ponedjeljak, 04.01.2016.

Baka Marica

U početku je bila baka Marica. Moja baka. Jedna i jedina. Alfa i omega. Baka nad bakama. Kraljica svih kućanskih
poslova, nepresušan izvor aforizama i Vladarica mojih najranijih sjećanja. Moja prva docimerica. Bakinu je sobu od moje dječje sobe dijelio samo jedan zid ili urlik:

- Bakaaaaaa! Dođiiiiiiii! - i ona je već bila tu, spremna za rješavanje svake situacije. Superbaka. Baka Marica.

Vidite, Baka Marica nije baš bila tipična bakica iz slikovnice - malena i plaha pojava sa snježnobijelim kovrčama,
dobrodušnim izrazom lica i sitnim okruglim naočalama na vrhu nosa, koja vječno stoji na istom mjestu u kuhinji, odjevena u neku kariranu opravu, kakvu već nose te bakice iz bajki, držeći u ruci košaricu s kolačima.

Ona je bila nešto sasvim drugo.


Baka je bila srednje visine i nedefinirane tjelesne građe koju je dodatno prikrivala šosevima i majicama neodređenih boja i preširokog kroja. Na izboranom četvrtastom licu pažnju su plijenile duboko usađene žutosmeđe oči. Uvijek zabrinuto-mudrog
izraza lica i vječno odjevena u tamnoplavi ili crni šos, sive ili crne debele štrample i pokrpane veste neke čudne, senfžute ili zagasitonarančaste boje, i s obveznim dodatkom - još jednom vestom zavezanom oko križa
(Mima, za bubrege je najgore ako su ti leđa gola.)
Kao i ostale karlovačke bakice s kraja osamdesetih prošlog stoljeća – moglo se reći da do za modne detalje baš i nije marila. Osim kad se radilo o frizuri.

Frizura je bila druga priča. Ona je uvijek bila besprijekorna. Kad pogledam unatrag, sve mi se nekako čini da su bake u ono doba imale neki tajni kodeks vezan uz frizure. Sve su, naime, bile identično isfrizirane. Mogao si slobodno izgledati kako hoćeš, ali frizura je morala biti na mjestu. To je bilo pitanje časti. I baka je to poštivala.

Iako ste ju svaki puta po povratku od frizerke mogli zateći kako baltazarski uznemireno
i ljuto
(Baku Maricu nije bilo pametno ljutiti) hoda po kuhinji i mrmlja si u bradu rečenice tipa
Nisam ja svoju glavu na cesti našla! i Pa ne bi na zelenu granu da se ubiješ! - sve popraćeno bujicom kritika i komentara na dotičnu frizerku, jer ju je ova navodno
svojski čupala - a i cijenom nije bila zadovoljna, kosa joj je uvijek bila pomno dotjerana, kako je to već nalagao Kodeks o frizuri.

Za prosječnu karlovačku baku kasnih osamdesetih prošlog stoljeća to je značilo – prosjeda kratka kosa s urednom trajnom na haubu i bjelkasto – plavim, takozvanim tuđmanovskim odsjajem boje na glavi. Frizura je bila prema svim propisima Kodeksa, a i ruke su bile propisno izborane.
Obavezan je Bakin dodatak bio i fertun, zavezan oko struka ili prebačen preko ramena, u jednoj ruci kuhača – za miješanje ili pedagoško opominjanje, što je već bilo na redu, a u drugoj kuhinjska krpa, jer oko bake Marice se uvijek nešto krčkalo, kuhalo, parilo i preljevalo.

Imala je težak život.
S 15 godina su je, kao najstariju od desetoro djece, iz malog sela Dalmatinske zagore poslali u Zagreb. Tu je čuvala neku razmaženu bogatašku djecu.

-Da znaš, Mima, bili su zločesti ko dva vraga – znala bi mi reći.

Njezine izjave počesto nisu bile pedagoške, ali bakica se baš i nije bavila pedagoškim teoretiziranjem. Ona se bavila praksom.
Nekako ubrzo nakon toga upoznala je Dedu. I sve ostalo je povijest. Napisana u tridesetak godina skladnog braka. Dok ih njegova smrt nije rastavila. Koliko je to sve skupa bilo skladno, teško je reći, jer bi baka, svake godine, na godišnjicu Dedine smrti izgovarala jedno te istu rečenicu (samo bi prigodno promijenila broj):

-To me Bog nagradio što sam ga nadživjela 30 godina. - I obrisala suzu. Baka je bila zeznuta igračica.

