30.04.2009., četvrtak
svinjska gripa i panika
Da u proteklih 48 sati nisam primila 4 zabrinuta poziva, 12 paničnih SMS-ova, nekoliko poludjelih mailova pa čak i - kao vrhunac - obavijest grupe s Facebooka čiji sam član, vjerojatno bih ovaj cirkus sa svinjskom gripom odignorirala jer mi se čini samorazumljiv.
No, ne tako davno i sama sam vodila excel tablice s podacima o ptičjoj gripi i tresla se na sam spomen te prokletinje pa ne mogu jednostavno reći - ljudi su glupi. Nisu, samo su uplašeni. Ponekad je strah dobra magla i dobra kočnica za uključivanje mozga i postavljanje pitanja. Meni je bio kad su masovno ubijani pilići, mnogima je danas, kad panika iskače iz svakog ćoška, kad u ambulantama medicinske sestre nose maske, kad me prijatelji nazivaju da me pitaju želim li da i meni kupe zaštitnu masku, kad djeca u školu odlaze s maskama na licu, kad me obavještavaju (s Facebooka) da uzmem jedan dan i podignem si imunitet C vitaminom i još ponekim pripravkom.
Svinjska gripa, po svim dosad dostupnim podacima, nije takav bauk kakvim ga se prikazuje. Kao prvo, u Meksiku je dosad laboratorijski potvđeno 26 slučajeva zaraze kod ljudi sa 7 smrtnih slučajeva. U SAD-u ta brojka iznosi 91 potvrđen slučaj s 1 smrti. Podatke možete provjeriti OVDJE. Ako netko ima relevantniji izvor informacija i podataka o stvarnom broju slučajeva, slobodno neka mi kaže. Meni se WHO čini kao prilično dobar izvor. Pisala sam sinoć pa imate danas na istom linku update 5, ali brojke umrlih nisu promijenjene.
Mediji pak barataju brojkama od 1500 zaraženih (i broj raste). Razni mediji spekuliraju o 10-postotnoj smrtnosti. Neki pak navode o dva milijuna smrti koje nas očekuju ako dođe do pandemije. Reality check: svake godine, prema podacima istog izvora, dakle WHO-a, u svijetu umre između 200.000 i pola milijuna ljudi. Uzrok: gripa. Podatke koje navodim provjerite OVDJE. Iz naše Klinike za infektivne bolesti dolazi procjena o 300 tisuća umrlih od gripe godišnje - tekst u današnjem Jutarnjem.
Oko dva milijuna djece godišnje umre od upale pluća. Studiju imate OVDJE.
E sad, sve je to poznato i ako ne čitate baš samo naslove, vjerojatno ste negdje u tekstovima po našim tiskovinama pronašli i ove podatke koje donosim. Ono što vjerojatno niste pronašli, odnosno ono o čemu novinari ne pišu - i još gore - ne pitaju uopće, jest što se, k vragu, dogodilo u Meksiku? Zašto ljudi umiru samo u Meksiku, a čim prijeđu granicu, gripa postaje samo gripa? Da, znam da je u Teksasu umrla beba i grozno je to, samo bilo koji pedijatar će vam reći da je bilo koja gripa, i obična sezonska, opasna za djecu mlađu od dvije godine. Grozno je, ali je tako.
Što dosad pouzdano znamo? Znamo da virus H1N1 ima genetski materijal humane, ptičje i svinjske gripe. Imam svoje sumnje oko tog virusa iz jednostavnog razloga: u vrijeme ptičje gripe, mogla sam javno, na web-stranicama, pratiti promjene genoma tog virusa, bio je izoliran, znalo se točno što je i kakav je. Ovaj puta imamo samo mutno objašnjenje da je pronađeno nešto, ali dobro - to su moje sumnje i nije ni važno za ovaj tekst.
Pouzdano znamo i da su simptomi svinjske gripe jednaki simptomima gripe s jednom bitnom razlikom: ako ste bili u Garešnici i nakon povratka dobili temperaturu, grlobolju, slabost, kašalj i slično, imate gripu ili virozu. No, ako ste se vratili iz Amerike ili Meksika, imate svinjsku gripu. Tražila sam i guglala po WHO-ovim stranicama, po stranicama Scientific Americana koji mi spama inbox tekstovima o svinjskoj gripi, po stranicama američkog Centra za nadzor bolesti (Center for Disease Control - CDC) i osim općih simptoma viroze nisam pronašla ništa zanimljivo. Visoka temperatura (viša od 38 stupnjeva), malaksalost, osjetljivost na svjetlo, bolovi u tijelu, curenje iz nosa, kašalj, opća slabost. I da,boravak u Meksiku ili SAD-u. Zgodan simptom koji je uzrokovao divljanje u zračnim lukama, panične naslove u novinama i podozrive poglede ako kažete da putujete u Ameriku ili Meksiko. Ja bih, recimo, pristala 5 dana biti zatvorena s 20 ljudi kojima se dokaže da imaju svinjsku gripu, bez lijekova, bez ičega. Potpisujem to ove sekunde. No teško će me itko pustiti:)
No, što je svinjska gripa? Opet, povratak na stranice CDC-a gdje stoji (službeno): Svinjska influenza je respiratorna bolest svinja koju uzrokuju virusi influenze tipa A. Bolest je česta kod svinja. Ljudi se uobičajeno ne razbolijevaju od svinjske gripe, no infekcije se mogu dogoditi kod ljudi i događaju se. Postoje izvješća o širenju virusa svinjske gripe s čovjeka na čovjeka, ali u prošlost je prijenos bio ograničen na najviše troje ljudi. (Prevela sam ja, slobodno potražite izvorni tekst na CDC-ovim stranicama). No, stoji dalje u tekstu, CDC je utvrdio da je ovaj virus svinjske influenze (H1N1) zarazan te da se širi s čovjeka na čovjeka. U ovom trenutku nije poznato koliko se lako virus širi među ljudima.
Biosurveillance, dio Veratecta, središta za izvješćivanje o epidemijama povezanog s Pentagonom i Vladom SAD-a, 6. travnja ove godine zdravstveni su djelatnici primili obavijest o izbijanju epidemije respiratorne bolesti u La Gloriji, u pokrajini Veracruz u Meksiku.
U izvješću stoji da postoji "čudna" epidemija akutne respiratorne infekcije koja vodi do bronhijalne pneumonije u nekim pedijatrijskim slučajevima. Simtomi su groznica, težak kašalj te velike količine sluzi pri iskašljavanju. Zdravstveni djelatnici zabilježili su 400 slučajeva koji su u posljednjem tjednu zatražili liječničku pomoć u La Gloriji, mjestu s 3000 stanovnika, a procijenjeno je da je zaraženo oko 60 posto stanovništva tog mjesta (otprilike 1800 slučajeva). U izvješću nije naveden vremenski period u kojem su se ti slučajevi pojavili, no navodi se da su lokalni zdravstveni djelatnici u La Gloriji tražili pomoć u liječenju još tijekom veljače. Svi simptomi govore da je riječ o gripi. U izvješću se navodi samo "čudno" doba godine za javljanje: u Meksiku (kao i u Hrvatskoj) gripa vlada od listopada do veljače.
