petak, 29.01.2016.
Priča o Rodilištu ili Kako izabrati ime i treba li djecu plašiti Vukom? - dio prvi
Sjedila sam jednog nedavnog prohladnog ranojesenskog utorka za kuhinjskim šankom, sa šalicom kave u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, nestrpljivo iščekujući poziv iz Rodilišta. Seka Tina je svaki čas trebala roditi Bebu. Beba je još uvijek imala radni naziv Beba ili Curica jer se Tina nikako nije mogla odlučiti za ime. Vidite, Seka Tina je po svojoj prirodi bila pomalo neodlučna pa je pitanje Bebinog imena prije nekoliko mjeseci dala na javnu raspravu.
Krug imena koja su ulazila u obzir smanjila je u dvadesetom tjednu trudnoće, kad je doznala da će Beba biti Curica, na četristotinjak. U dvadeset i petom tjednu trudnoće rezolutno je odbacila mogućnost da se Curica zove Daliborka, Alisa, Jadranka ili Kasandra. Sva su ostala ženska imena još uvijek bila u igri.
Višemjesečna je javna rasprava o imenu Curice bila dinamična i s neizvjesnim ishodom. Ja sam zdušno navijala da se Curica zove Natali. Sekin Muž Šogor zapeo je za ime Miranda, a Maša je zapela da se Curica, baš kao i ona, zove Maša. Baka Marica je rekla da bi svakako trebalo izabrati neko ime iz katoličkog kalendara. Doktor je navijao za ime Katarina, a bakica za sir i vrhnje na placu predložila je da se Curica jednostavno zove - Anica.
Starka je pak uporno sugerirala da bi se Beba svakako trebala zvati Ksenija.
S nostalgičnim se pogledom tako, nakon jednog karlovačkog obiteljskog nedjeljnog ručka, obratila Seki Tini:
- Znaš, ti se se trebala zvati Ksenija, to mi je bilo prekrasno ime, al šta sam mogla kad se tak zvala njegova bivša cura – frknula je i glavom pokazala prema kauču gdje je Bero pozorno drijemao uz Plodove zemlje.
- Nije bila Ksenija nego Kristina - opet si sve pomiješala - razbudi se Bero odjednom.
Bivša Ksenija/Kristina očito je bila kamen spoticanja između Bere i Keti jer se na sam spomen njezina imena Starka zajapuri i prosikće prema kauču:
- Nju mi nemoj spominjat! -
- Uostalom, mene nemojte uplitat, znate dobro koji je moj prijedlog. - nastavi Bero i uvrijeđeno zafrkne brk.
Deda Bero nikako nam nije mogao oprostiti što ni jedna od nas svoje dijete, prema stoljetnoj obiteljskoj tradiciji, nije nazvala - Šimun.
- Dosta! – Seka Tina je odlučila lupiti šakom o stol - neće se zvati ni Ksenija ni Kristina, a bome ju ne mogu nazvati ni Šimunka! - nema više rasprave, ja ću odlučiti!
Iako je javna rasprava o imenu Curice ovime bila okončana, savjeti i prijedlozi i dalje su prštali sa svih strana.
Savjeti i prijedlozi o svemu i svačemu zapravo započnu prštati onog trenutka kad netko od bliže rodbine primijeti pod majicom trudnički trbuščić – mudro sam zaključila kroz gutljaj kave i, u iščekivanju poziva iz Rodilišta, počela se prisjećati onih dana kad sam, prije nekoliko godina, užoj rodbini ponosno objavila da će za nekoliko mjeseci dobiti prvo unuče i praunuče. Bila sam tada tek nekoliko tjedana trudna s Mašom.
Počelo je, kao i obično, s Bakom Maricom. Ona me iste večeri nazvala i savjetovala da svake večeri prije spavanja obavezno popijem šalicu kamilice. I da si zavežem nešto oko leđa.
Dobro, Baka, hoću.
Onda su, proporcionalno s povećanjem mog trudničkog trbuščića, počela padati proročanstva o spolu djeteta. Susjeda s lijeve strane ograde mi je jedno jutro tako napomenula da sam se baš nekako proljepšala i da je to siguran znak da nosim curicu jer se s dečkima uvijek poružniš.
Susjeda s desne strane ograde mi je pak par dana kasnije rekla da sigurno nosim dečka jer sam se proljepšala, a poznato je da ti curice ukradu ljepotu, a uostalom i nisko nosim - to je siguran znak da je dečko.
Neka je dobronamjerna gospođa na tramvajskoj stanici, nakon što mi je bez upozorenja i dopuštenja ispipala trbuh, izjavila da je to bez greške curica, jer svi znaju da se cure nose nisko. A ako baš hoću znati sigurno, neka se probam spustiti u čučanj. Ako uspijem otprve, bez da me zanese udesno - stoposto je cura!
Nije mi bilo do čučnjeva na tramvajskoj stanici pa sam skinula njezine ruke s trbuha i uz osmijeh i diskretno kolutanje očima ljubazno zahvalila na savjetima.
No, savjeti ne prestaju prštati ni jednom kad rodite dijete. Baš naprotiv. Odjednom svaka bakica na ulici zna je li vašem djetetu vruće ili hladno.
Tako one pothlađene ili s reumatskim problemima redovito prilaze kolicima i zaguguću:
- Guguuu, kak Vam je slatki! Dajte mu navucite dekicu, pa smrznut će se jadno dijete! -
One druge, koje trenutno prolaze kroz klimakterijske promjene u vidu valova vrućine, redovito će vam na cesti usred ciče zime savjetovati:
– Pa zaboga miloga, dajte tom djetetu skinite kapu! Skuhat će se! Buci – buci – buci! -
Najdalje je u području pedagoškog savjetovanja mladih majki ipak otišao neki čiča kojeg sam srela šečući u kolicima jednogodišnjeg Roka jednog toplog subotnjeg prijepodneva po karlovačkom placu. Roko je baš bio udrio u sveopći plač i deračinu koju sam ja pokušala stišati klasičnim pedagoškim metodama: šuškanjem – Šššššššššššš.. - i ubacivanjem dude u usta. Odjednom mi teturajući priđe neki mršavi oronuli čiča odjeven u prljavo i zgužvano sivo odijelo, izmoždenog lica zaraslog u neurednu sijedu bradu.
- Gospođo – čiča će mi zavjerenički, lagano se njišući – Nemojte mi zamerit, al ovak niš nećete napravit - hik – morate ga - hik - plašit s Vukom! S Vukom!!! - i povukavši gutljaj pive, zorno mi to krene demonstrirati, oponašajući vučje zavijanje:
– Auuuuuuu! Auuuuuuuu! -
Ja sam nato skupa s kolicima i Rokom uhvatila maglu. Roko je, doduše, nakon ove pedagoškevučje metode, smjesta ušutio.
Bilo to s pedagoškim metodama kako bilo, tjedni su u prvoj trudnoći prolazili, savjeti prštali, a dan se poroda bližio. Dan – dva prije očekivanog termina nazvala me opet Baka Marica i ohrabrila riječima da je ženi grob otvoren četrdeset dana poslije poroda, i da kad rodim, ni pod razno ne izlazim na prozor bar još mjesec dana.
Napokon, osvanuo je i taj dugoočekivani dan. Lagani su trudovi krenuli rano ujutro - pa to uopće nije tak strašno ko što pričaju - pomislila sam. Kasnije tog dana, nakon cjelopopodnevnog mjerenja razmaka između trudova i primjene naučenog na tečaju disanja - shshhs- usta – nos – shshhshs - pokupila sam svoj davno pripremljeni koferić za bolnicu i u kasnoproljetnu večer s Mužem krenula put Rodilišta na drugom kraju grada.
Sam put u Rodilište na drugom kraju grada prošao je mirno, osim što se razmak između trudova tamo negdje kod Stadiona spustio na pet minuta - shshsh- usta -nos – shshshsh-, što su svi semafori na Zelenom valu svijetlili crveno i što je Muž pronašao vremena da nekoj nalifranoj mršavoj i netrudnoj alapači, koja nas je zaskočila na zebri u Frankopanskoj, ljubazno objasni gdje se nalazi Cvjetni trg.
Ja sam dotle, diskretno škrgućući zubima kroz trudove i disanje - shshh – shshshs - usta – nos - usta – nos - shshhs - njega i alapaču uzaludno strijeljala pogledom.
Ali o tome kako je prošao put prema Rodilištu na drugom kraju grada i što se sve zbivalo te proljetne noći – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku odjednom zaplesao. SEKA TINA – pisalo je na displeju.
- 15:10 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.01.2016.
Sretan ro-đen-dan tii ...- dio drugi ili Izvedba Eventa Rođendan
- Samo malo! - povikala sam prema vratima trčeći po dnevnoj sobi s poluosušenom kosom, u isto vrijeme pokušavajući u lijevo uho ubaciti naušnicu, našminkati desno oko i uhvatiti još koju sekundu za uljepšavanje, ali uzalud -
Maša je već otvorila ulazna vrata i u dnevnu sobu nahrupe Seka Tina, Tom i Sekin Muž.
Ostali su gosti počeli pristizati oko 4. U roku dvadeset minuta napušteno je gradilište na rubu grada počelo neobično nalikovati na kaotičnu košnicu na rubu grada.
U pola 5 je zvono na vratima opet prodorno zazvonilo. Otvorila sam vrata, a na njima me raširenih ruku dočeka sitna, pretjerano našminkana ženica, odjevena u drečavoljubičastu majicu sa šišmiš rukavima i tajce s uzorkom leoparda - Biba.
- Boook, draga! – pružila mi je ruke u zagrljaj, dok su joj izblajhani uvojci letjeli na sve strane, popraćeni zveketom narukvica, lančića i naušnica. Taman kad sam se htjela ubaciti u njezin prenaparfumirani zveckajući zagrljaj, spazila je iza mojih leđa Mašu. Odgurne me laktom u trbuh, poleti prema njoj i izljubi ju, ostavljajući joj po obrazima tragove jarkocrvenog štifta.
– Hvala šta si me pozvala! - obrati mi se napokon - Ti znaš da ja Mašu jednostavno o-bo-ža-vam! Teta Veta je još pod haubom u frizeraju. Daj me podsjeti da ju pokupim oko 6! - izvergla Biba u jednom dahu i ispod oka odmjeri okupljenu gomilu. Baci nekoliko zračnih pusa u neodređenom smjeru i smjesti se za stol, tik do Bake Vesne.
Ne gubeći ni trenutka, s Bakom se Vesnom, poznatom i kao Svekrva, odmah baci na političko – poljoprivredno klepetanje - manje-više o tome ko će ući u Sabor i kako ove godine ništa od povrća nije uspjelo zbog mraza.
Košnica, ovaj stan, je izgledao kaotično. Po mojoj lijepoj bijeloj dnevnoj sobi, očišćenoj po svim europskim standardima, milili su u svim smjerovima ljudi svih mogućih uzrasta, pričali, vikali, smijali se, čavrljali i gazili po razmrvljenom čipsu i prosutim štapićima. Neko je dijete smokijem kroz prozor gađalo prolaznike na parkiralištu. Tom je, uz glazbenu podlogu Kad si sretan, lupi dlanom ti o dlan!, nasred sobe izvodio breakdance. Roko se, uz istu glazbenu podlogu, hrvao na kauču s nekim balavcem. Jedna je beba, koju nikad prije u životu nisam vidjela, puzala preko dnevne sobe, vukući za sobom moj najdraži šal od kašmira.
Izbjegavala sam očni kontakt s gomilom, jer bi uzvanike pogled na moje ispaćeno lice izgleda asocirao na to da baš sad podhitno nešto trebaju: malo vode – novu čašu - vadičep - samomrvicumineralnetemolim - gdjejeWC? - neku drugu muziku – usput mi dobronamjerno sugerirajući:
- Daj se malo sjedni – da popričamo. -
Spretno izbjegavši očni kontakt sa Sekom Tinom koja se s drugog kraja prostorije derala da joj donesem samo mrvicu mineralne, pogled mi odluta prema kutu dnevne sobe. Tamo je, pomalo osamljeno, s plastičnim čašama u rukama, stajao simpatičan par.
