The devil inside

Jučer sam bila na kavi s Tomom... Bilo ga je divno opet vidjeti... Opet pričati s njim...



Ima dosta problema sa svima u zadnje vrijeme. Našao se pred optužbom od ljudi koje poznaje već godinama, tj bar je mislio da ih poznaje, da se drogira, opija i slično... A i slijepac bi vidio da te optužbe ne stoje...
To me užasno ljuti, još više rastužuje, jer njega to boli... A to je jedna od stvari koje ne mogu podnijeti...

Inače, još jedna novost od njega... Trebao je iduće godine doći živjeti u Zagreb. Sada je Zagreb tek treći izbor. Nakon Stuttgarta i Salzburga. A ako on nešto zacrta, to će i postići. I htjela bi da ostvari sve što poželi, ali me užasno strah da ako ode, da se više neće vratiti. A poznajem ga dosta dobro, i znam koliko je nemirnog duha, i vjerujem da bi želja za nekom avanturom, nečim novim, prevagnula nad željom za domom, za Hrvatskom...



Ostao je u Zagrebu vrlo kratko, samo par sati, s tim da smo skupa proveli samo sat i pol. Dopratila sam ga kasnije do kazališta, i čekala...ni jedno ni drugo nismo izdržali, poslao me kući prije nego je morao ići, a ja ionako ne znam kako bih podnijela gledajući kako odlazi. Rastanci su mi oduvijek teško padali, ali ovaj je bio jedan od najtežih u mom životu.
Nije fora u tome da pokušavam sjediti na dvije stolice, jer mi je i jedna sasvim dovoljna, a gZ je i više nego dobar izbor.
Fora je u tome da bez obzira na sve, Tomislav meni i dalje znači jako puno, možda i previše...
A sama pomisao da ode odavde...i mogućnost da ga više nikad ne vidim...jednostavno me ubija. Dobro, neću pretjerivati, vjerojatno bi ga viđala ponekad, ali jako se bojim one -daleko od očiju, daleko od srca....Ne zbog toga što bih ja zaboravila na njega...ne želim da on zaboravi mene nakon nekog vremena...

Jučerašnja večer i noć nakon nje vjerojatno spada u najgore trenutke mog života. Gušila sam se u suzama...
Srce mi puca...ne želim da ode...



Tužni pozdrav...

E ljudi moji, ak ste već pomislili da sam se normalizirala, hehe, iznenađenje!!!
Naravno da nisam gotova sa naricanjem nad vlastitim životom i djelom. Iako nema nekih problema, al ne bi ja bila ja da ih ne stvorim sama, ni iz čega. Čudotvorka, čovječe.
He, kao što već rekoh, postojimo MI. GZ i Ivana. Da, to bih bila ja, ko što je moja divna koka Ivančica razotkrila na svom blogu. Al ok, i nije neka tajna. Opet skrećem s teme...koja bi bila...hm...aha, GZ i moja malenkost. Daklem, danas je tjedan dana kak smo ofišl iliti službeno skupa. Čovjek bi pomislio, na početku smo veze, viđat ćemo se prilično često. He, al tu je situacija malo drugačija. Od prošle nedjelje smo se vidjeli čak dvaput. A većinu vremena smo bili u društvu. I bilo nam je super, ali kvragu, oću ga malo i samo za sebe. I dobijem ga, al ne onolko kolko bi ja htjela.
A razlog mojih ponovnih naricanja je slijedeći- dakle, vidjesmo se u srijedu, u četvrtak se dogovorimo nakon njegovog posla, pa je morao ostat radit skoro do ponoći, dakle, zajeb. U petak smo trebali ić skupa van, al je dobio temperaturu. A u subotu sam trebala bit kod njega popodne, a onda su mu maznuli novčanik, pa je bil cijelo popodne na murji. Postoje li slučajnosti? Ja u slučajnosti ne vjerujem.
Ok, vidli smo se navečer, zapili...i zabavili...al se stvarno pitam ima li sve to smisla? Jer smo se danas opet trebali nać. A on ima temperaturu, opet.
Čujemo se prek mobitela barem triput dnevno, i jedan razgovor traje bar dvadeset minuta, ali ja se osjećam gore nego ikad jer meni to nije to. I ljudi, koje su to debilne spike?? Veze na daljinu nemreju funkcionirati!!!
I rekla sam mu da me to ubija, i dobila obećanje da neće više biti tako. Aha, malo sutra. Kad mene krene...
Baš sam u komi zbog toga. Fuj, gadim se sama sebi, postala sam...osjetljiva???
Jutros, dakle, oko 1 bila sam na kavi s Ivančicom, ispričala joj za prošli tjedan, pa me koka pita-znakovi??? Rekoh da ne vjerujem u znakove, al zapitaš se...O, a da ne zaboravim napomenuti, onaj-čije-ime-se-ne-izgovara (a zove se Tomislav) sutra dolazi nakratko u Zagreb. I idemo na kavu. On želi razgovarati. Jebenooo!!!