Izvješće dalje navodi da su stanovnici tvrdili da su u epidemiji umrla tri djeteta, svi mlađi od dvije godine, no zdravstveni djelatnici tvrde da nema izravne veze između tih smrti i epidemije.
A onda dolazi biser izvješća: stanovnici La Glorije tvrdili su da je epidemiju prouzročilo zagađenje koje dolazi iz svinjogojilišta u regiji. Tim svinjogojilištima upravlja tvrtka Granjas Carroll, a stanovnici tvrde da svinjogojilišta truju atmosferu i lokalne izvore pitke vode te da je to uzrok epidemije. Mještani također tvrde da je tvrtke odbila odgovornost za epidemiju i da je sve slučajeve pripisala običnoj gripi. No izvješću lokalnih zdravstvenih djelatnika tvrdi se da je preliminarna istraga pokazala da je vektor bolesti vrsta muhe koja se reproducira u svinjskom izmetu te da je epidemija povezana sa svinjogojilištima.
Ajmo malo o uzgoju svinja na američki način. Od pedesetih godina prošlog stoljeća, svinjogojilišta su u Americi, a uz potporu Fondacije Rockefeller, pretovrena u industrijska superučinkovita postrojenja. Svinje se rađaju i kolju unutar ogromnih postrojenja, uzgajaju se umjetnom oplodnjom i redovito primaju goleme količine antibiotika - ne zbog bolesti koje bi neminovno morale vladati u tako skučenim postrojenjima, nego da bi bolje rasle.
Granjas Carroll de Mexico (GCM) jedno je takvo postrojenje. U 2008. godini ta je tvrtka proizvela gotovo milijun svinja - točnije, prema podacima s njihovog web-sitea koji sam linkala gore, njih 950 000. GCM je tvrtka u kojoj 50-posto udjela ima najveća svjetska tvrtka za proizvodnju svinja Smithfield Foods of Virginia. Svinje se uzgajaju u majušnom ruralnom dijelu Meksika, a Meksiko je, inače, dio Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini pa se svinje iz svinjogojilišta prevoze preko granice do supermarketa u Americi.
I priča postaje zanimljiva. Londonski The Times razgovarao je s majkom 4-godišnjeg Edgara Hernandeza iz La Glorije u Veracruzu. U relativno nezanimljivom članku zgodan je jedan detalj: mali se Edgar igra među psima i kozama koji slobodno hodaju ulicama, nesvjestan činjenice da je on prvi slučaj svinjske gripe. Edgar se osjeća dobro, a reporter dalje piše: "u ponedjeljak je potvrđeno da je Edgar prvi poznati oboljeli od svinjske gripe, a to je otkriće La Gloriju i obližnja tvornička svinjogojilišta i "lagune izmeta" stavilo u središte globalne utrke za otkrićem kako se pojavio ovaj novi i smrtonosni tip virusa".
Zgodno, ne? Novinar govori o La Gloriji, o obližnjim svinjogojilištima i o "lagunama izmeta". Lagune izmeta? Pa, kroz tvornicu u La Gloriji godišnje prođe oko milijun svinja. Kamo odlazi njihov izmet, gdje se slijeva njihova mokraća?
Ima dalje. Timesov novinar piše da su stanovnici La Glorije još u ožujku počeli prosvjedovati, tvrdeći da smrad koji se širi iz Granjas Carrollovih svinjogojilišta (točnije od svinjskog izmeta) izaziva bolest. Održane su i demonstracije. Tražila se ekshumacija tijela umrle djece i ponovno testiranje razloga njihove smrti. Ljudi su paranoični? Možda, no i lokalna uprava Veracruza od Granjas Carrolla je zatražila podatke o o odlaganju otpada. Smithfield Foods je odbio komentar jer "ne odgovaraju na glasine". To nije spriječilo lokalni dnevnik La Marcha da okrivi Granjas Carroll za epidemiju, a kao glavni uzročnik "čudne" gripe navedeno je neodgovarajuće rukovanje golemim količinama svinjskog izmeta i drugog životinjskog otpada.
Ajmo dalje.
Sve ovo može biti samo kolektivna paranoja, iako me stvarno zanima kako se skladište govna, mokraća, ostaci od klanja i drugi životnjski otpad koji godišnje proizvede milijun svinja. No, Smithfield Foods ima i te kako putra na glavi. Provjerenog i dokazanog putra. U Meksiku ih danas optužuju za identičan prekršaj koji su 12 godina ranije izveli u SAD-u, kada su kažnjeni s 12,3 milijuna dolara za kršenje Clear Water Acta, odnosno zakona o zaštiti voda. Smithfields Food, glavni dobavljač McDonald'sa i Subwayja, vjerojatno je u meksičkoj zabiti pronašla nešto labavije zakone.
Pa onda dalje. Postoje kongresna izvješća (govorimo o američkom kongresu) u kojima se uvjeti u indstrijskim svinjogojilištima smatraju glavnim krivcem za stvaranje toksičnih patogena. U nedavnom izvješću američke Fondacije Pew, u suradnji s Školom za javno zdravlje John Hopkins, stoji da se uzgoj životinja u Americi pretvorio u golema industrijska postrojenja, a da to ima negativan učinak na javno zdravlje, ruralne zajednice, te zdravlje i dobrobit samih životinja. Čitavo izvješće imate OVDJE.
Od zanimljivih dijelova izvješće još navodi problem sa životinjskim otpadom koji dovodi do zagađivanja voda, stimuliranja rasta bakterija i algi te posljedičnog smanjenja postotka otopljenog kisika u površinskim vodama. Sve vam je to u gore linkanom izvješću.
I to je bio početak meksičke priče. Samo, niti jedan se medij ne bavi razlogom umiranja ljudi u Meksiku, a ako se i bavi, kao vjerojatan uzrok smrti navode se siromaštvo, pothranjenost te slabija razina medicinske skrbi. Stvarno? U to ne vjerujem.
Imam još materijala.
Ako danas uhvatim vremena, napisat ću tekst o Tamifluu i svim njegovim, vjerujte, nimalo bajnim posljedicama.
Za sad podsjećam na suhe brojke: u Meksiku je zabilježeno ravno 7 smrti od svinjske gripe, u Americi samo jedna jedina. Ostali slučajevi smrti pripisuju se običnoj gripi. Obična gripa na koju smo navikli pa odmahujemo rukom kad se spomene, godišnje odnese - ponavljam i ponavljat ću - do pola milijuna života i jedan je od top 10 uzroka smrti u SAD-u. Svake godine.
|
- 11:15 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
27.04.2009., ponedjeljak
- Dobro, to je onda sve? - pitao me tata i nervozno se pocupkivao u mjestu.