Visok zgođušan muškarac u kariranoj sivo-plavoj košulji i ljepuškasta oniža ženica u rozoj vesti i trapericama, poluduge plave kose zavezane u rep. Nikad vidla.
Okrenem se prema Mužu da ga upitam jesu to oni s njegovog posla, ali on u tom trenutku pomalo razjareno tresne vratima hladnjaka.
- A ****ga!!! - Zaboravio sam kupit pivo! -
Oko 6 nisam mogla ne primijetiti da Starke i Starog još nema, a da mi gosti pokazuju prve znakove šećerne krize. Bilo je očito da im je pun kufer i čavrljanja i pršuta i sira i narezaka i svako su malo razdražljivo pogledavali prema hladnjaku, očekujući da izvadim nešto slatko.
Taman kad sam htjela priupitati Muža hoću li na vidjelo izvući Zdravi kolač od zobenih pahuljica, pa kud puklo da puklo, on mi se zadere u uho:
– Ej, ko su... - započne, ali ne dovrši rečenicu, jer mi u džepu u tom trenutku zavibrira mobitel.
- Čuj... mi smo na kućicama – u aparatu zacvrkuće poznat angažirani glas – malo ćemo kasniti – al do 6 i 15 smo tamo sto posto. Pola sedam najkasnije. - užurbano će Starka s autoceste Karlovac – Zagreb.
- Aha, a kak to da kasnite? - odvratim ravnodušno.
- Nećeš vjerovat kaj se dogodilo! – nastavi Starka s adrenalinskim prizvukom u glasu - Vozim ja najnormalnije, kad kod Jaske – vuuuum – zamisli ti, sova mi se zabije u šajbu! Ti, ja zakočim, i torta mi lijepo odleti – sva sreća da je Bero držao na sebi francusku i juhu od rezanaca. Da, zaboravila sam ti reći - izvadi duboke tanjure, Baka Marica ti je poslala malo juhe! Moram ić, vozim! - izreferira mi Baka Keti i poklopi.
- Klinci, brzo će torta! - s olakšanjem se proderem prema gomili dječurlije.
Pokazalo se da je ova izjava bila pogreška. U dječjoj je galaksiji riječ brzo očito imala značenje odmah sad ove sekunde.
-Tortaaaa! Tortaaa! - prolomi se istog trenutka oduševljeno po dnevnoj sobi.
U pola sedam Biba je skočila sa stolca ko oparena jer se sjetila da je zaboravila Tetu Vetu pod haubom. Od Keti, Bere, Sove i Torte međutim nije bilo ni traga ni glasa. Oblio me hladan znoj dok sam pogledom prelijetala po dnevnoj sobi – dvadeset klinaca sad je stajalo pred ulaznim vratima, toptalo nogama i skandiralo: Tor-ta! Tor-ta! Tor-ta!
Morala sam hitro djelovati.
Plan B: na brzinu preoblikovati Kolač od mrkve u Tortu od mrkve i zapiknuti u njega svjećicu.
Plan C: poslati Muža u Dućan da zaviri u Ledo škrinju.
Odlučila sam se za plan C. Očajničkim pogledom po košnici krenem tražiti Muža, kad mi se ovaj odnekud stvori iza leđa i prodere u uho:
- E, ko su... -
Međutim, ostatak rečenice nisam čula, jer uto zazvoni zvono, a na vratima se, iza brda od alufolije, popraćeni zvučnom kulisom Tor -ta! Tor -ta! - pojave Deda Bero i Baka Keti.
Brzinskim pokretom otrgnem kolače Keti iz ruke i stavim ih na stol, a odrasle i dječje ruke nahrupe prema izvoru šećera.
- Prvo žene i djece, prvo žene i djece! – začula sam iza leđa glas Bake Vesne koja je pokušavala stabilizirati šećernu situaciju.
Međutim, uzalud, gomila je već bila gladna i ljuta:
– Pa nije ovo Titanic! -začujem odgovor s druge strane stola.
I tako, oblatnu po čupavac, čupavac po šapu - i došlo je vrijeme za veliko finale – Tortu.
Poredala sam patuljke za stol i prigušila sva svjetla. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Veliko finale moglo je započeti. Ili nije?
- Ko ima upaljač? - proderem se, promukla glasa, prema gomili u polumraku.
Muk. Zvuk pušačkog kašlja u pozadini.
- Kaj niko nema upaljač? - pokušam još jednom, napuknutim glasom.
Sablasna tišina. I onaj kašalj opet.
Vidite, kad sam ja bila mala, klinci su od roditelja skrivali da puše. Otkad smo ušli u Europsku Uniju, roditelji su nikotinsku ovisnost počeli skrivali od svoje djece, a na rođendanu ni za živu glavu nisi mogao naći jedan pošten upaljač.
Probijem se odlučno po polumraku kroz masu i po hroptećem zvuku nađem Posljednjeg Mohikanca Pušača. Ovaj mi kroz kronični pušački kašalj, dok su ga Žena i dijete strijeljali pogledom, na jedvite jade prizna da tu i tamo zapali - kgagagajkhh, khghhjjjkghgmkg - i da - kgklfkgglf - slučajno ima upaljač kod sebe – i potajno mi isti ubaci u ruku.
Bilo kako bilo, torta je podijeljena, uz savjete Baka koji su prštali na sve strane – reži malo tanje – Baka Keti, - reži malo deblje – baka Vesna - ... i rođendan se polako primicao kraju.
Iskoristim trenutak zatišja i bacim se na prvi slobodan stolac, zgrabim ostatak neke dječje torte i krenem jesti, kad mi priđe Muž, i upita me, pijući ostatke soka iz plastične HelloKitty čaše :
– Čuj, a zašto se ovi tvoji tamo u kutu s nikim ne druže? - i prstom mi pokaže prema simpatičnom paru u kutu – ljepuškastoj ženici u rozoj vesti i zgođušnom crnokosom suprugu u plavo-sivoj kariranoj košulji.
- Koji moji? Pa kaj nisu to .... s tvog posla? - odvratim mu.
- Nikad vidio. - ravnodušno će muž i zagrize komad čokoladne torte.
Ispostavilo se, na kraju večeri, da je simpatičan karirano-rozi par iz kuta – nakon što su taj dan odradili već dva dječja rođendana - jednostavno – promašio kuću, to jest rođendan.
Roza Vesta je mislila da idu kod njegovih prijatelja, a Karirani – da idu kod njezinih. Klinci su se za čas uklopili u ekipu i tako... dan je proletio.
Nismo im zamjerili. Bio im je ovo sedmi rođendan ovaj tjedan. Izljubili smo se, dali im malo francuske za put i rekli da se svakako moramo vidjeti idući vikend, kad njihov Niko slavi rođendan. Simpatičan par. Zalupili smo, negdje oko pola deset navečer, vrata za njima i ostatkom rođendanske gomile i bacili se – svatko na svoj kauč.
...
Kasnije te večeri, gledajući na monitoru rođendanske slike, obuzme me odjednom neki dojam da se neke stvari ipak nisu promijenile.
Istina, kad sam ja bila mala, roditelji nisu vozili djecu na drugi dio grada da bi se sat – dva kasnije smrzavali pred zaključanim vratima igraonice, gledajući svog ljubimca kako s krunom na glavi skakuće uz zvuke Uzbuna, čuju se sirene... , rođendanske si uzvanike tih dana mogao pobrojati na prste dvije ruke i svi su lijepo stali u jedan kadar.
Ali, dok sam tako zurila u Mašinu rođendansku sliku - shvatim da je sve ostalo na neki divan način - ostalo isto;
Dva reda zajapurene djece, kojima je najdraža igra, unatoč svoj našoj virtualnoj i materijalnoj animaciji, još uvijek - skakanje po namještaju. Dijete Koje Plače jer nije njegov rođendan i Bakina Ruka koja pridržava Slavljenika da ne padne na tortu.
Stvarno leti. To vrijeme. I minute i dani i godine.
Kad si dijete, čini ti se da nikad neće proći vrijeme do tvog sljedećeg rođendana i uporno svojim godinama dodaješ i onaj famozan dodatak – i pol.
A onda se jednog dana odjednom nađeš kako zuriš u rođendanske fotografije nekog djeteta koje baš nekako sliči na tebe. Samo što... to nisi ti - ti si negdje iza kamere - tražiš po ladicama čiste vilice ili brzinski pereš tanjure, a Ruka na slici je ruka neke Druge Bake. Ali sve ostalo je, zapravo, manje – više nepromijenjeno.
- Kako je narasla, jel da? – Muž će mi odjednom preko ramena. - i prstom pokaže na Slavljenicu.
Da, je. A čini mi se kao da je prošlo tjedan dana otkad smo, jednog prohladnog proljetnog jutra, paketić zvan Maša, nešto veći od HelloKitty čokoladne torte u koju je na slici puhala, donijeli iz rodilišta.
Ali o rodilištu i savjetima koji pršte sa svih strana – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Već sam došla do stana. Muž je otvorio vrata i sjetila sam se da ga moram nešto pitati:
- Čuj... a da mi za nedjelju ipak nazovemo neku igraonicu? -
- 22:21 -
utorak, 19.01.2016.
Kak to misliš, neće bit ručka? ili Sretan ro-đen-dan tiii – dio drugi
Zalupila sam vratima knjižare za sobom, balone ubacila u torbu, između oblatni i sendviča, a sebe u vjetrovitu i prohladnu proljetnu večer - ostatak puta kući odlučila sam prošetati. I iskoristiti priliku da vam ispričam kako smo se nakon Mašinog četvrtog rođendana lijepo opametili.
Svaki se pristojan dječji rođendan sastoji od dva dijela; strateške pripreme eventa i same izvedbe istog.
Bilo je to nekako ovako...
1. Strateška priprema - Event Rođendan
Za Mašin četvrti rođendan, koji smo proslavili prije dva - tri proljeća, odlučili smo se za umjerenost.
Jednoglasno smo se složili da ove godine neće biti vatrometa, pokušali objasniti Dedi Beri da ne mora naručivati janjetinu, jer da neće biti ručak, nego ljude zovemo na kolače, a i odlučili smo se za manji broj gostiju.
Prvotan je popis iznosio četrdeset uzvanika.
Onda je nazvala Starka i rekla da Baka Marica ipak neće doći – jer se neće miješati među mlade i nije bila na trajni – 39, pišem... -al bi Biba jako htjela doći jer - znaš da ona Mašu obožava - 40. Tu sam oštro podvukla crtu.
Dok telefon nije opet zazvonio. Biba bi jako rado povela i Tetu Vetu – obavijestila me Starka - jer - da ju baš taman taj dan vozi kod frizerke, a frizerka baš slučajno taman ima salon blizu nas. 41. Taman. Popis moramo rezati. Nema druge.
Nakon što smo s popisa izbacili poštara, kolegu s posla kojem je Muž prije dva mjeseca u prolazu uz kavu na automatu pokazao slike svoje Princeze Maše i usput ga pozvao na rođendansku zabavu i neke rođake iz Australije - popis se smanjio na 35 uzvanika.
Pihhh – šta je to za naših 50 kvadrata!
A zašto ne bi jednostavno išli u igraonicu, upitat će se Čitatelj na ovom mjestu?
- A, ne, ne – ove godine ostavljat pare u igraonicama nećemo. - odlučno sam ustvrdila nakon što sam za Mašin treći rođendan i dva sata dječje zabave u igraonici iskeširala tisuću kuna.
- Mama, bilo je super, svirali su neki rock! – rekla mi je Maša kasnije te večeri, dok smo se autom vraćali iz igraonice, pjevušeći razdragano U sobi 202 šampanjac opija...
Možemo mi to i sami.
Kad sam ja bila mala, stvari su s dječjim rođendanima stajale ponešto drugačije. Dolazak na dječji rođendan bio je strogo uvjetovan s nekoliko kriterija:
1. Na rođendan su mogli doći samo klinci iz Ulice.
Ako si živio iza ugla naše Ulice – žao mi je, ništa od toga. Jedino ako si sa slavljenikom bio u krvnom srodstvu. U obzir je dolazilo samo drugo koljeno – bratići i sestrične.
