The devil inside

Kao pravi ovisnik o internetskim gluparijama, i ja koristim Facebook. Istovremeno mi je on i blagoslov i prokletstvo. S jedne strane, približava mi frendove koji žive izvan Zagreba, na taj način mogu bolje upoznati neke cyber prijatelje (s chata, s bloga), a s druge strane, s nekim se starim prijateljima već duže vrijeme dogovaram za neku kavicu ili već nešto pitkoga, a ipak sve ostaje na dogovoru. Mislim si, prokleta je laž da nikako ne možemo naći ni pol sata vremena jedni za druge, ali čini se da se nikome ne da stvarno aktivirati... Tužno. Prihvaćam svoj dio krivnje.
Enivej, nije to ono o čemu sam htjela pisati. Danas mi se preko fejsbuk chata javio jedan prijatelj (jedan od onih s kojima se dogovaram već mjesecima, iako oboje živimo i studiramo u Zagrebu), komentirajući moj status (još mjesec dana do Božića, weeeeeeeeee!). Komentar je bio da ne kuži kak se ja, kao i njegova sestra, mogu veseliti tom komercijaliziranom sranju od Božića.
A jebiga, nitko nije savršen...



Istina, Božić je postao beskrajno iskomercijaliziran- svi živi zgrću pare na njemu-od marketinških stručnjaka unajmljenih da naprave patetične božićne reklame koje će osvojiti srca labilnog pučanstva, preko multinacionalnih kompanija koje ih unajmljuju, do vlasnika velikih lanaca trgovina di bu to isto pučanstvo ostavilo hrpe teškom mukom zarađenih kunića da bi kupili obaveznu blagdansku puricu, mlince, i ostale „must have“ božićne potrepštine.
Osim kaj ja Božić doživljavam malo drukčije.
To mi je skoro pa jedinstvena prilika imati cijelu obitelj na okupu. Pošto mi seka živi u Slavoniji, tu dolazi rijetko (na početku je dolazila češće,al si je sad kupila stan, pa je malo teško izdvajati za put uz sve kredite kaj su joj za vratom). A buraz, koji živi sa mnom i majkom, iskoristi svaku priliku za bijeg, pa nije rijetkost da ga vidim 2put tjedno. (ok,možda ni ja nisam baš stalno doma...). Ali u božićno vrijeme nekak smo svi dobre volje...prava smo obitelj. Sa svojom božićnom tradicijom (koju obožavam).



Sve počinje Adventom. Obično u zadnji čas, trčim po stanu i šire tražeći lijepi slamnati vijenac na koji bum nasadila 4 svijećice i ukrasila ga kak mi puhne te godine (a kak već delam sve u zadnji čas,mi se jemput i dogodilo da sam u subotu navečer skužila da nemam doma nigdje nikakav vijenac, pa smo te godine imali svijećice na ukrasnom tanjuru uz uobičajene ukrase – preferiram prirodno, tipa češeri, orasi, suho bilje – na kraju je ispalo super). Pa Sveti Nikola, kad znam da bum u čizmici (broj 41) našla nekakav znakić pažnje, čokoladnu bananicu i po mogućnosti par divnih toplih rukavica (tradicionalni majčin poklon koji obožavam). Nekad sam davno išla i na zornice svaki dan, al u zadnjih sam se par godina em ulijenila, em gotovo potpuno prestala ić u crkvu.
A onda, zadnjih tjedan dana...strka doseže kritičnu razinu, al je zato meni super.
Peku se kolači, koje obožavam raditi, al ne i jesti (obzirom da baš i ne volim slatko), s tim da se trudim da se u njima nađe što više cimeta, ruma ili meda, čisto zbog mirisa.
Zatim, dekoriranje stana. Obožavam kad svaka prostorija odiše blagdanskim ugođajem, pa iskorištavam svaki kutak za neki slatki božićni ukras. Svatko normalan bi rekao-kič. E pa, za Božić ja volim kič!
Bor obično ne biram ja (jer sam zauzeta već navedenim pečenjem kolača i dekoriranjem), ali prva se guram ukrašavati ga. A najviše se ipak trudim oko jaslica, koje imamo već godinama, ali koje svake godine upotpunimo nekim novim blesavim detaljem. Kič žešći, ali apsolutni magnet za klince. I onu malo stariju djecu.
A kaj se poklona tiče, obožavam one kućne radinosti. To isto vrijedi i za božićne čestitke,koje smatram puno osobnijima od šabloniranih SMS poruka koje ekipa šalje svima u imeniku. (moram priznati da sam i ja,nažalost, pala na taj trend, osim kaj ne šaljem svima isto,nego se ipak trudim napisati ih što osobnijima). Tak da se u 12. mjesecu pletu šalovi, rade foto-albumi i slično.
I kaj da na kraju velim? Nek je iskomercijaliziran, meni je iz mojih razloga drag.



