Marketing
Šta si mi kupila ooooooooom... - dio drugi ili Baka Keti i Deda Bero stižu u posjet
Muž se u međuvremenu spustio na parking po Baku i Dedu. Pojavio se na vratima Stana nakon par minuta noseći, kako slijedi;
dva protvana prekrivena alufolijom, vreću s dva dormeo jastuka i dekom - jer ja, naime, u Stanu nemam jastuka i deka - te oveću košaru s mikserom, valjkom, brašnom, šećerom, uljem i još jednim protvanom - jer se u Bakinom protvanu kolač od višnje bolje zapeče s donje desne strane. -
Trebali su prespavati jednu noć.
- Bakaaaa! - zaori se odjednom iz predsoblja.
- Joj, oprostite šta kasnim ... - Baka Keti upadne u stan noseći u ruci još jednu zdjelu i zapuhano nastavi:
- Da samo znate šta nam se dogodilo, pa to ne možeš vjerovat – pričala je sve uzrujanije -
Dođemo mi na kućice – kad ono nigdje kartice za naplatu – tu napravi stanku kako bi puhnula i odagnala s oka pramen nakovrčane jarkocrvene kose dok su joj se klinci pokušavali objesiti za noge. -Ko da je u zemlju propala. -
- Zamisli ti bezobrazluka – nastavi uzbuđenim tonom - htjeli su nam naplatit globu. Ja sam rekla – izvolite pretražiti auto. I misliš da ga nisu išli pretražiti? -
Slušala sam ovu priču na pola uha, pokušavajući zamisliti scenu dva djelatnika Hrvatskih cesta kako pretražuju crveni fiat Bake Keti pretrpan protvanima, kolačima dekama, jastucima i - slika mi se učini nekako poznatom.
- Kaj nije tu priču ispričala prošli put kad je došla čuvat klince? - prišapne mi diskretno Muž u tom trenutku i shvatim zašto mi je priča pomalo poznata.
Vidite, Baka Keti je vječito kasnila. I uvijek je u rukavu imala spremnu neku fantastičnu i dramatičnu priču koja je pojašnjavala i opravdavala to njezino kašnjenje.
Kućice na autocesti Karlovac - Zagreb bile su joj omiljena inspiracija za izlike. Na tim se kućicama navodno vječito odigravala neka drama. Bilo je tu nekoliko varijanti:
a) Oprostite šta malo kasnim (dva sata) - kolona je na kućicama bila do Demerja! - utorak, kasno prijepodne.
b) Oprostite šta malo kasnim (tri sata) – Da ste vi vidjeli kakva je ledena kiša počela pljuštati baš kad sam izašla s kućica! Ko iz kabla. - Baka ne vozi kabriolet.
c) Oprostite što malo kasnim (6-7 sati). Morala sam ići Starom cestom, auto-cesta je zatvorena!!!
- Radila je kiselu papriku do pola četiri, zato kasnimo – na vratima stana tromo se pojavi visok i krupan brkati sijed muškarac, odjeven u preširoke izblijedjele traperice i crveni gornji dio trenirke -
Deda Bero. U rukama je nosio nekakav ogroman lonac u kojem je mogla biti samo sarma.
Problem nije bio u kućicama, problem je bio taj što je Baka Keti živjela u svojoj Vremenskoj zoni. U toj zoni vrijeme je teklo, pa... pomalo drugačije. Evo kako je to otprilike izgledalo;
Ako bi Baka rekla da dolazi kod vas u petak u 11 ujutro - mogli ste joj se nadati u oko 9 iste večeri. Najkasnije 10. Imala je ona dobru namjeru krenuti na vrijeme, ali problem je nekako uvijek izbio tik pred polazak. Ako je iz kuće trebala krenuti u 10, a sad je 15 do 10 – još je stigla, računa si ona – razgrnuti veš. Kad je već krenula van, mogla bi i pomesti dvorište. Uto se sjeti da je zaboravila zaliti vrt. Kad je već u vrtu, usput će i posaditi češnjak.
S vremenom smo počeli igrati njezinu igru. Računica je bila jednostavna – na dogovoreno vrijeme dolaska - Dolazim večeras oko sedam!- dodamo tri sata. Sve to treba pomnožiti sa 45, podijeliti s 4 i izvaditi drugi korijen. I dobijemo procijenjeno vrijeme Bakina dolaska.
Dakle, ako se skupa s Mužem u subotu u sedam navečer trebaš nacrtati na nekom vjenčanju, molim lijepo, uzmeš kalkulator u ruke, nazoveš baku Keti i hladnokrvnim joj glasom slažeš da je vjenčanje u pola četiri i da bi bilo dobro da do tri bude u Zagrebu.