2. Mogao je doći onoliki broj djece koji je stao na smeđi kauč za slikanje.
3. Morao si biti dijete.
Odraslih nije bilo. Mislim, bili su oni tu negdje. Konkretno, sjedili su u susjednoj prostoriji, obavijeni gustim nikotinskim oblakom, svako toliko ispresijecanim veselim kikotanjem i zveckanjem čaša te kratili vrijeme – Pričama za odrasle.
Jedina odrasla osoba koju ste na rođendanskim slikama s Kauča mogli vidjeti bila je neka Baka, to jest njezina ruka u crnom ili tamnosmeđem rukavu koja brani Slavljeniku da proguta plamen sa svjećice ili pak drži Dijete Koje Plače.
Na svakoj je rođendanskoj slici, naime, obavezno bilo i jedno Dijete Koje plače. I Bakina ruka koja ga sprječava da se iz drugog reda ne baci na Slavljenika - i uništi fotografiju. Jer fotografija nije moglo biti više od pet – šest.
Sve slike s mojih dječjih rođendana izgledaju gotovo isto – osim jednog detalja - svjećica na čokoladnoj torti;
Smeđim plišem presvučen kauč. Djeca poslagana u dva reda.
Gornji red:
Seka Tina u bijeloj košuljici i tamnoplavom šosu. Do nje mala Goga iz Kuće do, u točkastoj košuljici i smeđim samtericama. Do Goge stoji njezina starija sestra Sandra koju su svi zvali Dada. Pokraj Dade stoji neki skandinavski dječak bijele kose i plavih očiju - bratić Darko. Darko se, s krokodilskim suzama koje frcaju po cijelom gornjem redu, pokušava baciti na Slavljenicu i uništiti fotku – Dijete Koje Plače. I da, ruka Bake Marice, u gornjem desnom uglu - pridržava bratića Darka. Svi imaju identične frizure na kahlicu. I rumene obraze od skakanja po namještaju. Kako u to vrijeme nisi mogao unajmiti animatora, klinci su se za zabavu snalazili sami.
Donji red:
S lijeve strane mala Renata koju su svi zvali Gigi – iz Dvije kuće dalje. S desne strane sestrična Željka u satenskoj crvenoj košuljici s plavom leptir - mašnicom i kariranom šosiću. A u sredini - Gogina i Sandrina najstarija sestra Mirjana koja u krilu drži Slavljenicu – mene - u rođendanskom odijelu – crvenim hlačicama na tregere i kariranoj crveno - bijeloj košuljici.
Nikoga od odraslih očito nije smetalo što se Slavljenica malo previše približila upaljenoj svjećici na Torti i što se bratić Darko ipak uspio istrgnuti iz Bakine ruke. Tako da na jedinoj slici sa svog drugog rođendana izgledam kao gutačica plamena na koju se iz gornjeg desnog ugla pokušava obrušiti razjareni plavokosi dječak iz Skandinavije. Valjda više nije bilo filma.
Bilo kako bilo, osvanuo je i dan Mašinog četvrtog rođendana. Sunčana proljetna subota. Tako nam bar kažu, jer Muž i ja te subote nismo vidjeli ni Sunca ni Mjeseca. Ustala sam tog dana u cik zore i odbauljala do špareta skuhati uobičajenih pola litre kave.
Plan je bio sljedeći:
Ustati u cik zore. Popiti pola litre kave. Pospremiti stan. Ništa posebno - pa ne dolaze mi gosti gledati paučinu na stropu – sat – dva maksimalno. Poslati Muža u Dućan po pivo. Sve ostalo već smo nabavili. Narezati sve što treba narezati. Našminkati se, urediti i goste dočekati u najljepšem izdanju - što je moguće manje sličeći na izmoždenu spremačicu koja od zore riba stan.
Mačji kašalj. Najteži je dio strateških priprema odrađen već prošli tjedan. Sastojao se od objašnjavanja (Pra)Baki Marici, Dedi Beri i Baki Keti da smo se, molim lijepo, odlučili za umjerenost i da ove godine ne radimo rođendanski ručak.
Nisu to baš najbolje prihvatili. Vidite, svaka je proslava u našoj obitelji neminovno uključivala i slavljenički ručak. Bilo da ste slavili rođendan, dobili posao, unajmili stan, diplomirali, dali stan u podnajam, pali godinu, imali godišnjicu braka, ili dobili otkaz – to se moralo obilježiti slavljeničkim ručkom. Ručak je obavezno uključivao;
Juhu s rezancima. Zabrinjavajuće količine mesa. Francusku salatu.
Prošlog me ponedjeljka tako nazvala Baka Keti i pitala kad u subotu trebaju doći na ručak. Obavijestila sam ju, hineći nehajnost, da ručka nema i da će biti samo kolači i nešto za narezat.
- Kak to misliš, neće bit ručka? - Ne razumijem. - odvratila mi je zbunjeno.
Objasnila sam joj u par rečenica. To je popodnevno druženje. Nitko nije gladan. Ne mora uvijek biti juha. Malo kolača, malo za narezati i to je to.
- Aha – Keti će s druge strane nekako izgubljeno - A dobro, kako vi kažete.-
U utorak popodne nazvao me Deda Bero i rekao da je on već naručio janjetinu i da mu je sad nezgodno otkazivati.
Ručka nema. Nije nitko gladan. Malo ćemo nešto narezati, kolači i to je to. – objasnila sam mu u par rečenica.
- Hmh - hmknuo je s druge strane linije i promrmljao još nešto frčući zabrinuto brkove.
U srijedu popodne nazvala je Baka Marica da me izravno pita hoće li ona onda raditi juhu s rezancima ili ne, neka joj to neko kaže.
Do petka je vladalo zatišje. Već sam pomislila da su kapitulirali. A onda je u šest navečer zazvonio telefon.
-Čuj... - počela je Keti taktički... - mislim, ako nemate novaca... mi ćemo platiti sve... -
Objasnila sam joj sve. U par rečenica.
Bilo kako bilo, U 7:30 ujutro te rođendanske subote pokazalo se da spremanje stana ipak neće biti mačji kašalj.
Krenuvši prebrisati kuhinju, uočila sam iza friždera neku prljavštinu. Pozvala sam Muža da pomakne malo sve elemente, jer da to sredimo kad smo već tu. Imala sam, sve u svemu, još dosta vremena. A i on. Morao je još samo u dućan po pivo. Muž je usput iznad friždera uočio veliku mrlju od vlage pa je donio kantu i malo boje da to pokreči. I napomenuo da mora još samo u dućan po pivo.
Oko pola jedanaest sam se bacila na kupaonicu, a Muž je, kad je već tu s kantom, malo pokrečio i onaj zid iza kauča. Oko pola dvanaest, čisteći fuge u kupaonici, predložila sam Mužu, da, kad smo već tu, skinemo one puknute pločice u kupaonici iznad umivaonika. Taman kad je Muž zaustio da ne zna hoće li stići jer mora u dućan po pivo – zazvonio je telefon. Bila je to Keti - s genijalnom idejom.
- Čuj... ja bi ipak napravila mrvicu francuske jer kghgmg .... ovdje se odjednom zakašljala – je Deda Bero... kghgmh.. kupio malo janjetine. Kgmhh.- U tri smo tu. Pola četiri najkasnije. Boook! - zacvrkutala je za kraj veselo.
Nisam imala vremena ni snage za donkihotovsku borbu s janjetinom i francuskom jer je uto u dnevnu sobu uletio Roko, odjeven u svoju najbolju bijelu košulju i donji dio trenirke, noseći u rukama leptir mašnicu i kroz suze mi pantomimom davao do znanja da mu istu stavim oko vrata.
Maša je u međuvremenu besciljno bauljala po stanu u svim smjerovima, puhala balone i na stol pretrpan krpama i sredstvima za čišćenje počela postavljati tanjure. I svakih deset minuta pitala:
- Kad će doć gosti? -
A di je bio Grga?
Grga je u to vrijeme još prigodno bio u trbuhu. Nikad ne radi probleme, taj Grga.
Oko jedan sam napravila pauzu i kritički pogledala oko sebe – planirala sam još oprati prozore, popeglati zavjese, obojati dvorišnu ogradu, pospremiti malo podrum, razgrnuti tri mašine veša, staviti jednu da se pere i poslati Muža po pivo. Činilo mi se nekako da imam još ohoho vremena.
I tako, minutu po minutu, fugu po fugu, pločicu po pločicu, i subotnje se jutro odjednom pretvorilo u subotnje poslijepodne. Pogledala sam na sat; 15.45. I obuzela me panika. Dnevna je soba sve više ličila na neko napušteno gradilište na rubu gradu, a sve manje na poprište dječje zabave.
Hitro sam s kauča zgrabila neispeglanu hrpu veša i spremila ju u špajzu, na prljave prozore nabacila zgužvane zavjese i usput podviknula na pauka koji je planinario po slici iznad kuhinjskog stola. Lijepo sam uzela dnevnu sobu i bacila ju u spavaću sobu, spavaću sobu prenijela na balkon, navukla na sebe traperice za van, uvukla trbuh, našminkala lijevo oko i - zvono je na vratima zazvonilo...
- 23:38 -
četvrtak, 14.01.2016.
Čuj... ili Sretan ro-đen-dan tii - dio prvi
Nova je sedmica elegantno klizila po Savskom mostu, hitrim pokretima vijugave plave zmije na trenutak spajajući Novi i Stari Zagreb, a ja sam, već lagano uznemirena, sjedila u njezinoj unutrašnjosti, jednog toplog ranoproljetnog poslijepodneva, na povratku s posla.
Ko mi je kriv što sam zaboravila slušalice pa sam od Sopota morala slušati neku b... ovaj Gospođu kako na sav glas prijateljici, koja je očito kratila vrijeme na poslu, preko mobitela u detalje prepričava:
- Recept za Puh štangice - Kako je jutros muža skoro izbacila iz stana – Svi si ti oni isti da znaš, Darinka moja. – vremensku prognozu – Do prvog maja još može biti snijega, pusti ti to! – ljubavnu zavrzlamu svoje kćeri Renate - pa recept za Mačje oči - Moraš bjelanjke dobro izlupati, to je ono...– tim redoslijedom.
Taman kad je b... Gospođa po tramvaju krenula pokazivati fotografije s Renatinog ljetovanja – Renata se ovo ljeto rastala i radi u Poreznoj - doznala sam još u Zapruđu - u torbi mi zazvoni mobitel.
Prekopam po dnu torbe, izbacim dvije pelene, jednu dudu, šmrkavu maramicu, poklopac od maskare, sendvič i koru od mandarine i na displeju mobitela ugledam: STARKA.
- Mimiii - zazvoni mi u uhu poznat glas koju sekundu kasnije.
- Daa - javim se strepeći – Mimi me zvala samo kad je nešto trebala.
Vuklo je to korijene još iz ranog djetinjstva;
- Mimi... čuj... daj mami donesi ajvar gore iz špajze, treći zdesna, iza kisele paprike. Al nemoj onu malu teglicu. - tako je to nekako izgledalo kad sam bila mala.
- Čuj... - nastavi Keti s druge strane.
Iskustvo me poučilo da je svaki poziv koji počinje sa Čuj... - potencijalno opasan.
- Čuj... - Starka je odmah prešla na stvar - Jel bi ti meni mogla skoknut do Name? Treba mi ehoton, nijansa 6CX10 – kestenjasti s crvenim odsjajem. - retorički me upita.
- Ahaa, dobro, otiću do Kvatrića, taman idem s posla pa prolazim tamo. - naivno ću ja.
- Ma... da ... samo, znaš, nemaju ga više na Kvatriću. Tu nijansu imaju samo na Trgu, jer je to izašlo iz proizvodnje... već sam ih ja zvala. - angažirano će Keti s druge strane linije.
