Žetveni običaji i vjerovanja vezana uz žetvu
Duboke promjene u životu naroda nastale u proteklih nekoliko desetljeća ubrzale su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije. Za uspješnost sjetve i bogatstvo prihoda poštivale su se određene norme ponašanja. Naime na sam dan sjetve nije se smjelo ništa iznositi van kuće, darivati, posuđivati ili pokazivati. Sjetva se morala započinjati ranom zorom, čak i prije izlaska sunca (da bi i žito tako visoko izraslo). Ono što je ženskog roda (npr. pšenica) sijala s u ženske dane (srijeda i subota), a ono što je muškog roda npr. ječam sijalo se na muške dane. Sve poljoprivredne poslove za sjetvu, kao i sijanje obavljali su muškarci. Sijač je prije sijanja čistio žito pomoću drvene veternice, «škropio» svetom vodom a zrnje se galicalo protiv snijeti. Na Veliku subotu jedan dio žitarica pomiješan s ostalim sjemenskim zrnjem nosio se u crkvu na blagoslov. Kad je žito dozrelo pristupalo se žetelačkim poslovima, koji su se u prošlosti obavljali srpom i kosom. Od vjerovanja treba napomenuti da se osobito pazilo da ne bi sa žetvenim radovima započinjali u petak nego u ponedjeljak zato jer će tada prinos biti bolji. Ako ljudi čuju kukavicu poslije Ivandana (24. lipanj) zaključili bi da će žetva biti loša. Ako je u proljeće bilo mnogo maslačaka žetva će biti dobra. Žito se želo srpovima i kosilo kosom. Kosa se nije smjela klepati na suncu, jer se vjerovalo da bi se tim činom prizivala kiša. Klepala se u hladu.
Onome tko bi gazio žito prijetilo se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti.
Na polje se išlo sa oštricom okrenutom prema polju, u pravcu kretanja, a vraćalo se s oštricom okrenutom suprotno od pravca kretanja. Tako su se zlo i nesreća otklanjali od sela.
Pokošeno se žito vezalo u snopove i to tamo gdje je bilo vrbovim šibama ili pak žitom koje su prije žetve počupali s korijenjem i namočili u vodu radi veće žilavosti. Žito su u snopove slagali dječaci (13-16 godina), snopove su uspravljali i prije mraka slagali u tzv. «granece» (16 unakrsno složenih snopova s klasjem okrenutim prema unutra). Tako složeni u granece snopovi bi ostajali na njivi 1-2 dana dok ih nisu volovskim kolima prevezli na mjesto vršidbe (morao se je čekati red na vršidbu jer je obično cijelo selo vršilo žito na jednom mjestu tzv. gumnu).
Kad se žito poželo i utovarilo na kola žeteoci bi se pomolili i zahvalili na polju Bogu i Mariji : «Prazna zemlica ostala puna Božeg dara dočekala, Bog dej i mila Marija»
Tri su načina na koji se zrno odvajalo od klasa:
1. snopljem se udaralo po tvrdom predmetu (daska) ili se običnim štapom mlatilo po klasju – time se najmanje oštećivalo vlati što je bilo osobito važno za slamu od raži namijenjenu pokrivanju krovova ili pletaenju raznih predmeta (zlatne slike), dok se ječmena slama upotrebljavala za slamarice (pokrivači).
2. mlaćenjem snoplja razastrtog po tlu posebnim pomagalom tzv. mlatom ili cijepom
3. vršenje na zaravnjenu površinu tzv. gumno – rasprstrlo se snoplje i dovela stoka (volovi, konji) da ga izgaze
Kasnije je u upotrebu uveden stroj tzv. dreš.
Na gumnu bi se snopovi poslagali u «kobanje» (velike slogove (120-150)). Kobanji su morali biti dobro pokriveni sijenom da snopovi ne bi pokisli jer se vršilica čekala po par tjedana. Sama vršilica zvala se «dreš», a pokretala ju je parna mašina (otuda i narodna izreka za one koji dobro jedu «jedeš ko dreš»). S gumna je prethodno oguljena trava a zemlja nakvašena vodom i dobro utabana jer su se prilikom vršidbe manje količine pšenice prosipale na zemlju (svako se zrno pokupilo jer:zrno po zrno pogača). Vlasnik vršilice uzimao je tzv «ušur» u iznosu od 4-6%pšenice. Pojedini su vršidbu obavljali konjima gaženjem u kruh oko stošca. U Slavoniji se nakon žetve organiziraju slavlja na kojima su birani «bandaš» i «bandašica» odnosno najbolji žetelac i žetelica.
Pjesnik i hrvatski velikaš Antun Mihanović u svojoj pjesmi «Himna domovini «posvetio je nekoliko stihova životu na selu, posebno žetvi:
«Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji
škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji.»
Na kraju žetve pleo se žetveni vijenac, a s polja ga je na glavi donosila najljepša, najvrijednija žetelica. Predavala ga je kućedomaćinu koji ga je spremao na prozor, gredu, u ganjak ili na kakvo hladno mjesto u ostavi ili komori.
«Tri djevojke žito žele poleg žita su si sele
lepo sele gsopodaru venčec plele
dej ti nama črepec vinca da pijemo v tvoje zdravle
Bog prekriži naše pole, naše pole vinske gore.»
Žetveni vijenac bio je ukras i obredni predmet na božićnom stolu. Dio zrnja iz vijenca pomiješao bi se sa ostalim sjemenskim zrnjem kako bi doprinjeo uspješnosti i rodnosti sljedeće godine. Prigodom uručivanja žetvenog vijenca pjevala se obredna pjesma:
«Vijenac žita vijenac zlata
nosi dijeva umiljata
Evo tebi gospodare
Vijenac tebi cura daje.»
U crkvu se na posvetu nosio drugi vijenac koji se čuvao sve do Velike subote kad su ga bacali u posvećeni ogen (vatru). Taj se običaj zove Doželnica iliti zahvala za žetvu. Na blagoslov se također nosio i kruh napravljen od nove pšenice. Nosila ga je obično djevojka koja «tu zimu pe zamuš». U rukama je držala srp i 20 vlati pšenice kao i sve ostale djevojke ( njih 12). Išle su kroz selo i pjevale
«Požele jesmo šenico zmed sega strna najlepšu …
…..
venec šenični nosimo za prikaz dobromu Bogu
kinčen je venčec šenični med nem su cveti črleni
Marija Mati nas gledi za jangeleki se nas veseli
Zlatno je zrjne dobri Bog Križaj nas križaj vipni Bog.»
Nakon blagoslova kod kuće se slavilo i pjevalo.
Žetveni vijenac (blagoslovljen) objesio bi se na glavnu gredu ili zid hiže. Žito su spremali u drvene sanduke (fršlog) smještene obično u potkrovlju kuće ili u štali. Mljelo se na mlinovima.
