Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.
Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star
Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits
Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.
29.03.2010., ponedjeljak
"mora se imati malo lude snove jer inače to baš i nisu neki snovi"
Cure s Roze koze rade super posao. I portal je odličan. I obožavam što mi svako toliko otkriju neki link za koji ne znam. I okej, obećala sam im prije tri mjeseca valjda napisati tekst, što nema nikakve veze s ovim tekstom, ali se malo hvalim. Jučer su objavile tekst nekoga tko je meni jako drag o tom nekome tko je meni jako drag. I ova dragost koja se izlijeva iz rečenice isto nema nikakve veze s tekstom, to se samo ja hvalim. Dakle, taj netko tko je meni jako drag je Zvonka, a ona je za Rozu kozu opisala kako je došlo do toga da svira, piše pjesme, nastupa i sve ostalo što ide uz to.
Meni je ovaj moment super:
Išlo mi je, i išlo mi je prirodno i spontano, ali trebalo je slomiti taj otpor u sebi, strah, napraviti taj klik u glavi poslije kojeg možeš stati pred zrcalo i reći: ‘Ja sam Zvonka Obajdin, glazbenica’ bez da umreš od smijeha ili srama ili i jednoga i drugoga. Da, jesam, pa kaj?
Od trenutka te promjene paradigme pa na dalje, stvari su se zarolale i rolaju se i dalje, nekad brže a nekad sporije, na većim ili manjim valovima povremenih životnih lahora, maestrala i buragana, ali imaju svoj smjer i svoj momentum i ne vidim baš da će se zaustaviti samo tako.
...jer nije mala stvar napraviti nešto o čemu maštaš cijeli život. I ovo iz naslova "mora se imati malo lude snove jer inače to baš i nisu neki snovi" - to vam je Zvonka.
Nebo zimi je sjajna stvar: može proći čitav dan a da ti se nad glavom mirno i polako vuku oblaci, tamni i teški, i već kad odustaneš, kad jednako lijeno spustiš pogled... odjednom se nebo raspukne i sunce zađe u svom čudu boja, i traje to tako minutu, dvije, pet, plamena svjetlost nad gradom, zapaljene ceste, crveni odsjaj u oblacima... i sve nestane u miru i polumraku. Al taj trenutak je dovoljan da se nasmiješiš jer nebo kao da ti želi reći, vidi me, vidi što mogu, pogledaj kako se mogu raširiti, pogledaj gdje su mi krila, pogledaj kako sam sjajan i divan, a nisi to očekivao, zar ne?
A u proljeće sve postane nježno. Nježno je jutro, nježne su večeri, nježni su čak i zalasci sunca: žuti, topli, blagi, nasmijani prsti na mome licu, blago paperje oblaka na svijetlome nebu.
Želim vidjeti erupciju vulkana iz blizine. Želim biti tamo da vidim kako pršti plamen i osjetiti kako zemlja podrhtava.
Želim otići na Antarktik i želim posjetiti Ognjenu zemlju. Želim prehodati pustinju.
Lako je zaboraviti da je naš svijet mnogo više od onog što poznajemo, od onog što razumijemo avionima, vlakovima, autobusima. Lako je zaboraviti koliko je ovo i golemo i sićušno, savršeno obojano, savršeno mirisno, savršeno bučno. I gledajući jučer kako sunce zalazi iznad moga grada, savršeno okruglo, žuto, zeleno i plavo, ljubičasto na rubovima, i kako zastaje, to sunce, kako zastaje iza oblaka, podrhtava i pleše na nebu, i gledajući danas fotografije svijeta, fotografije leda i pustinja, vulkana i rijeka, ne želim ništa više nego početi hodati, početi trčati, početi juriti, letjeti, putovati, i ne zaustaviti se ni kada dođem na rub ovoga svijeta nego onda skočti u bezdan, i znam da toliko toga ima ovdje, nevidljivog, neotkrivenog, neprimijećenog, ali ima i tamo, a to tamo me vuče, privlači i otima, budeći me usred noći bez razloga - tek tako da čujem srce koje udara visoko, visoko, i lupa ritam nemira.