- Ma nemoj mi reć da je izišo iz proizvodnje? – ubacim malo sarkazma, al Starka me izignorira i nastavi:
– Zapiši nijansu – 6 -C-X -10 – kestenjasti s crvenim odsjajem. Već sam ja zvala Namu i rezervirala tri bočice. Jako je bila ljubazna gospođa prodavačica. Al daj odi po to sad odma ... bojim se da mi ih do sutra ne proda.-
Zamislila sam horde od glave do pete zbigecanih Zagrepčanki, uredno ispeglanih ravnih poludugih pepeljastoplavih frizura u uskim kožnim hlačama, predimenzioniranim sunčanim naočalama i ekokrznenim prslucima kako hrle prema Nami da kupe ehoton 6CX10 - kestenjasti s crvenim odsjajem. Koji izlazi iz proizvodnje.
- A kad bi ti to pokupila? - upitam s nekom zebnjom – dok je sedmica lagano klizila prema Autobusnom kolodvoru.
- Čuj... znaš kaj sam mislila – s lakoćom u glasu će Keti - Biba ide kod Tete Vete sutra ujutro pa bi bilo dobro da to danas tamo ostaviš? -
- A ne bi ti to mogla pokupit u nedjelju, kad dolaziš na ročkas? - bezazleno ću ja.
- Pa neću valjda na koncert ići sijeda?!? Moram se ofarbat!- Starka se na ovaj moj upit jednostavno prenerazila - Pa znaš da Biba i ja u petak idemo u Arenu, na Zdravka Čolića. -
- Dobro, dobro – popustila sam nevoljko – al malo sam u gužvi, znaš, moram večeras početi raditi kolače za Mašin rođendan. -
- Koji kolač radiš? - zabrinuto će.
- Pa neki od mrkve i jedan super novi – zove se Zdravi kolač, sa zobenim pah...-
- Od mrkve? - Starka će šokirano te triput cokne jezikom. - Daj molim te, uozbilji se. Napravit ću ti ja Čupavce, Šape i Žute štapiće. -
I tako je razgovor o kolačima i ehotonu 6CX10 završio, a ja sam izišla iz sedmice, ulovila šesticu i krenula u potragu za famoznim ehotonom.
Pa da. Sasvim logično. - mislim si ja, hodajući preko Trga. Klatiti se u četvrtak u pola sedam navečer centrom grada u potrazi za ehotonom C6X10 - kestenjasti s crvenim odsjajem - i onda ga dostaviti na Črnomerec Teti Veti, kako bi ga Starkina frendica Biserka zvana Biba sutra pokupila.
A sve zato da Baka Keti ne bi došla na koncert Zdravka Čolića sijeda jer će Zdravko Čolić to sigurno primijetiti s pozornice Arene i onda će propasti vječno tinjajuća šansa da se zaljubi u njih dvije. Bibu i Keti.
I išla sam. Tog četvrtka popodne. Poslije posla. Na trg. Po ehoton. Pa na Črnomerec. Kod Tete Vete. I sve je prošlo relativno brzo i bezbolno.
Jedino što nije. Jer sam se pola sata kasnije našla pred ulazom ogromnog sivog nebodera na Črnomercu, gdje me Starka uputila, i shvatila da nemam pojma kako se Teta Veta preziva. Za mene je, kao i za sve nas, uostalom, ona uvijek bila samo – Teta Veta.
Teta Veta je bila pomalo mističan lik. Kad sam bila mala, imala je nekih sedamdesetak godina, tako da je sad već mogla imati kojih stoišest. Svojedobno je Teta Veta bila šnajderica - Pola se Zagreba kod nje oblačilo, da znaš! - a bila je i nekakva teta Starkine frendice Biserke zvane Biba koju je ova manje - više redovito posjećivala - promišljala sam tako stojeći pred ulazom nebodera na Črnomercu dok sam čekala da mi se Starka odazove na mobitel i razriješi misteriju prezimena.
- Da? - na mobitel se javio Stari, pomalo ljutito, rekla bih.
- Bok, jel mama tu negdje? - užurbano ću ja.
Stari u životu nije podnosio samo tri stvari. Da ga probudite, zovete za vrijeme Dnevnika ili mu promijenite program dok gleda Plodove zemlje. Iako ne znam zašto jer se Vrtu nije približavao na bliže od 5 metara. Za uređenje okoliša je bio maher, ali u povrće i voće se nije miješao, osim preko ekrana. Stvar je zapravo bila u tome što on Dnevnik i Plodove zemlje nije doista gledao, više je uz njih drijemao, ali, bez brige budite - probudio bi se te sekunde kad biste mu promijenili program.
Očito sam nešto učinila krivo. Pogledam na sat. Pola osam i zijevanje. Dva od tri.
- Daj ju samo pitaj kak se ono preziva Teta Veta – brzo ću.
- Ketiiii... - zadere se Stari s Kauča –
Muk. U pozadini zvrdlanje nekakve bušilice.
- Keee -tiiii – pneumatska bušilica stane. - Pita Mala kako se zove Teta Veta? -
- Čekaj, Mala - obrati mi se sad Stari, a zvuk pneumatske bušilice zamijeni lupanje nekakvih zdjela i poklopaca.
Za ostatak svijeta bila sam već neko vrijeme gospođa, Mama ili Teta. U tatinoj glavi još uvijek sam imala pet godina i bila – Mala.
- Ne, tata, kak se zove nego kak se preziva... - pokušam se ubaciti u razgovor.
- Kee - tiiii - u pozadini i dalje zaglušna buka lonaca i zdjela, pneumatska bušilica opet radi. - Pita Mala kak se preziva? -
Starkin glas dopire iz nekog tunela.
- Ne može se sjetiti, kaže da ima neke veze s gaćama. - Stari je dešifrirao poruku iz tunela.
- Kakvim g... - opet se pokušam ubaciti, ali Stari me prekine:
- Čekaj! Šta, Keti ? Ne čujem ništa od tog ***** miksera... - nervozno će.
Aha, pneumatska bušilica je zapravo mikser, a tunel kuhinja u kojem Starka sprema kolače za rođendan.- shvatim u trenutku.
- Nema veze s gaćama, sad kaže s potkušuljom. S nekim vešom uglavnom. - nastavi Stari s Kauča dešifrirati poruke iz tunela.-
- Al slušaj mene –odjednom će mi konspirativno - Ona ti nema pojma, skroz je zaboravna u zadnje vrijeme. Reći ću ti ja. Čekaj... čekaj... kako je ono bilo... Ćižme, Čizm... ma na vrh mi je jezika... nešto šta počinje s čizma, sto posto. - sjeti se Stari i nastavi:
– Mala, sad moram ić, Dnevnik mi je počeo – i lijepo mi poklopi slušalicu.
OK, bila sam bliže rješavanju misterije. Teta Veta Imanekevezesgaćama ili Teta Veta Sličnokočizma – tražila sam po portafonu, ali su ovaj neboder očito napunili s nekim nobl prezimenima koja su sva redom završavala na -mann ili -offer ili -bach. Ni traga gaćama. Ni bilo kakvom donjem vešu.
Ispostavilo se, nakon još jednog poziva, desetak minuta mnemo tehnike na liniji Zagreb – Karlovac, omanjeg verbalnog sukoba na liniji Kauč – Kuhinja: Nema veze s gaćama i čizmama. – Ima veze s gaćama i čizmama. - u kojem su jedno drugo optuživali za preuranjenu demenciju, i jednog telefonskog poziva Bibi - da se Teta Veta prezivala – Čarapina.
- Lijepo sam mu rekla da nema veze s čizmama, al ne, on je najpametniji! – Starka se iz kuhinje zaderala prema telefonu.
Kako se Teta Veta zvala, Biba se ni za živu glavu nije mogla sjetiti. Kaže da ju nitko nikad nije zvao drugačije nego Teta Veta. Misli da ni ona (Teta Veta) nije više znala kako se stvarno zove i rekla da ju svakako pitam kako se stvarno zvala jer da i nju (Bibu) to živo zanima.
Bilo kako bilo, oko osam sam se sati dovukla do šestog kata Nebodera na Črnomercu, Teti Veti ostavila tri bočice ehotona 6CX10, a kući krenula pola sata kasnije, s pola kile oblatni zapakiranih u plastičnu kutiju od sladoleda.
Starki moram reći da za rođendan napravi i oblatne! - sine mi genijalna misao dok sam sjedila na plastičnom crvenom stolcu stare jedanaestice, koja je, nimalo elegantno, cvilila, poskakivala, soptala, pucketala i gmizala preko Centra u smjeru Dubrave. Zvučni su efekti bili dodatno popraćeni povremenim plavim bljeskovima negdje iznad tramvajskog krova. Učinilo mi se, baš kad smo prelazili preko Trga, da se iz prvih kola nešto počelo i dimiti.
Grickajući tako oblatne u tramvaju, posvetila sam se razmišljanju o uskoro nadolazećem Mašinom rođendanu i dječjim rođendanima općenito.
S tim dječjim rođendanima nešto nije u redu - ozbiljno vam kažem. Evo kako to nekako izgleda;
Cijela ta priča krene s prvim rođendanom prvog djeteta. Obično ste tad još mladi i prepuni entuzijazma i odlučni u tome da vaš prvi i jedini ljubimac za svoj prvi rođendan doživi nezapamćen spektakl. Strateške pripreme za taj događaj sezone obično traju nekoliko mjeseci, a rezultat cijelog projekta je taj da Vaš prvi i jedini ljubimac, ponajviše zbog svojih godina - nema pojma da sudjeluje u nezapamćenom spektaklu.
S vremenom koje prolazi, povećanjem broja djece, i smanjivanjem kućnog budžeta, ponešto ohladiš od cijelog tog projekta, pa se negdje do trećeg - četvrtog rođendana ipak malo i sabereš i opametiš.
Mi smo se, konkretno, opametili nakon Mašinog četvrtog rođendana. Ali o tome kako je protekao Mašin četvrti rođendan i zašto mi se sve više čini da s tim današnjim dječjim rođendanima nešto baš i nije u redu - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
Sad moram izići iz tramvaja i prije kuće skočiti još u knjižaru, ako radi. Zaboravila sam u Nami kupiti balone. Za rođendan.
- 12:28 -
utorak, 12.01.2016.
- 22:50 -
nedjelja, 10.01.2016.
Šta si mi kupila ooooooooom... - dio drugi ili Baka Keti i Deda Bero stižu u posjet
Deda Bero i baka Keti dolazili su u posjet skoro svakog drugog vikenda u mjesecu, ali prvi vikend u prosincu bio je tradicionalno njihov. Došli bi donijeti darove u čizmice i kvalitetno provesti dan na izletu sa svojim unucima. I što je u tome loše, pitate se? Apsolutno ništa. Osim što s tim tradicionalnim vikendom u kući tradicionalno krene i čokoladirano potrošačko poklonasto prosinačko ludilo.Muž se u međuvremenu spustio na parking po Baku i Dedu. Pojavio se na vratima Stana nakon par minuta noseći, kako slijedi;
dva protvana prekrivena alufolijom, vreću s dva dormeo jastuka i dekom - jer ja, naime, u Stanu nemam jastuka i deka - te oveću košaru s mikserom, valjkom, brašnom, šećerom, uljem i još jednim protvanom - jer se u Bakinom protvanu kolač od višnje bolje zapeče s donje desne strane. -
Trebali su prespavati jednu noć.
- Bakaaaa! - zaori se odjednom iz predsoblja.
- Joj, oprostite šta kasnim ... - Baka Keti upadne u stan noseći u ruci još jednu zdjelu i zapuhano nastavi:
- Da samo znate šta nam se dogodilo, pa to ne možeš vjerovat – pričala je sve uzrujanije -
Dođemo mi na kućice – kad ono nigdje kartice za naplatu – tu napravi stanku kako bi puhnula i odagnala s oka pramen nakovrčane jarkocrvene kose dok su joj se klinci pokušavali objesiti za noge. -Ko da je u zemlju propala. -
- Zamisli ti bezobrazluka – nastavi uzbuđenim tonom - htjeli su nam naplatit globu. Ja sam rekla – izvolite pretražiti auto. I misliš da ga nisu išli pretražiti? -
Slušala sam ovu priču na pola uha, pokušavajući zamisliti scenu dva djelatnika Hrvatskih cesta kako pretražuju crveni fiat Bake Keti pretrpan protvanima, kolačima dekama, jastucima i - slika mi se učini nekako poznatom.