Bla. Idemo na vedrije teme, tipa ovog vikenda!!!
U petak sam otišla sa Schmutzitzom na jednu pivicu u najdražu nam Pintu (ukoliko ne znate, u Radićevoj 3, u dvorištu, predivna pivnica...ima dušu), i zvala kolegicu s fucksa da nam se pridruži. Cura došla s posla, umorna. Ne idemo mi van, ne, ne. Čvrsta odluka, ergo, u roku od pol čuke smo bile na putu do SC-a s tri litre vina i dvije litrice cole.
Došla sam doma u pol 10...Ujutro, da ne bi bilo zabune.
U subotu, obzirom da smo u petak malkice pretjerale, krenusmo na kavicu, opet u Pintu. Dobile društvo (gZ), ispile svaka po tri-četiri pivice...a onda prvo komedija ispred pekare, žudnja za burekom od mesa, koji smo i dobile (hvala gZ!), pa komedija u javnom wc-u (striček koji naplaćuje se drapal), pa komedija na stanici, ali najjača je bila vožnja u busu. Kad imaš publiku...Schmutzitza je pizdila, a nas dvoje...nismo. Ekipa se lomi od smijeha...mrak. Za kraj večeri turistički obilazak mog haustora. Jao. Dolazak kući u 3. Po novom vremenu. Inače bi bilo u 4. Zanimljiv vikend, nadasve. Činjenica- najbolji su spontani izlasci. I još jedna spoznaja- sve počinje i završava u Pinti. Vu to ime...
Ajd, dosta za danas, ionak sam smotana do bola, pa idem malo švrljati po vašim blogićima. Svima veeelika od vašeg najdražeg ANĐELA I DEMONA