- Sve je - odgovorila sam i oborila pogled.
Tata je nešto promrmljao, vječno ozbiljan, a toga dana pogotovo, toga je dana bio smrknut i nekako ukočen i nekako zbunjen. Ne znam u stvari što je bio - moj je tata bio majstor skrivanja sebe, toliko bi dobro zametnuo vlastite tragove da ih ponekad ni sam više nije znao naći. Bilo je teško, bilo je čudno, bilo je nekako napeto - nije ni čudo, koju minutu ranije upravo smo završili prenošenje stvari iz roditeljskog doma u moj prvi podstanarski stan koji kilometar dalje.
- Dobro, onda mi idemo - konačno je rekao i pogledao u nervoznu, visoku siluetu mog brata koji se držao dovratka.
Krenuo je prema izlazu i još jednom pogledom obuhvatio moj stan. Pogled mu je pao na stolić na kojem se - kako sam već i sama večer prije ustanovila - iskrivio okvir pa je staklena ploha virila na jednoj strani. Pokušao ga je vratiti na mjesto, prvo palcem, a potom i čitavim dlanom, ali uzalud. Znala sam i sama da je trud uzaludan - ali nekako se nisam htjela miješati. Izašao je, a da me nije pogledao. Putem je još provjerio prekidač za svjetlo, zaklimao glavom i dvaput mi stisnuo rame. Gesta ohrabrenja? Pozdrav? Ne znam. Možda oboje, a možda nijedno.
Pola sata ranije vozili smo moje stvari u tišini. Ne znam o čemu sam mislila tog nedjeljnog poslijepodneva, tog poslijepodneva s početka proljeća. Možda o praznom autoputu, možda o žućkastom odsjaju asfalta, možda o stvarima naguranim u prtljažnik, a možda o činjenici da je tog poslijepodneva prvi puta zapisao moj broj mobitela.
Kad je otišao, sjela sam među kutije prepune knjiga i kazeta. To je bila većina mojih stvari: beskrajne kutije prepune bilježnica, knjiga, bilješki, radova... I jedna jedina torba s odjećom. Anja, moja cimerica, već se bila preselila ranije tog dana. Sada je stajala na dovratku gdje sam još mogla vidjeti bratovu nervoznu, mršavu siluetu i šutjela. Što se, uostalom, moglo reći?
- To je puno knjiga - osmjehnula se napokon.
Nasmiješila sam se nazad.
Sjela je kraj mene i krenula kopati po kutijama. Prve minute u novom stanu - prve minute novog početka. Imala sam jednu jedinu misao u glavi - a što sada? Glupo je, znam. Znala sam da činim najbolje za sebe, znala sam da je odluka dobra, znala sam da je sloboda za mene nešto najvažnije i najvrednije, ali što sada? Sada kad sam otišla, što sada?
Ujutro sam ustala i otišla na posao. Moj se život nije promijenio - promijenila se moja adresa. To je to? To je ta golema promjena koja se trebala dogoditi mojim odlaskom?
Sljedećih sam mjeseci jedva funkcionirala. Spavala sam, jedva ustajala da odem na posao (i kasnila redovno), čitave dane provodila gledajući u neku točku na zidu, anestetizirajući se televizijom i pitajući se uvijek isto - a što sada?
------------------------------------------------
Anja je godinu i nešto kasnije prvi put nestala iz mog života.
Malo poslije, ja sam promijenila posao. Još malo poslije, našla sam se na cesti, bez stana, bez prihoda, bez posla. U jednom trenu, kao da je sve prije bio san, probudila sam se iza nekog štanda na kojem sam prodavala nekakvu kozmetiku. Neki je dečko stajao za štandom pored mog i pričao mi kako mu je prva zima na štandu bila najgora, a ja sam jedino mogla misliti da ja ovo ne mogu raditi do zime. Bilo je kasno ljeto i ideja da ću ondje dočekati zimu bila je više nego što sam mogla progutati.
I što sada - upitala sam se.
Nisam imala ama baš nikakvu ideju.
------------------------------------------------
Kad prijateljima pričam takve neke detalje iz svog života, ponekad na licima vidim suosjećanje. Ponekad vidim užas. Ponekad, rijetko, ali ponekad, u očima vidim ponos, onu vrstu ponosa kad pobijedi neki sportaš za kojeg navijaš, kad netko učini nešto sjajno - kad netko uspije.
Znam jedno: u svim tim trenucima uvijek je bio taj neki glas u mojoj glavi, neki put tih, neki put glasan. Ne znam što je govorio točno, ali bio je toliko uporan u tome da me spriječi da se pomirim sa situacijom, da prihvatim navike svijeta, da pristanem na to nešto što se nudi pod život. I sve to vrijeme, i tog poslijepodneva dok sam sramežljivo udisala prvi slobodan zrak u životu (i užasnula se od osjećaja), i onog poslijepodneva kad je Anja odselila i kad sam pomislila da više nikad neću pronaći nekog tko me toliko razumije i podržava i tko je - na kraju krajeva - bio jedini netko tko je vjerovao u mene kad stvarno nije bilo nikog drugog i kad sam padala i kad sam bila na dnu - emocionalno, mentalno, egzistencijalno - uvijek je postojao taj neki glas koji je gnjavio i pričao i bio prokleto dosadan, ali zbog njega nikad nisam došla blizu tome da odustanem. Iako bi, priznajem, tako bilo lakše.
------------------------------------------------
Kad je Anja posljednji put nestala iz mog života, počela sam misliti da su možda svi ostali u pravu. Da možda takvo prijateljstvo i takvu bliskost u kojoj jedna riječ priča romane i anegdote i avanture i smjehove, moguće jedino kad imaš 20 i kad si još premalom broju ljudi u životu rekao "zbogom" i kad si još dovoljno malo puta vježbao osmijeh kojim tjeraš one gorko-kisele situacije susreta s nekim čiji je smijeh još toliko živ da ti gotovo vrišti u glavi. Da u nekim godinama više jednostavno nemaš potrebu biti gol pred nekim, da se više jednostavno nemaš potrebu otvoriti toliko - jer što se novog više ima ispričati o životu koji nam se, većini barem, sabio u neke okvire, smjernice, događaje za koje si utvaramo da su jedinstveno naši, a u stvari su doživljeni i proživljeni nekoliko stotina milijuna puta?
Bilo je važnih ljudi nakon Anje, naravno da ih je bilo i nekima dugujem vrijedne lekcije koje su me naučili, ali više nisam imala potrebu uzeti mobitel u ruku svaki put kad bih nabasala na neki prizor vrijedan divljenja.
To je normalno, govorio je svijet.
Postoji i nešto više, govorio je onaj glas.
