Marketing
Čuj... ili Sretan ro-đen-dan tii - dio prvi
Nova je sedmica elegantno klizila po Savskom mostu, hitrim pokretima vijugave plave zmije na trenutak spajajući Novi i Stari Zagreb, a ja sam, već lagano uznemirena, sjedila u njezinoj unutrašnjosti, jednog toplog ranoproljetnog poslijepodneva, na povratku s posla.
Ko mi je kriv što sam zaboravila slušalice pa sam od Sopota morala slušati neku b... ovaj Gospođu kako na sav glas prijateljici, koja je očito kratila vrijeme na poslu, preko mobitela u detalje prepričava:
- Recept za Puh štangice - Kako je jutros muža skoro izbacila iz stana – Svi si ti oni isti da znaš, Darinka moja. – vremensku prognozu – Do prvog maja još može biti snijega, pusti ti to! – ljubavnu zavrzlamu svoje kćeri Renate - pa recept za Mačje oči - Moraš bjelanjke dobro izlupati, to je ono...– tim redoslijedom.
Taman kad je b... Gospođa po tramvaju krenula pokazivati fotografije s Renatinog ljetovanja – Renata se ovo ljeto rastala i radi u Poreznoj - doznala sam još u Zapruđu - u torbi mi zazvoni mobitel.
Prekopam po dnu torbe, izbacim dvije pelene, jednu dudu, šmrkavu maramicu, poklopac od maskare, sendvič i koru od mandarine i na displeju mobitela ugledam: STARKA.
- Mimiii - zazvoni mi u uhu poznat glas koju sekundu kasnije.
- Daa - javim se strepeći – Mimi me zvala samo kad je nešto trebala.
Vuklo je to korijene još iz ranog djetinjstva;
- Mimi... čuj... daj mami donesi ajvar gore iz špajze, treći zdesna, iza kisele paprike. Al nemoj onu malu teglicu. - tako je to nekako izgledalo kad sam bila mala.
- Čuj... - nastavi Keti s druge strane.
Iskustvo me poučilo da je svaki poziv koji počinje sa Čuj... - potencijalno opasan.
- Čuj... - Starka je odmah prešla na stvar - Jel bi ti meni mogla skoknut do Name? Treba mi ehoton, nijansa 6CX10 – kestenjasti s crvenim odsjajem. - retorički me upita.
- Ahaa, dobro, otiću do Kvatrića, taman idem s posla pa prolazim tamo. - naivno ću ja.
- Ma... da ... samo, znaš, nemaju ga više na Kvatriću. Tu nijansu imaju samo na Trgu, jer je to izašlo iz proizvodnje... već sam ih ja zvala. - angažirano će Keti s druge strane linije.
- Ma nemoj mi reć da je izišo iz proizvodnje? – ubacim malo sarkazma, al Starka me izignorira i nastavi:
– Zapiši nijansu – 6 -C-X -10 – kestenjasti s crvenim odsjajem. Već sam ja zvala Namu i rezervirala tri bočice. Jako je bila ljubazna gospođa prodavačica. Al daj odi po to sad odma ... bojim se da mi ih do sutra ne proda.-
Zamislila sam horde od glave do pete zbigecanih Zagrepčanki, uredno ispeglanih ravnih poludugih pepeljastoplavih frizura u uskim kožnim hlačama, predimenzioniranim sunčanim naočalama i ekokrznenim prslucima kako hrle prema Nami da kupe ehoton 6CX10 - kestenjasti s crvenim odsjajem. Koji izlazi iz proizvodnje.
- A kad bi ti to pokupila? - upitam s nekom zebnjom – dok je sedmica lagano klizila prema Autobusnom kolodvoru.
- Čuj... znaš kaj sam mislila – s lakoćom u glasu će Keti - Biba ide kod Tete Vete sutra ujutro pa bi bilo dobro da to danas tamo ostaviš? -
- A ne bi ti to mogla pokupit u nedjelju, kad dolaziš na ročkas? - bezazleno ću ja.
- Pa neću valjda na koncert ići sijeda?!? Moram se ofarbat!- Starka se na ovaj moj upit jednostavno prenerazila - Pa znaš da Biba i ja u petak idemo u Arenu, na Zdravka Čolića. -
- Dobro, dobro – popustila sam nevoljko – al malo sam u gužvi, znaš, moram večeras početi raditi kolače za Mašin rođendan. -
- Koji kolač radiš? - zabrinuto će.