Obožavam Božić. Oduvijek. Jedino vrijeme kad se zaboravlja na sve one gluposti tipa učenja i slično, čak se i moja majka opusti. Naravno, purica, mlinčeki, iako ih netko ne može smisliti. Ja sam netko.
Već tradicionalno sa sestrom provodim projekt zvan jaslice.
Koja je fora u tome? Pa eto, nas to zabavlja! A sve je počelo prije neke 4 godine kad smo pospremajući stan par dana prije Božića našle staro ogledalo, i kad je moja toliko kreativna sestra skontala da bi ogledalo moglo glumiti jezerce, i da to možemo ukomponirat uz jaslice. O majko mila. I kaj sad, sad tijekom cijele godine imamo na umu tu boleštinu, pa između ostalog, naš projekt uključuje krokodila iz Kinder jajca, i to sa kutomjerom u ruci, patku ili pile (nisam ziher kaj od tog dvoje) koje zauzima otpr pol jezera, te morskog psa koji je manji od patke ili pileta. Naravno da to nije sve, ali ima toliko divnih i posebnih detalja da se svi jednostavno ne daju opisati, a neću niti pokušavati jer bi mogla zaboraviti na još koju od tih divota.
E, a kad smo kod jaslica, mislim da vam moram opisati jedan predivan primjerak...
Daklem, slušajte vako... Sestra mi rođena živi u srcu Slavonije ilti u Požezi (nemojte me ni pokušavat ispravljat jer je namjerno napisano tako, a nisam tolko tulava da ne znam da je pravilno reć "Požegi", a pošto nas ionak stalno jebu s pravopisom, e pa, dame moje i gospodo, poštovani lektori, poljubite me u dupe jer imate sibilarizaciju).
Uglavnom, jedan od mojih posjeta toj istoj, tj mojoj jedinoj sestri dogodio se u vremenskom periodu od 2. do negdje 5. siječnja ove godine. Ergo, u postblagdansko vrijeme. Tijekom jedne od šetnjica tim divnim gradom, a ovaj put nije zajebancija jer Požegu stvarno volim, put nas je odveo do glavnog požeškog trga. Koje li divote, imaju jaslice na otvorenom! U prirodnoj veličini! A kao freak za Božić i sva ta sranja koja uz njega idu, morala sam to čudo vidjeti izbliza. Ostala sam bez daha. Doslovno. Jer sam se naprosto gušila od smijeha. Pitate se zašto? Ne brinite, reći ću vam- prvo što sam primjetila bila je plastična lutka koja je trebala predstavljati kralja, ali nekako nije izgledala previše kraljevski-izgledala je ko Bizzo iz Bolesne Braće, i to u nekom haljetku, sa zelenom suknjom preko, koja je bila navučena samo do koljena. Zatim Josip koji kleči, i zapravo više zgleda ko Quasimodo. Sve prepuno tikvica, raznobojnih, jer je sasvim logično da je mali Isusek bil okružen istima kad se rodil. A kad smo kod malog Isuseka, on je zgledal napušeno. I nisam jedina koja tak kaže. I to nije sve. Marija sa jednom jako čudnom rukom, i, na što smo kasnije upućene, samo jednim okom. Predivno. Cijelu priču predivno zaokružuju ofčice s falusnim njuškama. Straaašno. Ziher ima još nekaj, ali toliko detalja...Šteta kaj nisam imala fotić sa sobom.
E, da, u principu mi je tema Božića pala na pamet jučer dok sam sjedila u tramvaju na putu prema Trgu, i kad sam vidjela dućan koji je već sad uređen za Božić. Pa jebote, koji kurac imaju sređivati sad išta, pa tek je ljeto završilo?!

U zadnjih par godina mi se zgadilo kolko rano uređuju izloge, al obično sam se snebivala kad bi te izloge vidjela onak, sredinom studenog, a ne sredinom jebenog listopada!!! Zar apsolutno sve moraju komercijalizirati??? Prije bi me tako razveselili prvi uređeni izlozi, znala sam da je blizu, i uživala u iščekivanju. Sad imam taj osjećaj samo dan, dva prije, kad sređujemo stvari doma.
Božić ću i dalje voljeti, i dalje ću uživati u provođenju projekta, u kupnji, a posebno primanju poklona (jebiga, kad sam razmaženo derište), ali ona čarolija koja je godinama bila prisutna otišla je. I nažalost, prilično sam sigurna da je to zauvijek. Nisam više dijete...
Ma nema veze, sad mi je bolje nego ikad. Ljudovi...pozdrafff...
I svima veeeelika

Jesam, jesam. Pukne me nekaj, i ja to moram napisat. Pa napišem neka sranja o znakovima i slično. Ali, tko ŽIVI taj i griješi, pa tako i ja. Jebiga, čovjek sam. Točnije, čovjekica I jebiga, post napisala, nakon toga napravila po svom...ili protiv sebe, jer više ni sam bog (pod uvjetom da isti postoji) ne zna kaj ja oću,hehe. Al neka ostane, da me podsjeti na moju glupost/mudrost, ovisi o ishodu svega
Daklem, ono što pokušavam reći...gZ definitivno nije ispao iz igre. Propali planovi za subotu, razočarani oboje...ja gubim nadu...nazvao me i pričali smo 2 sata. Pa se nada vratila. U nedjelju do 8 navečer opet neizvjesnost, čak sam ga i odjebala, čula sam mu razočaranje u glasu...nisam mogla izdržati. Mučila sam se neke dvije-tri minute do final odluke, moram ga vidjeti!! I isplatilo se...Predivna zajednička večer, sa happy endom. Od danas je official. Postojimo MI.