Tražiš previše od ljudi, ponavljao je svijet.
Nemoj se miriti s manjim, dosađivao je taj glas.
Jesam li povjerovala da je "to tako jer tako mora biti"? Ne baš, ali pomislila sam da je racionalno gledano, vjerojatnije da je svijet u pravu, barem ako imamo na umu da je brojniji.
------------------------------------------------
Jedna mi je prijateljica rekla da Nijemci (mislim) imaju izreku za one osobite ljude koji se povremeno pojave u našim životima - "oni s kojima možeš konje krasti".
Zapamtila sam to. Ne znam je li to stvaran izraz ili je ona to izmislila da ilustrira neku priču, svejedno je, meni se sviđa.
Jer stvarno - oni osobiti ljudi u mojem životu nikad nisu oni kojima kažem "ajmo krasti konje" i koji na to imaju sto pitanja. Kakvi sad konji? Zašto? Zašto bi krala konje? Zašto ne kupiš konje? Kaj sad moramo ić tražit konje? A gdje su ti konji uopće? I kako ti je palo na pamet da ih ideš krasti? I zašto? Daj pusti te glupe konje i dođi k meni pa ću ti pustiti film o konjima, dovraga i oni?
Osobiti - i oni koje najviše volim, zapravo, oni koji me najviše promijene - su oni koji mi donesu šešir i spakiraju mi sendviče i vodu u ruksak (jer se takvih praktičnosti sama nikada ne sjetim) i otprave me na put (ako već ne idu sa mnom) s riječima "ajde javi kako je prošlo, totalno me sad zanima kako to izgleda maznut konja".
|
- 20:06 -
Komentiraj (10) -
Printaj -
#
21.04.2009., utorak
trknuta
svašta nešto čovjek sazna pišući blog.
za početak (iako ne na početku), sazna da ga čita gomila ljudi s kojima svakodnevno radi. što je zbunjujuć osjećaj, posebno kad se tom nekom čovjeku koji piše blog kolege obrate ujutro, uz jutarnju kavu i prelistavanje novina, rečenicom koja obično počne "e malo sam ti čitao/la blog i..." i onda nešto.
kako sam ja čudnovata kombinacija totalnog ekstroverta koji eto, prosipa sve što mu je u glavi po raznoraznim papirima, word dokumentima, blogovima, fejsbucima, twitterima i svemu ostalom po čemu se da pisati (nekoć davno, u školi, sve su moje teke sa stražnje strane bile ispisane, iscrtane, išarane raznoraznim sličnim idejama, mislima, pričama, pjesmama, dolutalim rečenicama, a sada to isto činim po šarolikom internetskom prostoru) - dakle, ja sam takav ekstrovert koji piše do iznemoglosti o svemu i svačemu i istovremeno totalni introvert koji je jako oprezan kada je riječ o otkrivanju vlastite intime pa sve ove silne riječi koristi kao pijesak koji čitateljima baca u oči e da bi oni zaboravili gledati u ono što si utvaram da mogu sakriti - e onda me dakle ti upadi, koji su posve dobronamjerni i prijateljski nastrojeni, potpuno smetu.
Obično na rečenicu "e čitala sam ti blog i..." ja blenem i jednostavno bez razmišljanja bubnem "a zašto zaboga?" što se tu ima čitati, uostalom?
onda čovjek sazna da ima osjećaje. kao gore opisana kombinacija ekstroverta koji mora mljeti, pjevati, derati se, skakati, zabavljati se, razbiti si noge na koncertu i povremeno se ispolijevati svojim i tuđim pićem u nekoj gužvi, i introverta koji najviše na svijetu voli 2 ujutro i potpunu tišinu svog kvarta, svog stana, svoje sobe i svog računala, svoj polumrak koji osvjetljava samo ekran kompa i svoju glazbu na slušalicama, ali tu svoju osobnost jako njeguje, ali i rijetko pokazuje, e dakle kao takva kombinacija čudnovatih ličnosti pri čemu u socijalnim situacijama onoj prvoj divljakinji dopuštam da se razmaše koliko je volja (i koliko joj glas dopušta), ispada da me ljudi doživljavaju kao malog manijaka, a ne kao cendravu pjesnički nastrojenu osobu koja u stvari jesam. pa me nekim čudnovatim spletom okolnosti počnu čitati ovdje i ispostavi se da ipak imam te osjećaje, što god oni bili.
treće, čovjek koji piše blog se ponekad i upita čemu sad sve to i zašto on sad to radi, odnosno ona, to jest ja, jer očito je o meni riječ, ali ponekad treba i tako pa zašto ne? recimo, radim to zato da me neki bliski ljudi mogu nazvati, poslati u tri krasne i spustiti mi slušalicu. jer sam nešto napisala, zbog čeg su oni.... nešto. rastužili se, možda.
i četvrto, čovjek, to jest ja, sazna da je trknut.
čitala sam ti blog danas, počinje prijateljica.
mhmm - odgovaram ja.
i ti si najluđa od svih ljudi koje znam, veli ona.
lijepo, mislim si ja.
a konkurencija je stvarno povelika, zaključuje ona.
fino. razmišljam da se ta moja trknutost negdje mora moć fino unovčit.
|
- 17:21 -
Komentiraj (18) -
Printaj -
#
17.04.2009., petak
čudno pospojeni moždani lukovi
Jedna od čudnijih stvari mojeg obrazovanja jest učenje latinskog i grčkog. Čudnijih zato što sam četiri godine slušala o tome da će me latinski i grčki naučiti misliti. I da ću jednog dana biti ponosna što sam ih učila i naučila. Četiri godine mi se povraćalo na sam spomen i latinskog i grčkog i budućeg karijernog prosperiteta. Četiri godine sam također učila svog Homera (Srdžbu mi boginjo pjevaj Ahileja, Peleju sina) i Cicerona i Horacija i Tacita i omrznutog Cezara (čovjek nije znao napisati rečenicu ispod 17 redaka minimalno, sve kraće od toga smatralo se valjda krnjom rečenicom, a glagole je koristio po volji, ili bolje rečeno, nije koristio) i Heraklita i na kraju četiri godine doživjela sam da nam se ravnatelj obrati kao maturantima na grčkom umjesto dotad tradicionalnog latinskog i što je najgore, razumjela sam ga.
Uglavnom, da skratim: četiri godine sam prevodila te čudne jezike na hrvatski, učila razrede nepravilnih glagola, perifrastične konjugacije aktivne i pasivne, ablativ apsolutni i ostale ljepote tih navodno veličanstvenih jezika i pizdila uvjerena da će se njihova praktična primjena svesti samo na to da iz dupeta mogu izvući bilo koju poslovicu u bilo kojem trenutku. Što je manje više točno.
Manje je točno jer sam par godina nakon završetka gimnazije počela čitati Horacija na latinskom i mislim da je to krasna poezija, a još samu sebe sablaznim kad naletim na nešto na grčkom i znam pročitati i prevesti.