Problem je taj što je s vremenom Keti shvatila da lažemo. Pa se sad nađemo na pola puta.
– Rekli su da dođem u tri – misli si ona - Računica je jednostavna - kalkulator - podijeljeno sa 45, puta 4, kvadrirati – doći ću u pola šest, taman imaju vremena. A još stignem i posaditi one tikvice šta sam mislila.-
Ako te večeri oko pola šest, potpuno uređeni za vjenčanje, u štiklama i večernjoj haljini sjedite za kuhinjskim stolom okruženi preslatkom dječicom, a Muž u svom najboljem večernjem odijelu pomalo nestrpljivo cupka u predsoblju, dok od Bake Keti još nema ni traga ni glasa, pa ju nazovete i sasvim smireno upitate: – Gdje si ****#%$***? -
odgovor će redovito biti - Evo, na kućicama sam. -
Djeca su je obožavala. Baku Keti. Visoka, krupna i bučna, uvijek odjevena u neke šarene boje i ekstravagantne odjevne kombinacije, pričala je lude i uzbudljive priče, radila najbolje čupavce, smijala se na sav glas – i uvijek im nešto kupovala.
Klinci su i sada, raširenih zjenica, nestrpljivo cupkali oko nje.
- Šta si nam kupila oooom? Šta si nam kupila ooooooom -mantrali su poskakujući oko nje.
- A ko će baki pusu dati? - prozbori Baka s najširim osmijehom i iza leđa izvuče tri ukrasne vrećetine s djedamrazovskim motivima.
Klinci ju na brzinu izljube i navale na vreće, a iz njih počnu ispadati - čokolade, keksi i kiki bomboni, autići i barbike...kocke i kamioni.
- Pa kaj im ne možete donijeti jedne bojice ili slikovnicu... - počnem ja, ali me Stari na brzinu sreže:
- Ti, Mala, šuti - to im je za Svetog Nikolu. Ko da ti nisi dobivala poklone.-
Kad sam ja bila mala, postojao je Djeda Mraz. Jedan i jedini. Taj je obično dolazio u Općinu gdje je Baka Keti radila, održao kratak poučan govor, i diskretno nam uručio decentan, ali skroman darak u prozirnoj vreći. Dodatni bombon si dobio ako bi izrecitirao pjesmu. Dan Dječje radosti. I tu je priči bio kraj.
Kod Bake Keti i Dede Bere Dan dječje radosti trajao je cijeli prosinac. Darove su kod Bake Keti jednako revno nosili i Sv. Nikola, i Djeda Mraz i Djed Božićnjak, a pod borom bi se svakako našao i darak od Malog Isusa.
Bilo kako bilo, Stari i Muž su zasjeli pred TV jer se na Drugom prikazivala neka rukometna utakmica, ja sam klincima iz ruku pokušavala iščupati slatkiše, a Starka se odmah bacila na posao i na brzinu mi preuredila kuhinju - jer ona tu ništa nikad ne može naći i da gdje ja držim taj ****** ribež - to joj nikako nije jasno. Iz takta bi ju pak apsolutno izbacilo ako u kuhinji nije bilo alufolije.
Coknula je posprdno jezikom otvorivši moj poluprazni hladnjak i počela ga reorganizirati.
Lijevo gore – pileća juha. Desno gore – sarma.
Lijevo dolje - mađarica. Desno dolje – čupavci.
- Nisam stigla napravit kolač od višnje, al ponijela sam si mikser – obrati mi se užurbano, dok sam ja, stoički naslonjena na kuhinjski šank, promatrala kako se moja kuhinja iz minute u minutu nepovratno mijenja.
Pogađate - moj mikser ne valja.
- Onaj tvoj nekako ne miksa dobro – nastavila je prazniti sadržaj košare.
- Šta je to? - poveselila sam se ugledavši u košari plastičnu kutiju s nečim što je ličilo na knedle .
- To si zamrzni. Pa napravi kad hoćeš. Knedle sa šljivama. - dobaci mi otvarajući i zatvarajući usput kuhinjske ladice i ormariće - Imaš ti alufolije? -
Darovi, rukomet, sarma, alufolija i ...večer s Berom i Keti prošla je u hipu.
Uvijek je bacala neke lude i dramatične izjave, baka Keti. Zato ju volim, između ostalog – jer me mogla nasmijati do suza.
