On je jedan od izgužvanih. Ne mislim na odjeću, odjeća je uredna i izglačana, izglačanija od moje. Ali izgužvano mu je lice, namreškano, proderano, kao da je netko nespretno na njega navukao lice, izgužvana mu je kosa, izgužvane su mu ruke.
Traper jakna na njemu može sakriti još jednog njega, iza posljednjeg zakopčanog gumba košulje zjapi praznina do početka njegova vrata, a hlače... izgleda kao lutka. Kao lutak na koncu, kao ispuhana gumena lutka koja nije čovjek. Igra se rukama, a srednji je prst - očekivano - do vrha šake žut i smeđ i mogu ga zamisliti, lako, kako je rukom podbočio glavu držeći cigaretu u ruci i ostao tako, dugo, predugo.
On je jedan od izgužvanih, a ja sam slaba na izgužvane. Slaba sam na te ljude koji skrivaju lice, slaba sam na poluosmijehe koje mi upućuju, slaba sam na prijatelje koji su se pogubili putem pa sada njeguju ljubičaste podočnjake, slaba sam na trule zube, preduge nokte, na sve te fizičke manifestacije izgužvanosti, na sve te pokazatelje da te život ugrabio i prožvakao - odbacio - slaba sam na loše prikrivene suze, na uzdahe kad pitam kako si, na oborene poglede, na nevješto prikrivanje činjenice da si ostao sam s više pitanja nego odgovora.
A nevjerojatno je lako postati takav, izgužvan. Samo pustiš tuzi da te lomi jedan dan previše i jedan dan previše tavoriš u strahovima, i jedan dan previše rastežeš autopsiju prošlosti i samo jedan jedini dan predugo skrivat pogled u rukav.
|
