Svakoga dana barem malo pomaknem granicu poznatog svijeta, bar malo, bar centimetar u širinu, centimetar u visinu, bar mrvu dublje gurnem lopatu u zemlju kojom hodam.
Svakoga dana izmislim barem jednu novu sondu kojom mjerim snagu, recimo, zelene boje i uspoređujem razne zelene boje koje poznajem, zelenu boju Save, travu, zelenilo željezničkog mosta po kojem smo se pentrali kao klinci, zelenilo starog podsusedskog mosta koji drhturi dok prolaziš po njemu, zelenu trulež starih gromobrana, zeleni trag patine na prstu, zelenilo tvojih očiju (iako moram biti poštena i reći da one mijenjaju boju).
Svakoga dana barem jednom zatvorim oči i koraknem u nepoznato, a kada ih otvorim - oči - dalje sam, drugačije sam, čudnovatije sam i svijet je nanovo rođen u tom trenutku, iskričav i plav.
|
