Ratni Čekić
srijeda, 29.02.2012.
Nesuđeni wardancer
Koliko stoljeća je već prošlo, a kaos ne jenjava? Moji najraniji dani vec postaju magloviti mom umu, teško pronađeni, ali sjećam se još. Sjećam se još šuma Athel Lorena, onih mladih stabljika koje sada čine domove mojih prijatelja, a i moj dom. Moje ime je caelasthil fastwing, a moje profesije su se mijenjale kroz stoljeca koja sam hodao po ovom svijetu. U mlađim danima hodao sam putem kao i moji prijatelji... Putem kithband ratnika. Mnoge zvijeri pale su pored mog luka, a s vremenom moja skupina je postala stvar koje se sva zla bića boje. Ime The 6 Silverbowmans izgovarano je sa poštovanjem ili po tiho, sa puno straha. Sve do tog kobnog trenutka...Borili smo se protiv bloodletter demona. Nikada nisam mogao pomisliti da bi takva stvar mogla zalutati blizu nase svete šume, a kamoli ikada u nju. Naravno pozvani smo da se rijesimo demona. Za one koji ne znaju, a mnogi vjerojatno ne znaju, bloodletter je ogromna i veoma gadna zvijer sa mnogo rogova na svojim mnogim lubanjama. A najgore od svega je njihova crvena koza premazana krvlju i iznutricama njihovih palih neprijatelja. No ima jedna stvar koja je manje poznata onima koji ga nikada nisu sreli. Taj smijeh...taj luđački smijeh nepobjedivosti dok reže svoje neprijatelje.
Postavili smo standardnu formaciju i prišuljali se sa svih strana. Međutim demon je očito znao da dolazimo jer sav element naseg iznenadenja je nestao kada se on zaleio na najblizeg od nas. Prije nego su strjiele stigle do čudovišta, moj dragi prijatelj Amendil Strongtower je bio isjećen i nabijen na rogu. Ono što je uslijedilo ja nzam samo iz priča koje su mi moji sudruzi ispričali. Obuzelo me nešto jače od bijesa. Strijele umočene u svetu vodu letjele su brzinom munje. Struna mog luka je igledala ko da se nikada ne opusta. Toliko brza je bila moja salva strijela. Nakon što smo ispucali mnogo strijela, a ja cijeli tobolac. Isukao sam mačeve. Čudna snaga mojim tjielom je prolazila, kao da je sam ''Adamnan-na-Brionha'' ulio snagu u mene i mačevi su poletjeli. Ono što je uslijedilo i moji prjiatelji pričaju sa strahom jer toliko je strašna bila scena koja je uslijedila. Prvo je odletjela ruka sa mačem grozne zvjieri. Rog za rogom je bio odsječen, a scena koja je bila pred njihovim ocima sada se zove ''ples smrti''. Jedna po jedna lubanaj je razbijena, ud po ud odsječen, sve u plesu koji je graničio sa fantazijom i magijom. Naposljetku jedino što je ostalo bilo je truplo u tisuću komadića i moj prijatelj Amendil mrtav u mojim rukama. Kažu mi da mi je trebalo pola sata dok sam prestao gurati iznutrice svojeg prijatelja natrag u njega, dapače trojica su me morali maknuti od njega, tolika je još uvjike biola moja snaga. A što se tiče moje svijesti... Ona je došla par dana kasnije, a saznanje o sudbini moga prijatelja nijje prošlo nimalo bolje nego prvi put. Od toga kobnog dana moj život je preokrenut naglavačke. Novi bog me je izabrao da budem njegov šampion to mi je bilo jasno. Jasnije nije moglo biti ,pošto je njegov znak bio urezan u moje rame magijom koju samo bogovi posjeduju i koju ništa osim toga boga ne može izbrisati. Od toga dana ostavio sam svoj luk sa strane i krenuo putem koji je drugim vilenjacima poznat kao put wardancera, put mojeg novog boga Loeca... U narednih par desetljeća moje vještine i moje tijelo su se promjenili. Moj izgled se promjenio, ali jedna stvar je ostal apromjenjena a opet ne promjenjena...moj um. Nakon tog dana moj um je bio usredotocen na samo jednu stvar. Zaštitu mojih kithband prjiatelja od borbe prsa o prsa. Odlucio sam se usavrsiti u znanju bliske borbe, u znanju mača, u znanju wardancera!!!