Kakva je vaša blagdanska tradicija?

Do ponovnog,skorog susreta,pozdravlja vas vaša fizičarka!

Prizor je bio prekrasan. Sunce je obasjalo kristaliće leda što su se bili uhvatili za prozor. Kao stotine malih dijamantića. Izgledalo je nekako svečano...i tako mirno.
Bio je to prvi prizor koji je Helena ugledala kad je otvorila oči tog jutra. Još uvijek u polusnu, uspijevala je razaznati neke stvari. Kao prvo, nije bila kod kuće. Krevet u kojem je spavala nije bio njezin, a ruke što su je držale u zagrljaju bile su stvarne.
Polako je dolazila k sebi. Nije se najbolje sjećala noći (zapravo, sjećala se samo fragmenata iste), ali znala je što se dogodilo u tom krevetu. I s kim.
A sada, ujutro, stisnuo ju je bliže k sebi i ljubio. Nije običavala ljubiti se zatvorenih očiju, ali tog je jutra učinila iznimku. I uživala u najljepšim i najnježnijim poljupcima ikad. Znala je da bi trebala osjećati krivnju, ali osjećaj koji ju je prožimao bio je daleko od krivnje. Savršeni mir.
Uskoro je stiglo vrijeme za polazak. A Helena se opet nije ponijela u skladu sa svojim ponašanjem. Prije nego što je izašla iz kuće, okrenula se prema Dominiku i poljubila ga na rastanku. NIKAD to nije činila.

Taj je dan provela bezbrižno, no povratak u stvarnost nije se mogao izbjeći. Vladimir je još uvijek bio dio njezina života. Možda samo službeno, ali nije se moglo zanemariti njegovo postojanje.
Helena je znala da mora riješiti tu situaciju ako želi normalno nastaviti sa životom. Ali uvijek je imala opravdanja- Božić dolazi,ne možeš nekog ostaviti u to doba...
Zapravo, samo se bojala. Jer je znala koliko je Vladimiru lako tjerati vodu na svoj mlin, koliko se god ona trudila izboriti za sebe.
Na kraju je najlakše bilo ići linijom manjeg otpora. Ne viđati ga. Izmišljati izlike.
A čak i onda kada nije bilo druge, kada izlike nije bilo, Helena nije s Vladimirom razmijenjivala nježnosti i poljupce. Taj dio je bio rezerviran za nekog drugog u njenom životu.

Jer samo nekoliko dana nakon fatalne noći, Dominik joj se javio. Sledila se kad je pročitala njegovu poruku, iako joj se nadala. Ni sama nije znala kako mu je odgovorila, tipkala je automatski, kao da je netko drugi upravljao njenim prstima.
Dok je hodala prema mjestu sastanka, u glavi joj je zvonilo:

„To je to,nakon ovog nema povratka...“

Dotad se mogla opravdavati pijanstvom, ali ovaj je put bila savršeno svjesna svojih postupaka. Znala je da čini preljub. I da ovaj susret s Dominikom neće biti zadnji te vrste.

Kako je vrijeme prolazilo, i što ga je bolje upoznavala, Dominik joj je postajao sve draži.
Bio je izuzetno zanimljiv. Volio je neobične stvari, imao je drukčiji pogled na svijet od bilo koga kog je dosad upoznala, slušao ju je i uvažavao njeno mišljenje (za razliku od Vladimira koji je uvijek imao groznu potrebu biti najpametniji, budeći u sugovornicima osjećaj manje vrijednosti i gluposti). Seks s njim bio je Heleni predivan, ali nije bio primaran razlog njenog viđanja s Dominikom. Postao joj je najsvjetlija točka u životu, njen najbolji prijatelj.