To je bilo jučer. Danas je priča malo drukčija. Dan je počeo predivno, naspavala sam se, s ukućanima sam za divno čudo čist normalno razgovarala, bez imalo nervoze i napadaja bijesa. Al je trebalo krenuti na faks, ili, bolje rečeno, fucks (jer je to čisti jeb u mozak)
Jedva jedvice stigla na bus, vjetar me nosi (a bome ima kaj nositi), uletila unutra smrznuta. Odslušala zanimljivo predavanje, i tu je otprilike kraj dobrog dijela današnjeg dana. U 3 sata nam je trebalo početi drugo predavanje, nekima od nas prilično važno jer smo napokon trebali dobiti teme za seminar koji treba biti gotov u roku od par tjedana. (I to seminar koji izlažemo 45 minuta, dakle, 45 minuta sramoćenja pred kolegama i profesorom. Kill me now i skratite mi muke). E pa, zajeb, naravno, jer se gospodin professore nije pojavio do 4 sata, do kad nas je ionak u predavaoni ostalo još samo četvero najblesavijih. I onda van na kišu, istina, s kišobranom, koji ne znači apsolutno niš dok te vjetar nosi... Pa ti bus (koji, usput budi rečeno, ide svakih 25 minuta) ode pred nosom... I pošto si jebeni optimist (ma kog ja lažem?) kreneš pješke, jer ti je samo 20 minuta do doma, a ne pada tak jako. Niti puše tak jako...
Koje su posljedice moje odluke, pametne nadasve? Sjedim doma, smrznuta, s najodvratnijom glavoboljom ikad. Ok, možda nije baš najgora ikad, al je aktualna,pa je i to čini dovoljno groznom.

Mislim da je to sve za danas. E, da, htjela sam citirati i par prigodnih stihova...

I cheated myself
Like I knew I would
I told you I was trouble
You know that I'm no good...

GZ, e jesi se usosio...

Ljudovi moji, pozdravljam vas sve do idućeg puta, vjerojatno uskoro, i vjerojatno opet s nekom dubokoumnom temom posta, tako tipičnom za mene. Bježim dok se ne ukopam još dublje u...blato
Pozdrafff

I tako, tko bi rekao, ali vrlo brzo sam se riješila svoje dvojbe. GZ i ja smo imali planove večeras. Njemu je nešto iskrsnulo i dogovor je otpao, što bi mene očito još jednom ovaj tjedan bacilo pred ekran laptopa (očito sam ponedjeljkom ispucala sve za ovaj tjedan). Do zadnjeg trena zapravo nisam znala- idem li do njega, ne idem li do njega, apsolutno ništa! Splet nesretnih okolnosti presudio je protiv NAS ovaj put. A nisam sigurna uopće hoće li postojati idući...
Nikada nisam vjerovala u neke znakove, da nam život poručuje nešto, a s druge strane, sada razmišljam, možda su znakovi svuda oko nas, samo ih treba znati priočitati. Današnja prilika bila je presavršena vjerojatno da bi bila istinita...Sve se posložilo baš kako treba, moja majka na putu, samo nas dvoje...bez ikakvih smetnji, bez ikakvih pitanja, bez spona... I onda povratak u stvarnost- svi planovi padaju u vodu. Prilika koja se ukazuje otprilike jednom u godinu dana. A moj Neimenovani dolazi za tolko u Zagreb...Pa se pitam je li ovo samo bio neki test kojem me život podvrgnuo ili što već??
GZ je divan, ali ima jednu veliku manu, preko koje ne mogu...nije ON...
A ono što je uobičajeno za mene, ja naravno već imam u glavi spremnu pjesmu za svaku priliku, pa očito i za ovu...

Zove se Iris, a izvode ju GooGooDolls:

And I give up forever to touch you
Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't wanna go home right now

And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
Cause sooner or later it's over
I just don't wanna miss you tonight

And I don't want the world to see me
Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am

And you can't fight the tears that ain't coming
Or the moment of truth in your lies
When everything feels like the movies
Yeah, you bleed just to know you're alive!