- Kaj nije tu priču ispričala prošli put kad je došla čuvat klince? - prišapne mi diskretno Muž u tom trenutku i shvatim zašto mi je priča pomalo poznata.
Vidite, Baka Keti je vječito kasnila. I uvijek je u rukavu imala spremnu neku fantastičnu i dramatičnu priču koja je pojašnjavala i opravdavala to njezino kašnjenje.
Kućice na autocesti Karlovac - Zagreb bile su joj omiljena inspiracija za izlike. Na tim se kućicama navodno vječito odigravala neka drama. Bilo je tu nekoliko varijanti:
a) Oprostite šta malo kasnim (dva sata) - kolona je na kućicama bila do Demerja! - utorak, kasno prijepodne.
b) Oprostite šta malo kasnim (tri sata) – Da ste vi vidjeli kakva je ledena kiša počela pljuštati baš kad sam izašla s kućica! Ko iz kabla. - Baka ne vozi kabriolet.
c) Oprostite što malo kasnim (6-7 sati). Morala sam ići Starom cestom, auto-cesta je zatvorena!!!
- Radila je kiselu papriku do pola četiri, zato kasnimo – na vratima stana tromo se pojavi visok i krupan brkati sijed muškarac, odjeven u preširoke izblijedjele traperice i crveni gornji dio trenirke -
Deda Bero. U rukama je nosio nekakav ogroman lonac u kojem je mogla biti samo sarma.
Problem nije bio u kućicama, problem je bio taj što je Baka Keti živjela u svojoj Vremenskoj zoni. U toj zoni vrijeme je teklo, pa... pomalo drugačije. Evo kako je to otprilike izgledalo;
Ako bi Baka rekla da dolazi kod vas u petak u 11 ujutro - mogli ste joj se nadati u oko 9 iste večeri. Najkasnije 10. Imala je ona dobru namjeru krenuti na vrijeme, ali problem je nekako uvijek izbio tik pred polazak. Ako je iz kuće trebala krenuti u 10, a sad je 15 do 10 – još je stigla, računa si ona – razgrnuti veš. Kad je već krenula van, mogla bi i pomesti dvorište. Uto se sjeti da je zaboravila zaliti vrt. Kad je već u vrtu, usput će i posaditi češnjak.
S vremenom smo počeli igrati njezinu igru. Računica je bila jednostavna – na dogovoreno vrijeme dolaska - Dolazim večeras oko sedam!- dodamo tri sata. Sve to treba pomnožiti sa 45, podijeliti s 4 i izvaditi drugi korijen. I dobijemo procijenjeno vrijeme Bakina dolaska.
Dakle, ako se skupa s Mužem u subotu u sedam navečer trebaš nacrtati na nekom vjenčanju, molim lijepo, uzmeš kalkulator u ruke, nazoveš baku Keti i hladnokrvnim joj glasom slažeš da je vjenčanje u pola četiri i da bi bilo dobro da do tri bude u Zagrebu.
Problem je taj što je s vremenom Keti shvatila da lažemo. Pa se sad nađemo na pola puta.
– Rekli su da dođem u tri – misli si ona - Računica je jednostavna - kalkulator - podijeljeno sa 45, puta 4, kvadrirati – doći ću u pola šest, taman imaju vremena. A još stignem i posaditi one tikvice šta sam mislila.-
Ako te večeri oko pola šest, potpuno uređeni za vjenčanje, u štiklama i večernjoj haljini sjedite za kuhinjskim stolom okruženi preslatkom dječicom, a Muž u svom najboljem večernjem odijelu pomalo nestrpljivo cupka u predsoblju, dok od Bake Keti još nema ni traga ni glasa, pa ju nazovete i sasvim smireno upitate: – Gdje si ****#%$***? -
odgovor će redovito biti - Evo, na kućicama sam. -
Djeca su je obožavala. Baku Keti. Visoka, krupna i bučna, uvijek odjevena u neke šarene boje i ekstravagantne odjevne kombinacije, pričala je lude i uzbudljive priče, radila najbolje čupavce, smijala se na sav glas – i uvijek im nešto kupovala.
Klinci su i sada, raširenih zjenica, nestrpljivo cupkali oko nje.
- Šta si nam kupila oooom? Šta si nam kupila ooooooom -mantrali su poskakujući oko nje.
- A ko će baki pusu dati? - prozbori Baka s najširim osmijehom i iza leđa izvuče tri ukrasne vrećetine s djedamrazovskim motivima.
Klinci ju na brzinu izljube i navale na vreće, a iz njih počnu ispadati - čokolade, keksi i kiki bomboni, autići i barbike...kocke i kamioni.
- Pa kaj im ne možete donijeti jedne bojice ili slikovnicu... - počnem ja, ali me Stari na brzinu sreže:
- Ti, Mala, šuti - to im je za Svetog Nikolu. Ko da ti nisi dobivala poklone.-
Kad sam ja bila mala, postojao je Djeda Mraz. Jedan i jedini. Taj je obično dolazio u Općinu gdje je Baka Keti radila, održao kratak poučan govor, i diskretno nam uručio decentan, ali skroman darak u prozirnoj vreći. Dodatni bombon si dobio ako bi izrecitirao pjesmu. Dan Dječje radosti. I tu je priči bio kraj.
Kod Bake Keti i Dede Bere Dan dječje radosti trajao je cijeli prosinac. Darove su kod Bake Keti jednako revno nosili i Sv. Nikola, i Djeda Mraz i Djed Božićnjak, a pod borom bi se svakako našao i darak od Malog Isusa.
Bilo kako bilo, Stari i Muž su zasjeli pred TV jer se na Drugom prikazivala neka rukometna utakmica, ja sam klincima iz ruku pokušavala iščupati slatkiše, a Starka se odmah bacila na posao i na brzinu mi preuredila kuhinju - jer ona tu ništa nikad ne može naći i da gdje ja držim taj ****** ribež - to joj nikako nije jasno. Iz takta bi ju pak apsolutno izbacilo ako u kuhinji nije bilo alufolije.
Coknula je posprdno jezikom otvorivši moj poluprazni hladnjak i počela ga reorganizirati.
Lijevo gore – pileća juha. Desno gore – sarma.
Lijevo dolje - mađarica. Desno dolje – čupavci.
- Nisam stigla napravit kolač od višnje, al ponijela sam si mikser – obrati mi se užurbano, dok sam ja, stoički naslonjena na kuhinjski šank, promatrala kako se moja kuhinja iz minute u minutu nepovratno mijenja.
Pogađate - moj mikser ne valja.
- Onaj tvoj nekako ne miksa dobro – nastavila je prazniti sadržaj košare.
- Šta je to? - poveselila sam se ugledavši u košari plastičnu kutiju s nečim što je ličilo na knedle .
- To si zamrzni. Pa napravi kad hoćeš. Knedle sa šljivama. - dobaci mi otvarajući i zatvarajući usput kuhinjske ladice i ormariće - Imaš ti alufolije? -
Darovi, rukomet, sarma, alufolija i ...večer s Berom i Keti prošla je u hipu.
Uvijek je bacala neke lude i dramatične izjave, baka Keti. Zato ju volim, između ostalog – jer me mogla nasmijati do suza.
Oko deset smo sve klince potrpali u krevete i krenula sam na zasluženi odmor pred TV-om. Baka je još uvijek ordinirala po kuhinji - miksala smjesu za kolač, brisala podove i prala suđe na ruke. Spazivši me na kauču, zabrinutim će mi glasom, umorno se oslonivši na perilicu za suđe:
- Ideš spavat? -
- Malo ću gledat TV. - odgovorim joj, već napola usnula.
- Čuj...-
- Da? - pridignem se iz ležećeg položaja i naćulim uši, očekujući nešto ozbiljno -
- Ako se šta dogodi, knedle sa šljivama su ti na najdonjoj polici u škrinji. -
Dan drugi
Ne znam što se to trebalo dogoditi do sutra ujutro, ali nije se dogodilo. Subota je osvanula hladna, ali sunčana i lijepa. U 10 ujutro smo Beru, Keti, Mašu, Grgu i Roka, prpošne i vesele, iskrcali pred Maksimirom. Baki i Dedi smo održali ozbiljan preventivan govor, uglavnom o tome kako djeci ne smiju kupovati: gumene bombone, šećernu vatu, lizalice, kokice, hot - dogove, preskupe plastične igračke, balone od helija i balončiće od sapunice. Svečano su obećali da neće. Zatim smo djeci očitali bukvicu, uglavnom o tome kako ne smiju Baku i Dedu žicati: gumene bombone, šećernu vatu, hot – dogove i balončiće od sapunice. Svečano su kimali glavama na sve strane u znak pristanka.
Zatim smo im poželjeli ugodna četiri sata na izletu. I uhvatili maglu.
Imali smo grandiozne planove za to slobodno prijepodne, Muž i ja. Ideje su frcale na sve strane. Skočiti do nekog skijališta? Otići u toplice. Skoknuti do Venecije? Jutro u Beču? Brunch? Piknik?
Sjeli smo u prvi birc, naručili kavu s mlijekom i izmjenili par riječi. Nakon toga smo buljili u prazno. U omamljujućem ozračju tišine. Čista uživancija.
Četiri sata kasnije, točno u dva sata, čekali smo ih, prema dogovoru, na velikom parkiralištu iza Maksimira - ali ekipe još bilo na vidiku. U 2 i 10 sam već htjela dignuti paniku, kad Muž prozbori:
- Evo ih. -
I ugledam ih u daljini. Bila je to pomalo nadrealistična scena.
Roko je, raskriljenih ruku, s jaknom navučenom na glavu, trčao ispred svih i vikao:
- Ja sam Batmaaan! Ja sam Batmaaan! -
Maša se klatila držeći Baku za ruku i pjevušila, okružena balončićima od sapunice. Baka je klipsala kraj Maše noseći u ruci nešto rozo i čupavo, što je izgledalo kao ostatak šećerne vate. Deda se vukao za svima njima s nekakvim štapom nabačenim preko ramena.
- A di je Grga? - uhvati me instant panika.
Uto ugledam neki žuto - crveni vrtlog što je, podižući prašinu, kružio oko gore navedene skupine. Pogledam bolje i shvatim da je to Grga, koji je bio sav u ozbiljnom poslu – jednom je rukom vitlao po zraku dugačku žutu žlicu za cipele, a drugom rukom gurao starinskog crveno obojanog leptira na štapu.
Mač, ovaj, žlicu za cipele je Grga jutros drpio iz Bakinog fiata. Starka mu je istu htjela oduzeti čim smo krenuli put Maksimira – ali Grga je odmah udrio u plač vičući da je to njegov mač i da to nije nikakva žlica za cipele i sve u tom stilu pa je nakon kraćeg natezanja Baka Keti odustala. Zašto je Baka žutu žlicu za cipele držala u svom crvenom fiatu – to mi nije bilo poznato.
Izgledali su nekako drugačije. Starci. Nekako umorno i puno starije nego kad smo ih prije četiri sata ostavili na istom mjestu.
- Opelješili su ih.- Muž će pronicavo.
Da. Izgledali su opelješeno. I Izmoždeno. Klinci su, s druge strane, izgledali neobično veselo.
- Ko zna kolko šećera imaju u sebi. - nastavi Muž u negativnom tonu.
- Kako je bilo? - krenem im u susret.
- Spektakularno! - Maša se sa širokim osmijehom zaleti prema nama, baci mi se u zagrljaj i počne podnositi dnevni izvještaj:
- Mama, pojeli smo svako dve kuglice sladoleda i dva hot doga. Kokice. Baka je jela kolač, bili smo u Zoološkom vrtu. Deda je pio pivu. Baka je popila jedan capuccino i kavu sa šlagom, a mi smo pili colu.
