Nebo zimi je sjajna stvar: može proći čitav dan a da ti se nad glavom mirno i polako vuku oblaci, tamni i teški, i već kad odustaneš, kad jednako lijeno spustiš pogled... odjednom se nebo raspukne i sunce zađe u svom čudu boja, i traje to tako minutu, dvije, pet, plamena svjetlost nad gradom, zapaljene ceste, crveni odsjaj u oblacima... i sve nestane u miru i polumraku. Al taj trenutak je dovoljan da se nasmiješiš jer nebo kao da ti želi reći, vidi me, vidi što mogu, pogledaj kako se mogu raširiti, pogledaj gdje su mi krila, pogledaj kako sam sjajan i divan, a nisi to očekivao, zar ne?
A u proljeće sve postane nježno. Nježno je jutro, nježne su večeri, nježni su čak i zalasci sunca: žuti, topli, blagi, nasmijani prsti na mome licu, blago paperje oblaka na svijetlome nebu.
Želim vidjeti erupciju vulkana iz blizine. Želim biti tamo da vidim kako pršti plamen i osjetiti kako zemlja podrhtava.
Želim otići na Antarktik i želim posjetiti Ognjenu zemlju. Želim prehodati pustinju.
Lako je zaboraviti da je naš svijet mnogo više od onog što poznajemo, od onog što razumijemo avionima, vlakovima, autobusima. Lako je zaboraviti koliko je ovo i golemo i sićušno, savršeno obojano, savršeno mirisno, savršeno bučno. I gledajući jučer kako sunce zalazi iznad moga grada, savršeno okruglo, žuto, zeleno i plavo, ljubičasto na rubovima, i kako zastaje, to sunce, kako zastaje iza oblaka, podrhtava i pleše na nebu, i gledajući danas fotografije svijeta, fotografije leda i pustinja, vulkana i rijeka, ne želim ništa više nego početi hodati, početi trčati, početi juriti, letjeti, putovati, i ne zaustaviti se ni kada dođem na rub ovoga svijeta nego onda skočti u bezdan, i znam da toliko toga ima ovdje, nevidljivog, neotkrivenog, neprimijećenog, ali ima i tamo, a to tamo me vuče, privlači i otima, budeći me usred noći bez razloga - tek tako da čujem srce koje udara visoko, visoko, i lupa ritam nemira.
Post je objavljen 26.03.2010. u 17:14 sati.