama. Druga kuma i dalje je lako išla pa je ova upita: «Kako to kumo da tebe grah ne žulja u cipelama?» «Draga kumo, ja sam se zavjetovala Majci Božjoj da ću staviti grah u cipele, ali nisam rekla da će biti sirov. Lijepo sam se ja jutros rano digla i skuhala ga.!»