- Šta si joj rekla za colu? Nisi joj trebala rrreći! - Batman Roko se raspigao i razmahao rukama, pritom uskovitlavši balon od helija što se vijorio zavezan za njegovu ruku. - To je naša tajna! -
Zaboravila sam napomenuti da je svatko od klinaca oko ruke imao zavezan po jedan balon od helija.
- Tata, mama, Grgi je odletio balon pa mu je Deda kupio novi!!! - Maša je nastavila rezimirati dan.
- I ovo mu je Deda kupio! - ponosno će Deda Bero, pokazujući na drvenog leptira kojeg je Grgur u koncentričnim krugovima vozio oko nas.
- A ovaj? - pokažem na identičnog drvenog leptira na štapu, samo u plavoj boji, prebačenog preko njegovog ramena.
- Ovaj plavi je kad dođe kod nas, da se ima s čim igrati. Takav si isti ti imala. - nostalgično će Deda Bero.
Kad sam ja bila mala, balon od helija kupovao se jednom godišnje - na Danima piva. Ako ti je putem kući odletio – sam si bio kriv. To je bila trauma s kojom si se morao nositi. A lako si zbog toga mogao još i nadrapati i biti pedagoški opomenut kuhačom. Ne sjećam se nikakvih drvenih leptira.
I tako, nakon još nekoliko zabavnih sati u društvu Bake i Dede, došlo je vrijeme da krenu put Karlovca.
Uz uobičajene pozdrave - Kolko voliš baku?- Daj mi pusu. - Koga više voliš – Baku ili Dedu? -
Šta će vam Baka kupiti za Djeda Mraza? - i malo naguravanja i natezanja oko žutog mača, ovaj, žlice za cipele - Čuj, Grgure, Baka sad mora žuti mač vratiti u Karlovac! - iz kojeg je Grga izišao kao pobjednik – Starci su sjeli u svoj crveni fiat, diskretno desetak puta trubnuli i ostavili nas na praznom parkingu s klincima – predoziranima šećerom, dobrim vibracijama, adrenalinom i - prepunima novih želja.
- E, mama, ako mi do Božića ispadnu još tri zuba.... - obrati mi se Roko, nakon što je crveni fiat zamaknuo iza ugla - Baka je rekla da će mi dati deset kuna za svaki zub... - a za to mogu kupiti tri autića.-
-Tri autića!!! – fleširao me naizmjenično s rastvorenih tri pa deset prstiju i razrađivao teoriju kako unovčiti svoje zubalo.
...
Nekoliko večeri kasnije, dok sam u prozor stavljala tri besprijekorno ulaštene čizmice, s leđa mi se prišulja Maša.
- Mama – zastane oklijevajući - meni je Tara iz vrtića rekla da Sv. Nikola uopće ne postoji. On je mrtav. Umro je. To nam vi stavljate poklone. Jel to istina? -
Pogleda me upitno, očekujući od mene da nekako spasim ostatke njezine dječje čarolije, a jedna joj se suza skotrlja niz obraz. Izgledala mi je u tom trenutku, dok je strpljivo čekala na moj odgovor, stojeći tamo u svojoj rozoj HelloKitty pidžami i prevelikim čupavim šlapama, tužno povijenih ramena i spuštene glave - tako odraslo i tako maleno u isto vrijeme.
- U životu nikad ne znaš, Maša. Uvijek moraš vjerovati. Možda baš noćas dođe. - zagrlim ju i šapnem na uho.
Maša me ozareno poljubi i na brzinu u čizmicu ubaci savijeni komad papira.
- Ne smiješ gledati što piše! Laku noć, mama! -
Sačekam da šmugne u svoju sobu i iz čizmice izvučem pisamce;
Dragi Sveti Nikola!
Iako ne postojiš baš se pitam
što ću dobiti. I nemoj mi donest neku glupost.
Tvoja Maša
Čisto mi nekako dođe drago kad završi taj prosinac, a s njim i čokoladirano potrošačko poklonasto ludilo. Bez obzira na siječanjsko sivilo, maglu i odeblju Amexovu čestitku u poštanskom sandučiću.
Samo, u zadnje vrijeme mi se sve nekako čini da taj materijalizam baš i nema puno veze s prosincom. Nakon Božića stiže maskenbal. Valentinovo samo što nije. Ubacit će se tu i koja Zubić vila. Uskršnji Zeko već je jednim okom budan i spreman za iskakanje iz zimskog sna. A rođendane... da i ne spominjem.
Ali, o rođendanima u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
- 01:22 -
petak, 08.01.2016.
Šta si mi kupila ooooooooom... - dio prvi
- Ja sam Huuuuulk! Ja sam Huuuuulk! - dočekalo me s ulaznih vrata Stana jednog studenog jesenskog predvečerja po povratku s posla. Zvuk je bio popraćen poprilično kataklizmičnim prizorom razjarenog dječaka koji je po kataklizmički razbacanom stanu bacao ukrasne jastuke.
- Mama, to su auti, ja sam Hulk!- objasni mi Roko sa sjajem u očima. Taman kad sam se uživjela u Hulka, iz smjera dječje sobe teška se koraka dovuče Maša, i sumorna mi glasa i starmalog izraza lica ozbiljno objavi:
- Sveti Nikola je umro. Mrtav je. Mama, on je umro. -
- Aha, a kad? – pokušavala sam istovremeno pratiti Hulka i razgovor o očito preminulom Svetom Nikoli. Usput sam jednom rukom manevrirala prenatrpanom vrećicom punom stvari iz Dućana, a drugom pokušavajući otresti sa sebe Hulka, koji se u međuvremenu objesio na istu tu vrećicu i počeo mantrati:
– Štasimikupila, Šta simikupila, Štasimikupila, oooooooommmmmmmmm... - i sve tako.
Bacila sam vrećetinu na stol, nekako odlijepila Hulka sa sebe i počela bacati sa sebe slojeve odjeće.
- Heej - Muž se pojavi negdje iza ugla i dobaci mi zračnu pusu. Uzvratim mu istom mjerom i poželim započeti neki suvisao odrasli razgovor, ali uzalud.
- E, mama - obrati mi se u tom trenutku Hulk, nakon što je izvršio pregled vrećice – Bruni iz vrtića je jučer ispo zub – dobijo je dva autića.-
- Dva autića – ponavljao je razrogačenih očiju unoseći mi u lice palac i kažiprst koji su zorno pokazivali količinu autića koje čovjek može dobiti za jedan zub.
- Da, i? - pravim se blesava iako slutim kuda ovo vodi.
- Meni se klimaju dva zuba. Dva zuba – otvori širom usta da mi to i dokaže.
– Znači dva zuba – četirrri autića. Dva zuba – četirri autića - sad se već derao, naizmjenično me fleširajući s ispružena dva prsta desne i četiri prsta lijeve ruke. - Znači četirri autića za dva...-
- Da, da, dobro, shvatila sam tarifu– a jesi ti danas radio vježbe za R i L koje ti je dala teta logopedica? - lukavo promijenim temu.
Naravno da će dijete koje nazoveš na slovo R – govoriti RRR. Nije se to primjećivalo baš jako, a i pojavljivalo se samo kad bi se oko nečega razljutilo.
Najviše bi ga raznjupala nepravda, primjerice;
- kad ujutro nikako ne može naći šlapice pa bos baulja po stanu, a ja, vidjevši ga kako bosonog stoji na kupaonskim pločicama naglo povisim ton:
- Roko, zašto jučer nisi pospremio šlapice? Nikad ne pospremiš šlape!-
- Nije, istina, mama! - zajapuri se on - Ja sam htio pospremiti, ali ti si rekla:
- Piči u krrrrrevet! U krrrrevet, rekla sam! -
Usput je mahao rukama i mrštio lice oponašajući neku histeričnu razjarenu ženu koja očito nisam mogla biti ja. Pomalo je sklon dramatiziranju taj Roko.
Ili, pak kad dođe kući iz vrtića i shvati da je za ručak čušpajz, ovaj, varivo;
- Opet varrrivo. - ljutito će konstatirati.
No, bilo kako bilo, naravno da danas nije radio vježbe za R i L pa je mudro ušutio. 1: 0 za mene.
Uhvatim ovaj trenutak zatišja, bacim se umorno na kauč do Muža i usput na brzinu prebrojim glave. Shvatim da mi jedna fali – Di je Grga? -
- U sobi. - izvijesti me Maša koja je uvijek bila u tijeku svih događaja.
- Grga! -Gr -gaa! - zazovem ga.
Muk.
- Grga, šta radiš? - pokušam opet. Umorno se dignem s kauča i krenem prema spavaćim sobama.
- Sjedim. - začujem odjednom.
Takav je moj Grga – uvijek će vam reći istinu. Grga je stvarno sjedio. Usred bijelog tepiha naše spavaće sobe - okružen celofanima, šarenim omotima, keksima i čokoladicama - trpajući pohlepno sve to skupa, osim ambalaže, u usta lijevom i desnom.
- Grga, ovaj, Grgure, pa što to radiš? - nagnem se nad njega ruku podbočenih o struk s najljućim i najzabrinutijim izrazom lica koji sam na kraju radnog dana bila u stanju osmisliti.
Grga me međutim samo blijedo pogleda i nastavi žvakati.
- Jel ti misliš žvakat te slatkiše cijelu večer? - nastavim ja u istom tonu.
- Da. - odbrusi mi Grga (nikad ne laže,to dijete). Najbezličnijim poslovnim tonom glasa koji dvogodišnjak može proizvesti. I usput u usta ubaci nešto čokoladno.
- Ko mu je dao te slatkiše? - spustim se na pod i počnem skupljati omote.
- Susjeda nam je dala preko ograde svakom jedan paketić kad smo se vraćali iz vrtića. - izreferira Maša.
- A – haaaaaa! Evo ga na! - pobjedonosno sam ispod kreveta izvukla traženi predmet.
- Počelo je počelo. - mrmljala sam sama sebi u bradu skupljajući ostatke nečeg čokoladnog ispod kreveta. Kutkom oka spazim Muža kako ulazi u spavaću sobu i zaokreće natrag pod kutem od 45.
- Jesi ti vidio ovo? - zaderem se za njim.
- Mmghhhm – koje? - pravio se blesav držeći ruke u džepovima.
- Evo ga na! - svake godine sve ranije – u ruci sam pobjedonosno držala raščerupanog i obezglavljenog čokoladnog Svetog Nikolu. Čokoladna glava topila se u Grginim ustima.
-Zašto si mu dao da to jede?-
Muž je zaokrenuo očima, i dalje s rukama u džepovima, sad naslonjen na dovratak, spreman poslušati prodiku na temu Zašto/nisi/sakrio/vrećicu/ sa/slatkišima/u/tajno/skrovište?
Krene to nekako krajem studenog, ta čokoladno – materijalistička manija. Isprva pomalo sramežljivo, s pokojim paketićem u celofanu iz kojeg nehajno viri čokoladirani djedica bijele brade i crvenog odijela, koji djeci da neki dobronamjerni susjed ili teta u posjetu. Kroz tjedan - dva kuća vam je preplavljena Sv. Nikolama, Djeda Mrazovima, Djedovima Božićnjacima i ostalom čokoladnom ekipom.
Onda jednog hladnog prosinačkog dana dođete u vrtić po djecu i ispred sobe ugledate izvješenu gomilu crteža – na svakome čizmica i napisan popis želja.
Klinci su skromni. I lukavi. Na prvom je mjestu napisanih i ocrtanih želja nešto skromno i slatko, da vas sasvim raznježi. Prava se želja nalazi pod brojem dva. Ovako to nekako izgleda na tim dječjim crtežima;
Dragi sv. Nikola! Donesi mi jednu naranču. I tablet. PC ZenPad C7.
Ili:
Želim veliki zagrljaj (velikim slovima) i Samsung Galaxy S5 (sitnopisom).
Ili :
Bananko, mir u svijetu, i Lego Ninjago 70601 Sky Shark.