Oko deset smo sve klince potrpali u krevete i krenula sam na zasluženi odmor pred TV-om. Baka je još uvijek ordinirala po kuhinji - miksala smjesu za kolač, brisala podove i prala suđe na ruke. Spazivši me na kauču, zabrinutim će mi glasom, umorno se oslonivši na perilicu za suđe:
- Ideš spavat? -
- Malo ću gledat TV. - odgovorim joj, već napola usnula.
- Čuj...-
- Da? - pridignem se iz ležećeg položaja i naćulim uši, očekujući nešto ozbiljno -
- Ako se šta dogodi, knedle sa šljivama su ti na najdonjoj polici u škrinji. -
Dan drugi
Ne znam što se to trebalo dogoditi do sutra ujutro, ali nije se dogodilo. Subota je osvanula hladna, ali sunčana i lijepa. U 10 ujutro smo Beru, Keti, Mašu, Grgu i Roka, prpošne i vesele, iskrcali pred Maksimirom. Baki i Dedi smo održali ozbiljan preventivan govor, uglavnom o tome kako djeci ne smiju kupovati: gumene bombone, šećernu vatu, lizalice, kokice, hot - dogove, preskupe plastične igračke, balone od helija i balončiće od sapunice. Svečano su obećali da neće. Zatim smo djeci očitali bukvicu, uglavnom o tome kako ne smiju Baku i Dedu žicati: gumene bombone, šećernu vatu, hot – dogove i balončiće od sapunice. Svečano su kimali glavama na sve strane u znak pristanka.
Zatim smo im poželjeli ugodna četiri sata na izletu. I uhvatili maglu.
Imali smo grandiozne planove za to slobodno prijepodne, Muž i ja. Ideje su frcale na sve strane. Skočiti do nekog skijališta? Otići u toplice. Skoknuti do Venecije? Jutro u Beču? Brunch? Piknik?
Sjeli smo u prvi birc, naručili kavu s mlijekom i izmjenili par riječi. Nakon toga smo buljili u prazno. U omamljujućem ozračju tišine. Čista uživancija.
Četiri sata kasnije, točno u dva sata, čekali smo ih, prema dogovoru, na velikom parkiralištu iza Maksimira - ali ekipe još bilo na vidiku. U 2 i 10 sam već htjela dignuti paniku, kad Muž prozbori:
- Evo ih. -
I ugledam ih u daljini. Bila je to pomalo nadrealistična scena.
Roko je, raskriljenih ruku, s jaknom navučenom na glavu, trčao ispred svih i vikao:
- Ja sam Batmaaan! Ja sam Batmaaan! -
Maša se klatila držeći Baku za ruku i pjevušila, okružena balončićima od sapunice. Baka je klipsala kraj Maše noseći u ruci nešto rozo i čupavo, što je izgledalo kao ostatak šećerne vate. Deda se vukao za svima njima s nekakvim štapom nabačenim preko ramena.
- A di je Grga? - uhvati me instant panika.
Uto ugledam neki žuto - crveni vrtlog što je, podižući prašinu, kružio oko gore navedene skupine. Pogledam bolje i shvatim da je to Grga, koji je bio sav u ozbiljnom poslu – jednom je rukom vitlao po zraku dugačku žutu žlicu za cipele, a drugom rukom gurao starinskog crveno obojanog leptira na štapu.
Mač, ovaj, žlicu za cipele je Grga jutros drpio iz Bakinog fiata. Starka mu je istu htjela oduzeti čim smo krenuli put Maksimira – ali Grga je odmah udrio u plač vičući da je to njegov mač i da to nije nikakva žlica za cipele i sve u tom stilu pa je nakon kraćeg natezanja Baka Keti odustala. Zašto je Baka žutu žlicu za cipele držala u svom crvenom fiatu – to mi nije bilo poznato.
Izgledali su nekako drugačije. Starci. Nekako umorno i puno starije nego kad smo ih prije četiri sata ostavili na istom mjestu.
- Opelješili su ih.- Muž će pronicavo.
Da. Izgledali su opelješeno. I Izmoždeno. Klinci su, s druge strane, izgledali neobično veselo.
- Ko zna kolko šećera imaju u sebi. - nastavi Muž u negativnom tonu.
- Kako je bilo? - krenem im u susret.
- Spektakularno! - Maša se sa širokim osmijehom zaleti prema nama, baci mi se u zagrljaj i počne podnositi dnevni izvještaj:
- Mama, pojeli smo svako dve kuglice sladoleda i dva hot doga. Kokice. Baka je jela kolač, bili smo u Zoološkom vrtu. Deda je pio pivu. Baka je popila jedan capuccino i kavu sa šlagom, a mi smo pili colu.