No, zastranila sam.
Zakaj sve ovo pišem?
Danas poslijepodne sam zaspala na ravno pola sata. U tih pola sata uspjela sam sanjati par prijatelja, profesoricu grčkog (sitnu, pogrbljenu ženicu koja je visinom meni dopirala do mjesta na kojem druge žene nose cice, kratke mišje kose i debelih naočala koja je imala simpatičnu osobinu da zaspe usred ispitivanja i onda se probudi s riječima "misli su mi odlutale", ispituje za vrijeme odmora, u suprotnom turnusu, na izletu, uglavnom posvuda, sve samo da bismo ispravili jedinice koje smo skupljali na zaboravljanju učenja riječi, razreda nepravilnih glagola, pojedinih nepravilnih glagola (ja sam recimo pala na glagolu gameomai, što znači udajem se, a kojem nikako i nikako nisam uspijevala naučiti futur)), sliku (veliku, dva sa dva) Schopenhauera kako sam ga zapamtila iz Filozofske početnice kako sjedimo na francuskom dvoru, u krinolinama i s bijelim perikama i veselo ćakulamo na latinskom. Bila je tu i moja mama koja od stranih jezika abla samo staroslavenski, ali i ona je veselo cvrkutala na latinskom.
Što me najviše iznenadilo jest što sam u snu izrecitirala Horacijevu Odu I-XI, poznatu kao "Carpe Diem" u savršenom heksametru i ne sjećam se da sam tijekom školovanja tako savršeno pogađala svoje daktile i troheje kao u snu. Ubacila sam i malo Ciceronovog govora Katilini koji sam isto morala učiti napamet i sve završila komadom omrznutog Tacita koji me na kraju dopao na maturi (na kojoj sam se pristojno obrukala na pitanju o zlatnom dobu Rima, definiravši ga kao bolju verziju srebrnog doba Rima). Sve to u snu. Kad sam se probudila, mogla sam se sjetiti jedino prvih stihova i ničeg više, a da me ubijete, u budnom stanju bih teško, bez šalabahtera, pogađala pravilan izgovor heksametra.
Zaključak: imam previše podataka u glavi i definitivno sam u mladosti previše eksperimentirala s lakim drogama.
|
- 20:54 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
15.04.2009., srijeda
bajke
život nije bajka. poznato?
ne znam kako vi, ali ja tu rečenicu slušam od... pa valjda otkad mi je mama pričala ivicu i maricu prije spavanja. od prvog razočaranja, od prve ideje što bih ja mogla biti.
posebno često sam je slušala u onom divnom razdoblju od 16. do dvadeset i neke, dok sam iscrtavala još konture osobe koja želim biti i života koji želim voditi. ne, nisam nostalgična, ne bih ovo vrijeme mijenjala za neku iluziju da je u mladosti sve bilo bolje, životnije, šarenije. nije. samo je bilo manje onih stvari koje život povremeno (ako im dopustimo) čine teškim i mogli smo živjeti uvjerenje da je život negdje drugdje.
tad sam o nebajkovitom životu slušala svaki put kad bih rekla što bih ja voljela napraviti, postići, pokrenuti. kakva bih ja voljela biti.
rahatli, život nije bajka.
pa dobro, i nije, ako pod bajkom podrazumijevamo život bez ikakvih problema. ali, budući da smo se rodili i da ćemo bez ikakve sumnje umrijeti (i otići u raj, pakao, u zagrljaj 40 djevica ili u crvotočinu, što god već vjerovali), problemi očito postoje negdje između te dvije točke.
život nije bajka i ako mislimo da ćemo pronaći princa na bijelom konju i da će taj princ biti čudesni, magični odgovor na sve naše potrebe s kojim nikada nećemo imati one grandiozne i kvalitetne rasprave na temu "ja uvijek ti nikad". i koji nikad neće hrkati pored nas u krevetu. i s kojim ćemo imati umiljate doručke pune ružičastih srdašaca, gdje se majka/žena veselo i nježno smiješi, a otac/muškarac razdragano ljubi svoju bolju polovicu i odlazi na dobro plaćen posao o kojem je maštao čitav život.
pa i nije, ako mislimo da će ljudi koje sada volimo biti isti ljudi zauvijek i imati svoje mjesto u našem životu zauvijek, da nitko nikada neće odlaziti, nestajati, gubiti se iz našeg života kao da ga ondje nikada nije bilo. osim što jest i što se još živo sjećamo kakav je osjećaj prepoznati nekog i biti prepoznat.
i eto, život stvarno nije bajka ako mislimo da ćemo raditi superposlove na kojima nikada neće biti nikakvih problema, ljutih šefova, neispoštovanih rokova, pogrešaka naših i tuđih.
a ja ipak mislim da život jest bajka, odnosno da može biti bajkovit.
jer u onom trenutku kad pronađeš tu jednu stvar koja te čini živim toliko da ne možeš zamisliti niti jedan dan da je ne činiš, što god to bilo - za neke je to nulla dies sine linea - onda su sve stvari koje su, da, ponekad teške, ponekad naporne, ponekad bolne, samo koraci do tog nečeg. bez čeg ne možeš.
mislim da jest bajka jer se još živo sjećam osjećaja onog ljeta kad sam upoznala RD-a i sigurnosti da je on taj. i veselja kad sam shvatila da on misli isto.
mislim da jest bajka jer je potrebno samo biti iskren prema sebi, kad pogledamo u to proverbijalno ogledalo i reći si, okej, to sam ja, da vidimo sad što se s time da napraviti.
moja bajka je u tome što me silno zanima toliko toga da bih mogla početi pisati sada i ne bih stala do... 2012. valjda. i odličan je osjećaj znati da čitav život, pa sad trajao on koliko već misli trajati, imam što za raditi, učiti, gledati. i što sam naučila da ponekad, kad stvarno, stvarno čuješ nekog tko ti govori, imaš čudesnu priliku pogledati svijet kroz njegove oči. i nije sad važno je li taj netko superuspješan ili superneuspješan, je li netko običan ili netko šašav, prilika da vidiš kako netko vidi svijet otvara... pa, čitave čudesne horizonte. meni barem.
pitali su me nedavno kako se nosim sa stresom. smiješno pitanje. pa otkako sam shvatila da stresom zovemo život, puno bolje, hvala na pitanju.
kategorije: self help.
|
- 01:28 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
08.04.2009., srijeda
nesanica, 7. dio
odrasla sam u jednom malom zakutku zelenila usred sive, socijalističke gradnje.
odrasla sam u dijelu grada koji je u to vrijeme bio poznat kao radnički zagreb.
odrasla sam među nakošenim prizemnicama (koje su u međuvremenu porušene), među vrtovima, pored velike livade u kojoj su se, misleći da ih nitko ne vidi, hvatali studenti.