Iako se Helena nije usudila izboriti za svoju sreću, uskoro joj se nasmiješilo rješenje njenih problema. I to zahvaljujući njenom prijatelju Goranu.
Vladimira je uglavnom izbjegavala tako što bi se dogovorila s prijateljima. Ali on nije prezao od toga da se ugura tamo gdje mu nije mjesto. Helenino ga društvo nije voljelo jer je uvijek imao potrebu bespotrebno filozofirati i biti u centru pažnje.
Tako je bilo i ovaj put. Sjedili su u klubu, a Vladimir se na sav glas hvalio svojim donžuanskim i inim uspjesima. Goranu je dopizdilo slušati gluposti, pa ga je izazvao na okladu- mora zavesti djevojku po Goranovom izboru, a Goran će pokušati Helenu. Onaj koji prvi uspije (ako koji uopće uspije), dobiva cugu od gubitnika. Vladimir,naravno,nije propustio priliku za dokazivanje. Pred Heleninim je očima zaveo neku droljicu u klubu. Goran se, naravno,nije ni trudio oko Helene, znajući da nema šanse.
Nakon svega, Vladimir se pokušao umiliti Heleni, no ona ga nije htjela ni čuti ni vidjeti. Uskoro je otišao, ali joj je još idućih par sati slao poruke o tome da je bila oklada u pitanju, i da se nema što ljutiti zbog zajebancije.
Helena se nije nimalo ljutila (iako joj je sama pomisao na činjenicu da je njen dečko pred njenim očima ljubio drugu zbog dokazivanja pred društvom bila preodvratna- ona to barem nije činila pred njegovim očima [opravdanja, opravdanja]).
Kad je Vladimir napustio klub, samo je prišla Goranu i zagrlila ga. Upravo joj je pomogao razriješiti najgori problem koji ju je proganjao.
Vladimira je nakon toga vidjela još samo jednom, kad mu je rekla da je gotovo. Ovaj ju put nije mogao izmanipulirati.

Tako je u novu godinu ušla imajući samo jednog muškarca u svom životu.
Da, samo jednog.

Iako je uvjeravala i sebe i druge da je Dorian ljubav njenog života, duboko u sebi znala je da to nije istina, osjećala je da blijedi. I to već mjesecima. Voljela ga je kao prijatelja, ali ništa više od toga.

No, zaljubljena je bila. Iako je počelo kao preljubnička veza, i prešutni je dogovor bio da je između njih samo seks, Helena si nije mogla pomoći.
Zaljubila se u Dominika svega par dana nakon onog jutra. Sad,kad je bila slobodna, znala je da ne mogu dalje nastaviti tako. Morala je imati sve ili ništa.
Iako su tu temu vješto izbjegavali, sumnjala je na to da su ti osjećaji obostrani. Ali morala je pitati.
Kad ju je te večeri zagrlio, kao da je znala da će je te ruke grliti zauvijek. Napokon je imala sve. Veza, seks,ljubav. Jedan joj je postao i više nego dovoljan.

The end...pusica od fizičarke!

Dorian je bio njen dragi prijatelj, 4 godine mlađi od nje, ali mnogo zreliji od većine svojih vršnjaka.
Helena ni sama nije znala kada ga je prestala doživljavati isključivo kao prijatelja. Pomalo su je uznemiravali porivi koje je budio u njoj.
A sredinom tog kolovoza, njih su se dvoje opijeni prepustili strasti. Iako su govorili jedno drugom da će ostati isto, znali su da će se sve promijeniti.
Helena je bila sretna. Iako nisu bili u vezi, iako je živio stotine kilometara daleko od nje, bila je sretna zbog spoznaje da netko još uvijek u njoj može probuditi taj davno zaboravljeni osjećaj zaljubljenosti...

Dani su prolazili, po Heleninoj su se glavi vrzmale svakakve misli (neuobičajeno optimistične za jednu vječnu pesimisticu) s Dorianom kao lajtmotivom.
Život je nastavio dalje po starom. Muškarci su ulazili u Helenin život i izlazili iz njega, a ona nije smatrala da time čini išta loše. Imala je tjelesne potrebe, a oni su joj pomagali zadovoljiti te potrebe. Znala je da i Dorian to čini negdje daleko od nje, i nije joj nimalo to smetalo. Osjećaje je oduvijek znala odvojiti od sirovog tjelesnog užitka.