I sve tako. Popraćeno preslatkim crtežima koji vas tako raspamete da jednostavno morate otići u X Mall i raspametiti se. I tako ste raspamećeni sve do 15. siječnja - kad Vam poštar donese čestitku od Amexa.
- Zašto im nitko ne može kupiti bojice? Ili plastelin? Ili nešto zbog čega neće biti hiperaktivni do pravoslavnog Božića? - bila sam usred prodike skupljajući i dalje omote s poda kad me prekine prodoran zvuk portafona.
- Ja ćuuuu – uglas će Maša i Roko i potrče prema dnevnoj sobi.
- Nemoj se javljati s Ko je... reci Molim... - zavičem za njima.
- Ko jee? - začujem urlik iz dnevne sobe.
Po sveopćem veselju koje je zavladalo u dnevnoj sobi – na vratima su mogle biti samo dvije osobe – Baka Keti i Deda Bero – Starka i Stari.
-Starka. - uhvatim se za glavu. Već? -
Muž zblenuto pogleda na sat: - Pa kasni samo sat i pol. -
Odakle kreće ta prosinačka materijalno-čokoladna groznica koja posve obuhvati klince? Tko to zna? Znam ja. I reći ću vam odakle. Od bake Keti i Dede Bere. I prvog vikenda u prosincu.Eto odakle počinje.
Ali, o tome u nastavku. Koji slijedi uskoro. Odjednom sam poželjela pojesti malo čokolade. Mislim da je ostao još koji čokoladni Djeda Mraz u tajnom skrovištu.
- 12:01 -
utorak, 05.01.2016.
Hoćeš da ti skuham malo kamilice?
Za priču o kamilici koja slijedi važno je znati da je Baka Marica radila u dvije smjene.
U dnevnoj je smjeni kuhala, pekla, šivala, štrikala, radila u vrtu i ispraćala nas u školu. U noćnoj je smjeni njezin zadatak bio samo jedan – pokriti djecu dok spavaju. Djeca ne smiju biti otkrivena.
Jer Drugi je Bakin postulat bio – Djeci ne smije biti hladno. Nikada.
Možda se taj opsesivni strah od hladnoće vukao iz njezinih dalmatinskih korijena, koji su se godinama hrvali s gustom maglom i hladnoćom što je često obavijala našu Kuću na Kupi.
Ruku na srce, u Kući je bilo hladno. Ali ne baš toliko hladno koliko bi Vam se činilo kad biste pogledali koju fotografiju iz mog djetinjstva;
Ranoproljetni dan. Zubato sunce, drveće sramežljivo lista. Klinci iz ulice na sebi nose; traperice, veste, traper jakne i koleđice. Tu i tamo neko ima šiltericu.
Seka Tina i ja na sebi nosimo, kako slijedi: Samterice, dva komada. Futrane čizmice, dva komada. Đubretarac, jedan komad. Zimska jakna, jedan komad. Kapa, vunena, dva komada. Šal, vuneni, dva komada.
I tako je, cijelog mog djetinjstva, Baka u noćnoj smjeni patrolirala i pokrivala nas poplunima, ako smo se slučajno otkrile.
Lijepo je dok spavaš, a netko te obiđe i tu i tamo pokrije poplunom. Ali ne, zaboga, ako imaš 20 godina i studiraš !!!!!
Stoga sam baki, negdje na prvoj godini faksa, kad bih se iz studentskog doma vikendom vratila kući, lijepo zabranila da noću patrolira po mojoj sobi. Nekoliko godina je tako prošlo u noćnoj tišini i miru Božjem – spavala sam otkrivena do mile volje, i nasmrzavala se ko nikad u životu. Lijepi dani, sve u svemu.
Ali sad je bakica opet došla na svoje. Nakon nekoliko teških godina nenadano su tu bila četiri nova kandidata oko kojih je noću trebalo patrolirati, pokriti ih i ušuškati u dekice, a danju ih prekomjerno oblačiti, štrikati im prsluke, zamatati u šalove i na sve ih načine zaštiti od hladnoće – praunučad.
No, vratimo se mi kamilici.
Za priču je o kamilici, koja samo što nije krenula, važno znati i da se Baki Marici nije moglo ili smjelo reći ne. Mislim, mogli ste Vi probati, ali...
Evo kako je to bilo.
I ta je karlovačka noć bila hladna. Jesenska. Bila je to već neka subota ili nedjelja u posjetu kod Starke i Starog i (pra)bake Marice. Gluho doba noći.
Roko i Maša spavaju snom pravednika. Starka i Stari spavaju na donjem katu. Muž spava. Ja – spavam. Grga – već pola noći cvili, urla i plače. Pa opet ispočetka. Raste mu zubić.
Čekaj, nešto je u ovoj priči krivo. Muž - ne spava. Ja – ne spavam. Naizmjenično nosimo i tješimo Grgu po mojoj dječjoj sobi u kojoj smo smješteni, još uvijek prepuni razumijevanja za njegove muke.
Baka Marica – prigodno smještena u sobu do naše – ne spava. Ona, zapravo, nikad ne spava. U noćnoj je smjeni.
00:30 Grga i dalje plače. Muž i ja - s nešto manje roditeljskog razumijevanja Grgu; tješimo (Šššššššš), nosimo
(ni-na -na-na), nudimo vodom, mlijekom, dajemo mu gumene igračke, mažemo zubiće gelom, pjevamo - i sve tako - red tješenja - red gela - red nošenja - red pjesme.
00:32. Svjetlo u susjednoj sobi se pali. Čujem korake u predsoblju. Grga – i dalje plače. I ne samo to, već odbija svaku suradnju. Gađa nas gumenim igračkama. Odbija otvoriti usta da mu zubiće namažemo gelom. Izbjegava očni kontakt. Uopće, prezire nas. Naše je roditeljsko razumijevanje pomalo narušeno.
00:35 Vrata sobe se polako otvaraju – razbarušena prosijeda pojava u bijeloj spavaćici poviri unutra i plaho upita :
- Hoćete da mu skuham malo kamilice? -
- Ne treba, Baka, hvala, samo Vi spavajte, možemo mi sami – naivno će Muž.
Grga, je tog dana, kao i svako drugo dijete koje bi kročilo u kuhinju Bake Marice, popio već hektolitar kamilice.
Baka se povlači. Ali samo do predsoblja. Zvuk baltazarskog hoda. Gore – dolje.
00:50 Grga se naizgled smirio. To ne znači da spava. To znači da sad sjedi u krevetiću i pilji u jednu točku. I smišlja nove načine kako nas dokosuriti. Sigurna sam u to. Oči mu se sjaje, na ustima titra šeretski osmijeh. Od zubobolje ni Z.
- Meni se čini da on nas provocira – mudro će Muž krvavih očiju.
- Šššššš - ja ću mudro Mužu. Grga pilji u nas. Mi – piljimo u njega. Nakon tri minute piljenja Grga poklekne i ispruži se na krevetić. Muž iskoristi ovu priliku i zadrijema naslonjen na ormar. Ja ubijem oko sjedeći na rubu stolca, glave podbočene o stol, u niskom startu – sluteći da to nije kraj.
01:20 Kggggmhhheeee***#%&*******"###%&$Kggaaaaaakhghm.... - prodoran urlik strese me sa stolca i bradom opalim o stol. Muž padne s ormara.
A što da Vam kažem – red tješenja (Šššššš...) – red nošenja (ni -na, na-na) - red gela za zubiće – red pjesme – ....Koliko sam puta umro, a ti si me spasila.... - okrvavljenih očiju, i s mrvicama roditeljskog razumijevanja, ali odlučni pobijediti neprijatelja.
02:20 Jorgovani su imali neki hipnotički utjecaj na Grgu. To smo otkrili sasvim slučajno, kad je zaćorio gledajući na CMC-u istoimeni spot, nakon što sam mu bezuspješno otpjevala šest dječjih uspavanki – pa je nakon samo 45 minuta, ma sat vremena maksimalno, pridrijemao na desno oko. Lijevo – otvoreno. Za svaki slučaj. Da nešto ne propusti.
-...al nema dana kolko je na srcu rana - lijevo oko se sklapa. Zavjerenički se pogledamo.
Tako smo blizu.... ali ne.
Vrata sobe se nešto smjelije otvaraju, a razbarušena prilika u bijeloj spavaćici ulazi unutra:
- Mima, a da mu ipak skuham malo... -
- Ššššššššššš... – pokretom ruke Baki signaliziram da se stiša.... no bilo je kasno. Grga je otvorio i lijevo i desno oko, iz usta zgrabio dudu i zafitiljio mi ju ravno u facu. Moglo bi se reći da se moje roditeljsko razumijevanje u tom trenutku rasplinulo. Bilo mi je dosta.
- E sad mi je dosta! *****&%#$*******. Grgure – spavat!!! Baka – u svoju sobu!!!! Ne treba nam nikakva kamilica!!! - kompletno sam izgubila kompas.
- Ali, jesi sigurna da ne bi malo...ja ću skuhat... - pokuša još jednom Baka povlačeći se iz sobe u stilu Michaela Jacksona.
I tako. Red tješenja (Šššššš...) - red gela za zubiće – red pjesme -... Al nema dana kolko je na srcu rana... . Napokon. Spava. Muž pridrijema ispod stola, ja ubijem oko pridržavajući se za luster. Sve do 02:58.
02:58 Grga plače. Šššš...- - gelzubići- ni-na-na-na... - Kad dođu teški dani...- Šššš... – gel - ...kad zamirišu jorgovani... -
03:10 Svjetlo u predsoblju se pali. Koraci u tami. Vrata sobe se odlučno otvaraju. Izborana ruka u bijelom lanenom rukavu progura se kroz otvor i na ormarić kraj vrata odloži bočicu kamilice.
03:12 Kapitulacija. Grga pije kamilicu.
03:20 Spava blaženim snom. Grga. Zapravo, cijela Kuća spava blaženim snom. Čuju se samo tihi koraci u sobi do. Gore – dolje....- noćna straža.
Bila je uvijek tu. Ta moja Baka Marica. Ujutro nas čekala s toplim mlijekom, popodne s knedlama od šljiva. Nakon ručka sjedila za stolom i gledala u talog crne kave ili šlogala – kako je to ona govorila, uvijek u talogu svoje šalice pronašavši neko srce ili cvjetić za nas. Kao da je srasla s tom Kućom na Kupi.
Kad sam bila manja, nadala sam se da će Baka, u skladu sa svojim, doduše sarkastičnim proročanstvom;
Mislite da ću ja valjda za sjeme ostat? - umrijeti kad bude već jako stara, a ja neću više živjeti u Kući na Kupi i gledati ju kako odlazi. Tako je nekako i bilo.
Nakon nekoliko lažnih uzbuna i poziva iz bolnice da je Baka na samrti, nakon kojih bi Starka dojurila u bolnicu na drugom dijelu grada, a ova ju dočekala na bolničkom krevetu u svom zelenom šlafroku s riječima:
- Kaj si mislila - da ćete me se tako lako riješit? -
jednog je ljetnog popodneva Baka ipak otišla.
Samo što... kad god s klincima u sumrak kišnog i sivog dana radim palačinke ili me utješi miris kamilice ili kad ljetnim noćima patroliram po sobama i pokrivam djecu, kad mi 22. u mjesecu računi i kredit dokosure dvije trećine plaće i sebi u bradu promrmljam –
Pa ne bi na zelenu granu da se ubiješ...- učini mi se kao da je Baka opet tu.
Kad se zateknem kako nakon ručka buljim u talog crne kave ili, u zadnje vrijeme sve češće, zavežem vestu oko leđa - kao da opet šeće kraj mene onim svojim baltazarovskim korakom. I kaže mi nešto mudro poput – Zaveži si nešto oko leđa. Sva ćeš se prehladit.
Znam, znam, svatko misli da je njegova baka najbolja - pa tako i moji klinci – oni imaju svoju bakicu. Ali, o njoj u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
- 23:48 -
ponedjeljak, 04.01.2016.