odrasla sam pored jednog drveta šljive na koju sam se uporno verala, iako me koštala ponekog neugodnog i bolnog pada, iako sam na njoj zaradila poderane noge i ruke. odrasla sam pored šljive čije sam zelene plodove pohlepno jela, usprkos upozorenjima da će mi od njih biti zlo.
rasla sam uz šljivu na koju bih se popela i sakrila u njenu krošnju, među njene bijele cvjetove i pravila se da sam negdje drugdje. negdje... na moru, recimo. na brodu. negdje daleko.
najdraža uspomena iz odrastanja su večeri - česte - kada bih bila sama u svojoj kuhinji, pušila i gledala kroz prozor, gledala tu šljivu i uličnu svjetiljku koja je bacala svjetlo kroz krošnju. kako jednostavan, gotovo banalan prizor - obično procvalo drvo, obična ulična svjetiljka, obična obasjana krošnja. slika kraj koje prođeš, a da je ni ne primjetiš jer nema ništa posebno u njoj: nitko se ne ljubi, nitko se ne grli, nikakve važne uspomene nemam uz to mjesto. samo trenutak bezrazložne ljepote, trenutak u kojem svjetlo pada baš kako treba i to drvo izgleda baš kako treba i taj mali zakutak svemira je baš kako treba. bez razloga, bez objašnjenja.
nedavno sam se našla u vlaku prije zore. vlak je stajao u nekom mjestu čudnog imena, ja sam izašla na trenutak - jer me pruge, kolodvori, ta čudna uznemirena mjesta dolazaka i odlazaka uvijek neobično smiruju - i ugledala golemu narančastu kuglu kako se diže iz magle, iznad tračnica, iznad vagona, iznad svijeta i pomislila u sebi da je radi toga vrijedilo ustati prije zore.
nema tu nekih skrivenih značenja. jednostavno ti trenuci ljepote koju ne možeš opisati riječima, koje ne možeš sabiti u neki okvir, koje ne možeš pojasniti već se samo možeš nadati da će netko poslušati, a ne okrenuti glavu na drugu stranu, ti trenuci zaigranosti svijeta oko tebe mene ispunjavaju mirom. nekako pomislim - uvijek - sve će na kraju ipak ispasti dobro.
----
danas sam na putu kući nabasala na šljivu u cvatu. pogled na te cvjetove je, izgleda, moja madeleine: pogled mi se zaustavio na tim nježnim, bijelim cvjetićima i mogla sam na jeziku osjetiti - doslovno - okus zelenih šljiva, kako su kisele bile, a kako je slatko bilo popeti se na vrh te šljive i maštati o svijetu čije konture još nisam iscrtala.
|
- 01:46 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
06.04.2009., ponedjeljak
feler u očima
gledam danas nekakav grm, prepun žuto-bijelih cvjetova.
i žute narcise pored (volim narcise, ali najdraže cvijeće su bijeli ljiljani).
i sve je zeleno, šareno - ljepše, jer je sunce, jer je sunčano, jer je svijetlo i lijepo i veselo.
i onda se u tom veselom i lijepom sunčanom danu dogodi da proradi taj moj feler u očima i da pomislim kako će, uskoro, uskoro, doći bakreno lišće i gole grane i kiše, kiše, kiše, beskrajne jesenje kiše. i magla.
a dobro sam.
obično tako bude: nešto tek počne, a ja gledam kraj.
|
- 13:31 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
05.04.2009., nedjelja
stay hungry, stay foolish
Priča o Steveu Jobsu priča je o nevjerojatnom uspjehu unatoč stvarno lošim izgledima. Danas smatran jednim od najmoćnijih ljudi računalnog businessa, Jobs je prije koji dan objavio da se povlači zbog zdravstvenih problema. Iako se već ranije spekuliralo da je Jobsova mršavost i ispijenost posljedica povratka tumora, Jobs je to demantirao rekavši da je riječ o običnoj hormonalnoj neravnoteži koju je već počeo liječiti. No, u nedavnom priopćenju, Jobs je kazao da uzima bolovanje do lipnja jer se pokazalo da su njegovi zdravstveni problemi ozbiljniji i složeniji nego što se ranije smatralo.
Koliko je Jobs važan za industriju u kojoj je izgradio ime, pokazuje sljedeći podatak: na dan kada je Jobs objavio da se povlači s posla do lipnja kako bi se usredotočio na svoje zdravlje, vrijednost Appleovih dionica pala je za čak sedam posto. Jer, za mnoge je Jobs jednako Apple.
Priču o Steveu Jobsu mnogi pričaju kao priču o ostvarenju američkog sna. No riječ je o mnogo dubljoj i široj priči nego što se na prvi pogled čini. Najbolje ju je ispričao sam Steve Jobs u legendarnom govoru kojim se obratio diplomantima uglednog Stanforda.
„Ovo je najbliže što sam ikada došao diplomi“, kazao je napola u šali Jobs. Naime, budući osnivač Applea (a samim time i osobnih računala), pokretač Pixara i čovjek koji je izmislio malu, potrošačku elektroniku kakvu danas poznajemo, odustao je od fakulteta nakon samo jednog semestra, ali se muvao oko sveučilišta još neko vrijeme.
Zašto je odustao od studija? „Počelo je to prije nego sam se rodio. Moja je biološka majka bila neudana studentica i odlučila me dati na posvajanje. Silno je željela da me posvoje roditelji koji su završili fakultet pa me namijenila odvjetniku i njegovoj ženi“, ispričao je Jobs. No, sudbina je htjela da su se odvjetnik i njegova supruga u posljednji tren predomislili i zaključili da bi ipak radije kćer. Tako su Jobsove nazvali usred noći, obavijestili ih da imaju dječaka za posvajanje i pitali ih žele li. Naravno, kazali su Jobsovi. No, tada se ispostavilo da mama Jobs nikada nije diplomirala, a tata Jobs nikada nije završio srednju školu. Biološka majka malog Stevea odbila je potpisati papire za posvajanje. Pristala je tek nekoliko mjeseci kasnije, kada su je Jobsovi uvjerili da će, usprkos svojem nedostatku formalnog obrazovanja, malog Stevea upisati na fakultet. Steveovi biološki roditelji, Joanne Carole Schieble i Sirijac Abdulfattah Jandali kasnije su se vjenčali i dobili kćer, Steveovu sestru i književnicu Monu Simpson.
„I tako sam, 17 godina kasnije, krenuo na fakultet“, ispričao je Jobs. „No, naivno sam odabrao koledž koji je bio gotovo jednako skup kao Stanford i sva ušteđevina mojih roditelja trošena je na moju školarinu. Nakon šest mjeseci studiranja, nisam u tome vidio nikakvu vrijednost. Tako sam se odlučio ispisati i vjerovao sam da će sve ispasti kako treba“, kazao je Jobs i dodao da je to tada bila prilično zastrašujuća odluka, ali i da je to jedna od najboljih odluka u njegovom životu. „Onog trenutka kad sam prekinuo studij, mogao sam prestati pohađati obavezna predavanja i krenuti slušati predavanja koja su me uistinu zanimala“, objasnio je Jobs.