- Pa neki od mrkve i jedan super novi – zove se Zdravi kolač, sa zobenim pah...-
- Od mrkve? - Starka će šokirano te triput cokne jezikom. - Daj molim te, uozbilji se. Napravit ću ti ja Čupavce, Šape i Žute štapiće. -
I tako je razgovor o kolačima i ehotonu 6CX10 završio, a ja sam izišla iz sedmice, ulovila šesticu i krenula u potragu za famoznim ehotonom.
Pa da. Sasvim logično. - mislim si ja, hodajući preko Trga. Klatiti se u četvrtak u pola sedam navečer centrom grada u potrazi za ehotonom C6X10 - kestenjasti s crvenim odsjajem - i onda ga dostaviti na Črnomerec Teti Veti, kako bi ga Starkina frendica Biserka zvana Biba sutra pokupila.
A sve zato da Baka Keti ne bi došla na koncert Zdravka Čolića sijeda jer će Zdravko Čolić to sigurno primijetiti s pozornice Arene i onda će propasti vječno tinjajuća šansa da se zaljubi u njih dvije. Bibu i Keti.
I išla sam. Tog četvrtka popodne. Poslije posla. Na trg. Po ehoton. Pa na Črnomerec. Kod Tete Vete. I sve je prošlo relativno brzo i bezbolno.
Jedino što nije. Jer sam se pola sata kasnije našla pred ulazom ogromnog sivog nebodera na Črnomercu, gdje me Starka uputila, i shvatila da nemam pojma kako se Teta Veta preziva. Za mene je, kao i za sve nas, uostalom, ona uvijek bila samo – Teta Veta.
Teta Veta je bila pomalo mističan lik. Kad sam bila mala, imala je nekih sedamdesetak godina, tako da je sad već mogla imati kojih stoišest. Svojedobno je Teta Veta bila šnajderica - Pola se Zagreba kod nje oblačilo, da znaš! - a bila je i nekakva teta Starkine frendice Biserke zvane Biba koju je ova manje - više redovito posjećivala - promišljala sam tako stojeći pred ulazom nebodera na Črnomercu dok sam čekala da mi se Starka odazove na mobitel i razriješi misteriju prezimena.
- Da? - na mobitel se javio Stari, pomalo ljutito, rekla bih.
- Bok, jel mama tu negdje? - užurbano ću ja.
Stari u životu nije podnosio samo tri stvari. Da ga probudite, zovete za vrijeme Dnevnika ili mu promijenite program dok gleda Plodove zemlje. Iako ne znam zašto jer se Vrtu nije približavao na bliže od 5 metara. Za uređenje okoliša je bio maher, ali u povrće i voće se nije miješao, osim preko ekrana. Stvar je zapravo bila u tome što on Dnevnik i Plodove zemlje nije doista gledao, više je uz njih drijemao, ali, bez brige budite - probudio bi se te sekunde kad biste mu promijenili program.
Očito sam nešto učinila krivo. Pogledam na sat. Pola osam i zijevanje. Dva od tri.
- Daj ju samo pitaj kak se ono preziva Teta Veta – brzo ću.
- Ketiiii... - zadere se Stari s Kauča –
Muk. U pozadini zvrdlanje nekakve bušilice.
- Keee -tiiii – pneumatska bušilica stane. - Pita Mala kako se zove Teta Veta? -
- Čekaj, Mala - obrati mi se sad Stari, a zvuk pneumatske bušilice zamijeni lupanje nekakvih zdjela i poklopaca.
Za ostatak svijeta bila sam već neko vrijeme gospođa, Mama ili Teta. U tatinoj glavi još uvijek sam imala pet godina i bila – Mala.
- Ne, tata, kak se zove nego kak se preziva... - pokušam se ubaciti u razgovor.
- Kee - tiiii - u pozadini i dalje zaglušna buka lonaca i zdjela, pneumatska bušilica opet radi. - Pita Mala kak se preziva? -
Starkin glas dopire iz nekog tunela.
- Ne može se sjetiti, kaže da ima neke veze s gaćama. - Stari je dešifrirao poruku iz tunela.
- Kakvim g... - opet se pokušam ubaciti, ali Stari me prekine:
- Čekaj! Šta, Keti ? Ne čujem ništa od tog ***** miksera... - nervozno će.