E, da, ljudi...pusim vas u čelo sve od reda
Pozdrafchich

Kad će taj petak... Pa eto ga. Stigao je, a ja sam bila potpuno nespremna. Drugim riječima, petak je, pola 10, a ja sam doma pred laptopom. Možda i bolje. Čak i meni ponekad treba odmor.
Zadnjih dana se posvuda provlači ista tema, smrt Toše Proeskog. Ja ne namjeravam pisati o njemu jer u principu ne znam gotovo ništa o čovjeku, samo bih htjela reći da mi je grozno čuti za smrt tako mladog čovjeka. Ne kažem pritom da je ok kada umre netko stariji, ali kad su u pitanju totalni neznanci, onda je nekako teško čuti da je umro netko tko je praktički tek počeo svoj samostalni život. No dosta o tome.
Vraćam se staroj temi, sebi samoj. Možda sam užasna egocentrična kučka, al nekak moram izbaciti iz sebe neke stvari. A ovo je idealan način da napravim to bez da me itko prekida.
E pa...dakle, situacija je takva da sam se prije par mjeseci zatelebala preko ušiju. I da sam uspjela uvjeriti samu sebe da je to real thing. I naravno da sam sada na pragu toga da pobijem sama sebe. Hm, hm. Znači, da rezimiramo- zatelebana, on ne živi u Zagrebu, ja patim silno, nemrem bez njega, lelek i plač. Ali naravno da se situacija blago zakomplicirala (jer komplicirana zapravo nije bila, samo sam ja malo počela pucati).
Ono što je danoj situaciji dalo novu dimenziju kompliciranosti (je li to uopće riječ??) jest činjenica da sam upoznala jednog vrlo zanimljivog momka. Beskrajno čudnog, jako blebetavog, ali i samim time zanimljivog. Onaj spomen gradske kavane od prije par dana...naravno da me on natjerao na to, ne bi ja sama učinila takvo što.
Uglavnom, gospodin Zanimljivi, u daljnjem tekstu gZ (nije kemijski simbol za guzu, već oznaka za gospodina Zanimljivog) mi je potpuno zdrmao ionako nestabilno tlo pod nogama (ili sam ja ta koja je nestabilna, hm?).
E pa reći ću vam zakaj je to tak kak je.

GZ: 1. Jedini osim schmutzitze s kojim mogu voditi telefonski razgovor do beskonačnosti, ili barem da limes tog razgovora teži ka istoj
2. Sklon je opraštanju mojih gluposti (pijano zvanje u 1 ujutro, s tim da smo blebetali pola sata)
3. Dovoljno lud da ispuni moje potpuno blesave pijane želje
4. Tolerira moje kašnjenje usprkos kiši
5. Odlično se ljubi
6. Činilo se kao da ovaj popis nema kraja
7. Zapravo i nema
8. Al ne znam kaj bi navela kao najbitnije
9. Pa je bolje privesti ga kraju

Uglavnom, gZ je od samog početka obaviješten o situaciji sa neimenovanim otprije. Što sam ja iznijela pred njega kako bih mu izbila iz glave bilo kakvu pomisao u vezi mene, tj NAS. I za što sada smatram da je možda ipak bilo brzopleto.
Ono što mi se najviše svidjelo je činjenica da nije odmah pobjegao podvijena repa, već je to prihvatio sasvim normalno, netipično za muškarca (bez uvrede, dječaci), i to uz opasku:" ono što prvenstveno želim je biti tvoj prijatelj, a ostalo nije toliko bitno". Možda ovako zvuči neiskreno, sladunjavo ili kao klišej, ali znam da je bilo iskreno. Jednostavno znam... Za mene je on jednostavno sve što bih mogla poželjeti...a sve bi bilo lakše da se pojavio prije.
Sada imam osjećaj da što god izaberem, nije dobro. Da kako god moja odluka glasila, netko će nastradati...Ono što mi se čini najlogičnije je da ću to biti ja. A nekako ne želim to opet.
Eh kako se uspijevam uvaliti...
I koji zaključak ja izvlačim iz ove priče? Moj uobičajeni, da je život kurva, i da se skupo plaća. A ja sam već u minusu.
Ma joooj, nije sve tak gadno, proći će i to, mladi smo, a znamo da sve je lako kad si mlad, lakše okrećeš leđa sreći, baš te briga s kim ćeš leći, krv i suze mogu teći...
Ne tolko da mogu kolko moraju.
Da vas ne gnjavim više, šaljem vam pozdraf i velku pusu