On je jedan od izgužvanih. Ne mislim na odjeću, odjeća je uredna i izglačana, izglačanija od moje. Ali izgužvano mu je lice, namreškano, proderano, kao da je netko nespretno na njega navukao lice, izgužvana mu je kosa, izgužvane su mu ruke.
Traper jakna na njemu može sakriti još jednog njega, iza posljednjeg zakopčanog gumba košulje zjapi praznina do početka njegova vrata, a hlače... izgleda kao lutka. Kao lutak na koncu, kao ispuhana gumena lutka koja nije čovjek. Igra se rukama, a srednji je prst - očekivano - do vrha šake žut i smeđ i mogu ga zamisliti, lako, kako je rukom podbočio glavu držeći cigaretu u ruci i ostao tako, dugo, predugo.
On je jedan od izgužvanih, a ja sam slaba na izgužvane. Slaba sam na te ljude koji skrivaju lice, slaba sam na poluosmijehe koje mi upućuju, slaba sam na prijatelje koji su se pogubili putem pa sada njeguju ljubičaste podočnjake, slaba sam na trule zube, preduge nokte, na sve te fizičke manifestacije izgužvanosti, na sve te pokazatelje da te život ugrabio i prožvakao - odbacio - slaba sam na loše prikrivene suze, na uzdahe kad pitam kako si, na oborene poglede, na nevješto prikrivanje činjenice da si ostao sam s više pitanja nego odgovora.
A nevjerojatno je lako postati takav, izgužvan. Samo pustiš tuzi da te lomi jedan dan previše i jedan dan previše tavoriš u strahovima, i jedan dan previše rastežeš autopsiju prošlosti i samo jedan jedini dan predugo skrivat pogled u rukav.
Puhni. Raspuši oblake, raspuši crnilo iz mene, izvjetri me, istresi me, učini da se smiri sve to što divlja.
Puhni.
Raspuši zelene odsjaje upaljenih televizora, otpuši sirene i plavo rotirajuće svjetlo koje mi probija oči, otpuhni lišće i prašinu, uskovitlaj sve to prema nebu.
I puši, samo puši.
Nemoj stati - uhvati me prstima kao krpu me protresi, pokrpaj uništeno i izliječi neizliječivo, izbaci me iz mene ili polijepi te polomljene dijelove prije nego se uhvatim za sljedeću laž, prije nego se uhvatim novog obećanja u zraku, prije nego glupo slomim i posljednju obranu, samo puhni.
Ne želim više oproštaje.
Ne zamjeri, previše sam se puta opraštala. Previše sam puta mahala na odlascima, uvjeravajući sebe da to zbogom u stvari znači doviđenja. Oprosti, ne želim se više opraštati, ne želim više premošćivati provalije nepoznavanja i strahova i ispipavanja, graditi mostove koji će onda samo odjednom, bez najave, planuti.
Ne želim više nositi sa sobom tu prazninu nečijeg odlaska, niti taj oblak neizgovorenih riječi koji pritišće s milijun zagrebačkih hektopaskala, niti želim tabati stopalima gradske ulice i osjećati kako me njihova nepodijeljenost bode u džepu, ne želim skakati i plesati i ne želim gutati znoj s lica bez da netko bude s druge strane etera.
Ne želim više oproštaje, ni tugu ni grube riječi ni krpanje ni vezanje ni neupoznate birtije na kraju ulice ni slike koje nema tko vidjeti.
Ne želim više oproštaje.
Ne zamjeri, previše sam se puta opraštala. Previše sam puta mahala na odlascima, uvjeravajući sebe da to zbogom u stvari znači doviđenja. Oprosti, ne želim se više opraštati, ne želim više premošćivati provalije nepoznavanja i strahova i ispipavanja, graditi mostove koji će onda samo odjednom, bez najave, planuti.
Ne želim više nositi sa sobom tu prazninu nečijeg odlaska, niti taj oblak neizgovorenih riječi koji pritišće s milijun zagrebačkih hektopaskala, niti želim tabati stopalima gradske ulice i osjećati kako me njihova nepodijeljenost bode u džepu, ne želim skakati i plesati i ne želim gutati znoj s lica bez da netko bude s druge strane etera.
