The devil inside

Redovita sam, nema što!

Ovaj put vas neću previše daviti s pričom, nego ću vas pustiti da uživate u slikama.

No, kao što rekoh, ne PREVIŠE.

Obzirom da je Kapadokija u samom srcu Turske, a Izmir na njenoj obali, zaključili smo da je besmisleno izgubiti čitav dan na putovanje do tamo, te smo se odlučili na noćnu vožnju autobusom.
Inače ne volim buseve, ali u Turskoj su mi definitivno omiljeno prijevozno sredstvo. Zapravo, kako bi Z rekao, to nisu busevi, to su spejs šatli. Gomila mjesta za noge, stjuard koji ti fura kavicu, kolačiće, sokiće, tv na svakom sjedalu (pa si biraš oš slušat glazbu, oš gledat tv), i, pazite perverzije, wi fi. I to sve za 20 eura za 12satnu vožnju. Tu se jedva mrdneš od doma za te pare...

Tamo smo stigli oko 10 sati, ako se ne varam. Obzirom da nas je naš CS host zeznuo, jedina opcija nam je ostao hostel. Uzeli smo najjeftiniju opciju, spavaonicu, za 7 eura s uključenim doručkom.

Spavaonica:


Nakon par sati sna krenuli smo u otkrivanje čari Kapadokije. Inače, to je područje u srcu Turske poznato po "mjesečevom" krajoliku, po predivnim vulkanskim stijenama, te po kućama, čak i čitavim gradovima uklesanim u iste.

A sad,uživajte...



tamo smo ugledali ovaj komičan prizor (da, ima mobitel u ruci)














pogled na Goreme








Podzemni grad Derinkuyu


Urgup



Krajem drugog dana u Kapadokiji, nakon cjelodnevnog pješačenja i uživancije,odlučili smo se popesti na stijenu iznad Goremea (tamo gdje "piše pogled na Goreme"). I sad, to je mali gradić, ali to je također i Turska, pa je sve smotano, neorganizirano i nije baš najjasnije kojim putem treba ići da bi se došlo do gore. Ali mi krenusmo tražiti. Hodamo uzbrdo, ispred nas je još jedan namjernik. Pristupa nam

- Sorry, do you know how to get up there?

- No, but we're going up, too

- Excuse me, where are you from?

- We're from Croatia, and you?

- Well, I'm from Croatia, too!

Usred Kapadokije uspjeli smo naletjeti na Tomislava iz Krapine, koji živi i radi u Španjolskoj, ali je odlučio provesti godišnji odmor u Turskoj. Tu smo večer proveli nad Goremeom prepričavajući kako smo tamo došli, kuda idemo poslije i slično. Par sati. Iskreno,nemam pojma kako smo se kasnije po mrklom mraku uspjeli spustiti u Goreme.
Sreli smo ga još i idući dan, te završili s njim na večeri u jednom slatkom malom tradicionalnom turskom restorančiću. Obzirom da smo se planirali kasnije još vidjeti u Istanbulu, nismo se fotkali zajedno u Kapadokiji. Pokazalo se pogrešnih, al što ćeš...možda se još koji put vidimo. Simpatičan momak.

Nakon puna 4 dana Kapadokije,nekoliko desetaka prehodanih kilometara i nekoliko žuljeva, bilo je vrijeme za pokret. Još par dana, i letimo doma...