Lagala bi kad bi rekla da ju nijedan od tih muškaraca nije zainteresirao. Oduvijek je privlačila neobične ljude jer je i sama bila vrlo neobična, pa se među njima našlo svakakvih kreatura. Jedna od njih je bio Vladimir.
Za razliku od Doriana, on je bio 4 godine stariji od nje. Vrlo je lako s njim pronašla zajednički jezik. Bio je šašav, neobičan, pričljiv i uspijevao ju je zadržati u telefonskom razgovoru satima, što je malokome uspijevalo. Bio je očito zainteresiran za nju.

Helena se našla u nedoumici. S jedne je strane voljela Doriana, ali je znala da između njih ne može biti ništa, barem još neko duže vrijeme. S druge je strane htjela osjetiti sigurnost veze, pa makar i sa krivom osobom (a znala je da Vladimir sasvim sigurno nije prava osoba). Znala je da se ponaša kao kuja, ali ipak je odlučila ući u vezu s Vladimirom.

Prvih par tjedana bilo je u redu. A onda se našla na nizbrdici, ubrzavajući na putu prema dolje. Shvatila je da Vladimir i nije baš onako divan kakvim se predstavljao.
Prva stvar koja joj se nije svidjela bila je to što joj je izjavio ljubav tek 2 dana kako su odlučili započeti vezu. Smatrala je da je ne poznaje dovoljno da bi joj mogao takvo što iskreno reći.

Ubrzo je shvatila da mu ne treba vjerovati. Dogovarao bi sastanke s njom, no neobjašnjivo bi uvijek došlo do poteškoća koje bi ga spriječile. Izgovori su postajali sve nevjerojatniji, neke su se priče ponavljale, a nekim se čudom i s vremenom promijenile.
Osjećala se zarobljeno u toj vezi i htjela je ponovo svoju slobodu, no njeno se vraćanje pokazalo puno težim nego što je mogla i zamisliti.
Vladimir je bio majstor manipulacije, volio se igrati tuđim umovima i uspijevalo mu je. Svaki put. Helenin se život pretvarao u pakao. Bila je zatočena u vlastitoj koži.
Utjehu je nalazila na krivom mjestu, u boci. Ogromne količine alkohola i društvo odnosili su crne misli daleko svake večeri. Ali su dani bili grozni, i postajali sve gorima i gorima. Nije vidjela spas. I kao šećer na kraju, zakomplicirala je stvari do maksimuma.
Sa Sonjom i još jednom prijateljicom otišla je u posjet Dominiku. Vidno pijana.
Ono što se zarekla da nikad neće učiniti, dogodilo se.

Našla se u nezavidnoj situaciji- voljela je jednog, bila u vezi s drugim, a prepuštala se strastima s trećim...
Bilo je sigurno. Izlaza nije bilo.

(nastavlja se:)

Dragi moji, do sljedeće vas epizode pozdravlja mala fizičarka!

Prošao je ožujak, odnio zimu sa sobom, a u Zagreb je napokon stiglo proljeće. Helena je voljela travanj, ponajviše zbog činjenice da je rođena krajem tog mjeseca.
Nepunih je mjesec dana prošlo od susreta u Ilici. Život je tekao svojim uobičajenim tokom. Za Helenu to je značilo odlaske na predavanja, izlaske i...povremene avanture. Uglavnom u Sonjinom društvu (barem onaj dio s izlascima). Ona se, pak, u međuvremenu vratila „izletima“ u Dominikov krevet. Oboma im je to odgovaralo, pošto ni jedno ni drugo nisu bili u vezi, a Heleni je bilo potpuno svejedno. Jedan zgođušan lik, pa što?
A onda...da. Onda su se stvari malo zakomplicirale. Zapravo, samo u Heleninoj glavi.
Jednog popodneva, dok je sjedila sa Sonjom na kavi, ova joj je pričala o svom posljednjem izletu u brdovite krajeve. A usput joj je ubacila bubu u uho.

„Dominik bi te rado vidio u svom krevetu“ (bit ću pristojna)
„Molim? Otkud ti to?“
„Pa pričali smo malo o tome, tj o mojim frendicama...i kak mu se sviđaju...i reko je da bi te rado...“
„Vi niste normalni...Stvarno.“
„A ti njega? Ha?“
„Joooj Sonja, daj ne seri!“

Helena je glumila ravnodušnost iako je zapravo kipila iznutra. Naravno da bi istog časa otišla do njega. Da stvari ne stoje kako stoje...