Ne želim više oproštaje, ni tugu ni grube riječi ni krpanje ni vezanje ni neupoznate birtije na kraju ulice ni slike koje nema tko vidjeti.
Ne želim više oproštaje.
Ne zamjeri, previše sam se puta opraštala. Previše sam puta mahala na odlascima, uvjeravajući sebe da to zbogom u stvari znači doviđenja. Oprosti, ne želim se više opraštati, ne želim više premošćivati provalije nepoznavanja i strahova i ispipavanja, graditi mostove koji će onda samo odjednom, bez najave, planuti.
Ne želim više nositi sa sobom tu prazninu nečijeg odlaska, niti taj oblak neizgovorenih riječi koji pritišće s milijun zagrebačkih hektopaskala, niti želim tabati stopalima gradske ulice i osjećati kako me njihova nepodijeljenost bode u džepu, ne želim skakati i plesati i ne želim gutati znoj s lica bez da netko bude s druge strane etera.
Ne želim više oproštaje, ni tugu ni grube riječi ni krpanje ni vezanje ni neupoznate birtije na kraju ulice ni slike koje nema tko vidjeti.
Treba neki put napraviti glupost
naviti sat na 15 minuta prekasno
zakasniti namjerno
vezati kosu šarenim koncem
probdijeti noć nasukan na stijeni, uz maglu i oblake, uz smijeh i vino i čips od kojeg će ti ujutro biti zlo
treba ponekad skakati
poviti leđa, opružiti noge
treba ponekad ukrasti nešto, olovku barem, plakat s izloga, neku sitnicu koja nema pravu vrijednost
treba ponekad opsovati u mraku
a treba ponekad i samo šutjeti
ponekad treba vrištati, jako, najjače
i pjevati
i smijati se preglasno
i činiti sve one stvari za koje smo prestari
preumorni
preozbiljni
preveliki
premali
ponekad treba pustiti noge da same pojure i ne kočiti ih
dati im force
vjetra i jedra
ponekad treba i slagati
napraviti nešto nerazumno
nešto posve blesavo
beskorisno
i savršeno potrebno.
Prije nego se sljedeći puta upustite u beskonačno dugu raspravu o tome što se događa s hrvatskom mladeži i krenete raspravljati o odgoju, nasilnim filmovima, igricama, crtićima, televizorima, obrazovnom sustavu, roditeljskoj ulozi, ovome ili onome, prisjetite se sljedećih zanimljivih činjenica:
* dječak u Sesvetama napadnut je poslijepodne, na radni dan, nasred ulice
* dječak u Sesvetama napadnut je na ulici, vožen u autobusu, udaran rukama i nogama, udaran letvom - NA ULICI
* pored njega je sigurno prošlo više ljudi, nitko nije pozvao policiju, nitko nije pokušao spasiti dječaka
* roditelji napadača pojma nemaju s kime im se djeca druže niti gdje su bila do 10 navečer
Nitko nije intervenirao. Nitko se nije umiješao. Ljudi su prolazili i okretali glavu.
I tako svaki puta. Svi vole junake, svi misle da bi u nekoj situaciji postupili viteški i pošteno, svi misle da su oni ti dobri ljudi - sve dok ne dođemo na konkretno, na stvarne životne užase, na stvarne probleme, na stvarne situacije u kojima je moguće rječju i djelom utjecati na tuđe sudbine, a ne činimo ništa. To nije moj problem, kažemo. Neću se valjda umiješati pa da i mene prebiju. To nije moj problem.
To je ravnodušnost. Baš nas briga. A baš me zanima kako spavaju oni koji su prošli pored tih divljaka i vidjeli premlaćivanje - pa okrenuli glavu. Sigurno dobro - pričaju susjedima i obitelji kako su, zamislite!, oni baš taj dan vidjeli tučnjavu! Sigurno u toj priči oni pokušavaju spasiti klinca, ali se sudba kleta umiješa pa ne uspiju. Ma hajde.
Eto, ovo je taj svijet koji stvara ravnodušnost. Jel vam lijep?