U što se može pretvoriti jedna najobičnija šetnja? Hm... U svašta, stvarno.
Mislila sam da će mi ponedjeljak biti preodvratan, jer prema rasporedu imam predavanja od 9 ujutro do 5 popodne, i to bez ijedne pauze duže od 15 minuta, a zahvaljujući divnim nam profesorima, te pauze budu i kraće, ako ih uopće i ima. Al super, jedno predavanje završilo čuku vremena prije nego je predviđeno, još jedno je bilo skraćeno, i doma sam bila već oko pol 5. Strgana, al dobre volje. Ugl, nazovem ja svoju schmutzu tek tolko da se čujemo, jer nemamo vremena za vidit se, al nekako tijekom razgovora došla sam na zanimljivu ideju šetnje ulicama najdražeg mi grada, pa sam joj to i predložila. Pa smo se čak i našle. A ona je sa sobom imala dve litre nekog domaćeg vina- nek se nađe, jel?
I tako... Gle, ćevapi, ajmo papati. Pa jesmo. Joooj, sad smo se najele, nemremo sad skroz do trga hodat, ajmo mi na tramvaj. I tak do trga, pa na Lotrščak, najdraži mi dio Zabrega. Kad tamo frend svira gitaricu i smrzava se ko pička, pa ajd, nemoj mali, smrznut ćeš se, ajmo se mi malo zgrijat. I eto...uskoro više nije bilo hladno. Pa se sviralo, pokušavalo pjevati, ali nekako nije išlo...pa spuštanje do trga, cuganje pive i likvidacija paprenog čipsa... Naravno da se ničeg od tog ne sjećam. Isto kao ni dolaska kući i pričanja sa bratom rođenim. Ooo da. Šetnjica je bila zanimljiva.
A današnji dan na faksu opet živa komedija. Hodala sam okolo sa sunčanim naočalama prek pol face, ne zato da bi se kurčila nekom, neg čisto zbog toga kaj mi je sve blještalo i kaj mi je bilo mučno. Užas živi. Jao i lele. O blata li života čemernog. Straaava. Čak ni cigareta ne paše danas.
Još uvijek se oporavljam, pokušavam složiti kockice da popunim prazninu u svojoj glavi, al nekim stvarima jednostavno nije suđeno da se ikada odgonetnu. Pogotovo zbog toga kaj nisam jedina koja ima šupljinu u glavi. Ne doslovno, da ne bih bila krivo shvaćena.
Ovo mi je maksimum za danas, tak da...hm...budite mi pozdravljeni

Ljudi moji, pa jel to moguće???
Skroz sam vam sjebana. Kolko god je moguće biti sjeban, ja sad jesam. Ovak. Na faksu sve ide ko po špagici, jednostavno idealno. Jesam li sretna zbog toga? Ne, jer mene nekaj pere. Na privatnom planu ne cvjetaju baš ruže, al uspjevam li sjebati sve kaj se sjebati da? Naravno da uspijevam. Pa kad sam već krenula, da dovršim. Nakon prilično duge potrage, napokon sam našla nekoga do koga mi je stvarno stalo, kog volim više od ičega, zbog koga sam se spremna odreći svega. A to je prilično jaka izjava, bar po mom mišljenju. Naravno, svi znamo da je život najgora moguća drolja, dakle ona koja to radi za pare ( čitaj KURVA ), pa tako i u cijelom tom savršenstvu postoji jedan sićušni problem. Ok, više njih, i ne tako sićušnih, al nema veze. U svakom slučaju, on nije iz Zagreba, i još neko vrijeme neće nastanjivati ovaj šporki stari grad, he, za razliku od mene koja ne mrdam ni centimetra izvan njega.
I unatoč tome kaj me uspjela potepsti ta prokleta gadura zvana ljubav ( bar mislim da to je to) , ja moram svoju kurvu ( čitaj ŽIVOT ) izjebat kolko se izjebat da, a nažalost, ovaj put to mislim doslovno.
Jebiga, imam i ja neke fizičke potrebe, a ionak nisam u vezi, i niš me ne spriječava da ih ispunjavam kada, gdje i s kime poželim. He, al ono što mene muči je činjenica da je odvajanje čisto fizičkog i emocionalnog postalo teže nego ikada. A to ne znači da volim svakog s kojim se poševim ( iako sam od jednog nadasve mudrog predstavnika muškog roda čula takvu izjavu - vrhunsko sranje, moram priznat ), nego znači to da u prvi tren meni to savršeno odgovara, ali kad tad se javi ona kuja zvana grižnjom savjesti. Ne bi me trebala gristi jer mislim da i on to isto radi tamo negdje daleko od mene, i stvarno nemam ništa protiv toga, al meni više ne odgovara takva situacija. Jer, da, ja mogu poševit nekoga, okrenut se i otić nakon toga, ali ono što me stiglo je očito kazna s nebesa ili otkuda već, tj, likovi koji žele vezu. Za razliku od mene. Kao i svako drugo ljudsko biće, želim biti prihvaćena, svima simpatična, prema svima dobra, ali kvragu, teže je nego ikada. Ono što me najviše boli je to što uspjevam povrijediti druge svojim postupcima, a s druge strane, pa zar bi ja trebala raditi nešto što ne volim???
A u zadnje vrijeme bilo je toga i previše. Tako da sam prilično sigurna da ću zbog svega toga kad tad ispaštati. U principu, to bi bilo pravedno, al jako me strah tog trenutka, sata, dana, godine...whatever, kad ću platit sve svoje dugove. Jebate, ovo je bilo optimistično. E, da, al ne smijem zaboravit čisto napomenut predstavnicima muškog roda, iako takvi ne čitaju ovaj blog (tj, nitko ga ne čita), da je JEBENO IRITANTNO KAD NEKOM KAŽEŠ DA NEMAŠ VREMENA DOPISIVAT SE/RAZGOVARATI/WHATEVER, A KAD TE TAJ NETKO NASTAVIT JEBAT U MOZAK S PREDEBILNIM PORUKAMA! U pm, pametnome je i jednom dosta!