Moja se najranija sjećanja vezana uz Baku odnose na scene šopanja nekim čušpajzom iz njezine kuhinje ili mene kako trčim po dvorištu dok me baka lovi s minijaturnom smeđom rajnglicom. Uglavnom, kad god se sjetim Bake Marice, uvijek je na toj slici i neki tanjur, žlica kojom me hrani ili rajnglica koju drži kuhinjskom krpom - jer su ručke od rajngli onda, molim lijepo, provodile toplinu.

Moto je bio – Djeca nikada ne smiju biti gladna.
Glad je bila riječ koja u našoj kući nije postojala, a svaka se njezina pojava morala preduhitriti, utažiti, zatomiti i izbrisati.
S obzirom na to da je Seka Tina od rođenja voljela jesti, ubrzo sam baki Marici opsesija postala - ja.
Ja sam, naime,još tamo od neke četvrte godine glumila kostur. Jednostavno – nisam voljela jesti. Za bakicu je takvo što bilo neprihvatljivo, pa smo do moje punoljetnosti nas dvije bile u prehrambenom ratu.

Najviše sam mrzila voće. U ono vrijeme repertoar se voća sastojao od marelica, naranči i jabuka (načuli smo da postoje i banane), ali i taj siromašni repertoar sam uredno odbijala.
O povrću nije bilo ni rasprave. Čušpajze sam gutala jedino ako me Baka usput hipnotizirala pričom o Crvenkapici. Na paradajz sam se jednostavno gnušala. Neka su od mojih najranijih sjećanja vezana uz scene pljuvanja paradajza u WC školjku.
Zapravo, jela sam samo palačinke, ajvar i knedle sa šljivama (ako bi prije toga netko iz njih uklonio šljive).

Ponekad su pribjegavali i radikalnijim mjerama, pa se tako u obitelji još prepričava priča kako je Seka Tina od mene zaradila ugriz na nadlaktici nakon što mi je za doručkom priprijetila da će mi ptičurina - što se toga jutra baš slučajno nakalemila na trešnju kraj naše kuće - ako ju ne pojedem (palentu, ne ptičurinu), iz tanjura odnijeti palentu.

Jesti voljela nisam, ali bogme nisam mogla ni podnijeti pomisao da mi neka zalutala ptičurina otme s tanjura nešto što je Baka Marica pripremila samo za mene. Palenta je ostala na tanjuru, a Seka Tina je dan lijepo završila na Hitnoj. Ptičurina je valjda odletjela za svojim poslom.

Što se tiče bakinih pravila glede prehrane, tu je bila zmaj. Njezina su prehrambena pravila za obitelj bila nešto kao papinski dekreti za Crkvu - u njihovu se istinitost i opravdanost nije smjelo sumnjati, a kamoli ih propitivati.
Ako ste slučajno posumnjali u istinitost njezinih tvrdnji, kao primjerice Restani krumpir snižava tlak. ili Varivo od mahuna je odlično za bubrege.- na brzinu bi vas srezala riječima:

– Jedan doktor je to govorio danas na radiju.
Ako je bakica nešto čula na radiju – tu rasprave više nije bilo. To je poprimalo dogmatično značenje.

Bakina su se pravila o prehrani temeljila na pet osnovnih postulata.

1. Mlijeko. Šalica mlijeka ujutro. Šalica mlijeka navečer.
2. Čušpajz.
3. Zaprška.
4. Kancerogena tava
5. Kamilica

Nedo ti Bog da nisi popio mlijeko. Ujutro. Ili navečer (još gore). Bio ponedjeljak, ili utorak ili srijeda, ljeto, ili zima - grmilo ili sijevalo - Baka je svako jutro i svaku večer, odjevena u u zeleni šlafrok, stoički stajala kraj špareta, spremna da ti u usta ubaci šalicu mlijeka.
I to je dobro.
Nuspojava je jedino ta što sam s 18 bila malo predozirana mlijekom, tako do 29-e nisam popila nijednu šalicu istog. Ipak, u tridesetoj sam opet počela konzumirati mlijeko svaki dan. U kavi.