Baka Marica
U početku je bila baka Marica. Moja baka. Jedna i jedina. Alfa i omega. Baka nad bakama. Kraljica svih kućanskihposlova, nepresušan izvor aforizama i Vladarica mojih najranijih sjećanja. Moja prva docimerica. Bakinu je sobu od moje dječje sobe dijelio samo jedan zid ili urlik:
- Bakaaaaaa! Dođiiiiiiii! - i ona je već bila tu, spremna za rješavanje svake situacije. Superbaka. Baka Marica.
Vidite, Baka Marica nije baš bila tipična bakica iz slikovnice - malena i plaha pojava sa snježnobijelim kovrčama,
dobrodušnim izrazom lica i sitnim okruglim naočalama na vrhu nosa, koja vječno stoji na istom mjestu u kuhinji, odjevena u neku kariranu opravu, kakvu već nose te bakice iz bajki, držeći u ruci košaricu s kolačima.
Ona je bila nešto sasvim drugo.
Baka je bila srednje visine i nedefinirane tjelesne građe koju je dodatno prikrivala šosevima i majicama neodređenih boja i preširokog kroja. Na izboranom četvrtastom licu pažnju su plijenile duboko usađene žutosmeđe oči. Uvijek zabrinuto-mudrog
izraza lica i vječno odjevena u tamnoplavi ili crni šos, sive ili crne debele štrample i pokrpane veste neke čudne, senfžute ili zagasitonarančaste boje, i s obveznim dodatkom - još jednom vestom zavezanom oko križa
(Mima, za bubrege je najgore ako su ti leđa gola.)
Kao i ostale karlovačke bakice s kraja osamdesetih prošlog stoljeća – moglo se reći da do za modne detalje baš i nije marila. Osim kad se radilo o frizuri.
Frizura je bila druga priča. Ona je uvijek bila besprijekorna. Kad pogledam unatrag, sve mi se nekako čini da su bake u ono doba imale neki tajni kodeks vezan uz frizure. Sve su, naime, bile identično isfrizirane. Mogao si slobodno izgledati kako hoćeš, ali frizura je morala biti na mjestu. To je bilo pitanje časti. I baka je to poštivala.
Iako ste ju svaki puta po povratku od frizerke mogli zateći kako baltazarski uznemireno i ljuto
(Baku Maricu nije bilo pametno ljutiti) hoda po kuhinji i mrmlja si u bradu rečenice tipa
Nisam ja svoju glavu na cesti našla! i Pa ne bi na zelenu granu da se ubiješ! - sve popraćeno bujicom kritika i komentara na dotičnu frizerku, jer ju je ova navodno
svojski čupala - a i cijenom nije bila zadovoljna, kosa joj je uvijek bila pomno dotjerana, kako je to već nalagao Kodeks o frizuri.
Za prosječnu karlovačku baku kasnih osamdesetih prošlog stoljeća to je značilo – prosjeda kratka kosa s urednom trajnom na haubu i bjelkasto – plavim, takozvanim tuđmanovskim odsjajem boje na glavi. Frizura je bila prema svim propisima Kodeksa, a i ruke su bile propisno izborane.
Obavezan je Bakin dodatak bio i fertun, zavezan oko struka ili prebačen preko ramena, u jednoj ruci kuhača – za miješanje ili pedagoško opominjanje, što je već bilo na redu, a u drugoj kuhinjska krpa, jer oko bake Marice se uvijek nešto krčkalo, kuhalo, parilo i preljevalo.
Imala je težak život.
S 15 godina su je, kao najstariju od desetoro djece, iz malog sela Dalmatinske zagore poslali u Zagreb. Tu je čuvala neku razmaženu bogatašku djecu.
-Da znaš, Mima, bili su zločesti ko dva vraga – znala bi mi reći.
Njezine izjave počesto nisu bile pedagoške, ali bakica se baš i nije bavila pedagoškim teoretiziranjem. Ona se bavila praksom.
Nekako ubrzo nakon toga upoznala je Dedu. I sve ostalo je povijest. Napisana u tridesetak godina skladnog braka. Dok ih njegova smrt nije rastavila. Koliko je to sve skupa bilo skladno, teško je reći, jer bi baka, svake godine, na godišnjicu Dedine smrti izgovarala jedno te istu rečenicu (samo bi prigodno promijenila broj):
-To me Bog nagradio što sam ga nadživjela 30 godina. - I obrisala suzu. Baka je bila zeznuta igračica.
Moja se najranija sjećanja vezana uz Baku odnose na scene šopanja nekim čušpajzom iz njezine kuhinje ili mene kako trčim po dvorištu dok me baka lovi s minijaturnom smeđom rajnglicom. Uglavnom, kad god se sjetim Bake Marice, uvijek je na toj slici i neki tanjur, žlica kojom me hrani ili rajnglica koju drži kuhinjskom krpom - jer su ručke od rajngli onda, molim lijepo, provodile toplinu.
Moto je bio – Djeca nikada ne smiju biti gladna.
Glad je bila riječ koja u našoj kući nije postojala, a svaka se njezina pojava morala preduhitriti, utažiti, zatomiti i izbrisati.
S obzirom na to da je Seka Tina od rođenja voljela jesti, ubrzo sam baki Marici opsesija postala - ja.
Ja sam, naime,još tamo od neke četvrte godine glumila kostur. Jednostavno – nisam voljela jesti. Za bakicu je takvo što bilo neprihvatljivo, pa smo do moje punoljetnosti nas dvije bile u prehrambenom ratu.
Najviše sam mrzila voće. U ono vrijeme repertoar se voća sastojao od marelica, naranči i jabuka (načuli smo da postoje i banane), ali i taj siromašni repertoar sam uredno odbijala.
O povrću nije bilo ni rasprave. Čušpajze sam gutala jedino ako me Baka usput hipnotizirala pričom o Crvenkapici. Na paradajz sam se jednostavno gnušala. Neka su od mojih najranijih sjećanja vezana uz scene pljuvanja paradajza u WC školjku.
Zapravo, jela sam samo palačinke, ajvar i knedle sa šljivama (ako bi prije toga netko iz njih uklonio šljive).
Ponekad su pribjegavali i radikalnijim mjerama, pa se tako u obitelji još prepričava priča kako je Seka Tina od mene zaradila ugriz na nadlaktici nakon što mi je za doručkom priprijetila da će mi ptičurina - što se toga jutra baš slučajno nakalemila na trešnju kraj naše kuće - ako ju ne pojedem (palentu, ne ptičurinu), iz tanjura odnijeti palentu.
Jesti voljela nisam, ali bogme nisam mogla ni podnijeti pomisao da mi neka zalutala ptičurina otme s tanjura nešto što je Baka Marica pripremila samo za mene. Palenta je ostala na tanjuru, a Seka Tina je dan lijepo završila na Hitnoj. Ptičurina je valjda odletjela za svojim poslom.
Što se tiče bakinih pravila glede prehrane, tu je bila zmaj. Njezina su prehrambena pravila za obitelj bila nešto kao papinski dekreti za Crkvu - u njihovu se istinitost i opravdanost nije smjelo sumnjati, a kamoli ih propitivati.
Ako ste slučajno posumnjali u istinitost njezinih tvrdnji, kao primjerice Restani krumpir snižava tlak. ili Varivo od mahuna je odlično za bubrege.- na brzinu bi vas srezala riječima:
– Jedan doktor je to govorio danas na radiju.
Ako je bakica nešto čula na radiju – tu rasprave više nije bilo. To je poprimalo dogmatično značenje.
Bakina su se pravila o prehrani temeljila na pet osnovnih postulata.
1. Mlijeko. Šalica mlijeka ujutro. Šalica mlijeka navečer.
2. Čušpajz.
3. Zaprška.
4. Kancerogena tava
5. Kamilica
Nedo ti Bog da nisi popio mlijeko. Ujutro. Ili navečer (još gore). Bio ponedjeljak, ili utorak ili srijeda, ljeto, ili zima - grmilo ili sijevalo - Baka je svako jutro i svaku večer, odjevena u u zeleni šlafrok, stoički stajala kraj špareta, spremna da ti u usta ubaci šalicu mlijeka.
I to je dobro.
Nuspojava je jedino ta što sam s 18 bila malo predozirana mlijekom, tako do 29-e nisam popila nijednu šalicu istog. Ipak, u tridesetoj sam opet počela konzumirati mlijeko svaki dan. U kavi.
Bakica je bila Dalmatinka, ali kako je iz Dalmacije eskivirala prije nekih četrdesetak godina, ne samo da dalmatinsku kuhinju nije priznavala, nego je na spomen rodne grude počesto znala i frknuti nosom:
– Prrhhh...oni Dalmatinci! – i sve nešto u tom stilu, pa sam za postojanje maslinovog ulja doznala tek oko osamnaeste godine.
Do tad je svako jelo počinjalo zaprškom, a završavalo – žlicom svinjske masti.
U djetinjstvu sam mislila da je zaprška neki magičan sastojak koji baka, poput Gargamela u Štrumfovima, stavlja u čarobni napitak. Oko nje bi se odjednom počelo dimiti i prštati na sve strane, a ona bi viknula :
– Makni se, da se ne pofuriš! Stavljam zapršku! -
Kad god sam u kasnijim danima nazvala bakicu i tražila odgovor na pitanje zašto mi neki čušpajz nije uspio, ona bi me s druge strane linije hladnokrvno prekinula: - Jesi stavila zapršku?-
Hrana se kuhala uvijek u istim zdjelama. Mlijeko – u loncu za mlijeko. Čušpajz – u rajngli za čušpajz. Palačinke – u kancerogenoj tavi.
Kancerogena je tava bila tajni sastojak bakinih palačinki, uvjerljivo najboljih s ovu strane Kupe. Kad god osjetim tugu, ili pada kiša, ili se na grad spušta sumrak - ili sve to troje u kombinaciji - nađem se kako po hladnjaku tragam za mlijekom, razbijam jaja i radim smjesu za palačinke.
Sam me miris vrati u ona vremena kad sam se vraćala iz škole, i tamo negdje na pola ulice osjetila miris bakinih palačinki.
Sve tamo negdje do srednje škole bila sam uvjerena da prave palačinke moraju biti debele barem pola prsta, bar napola zagorjele i malo smrditi po paljevini, jer, takve su naime bile palačinke iz Bakine tave. Ne brinite, nije bakina tava stvarno bila kancerogena, tako ju je samo jednom zgodom prozvala Seka Tina.
Bakica se smrtno uvrijedila kad je saznala da zvijezdu njezine kuhinje njoj iza leđa zovemo kancerogenom tavom. A evo i zašto.
Tava za palačinke bila je u opticaju još dok je Starka bila mala, dakle nekih tri - četiri banke sigurno, i koliko se Starka sjeća - i onda je bila stara, crna i zahrđala i prekrivana dugogodišnjem naslagama paljevine.
Tava je imala nezgodnu naviku samozapaljivanja. To se nije događalo često, ali je zabilježeno. Kad je jednom zgodom, baš dok je bakica radila palačinke, iz spomenute tave počeo sukljati otvoreni plamen i pritom zahvatio i bakinu friško isfriziranu trajnu tuđmanovskoplavog odsjaja - Starki je pukao film – i tavu je – kad je bakica otišla spavati – šišnula u smeće.
Što se dalje odvijalo s tavom, ne znam, znam samo da Baka sa Starkom nije pričala dva tjedna, a da se Bakina tava još uvijek nalazi na istom mjestu – druga polica – kraj lonca za mlijeko.
Nema tog problema koji se ne može riješiti – kamilicom. Malo čaja od kamilice rješavalo je, u Bakinoj galaksiji, čitavu lepezu problema – od obične trbuhobolje, neutješnog plača zbog izgubljene igračke, pa sve do tuge zbog pada na nekom ispitu ili propale ljubavne veze – baka bi te samo pogledala onim svojim iskusnim pogledom i hladnokrvno pitala:
- Hoćeš da ti skuham malo kamilice? -
Ali, o kamilici u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Jer, sve mi se nekako čini da Baka Marica zaslužuje barem dvije priče. Uostalom, sad moram ići. Skuhati sebi jedan čaj. Od kamilice.
- 12:50 -