No, da, ajmo zanemarit to. Danas sam se smrzla ko pička djeleći letke iskona po maksimiru ( ne bi opet ), a poslije i ostavljanjem istih ispod brisača sparkiranih autića. Netko će nam jebat mater kad padne kišaaa...
Al ajde, bez obzira na moje bolne noge, i oči jer nisam smjela nosit sunčane naočale, i smrznutosti, i žeđi...ok, zajebancija, nije bilo tak gadno, nije mi žao. Ak niš drugo, bar sam pomogla jednoj divnoj mladoj djevojci da se ne zajebava sa svim tim sama. Pusim te, koka
Jedino o čemu trenutačno razmišljam je šalica tople kave. Ne, topli tuš. Ili krevet. Hmm, da...želim samo jedno. Ajd, do idućeg pisanja pozdravljam sve optimiste kojima padne na pamet da bi tu mogli naći nekaj pametnog, a i one koji su ekšli dovoljno ludi da namjerno čitaju ovaj blog. A usput vas i sve pusim!

Mrzim ju! Mrzim ju! Mrzim ju! Mrzim ju! Mrzim, mrzim, mrzim, mrzim!!!!!
Ok. Sad sam se malo ispuhala i sve 5.
Daklem, mili moji, ja sam vam u principu dala godinu. Kažem u principu zato što i nisam zapravo. Pazite vi te jebene logike- imam ispunjene sve uvjete za upis treće, he, al nemam položen jedan debilni ispit s druge godine, i zato me jebena bolonja opet drži na drugoj. Logike nigdje, al ok-prvi put nakon što sam upisala faks napokon imam ispunjene apsolutno sve uvjete za treću. Al me jebe to kaj imam još jedan ispit iz druge za dati, i to smeće koje uopće nisam mogla dati jer nisam ni slušala navedeni predmet. Fora je u tome kaj sam prethodnik tog sranja tek upisala prošle godine, i zapravo na kraju ispada da ja nisam ni mogla otić na treću. E pa, ne u jednu nego u tri komada... I postoji mogućnost da ću opet ispasti jebeni freak of nature. Naime, ako položim sve ispite ove godine, a i to sranje, nemreju me upisat na treću jer nebum imala kaj s treće slušat. Neg je jedini logičan ishod izravan upis na četvrtu. Sad vi meni lijepo recite, ko je tu lud???
Al nemojmo se držati samo lošeg. Jučer sam bila na koncertu Muse-a u Domu sportova. Majko mila, stvarno su dobri!!! Mislim, nije sad da sam ih ikada nekaj preveč slušala, al rekoh, zadnji album mi se sviđa, ovo mi je možda jedinstvena prilika, pa bi bilo zgođušno iskoristit ju. Prvo sam bila na kavi u Gradskoj kavani, ponavljam GRADSKOJ KAVANI, gdje me fascinirala, zapravo, više živcirala činjenica da konobar mijenja pepeljaru nakon svake dvije cigarete. Nekak neprirodno, kaj ne?
U svakom slučaju, na koncert sam se sjetila krenuti tam negdje oko pol 9, a onda ko za vraga nije bilo nijedne dvanaestice, al je zato svakih pol minute išla sedamnaestica. Logike? Ni za lijek.
