Prije nego se sljedeći puta upustite u beskonačno dugu raspravu o tome što se događa s hrvatskom mladeži i krenete raspravljati o odgoju, nasilnim filmovima, igricama, crtićima, televizorima, obrazovnom sustavu, roditeljskoj ulozi, ovome ili onome, prisjetite se sljedećih zanimljivih činjenica:
* dječak u Sesvetama napadnut je poslijepodne, na radni dan, nasred ulice
* dječak u Sesvetama napadnut je na ulici, vožen u autobusu, udaran rukama i nogama, udaran letvom - NA ULICI
* pored njega je sigurno prošlo više ljudi, nitko nije pozvao policiju, nitko nije pokušao spasiti dječaka
* roditelji napadača pojma nemaju s kime im se djeca druže niti gdje su bila do 10 navečer
Nitko nije intervenirao. Nitko se nije umiješao. Ljudi su prolazili i okretali glavu.
I tako svaki puta. Svi vole junake, svi misle da bi u nekoj situaciji postupili viteški i pošteno, svi misle da su oni ti dobri ljudi - sve dok ne dođemo na konkretno, na stvarne životne užase, na stvarne probleme, na stvarne situacije u kojima je moguće rječju i djelom utjecati na tuđe sudbine, a ne činimo ništa. To nije moj problem, kažemo. Neću se valjda umiješati pa da i mene prebiju. To nije moj problem.
To je ravnodušnost. Baš nas briga. A baš me zanima kako spavaju oni koji su prošli pored tih divljaka i vidjeli premlaćivanje - pa okrenuli glavu. Sigurno dobro - pričaju susjedima i obitelji kako su, zamislite!, oni baš taj dan vidjeli tučnjavu! Sigurno u toj priči oni pokušavaju spasiti klinca, ali se sudba kleta umiješa pa ne uspiju. Ma hajde.
Eto, ovo je taj svijet koji stvara ravnodušnost. Jel vam lijep?
|