Bakica je bila Dalmatinka, ali kako je iz Dalmacije eskivirala prije nekih četrdesetak godina, ne samo da dalmatinsku kuhinju nije priznavala, nego je na spomen rodne grude počesto znala i frknuti nosom:

Prrhhh...oni Dalmatinci! – i sve nešto u tom stilu, pa sam za postojanje maslinovog ulja doznala tek oko osamnaeste godine.
Do tad je svako jelo počinjalo zaprškom, a završavalo – žlicom svinjske masti.
U djetinjstvu sam mislila da je zaprška neki magičan sastojak koji baka, poput Gargamela u Štrumfovima, stavlja u čarobni napitak. Oko nje bi se odjednom počelo dimiti i prštati na sve strane, a ona bi viknula :

– Makni se, da se ne pofuriš! Stavljam zapršku! -

Kad god sam u kasnijim danima nazvala bakicu i tražila odgovor na pitanje zašto mi neki čušpajz nije uspio, ona bi me s druge strane linije hladnokrvno prekinula: - Jesi stavila zapršku?-

Hrana se kuhala uvijek u istim zdjelama. Mlijeko – u loncu za mlijeko. Čušpajz – u rajngli za čušpajz. Palačinke – u kancerogenoj tavi.
Kancerogena je tava bila tajni sastojak bakinih palačinki, uvjerljivo najboljih s ovu strane Kupe. Kad god osjetim tugu, ili pada kiša, ili se na grad spušta sumrak - ili sve to troje u kombinaciji - nađem se kako po hladnjaku tragam za mlijekom, razbijam jaja i radim smjesu za palačinke.
Sam me miris vrati u ona vremena kad sam se vraćala iz škole, i tamo negdje na pola ulice osjetila miris bakinih palačinki.

Sve tamo negdje do srednje škole bila sam uvjerena da prave palačinke moraju biti debele barem pola prsta, bar napola zagorjele i malo smrditi po paljevini, jer, takve su naime bile palačinke iz Bakine tave. Ne brinite, nije bakina tava stvarno bila kancerogena, tako ju je samo jednom zgodom prozvala Seka Tina.

Bakica se smrtno uvrijedila kad je saznala da zvijezdu njezine kuhinje njoj iza leđa zovemo kancerogenom tavom. A evo i zašto.
Tava za palačinke bila je u opticaju još dok je Starka bila mala, dakle nekih tri - četiri banke sigurno, i koliko se Starka sjeća - i onda je bila stara, crna i zahrđala i prekrivana dugogodišnjem naslagama paljevine.
Tava je imala nezgodnu naviku samozapaljivanja. To se nije događalo često, ali je zabilježeno. Kad je jednom zgodom, baš dok je bakica radila palačinke, iz spomenute tave počeo sukljati otvoreni plamen i pritom zahvatio i bakinu friško isfriziranu trajnu tuđmanovskoplavog odsjaja - Starki je pukao film – i tavu je – kad je bakica otišla spavati – šišnula u smeće.

Što se dalje odvijalo s tavom, ne znam, znam samo da Baka sa Starkom nije pričala dva tjedna, a da se Bakina tava još uvijek nalazi na istom mjestu – druga polica – kraj lonca za mlijeko.

Nema tog problema koji se ne može riješiti – kamilicom. Malo čaja od kamilice rješavalo je, u Bakinoj galaksiji, čitavu lepezu problema – od obične trbuhobolje, neutješnog plača zbog izgubljene igračke, pa sve do tuge zbog pada na nekom ispitu ili propale ljubavne veze – baka bi te samo pogledala onim svojim iskusnim pogledom i hladnokrvno pitala:

- Hoćeš da ti skuham malo kamilice? -

Ali, o kamilici u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Jer, sve mi se nekako čini da Baka Marica zaslužuje barem dvije priče. Uostalom, sad moram ići. Skuhati sebi jedan čaj. Od kamilice.

- 12:50 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Bilješka o blogu

Ovo nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima - koji se tu i tamo ponašaju kao djeca. Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih - koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj
(pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu - još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom... pa... pomalo (ne)stvarna.

Mihaela Naletilić Šego, autorica bloga

Bilješka o blogerici

Mihaela Naletilić Šego rođena je prije tridesetak godina u bajkovitom i zanimljivom gradu na četiri rijeke. Trenutno živi i radi u Zagrebu. U slobodno vrijeme, koje uobičajeno nastupa kad djeca odu spavati - mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i - piše

Uz blog Raščupane priče, na adresi www.zazagrebu1smjeru.blog.hr piše i blog-roman Za Zagreb, u jednom smjeru, a na internetskoj stranici www.total-zagreb.com kolumnu o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

www.facebook.com
Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje
mihaelasego@gmail.com

autorica priča: Mihaela Naletilić Šego

autorica crteža: Lucija Šego

asistenti ilustratorice (zaduženi za bojanje): Rafael Šego i Filip Šego

Ostale spisateljske ludorije i umotvorine Mihaele Naletilić Šego potražite na:

www.zazagrebu1smjeru.blog.hr

i
www.total-zagreb.com