Ok, daklem, na kraju sam završila na dvojci koja je nekim bolesnim slučajem završila na trgu, i naravno, kad je zatvorila sva vrata,onda se napokon ukazala dvanaestica, al nema veze, ionak mi je bilo bliže od zapadnog nego od trešnjevke. Uletila sam u dvoranu, al sam bila crknuta ( jer me, naime, jebu sinusi, kašljem ko konj i sl, i to već tjedan dana), pa nisam išla u gužvu, neg sam lijepo ko penzić otišla na tribinu i sjela. Priznala sam i tu sramotu- da, sjedila sam na koncertu. U roku od nekih 10 minutica je koncert napokon i počel, što bi značilo, samo pol sata kašnjenja. Što je za ove prosore malo. Već su me na samom početku oduševili vizualnim efektima, zvučne nema uopće potrebe spominjati. Moja priprema za koncert je zapravo bio samo zadnji album, al mi apsolutno nije smetalo... Iskreno, bili su mi toliko dobri da uopće nisam imala potrebu ni pjevati, ni skakati, ni ništa... Samo sjediti, slušati i gledati... Bilo je veličanstveno. Definitivno ih stavljam na popis svojih favorita, uz Depeche Mode i Placebo. A ta se postava već dugo, dugo nije mijenjala.
U svakom slučaju, ako ikada ponovo dođu, ne propuštam ih, a isto preporučam svima. To vrijedi vidjeti.


Nije s koncerta, al jebiga...ovo mi je najdraža pjesma

SUPERMASSIVE BLACK HOLE



Pusim vas sve u čelo!

Ok. Trenutno se nalazim u jaaako čudnoj fazi svog života. Stvari napokon sjedaju na pravo mjesto, nemam se stvarno ni na što požaliti, a opet...Nadam se samo da će brzo proći jer iskreno, toliko je teško sada biti ovdje i u ovoj koži.
Bez ikakvog jasnog razloga konstantno mi se plače, osjećam se ko jebena marioneta, ko da nisam u stanju upravljati vlastitim životom. Guši me to...
Jučer mi je trebao biti stvarno dobar dan, dala sam mrcinu od ispita kojeg sam se bojala cijelu godinu, a ja sam bila euforična otprilike koliko i mrtva jegulja. Plakala cijeli dan. NIje bilo suza, ali plakala sam.
Cijelo mi se vrijeme po glavi vrtila jedna te ista srceparajuća pjesma, koja me uspijeva zdeprimirati i kad sam superturboful dobre volje. Mislim da o njenom jučerašnjem učinku stvarno nema smisla pričati.
Uglavnom, sama tematika pjesme nema nikakve veze s mojim semipsihotičnim stanjem, al nekak uvijek pogodi u bolnu točku... Izvodi ju David Ford, u principu nije nikak moj stil, al jebiga, nekaj i vraga uspije smesti...

I don't care what you call me

I never made time
You never made much sense
We never stood a chance
If we're honest

You were not the first
And I won't be the last
But if it makes it better
You can call me what you will

Get home late
No one's here
Pace around the house
Sit in my chair

And if you think of me
It doesn't mean a thing
Oh, why don't you just tell me
What you really think again

I don't care what you call me
Cause it won't hurt anymore

I know I let you down
And Christ, you let me know
Every time and time again

Just another afternoon
Get drunk and disappear
So call me what you will

Rain it on down
What else can you throw at me
I haven't heard before?

Tear me on down
I am unforgivable
So why don't you just tell me
What you really think of me

Scream me on down
I am so forgettable
Well, yes, I know

Shoot me on down
Don't you think this isn't killing me
It's no more than I deserve

I don't care what you call me
Cause it won't hurt any more...

Ne zamjerite ak sam nekaj fulala.

Pusim vas