- Šta si joj rekla za colu? Nisi joj trebala rrreći! - Batman Roko se raspigao i razmahao rukama, pritom uskovitlavši balon od helija što se vijorio zavezan za njegovu ruku. - To je naša tajna! -
Zaboravila sam napomenuti da je svatko od klinaca oko ruke imao zavezan po jedan balon od helija.
- Tata, mama, Grgi je odletio balon pa mu je Deda kupio novi!!! - Maša je nastavila rezimirati dan.
- I ovo mu je Deda kupio! - ponosno će Deda Bero, pokazujući na drvenog leptira kojeg je Grgur u koncentričnim krugovima vozio oko nas.
- A ovaj? - pokažem na identičnog drvenog leptira na štapu, samo u plavoj boji, prebačenog preko njegovog ramena.
- Ovaj plavi je kad dođe kod nas, da se ima s čim igrati. Takav si isti ti imala. - nostalgično će Deda Bero.
Kad sam ja bila mala, balon od helija kupovao se jednom godišnje - na Danima piva. Ako ti je putem kući odletio – sam si bio kriv. To je bila trauma s kojom si se morao nositi. A lako si zbog toga mogao još i nadrapati i biti pedagoški opomenut kuhačom. Ne sjećam se nikakvih drvenih leptira.
I tako, nakon još nekoliko zabavnih sati u društvu Bake i Dede, došlo je vrijeme da krenu put Karlovca.
Uz uobičajene pozdrave - Kolko voliš baku?- Daj mi pusu. - Koga više voliš – Baku ili Dedu? -
Šta će vam Baka kupiti za Djeda Mraza? - i malo naguravanja i natezanja oko žutog mača, ovaj, žlice za cipele - Čuj, Grgure, Baka sad mora žuti mač vratiti u Karlovac! - iz kojeg je Grga izišao kao pobjednik – Starci su sjeli u svoj crveni fiat, diskretno desetak puta trubnuli i ostavili nas na praznom parkingu s klincima – predoziranima šećerom, dobrim vibracijama, adrenalinom i - prepunima novih želja.
- E, mama, ako mi do Božića ispadnu još tri zuba.... - obrati mi se Roko, nakon što je crveni fiat zamaknuo iza ugla - Baka je rekla da će mi dati deset kuna za svaki zub... - a za to mogu kupiti tri autića.-
-Tri autića!!! – fleširao me naizmjenično s rastvorenih tri pa deset prstiju i razrađivao teoriju kako unovčiti svoje zubalo.
...
Nekoliko večeri kasnije, dok sam u prozor stavljala tri besprijekorno ulaštene čizmice, s leđa mi se prišulja Maša.
- Mama – zastane oklijevajući - meni je Tara iz vrtića rekla da Sv. Nikola uopće ne postoji. On je mrtav. Umro je. To nam vi stavljate poklone. Jel to istina? -
Pogleda me upitno, očekujući od mene da nekako spasim ostatke njezine dječje čarolije, a jedna joj se suza skotrlja niz obraz. Izgledala mi je u tom trenutku, dok je strpljivo čekala na moj odgovor, stojeći tamo u svojoj rozoj HelloKitty pidžami i prevelikim čupavim šlapama, tužno povijenih ramena i spuštene glave - tako odraslo i tako maleno u isto vrijeme.
- U životu nikad ne znaš, Maša. Uvijek moraš vjerovati. Možda baš noćas dođe. - zagrlim ju i šapnem na uho.
Maša me ozareno poljubi i na brzinu u čizmicu ubaci savijeni komad papira.
- Ne smiješ gledati što piše! Laku noć, mama! -
Sačekam da šmugne u svoju sobu i iz čizmice izvučem pisamce;
Dragi Sveti Nikola!
Iako ne postojiš baš se pitam
što ću dobiti. I nemoj mi donest neku glupost.
Tvoja Maša
Čisto mi nekako dođe drago kad završi taj prosinac, a s njim i čokoladirano potrošačko poklonasto ludilo. Bez obzira na siječanjsko sivilo, maglu i odeblju Amexovu čestitku u poštanskom sandučiću.
Samo, u zadnje vrijeme mi se sve nekako čini da taj materijalizam baš i nema puno veze s prosincom. Nakon Božića stiže maskenbal. Valentinovo samo što nije. Ubacit će se tu i koja Zubić vila. Uskršnji Zeko već je jednim okom budan i spreman za iskakanje iz zimskog sna. A rođendane... da i ne spominjem.
Ali, o rođendanima u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
Post je objavljen 10.01.2016. u 01:22 sati.