No, hrabra se odluka pokazala prilično teškom i nimalo romantičnom. „Nisam imao sobu pa sam spavao na podu soba prijatelja, vraćao sam prazne boce za 5 centi pologa kako bih kupio hranu, svake nedjelje navečer hodao bih 14 kilometara do hrama Hare Krishne gdje bih dobio jedan pošteni obrok“, pričao je Jobs. Osim tih egzistencijalnih nedaća, Jobs je zadovoljavao svoju znatiželju i slušao sva predavanja koja su ga zanimala. „Obožavao sam to vrijeme“, kazao je.
A među stvarima koje su ga tada zanimale našao se i tečaj iz kaligrafije. Steve nije imao predavanja – imao je svo vrijeme na svijetu da nauči umjetnost fontova, razmaka između različitih kombinacija fontova, općenito čudesa lijepog pisanja slova. Mama i tata Jobs vjerojatno su u to doba čupali kosu od užasa jer sve te stvari nisu imale nikakve praktične vrijednosti.
Praktična je vrijednost došla 10 godina kasnije, u vrijeme dok su Steve Wozniak i Steve Jobs sastavljali prvo Macintosh računalo. „Da nisam odustao od fakulteta, Macintosh nikada ne bi imao tako uredne i lijepo posložene fontove. A kako je Windows u osnovi kopirao Macintosh, ne bi ih imalo niti jedno osobno računalo“, objasnio je Jobs. „Nemoguće je povezati razne stvari gledajući prema naprijed; možete ih povezati samo gledajući u prošlost. Zato morate vjerovati da će se stvari nekako povezati u vašoj budućnosti. Morate vjerovati u nešto – u svoj instinkt, sudbinu, život, karmu, bilo što“, savjetovao je Jobs mladim diplomantima Stanforda.
Wozniak i Jobs su napravili Macintosh. S Macintoshem je došla nova era računala na kojima je glavnu riječ imalo grafičko sučelje po kojemu se kretalo mišem. Jobs je imao manje od 30 godina, a već je upravljao tvrtkom koja je zapošljavala nekoliko tisuća ljudi. „Imao sam sreće – rano u životu sam otkrio što volim raditi“, kazao je Jobs. Međutim, malo nakon prvog komercijalnog uspjeha Macintosha, došlo je do unutarnjih političkih previranja u tvrtci i mladi je Jobs dobio otkaz iz tvrtke koju je sam pokrenuo.
„Sljedećih nekoliko mjeseci nisam znao što bih“, kazao je Jobs. Čak je, priznao je, zbog činjenice da je njegov poslovni poraz bio toliko javan i samim time toliko porazan, razmišljao o napuštanju Silikonske doline. A onda mu je sinulo: „I dalje sam volio to što radim. Događaji u Appleu to nisu promijenili. Bio sam odbijen, ali i dalje zaljubljen“. I tako je Jobs odlučio početi iznova.
„U to vrijeme to nisam tako doživljavao, ali otkaz u Appleu bio je najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Težinu uspješnosti zamijenila je lakoća ponovnog kretanja ispočetka, ponovne nesigurnosti. To mi je dalo slobodu da uđem u jedno od najkreativnijih razdoblja mog života“, ispričao je Jobs. I doista: u sljedećih pet godina Jobs je osnovao tvrtku pod nazivom NeXT i drugu tvrtku pod nazivom Pixar. Pixar je prvi na svijetu proizveo prvi dugometražni film proizveden računalnom animacijom, Priču o igračkama. Danas je to najuspješniji studio za animaciju na svijetu. NeXT je tvrtka koja je proizvodila iznimno inovativna računala, no nikada se nije probila jer su troškovi proizvodnje tako naprednih uređaja jednostavno bili previsoki.
A onda se dogodilo uistinu neočekivano: Apple je kupio NeXT i to u trenutku kada je velika tvrtka bila, ako ne na koljenima, a onda veoma blizu. Apple je iskoristio NeXT-ovu tehnologiju za stvaranje proizvoda kao što je iMac. Od tog trenutka također Appleove proizvode krasi inovativan dizajn i revolucionarnost. Nabrojimo samo proizvode koje je Apple izbacio na tržište od trenutka kada je Jobs postao direktorom: iPod, bez konkurencije najbolji MP3 player na svijetu, iTunes i iPhone, a Mac računala danas se smatraju prestižnom stvari.
„Nisam siguran da bi se sve to dogodilo da nisam otpušten iz Applea. Bio je to užasan lijek, ali čini se da je pacijentu bio potreban. Ponekad vas život pogodi ciglom u glavu. Ne gubite nadu. Uvjeren sam da me pokretalo samo to što volim to što radim. Morate otkriti što volite. A to vrijedi za vaš posao i za vaše ljubavnike. Vaš će posao uzimati veći dio vašeg života i jedini način da budete istinski zadovoljni jest da vjerujete kako je riječ o velikom poslu. A jedini način da radite veliki posao jest da volite to što radite. Ako još niste pronašli, tražite dalje. Nemojte se miriti sa situacijom. Kao i kod ostalih pitanja srca, znat ćete kad to pronađete. I kao i kod ostalih veza, i ova samo postaje bolja s vremenom“, ispričao je Jobs svoje viđenje posla.
Uistinu sjajna figura na više razina, Jobs je svoj pristup životu ispričao na sljedeći način: „Kad mi je bilo 17, pročitao sam sljedeću izjavu: 'Ako svaki dan živiš kao da ti je posljednji, jednom ćeš biti u pravu.' To me se toliko dojmilo da sam posljednje 33 godine proveo tako što sam se svakog jutra gledao u ogledalo i pitao: ' Da je danas zadnji dan mog života, bih li želio raditi ovo što ću raditi danas?' Ako je previše dana za redom odgovor bio 'Ne', znao sam da nešto moram mijenjati.“
„Spoznaja da ću uskoro umrijeti najvažniji je alat koji mi je pomogao pri donošenju teških odluka. Jer sve – sva očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili budućnosti – sve to nestaje kada se suočiš sa smrću i ostavlja samo ono uistinu važno. Spoznaja da ćeš umrijeti najbolji je način da izbjegneš zamku razmišljanja da imaš što izgubiti. Već si gol. Nema razloga da ne slijediš srce“, kazao je Jobs.