Aha, pneumatska bušilica je zapravo mikser, a tunel kuhinja u kojem Starka sprema kolače za rođendan.- shvatim u trenutku.
- Nema veze s gaćama, sad kaže s potkušuljom. S nekim vešom uglavnom. - nastavi Stari s Kauča dešifrirati poruke iz tunela.-
- Al slušaj mene –odjednom će mi konspirativno - Ona ti nema pojma, skroz je zaboravna u zadnje vrijeme. Reći ću ti ja. Čekaj... čekaj... kako je ono bilo... Ćižme, Čizm... ma na vrh mi je jezika... nešto šta počinje s čizma, sto posto. - sjeti se Stari i nastavi:
– Mala, sad moram ić, Dnevnik mi je počeo – i lijepo mi poklopi slušalicu.
OK, bila sam bliže rješavanju misterije. Teta Veta Imanekevezesgaćama ili Teta Veta Sličnokočizma – tražila sam po portafonu, ali su ovaj neboder očito napunili s nekim nobl prezimenima koja su sva redom završavala na -mann ili -offer ili -bach. Ni traga gaćama. Ni bilo kakvom donjem vešu.
Ispostavilo se, nakon još jednog poziva, desetak minuta mnemo tehnike na liniji Zagreb – Karlovac, omanjeg verbalnog sukoba na liniji Kauč – Kuhinja: Nema veze s gaćama i čizmama. – Ima veze s gaćama i čizmama. - u kojem su jedno drugo optuživali za preuranjenu demenciju, i jednog telefonskog poziva Bibi - da se Teta Veta prezivala – Čarapina.
- Lijepo sam mu rekla da nema veze s čizmama, al ne, on je najpametniji! – Starka se iz kuhinje zaderala prema telefonu.
Kako se Teta Veta zvala, Biba se ni za živu glavu nije mogla sjetiti. Kaže da ju nitko nikad nije zvao drugačije nego Teta Veta. Misli da ni ona (Teta Veta) nije više znala kako se stvarno zove i rekla da ju svakako pitam kako se stvarno zvala jer da i nju (Bibu) to živo zanima.
Bilo kako bilo, oko osam sam se sati dovukla do šestog kata Nebodera na Črnomercu, Teti Veti ostavila tri bočice ehotona 6CX10, a kući krenula pola sata kasnije, s pola kile oblatni zapakiranih u plastičnu kutiju od sladoleda.
Starki moram reći da za rođendan napravi i oblatne! - sine mi genijalna misao dok sam sjedila na plastičnom crvenom stolcu stare jedanaestice, koja je, nimalo elegantno, cvilila, poskakivala, soptala, pucketala i gmizala preko Centra u smjeru Dubrave. Zvučni su efekti bili dodatno popraćeni povremenim plavim bljeskovima negdje iznad tramvajskog krova. Učinilo mi se, baš kad smo prelazili preko Trga, da se iz prvih kola nešto počelo i dimiti.
Grickajući tako oblatne u tramvaju, posvetila sam se razmišljanju o uskoro nadolazećem Mašinom rođendanu i dječjim rođendanima općenito.
S tim dječjim rođendanima nešto nije u redu - ozbiljno vam kažem. Evo kako to nekako izgleda;
Cijela ta priča krene s prvim rođendanom prvog djeteta. Obično ste tad još mladi i prepuni entuzijazma i odlučni u tome da vaš prvi i jedini ljubimac za svoj prvi rođendan doživi nezapamćen spektakl. Strateške pripreme za taj događaj sezone obično traju nekoliko mjeseci, a rezultat cijelog projekta je taj da Vaš prvi i jedini ljubimac, ponajviše zbog svojih godina - nema pojma da sudjeluje u nezapamćenom spektaklu.
S vremenom koje prolazi, povećanjem broja djece, i smanjivanjem kućnog budžeta, ponešto ohladiš od cijelog tog projekta, pa se negdje do trećeg - četvrtog rođendana ipak malo i sabereš i opametiš.
Mi smo se, konkretno, opametili nakon Mašinog četvrtog rođendana. Ali o tome kako je protekao Mašin četvrti rođendan i zašto mi se sve više čini da s tim današnjim dječjim rođendanima nešto baš i nije u redu - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
Sad moram izići iz tramvaja i prije kuće skočiti još u knjižaru, ako radi. Zaboravila sam u Nami kupiti balone. Za rođendan.
Post je objavljen 14.01.2016. u 12:28 sati.