Prolazili su tjedni, mjeseci. Bubica u uhu povremeno joj nije dala mira, ali nije joj padalo na pamet ugroziti prijateljstvo. Samo je jednom posrnula, i to na svoj rođendan. Unatoč dobroj zabavi s društvom, nešto joj je falilo. Nije to bila stvar seksa. Falilo joj je samo dodira, ljudske topline...
Nešto je spomenula Sonji, ali je ipak okrenula na zafrkanciju, shvativši da prelazi granice. I da se njenoj najdražoj prijateljici ne bi moglo svidjeti ono što govori.
Značilo je to samo da granice treba malo ojačati kako bi onemogućila svaki svoj budući posrtaj, ukoliko do njega dođe.
Kako je to izgledalo? Pokazivanjem otvorenog neprijateljstva prema Dominiku pri svakom njihovom susretu. Htjela je zapravo samo mu dati do znanja da ona ne želi ništa, ali njeno ponašanje je odavalo drukčiji dojam. Dominik je mislio da ga Helena živog ne može vidjeti.
Bio je blizu istini, a istovremeno i miljama daleko od nje.
Mrzila ga je, to je točno.
Mrzila ga je zbog nagona koje je budio u njoj.
Mrzila ga je jer se bojala gubitka kontrole.
Mrzila ga je što grli drugu...što ljubi drugu...što ona nije na njenom mjestu...
A najviše je mrzila zapravo samu sebe jer je dopustila nekome da u njoj probudi takve osjećaje. Nije to bila ljubav, samo požuda.

Onda je stigao kolovoz, odmor od studentskih obveza i gotovo svakodnevni izlasci. Helenine misli nisu bile nimalo opterećene Dominikom. Pojavio se netko drugi, koga je poznavala već dulje vrijeme, i tko joj je uspio zavrtiti glavom.
O da...Helena je bila zaljubljena.

(nastavak slijedi uskoro)

Voli vas vaša fizičarka!

Te je godine mjesec ožujak bio neuobičajeno hladan. Iako je proljeće bilo pred vratima, zima se još nije predavala. Štipala ju je za obraze i nos dok se probijala do svog cilja kroz uobičajenu gužvu u Ilici. Stigla je do svog odredišta, popela se do prvog kata i ušla. Kroz dim cigareta, ugledala ih je za stolom do zida. Troje od njih je poznavala. Najbolja joj prijateljica Sonja, bivši ljubavnik s kojim nije bila u pretjerano dobrim odnosima jer im se želje nikada nisu podudarale, te zajednički prijatelj Zvonko. Naočiti momak što je sjedio na čelu stola bio joj je potpuna nepoznanica. Sonja je pokazala prema njemu i predstavila ga kao Dominika. Nekoliko kratkih pogleda, na brzinu izrečena imena i jedan dodir. Bilo je u njemu nešto što ju je privlačilo.
Obzirom na činjenicu da se komunikacija uglavnom odvijala po principu muško-muško, žensko-žensko, nije bilo čudno što su momci uskoro napustili lokal ostavljajući djevojke u razgovoru ugodnom.
Helena je ostala pomalo šokirana spoznajom o tome tko je zapravo mladić kojeg je upravo upoznala. A tada se sjetila da ga je već vidjela na fotografiji što ju je Sonja nosila u novčaniku, iako je lice na fotografiji bilo nekoliko godina mlađe od onog u koje je gledala prije par trenutaka. Bio je to Sonjin bivši dečko, ili crna mrlja njene prošlosti, kako ga je običavala zvati. Drugim riječima, bio je za nju zabranjena zona. Pomislila je- ni prvi ni zadnji koji joj se svidio. "Kemija" ionako ne postoji.

Uskoro je trebalo krenuti dalje, pa su krenule za dečkima na drugi kraj grada. Svjesno ili nesvjesno, htjela je privući njegov pogled. Iako to nije bila ni najmanje pametna ideja, jer između njih nije smjelo biti ništa. Tko zna, možda je baš to bio razlog što je te večeri kao žrtvu našla njegovog najboljeg prijatelja.
Samo usputna avantura za nju, ni prva ni zadnja, ali i jamstvo da se između njih nikada neće ništa dogoditi. Iako ju je kući vodio drugi, misli su joj ostale uz onog kojeg je ostavila u zadimljenom klubu na Savi...

Što bi bilo kad bi bilo...šteta što se ta vrata nikada nisu smjela otvoriti...

Danas samo prvi dio, jer je cijela priča preduga :)
Puno vas voli vaša mala fizičarka!