Steveu Jobsu su 2004. dijagnosticirali rak guštetače. Isprva se mislilo da je riječ o inoperabilnom tumoru, no pokazalo se da je operacija moguća i tumor je uklonjen. „Nitko ne želi umrijeti. Čak ni ljudi koji su u raju nisu onamo željeli stići. A ipak, smrt je odredište koje nam je zajedničko. Nitko joj nije pobjegao. Smrt je najbolji životni izum. Smrt je ono što mijenja život. Čisti staro da bi napravilo mjesta za novo“, ispričao je godinu dana nakon dijagnoze Jobs studentima. „Vaše vrijeme je ograničeno i nemojte ga trošiti na tuđe živote. Nemojte živjeti u dogmi – što znači živjeti s rezultatima tuđih misli. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja zaguši vaš glas. I imajte hrabrosti slijediti svoje srce i intuiciju“, savjetovao je Jobs mladima na Stanfordu.
Veliki vizionar našeg doba ponovno je, po svemu sudeći, suočen s borbom za život. Sa svoje 53 godine, vjerojatno će poslušati vlastiti savjet, koji je dao studentima sa Stanforda: „Ostanite gladni, ostanite luckasti“.
tekst je objavljen u business.hru
Znatiželja je, kako se sada čini, najmoćnija sila u svemiru. I najpozitivnija. Samo joj nitko zasad ne pjeva pjesme kao što ih pjevaju o ljubavi.
Znatiželja. To je moj recept da lijepe stvari ne umru.
|
- 03:13 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
04.04.2009., subota
o morima i jedrima
jednom davno, upala sam u neku životnu krizu. tad se činilo - neprevladivu.
prijatelj me tješio preko telefona i rekao nešto poput, stara, to ti je kao kad jedriličari vježbaju podizanje jedara prije nego se vjetar digne. to nije još oluja, nije još prava stvar.
onda se životna kriza naglo... pa, zakomplicirala.
sjedili smo, nas dvoje, u nekom selu u lici, s bocom fante i cigaretama, sjedili smo pored ceste u potpunom mraku, na nekoj cesti po kojoj u tih par sati nije prošao niti jedan jedini automobil, i pričala sam mu o tome da ne vidim izlaz, i rekla, dobro stari, jel to sad to, jel to vjetar?
on se smijao i rekao, ne, još vježbaš.
pa se kriza riješila. došle su neke druge krize, neki drugi problemi. rješavala sam ih, jednog po jednog, neke bolje, neke šlampavo, neke onako da ti dođe urlat s krovova kako si jak i moćan, ali rješavala sam ih.
povremeno bih se zezala s frendom na temu tog jedra i tog vjetra i smijali bi se zajedno, i sjećam se da sam mu jednom rekla da, po tom njegovom računanju bofora, nikad neću dočekati pravu oluju. rekla sam, sjećam se, čitav ću život vježbati dizanje jedra, ali dobro, nije to ni loš život.
i sjedim sada, u subotu navečer, sama u stanu, sa psom koji čeka šetnju, dečki su otišli obaviti neke stvari, uskoro ću ustati i otići na kavu s prijateljicom i sjetila sam se tog jedra i tog vjetra i tih nepostojećih bofora, i sjetila sam se proteklog tjedna, i proteklih mjeseci i svega što se izdešavalo u tom razdoblju, i prisjetila sam se izazova koji me očekuju možda već sljedeći tjedan, i odluka koje sam donijela i svega što će značiti i što će donijeti sa sobom, i ne mogu, a da ne pomislim: ovo je, dakle, ta oluja za koju sam se spremala.
ne znam doduše kako sam je zamišljala. ne znam što sam mislila da će donijeti. ne znam kako sam mislila da će izgledati to uzburkano more (da, znam, nema otrcanije metafore za život, ali što ću kad se ne mogu sjetiti pametnije), ne znam kako sam zamišljala tu vožnju, ali sviđa mi se. sviđa mi se kako je ispala.
----
čitav život imam tu neku ideju o tome kako je iskrenost najmoćnija stvar koja postoji, o tome kako ljubav treba izgledati, o tome što je u stvari bliskost, o tome kako je sjajno i odlično pronaći osobu pred kojom možeš biti ti i ne opravdavati se i jednostavno biti; čitav život imam ideju o tome kako život može izgledati, kad skočiš i tek potom gledaš što je dolje, jer jednostavno moraš skočiti inače bi... ne znam, umro valjda, ugasio se...
i sad evo, sad sjedim u svojem stanu, uz svog psa, uz svoju kavu, uz svoj osmijeh koji me gleda s monitora računala i mislim si, evo stara, tako to izgleda. tako izgleda taj život za koji su ti svi govorili da ne postoji. da je ideal i da od njega treba odustati. i da tražiš previše od ljudi. tako to izgleda.
imam jednu izreku koja mi stoji u potpisu na mailu: fiat veritas, pereat mundus. neka bude istina makar se svijet srušio.
i bila je istina, a svijet se nije srušio. dapače. počeo se graditi.
|
- 20:10 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
03.04.2009., petak
okus poraza
Ja nisam osoba koja ima ispade bijesa. Znam biti ljuta, znam se razbjesniti, znam izgubiti živce... ali nikada ne gubim pribranost. Nikada ne kažem stvari koje ne mislim. Ili - ako kažem nešto izravno grubo - znam da sam točno to i mislila.
Nikada svjesno ne izgovaram nešto što znam da ne mislim, ali znam da će druga strana poludjeti.
Jučer jesam. Svjesno, ciljano, namjerno.
U svoju obranu mogu reći da sam bila isprovocirana preko svake razumne mjere. Da me se gazilo i ponižavalo. Da je netko, jednostavno, nagazio svom snagom. Na mene. Ono što sam ja. Na sve ono što mi je važno, dobro i dragocjeno.
Iznenađujuće su te spoznaje o samome sebi, stvarno jesu. Iznenađujuće je za što smo sve sposobni - na koje se sve načine branimo. I iz kojih motiva.
Ne tako davno, dvije su mi bliske osobe rekle da jednostavno ne vjeruju da ja nikad ne gubim živce. Da je nemoguće da sam uvijek tako mirna i sigurna, da svaka moja reakcija bude pažljiva. Većinu vremena jesam. Jučer... ne znam što je bilo jučer. Sigurna sam da sam već jednom bila ovako bijesna, ali ne sjećam se kada. Ako sam bila ikada...
Gadno je u stvari znati kakav si u tuđim očima. Gubitnik, zlobnik, manipulator, bezosjećajan stvor... Gadno je to znati. Gadno je znati da sve što je u tebi dobro, iskreno, čisto... netko tumači kako već tumači. Najgore moguće.
A najgore je znati da si, braneći se od tog crnila i blata kojim te gađaju, posegnuo za istim oružjem. I u trenutku kad si prvi put zagrabio u ta govna ne bi li se iz njih iščupao, potpisao si vlastitu kapitulaciju.
Preživjet ću. Nije najgore na svijetu, iako sam možda i bila najgora na svijetu sinoć.
Ali peče, da. Poraz pred samom sobom.
|
- 15:12 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
|
