- Dobro, to je onda sve? - pitao me tata i nervozno se pocupkivao u mjestu.
- Sve je - odgovorila sam i oborila pogled.
Tata je nešto promrmljao, vječno ozbiljan, a toga dana pogotovo, toga je dana bio smrknut i nekako ukočen i nekako zbunjen. Ne znam u stvari što je bio - moj je tata bio majstor skrivanja sebe, toliko bi dobro zametnuo vlastite tragove da ih ponekad ni sam više nije znao naći. Bilo je teško, bilo je čudno, bilo je nekako napeto - nije ni čudo, koju minutu ranije upravo smo završili prenošenje stvari iz roditeljskog doma u moj prvi podstanarski stan koji kilometar dalje.
- Dobro, onda mi idemo - konačno je rekao i pogledao u nervoznu, visoku siluetu mog brata koji se držao dovratka.
Krenuo je prema izlazu i još jednom pogledom obuhvatio moj stan. Pogled mu je pao na stolić na kojem se - kako sam već i sama večer prije ustanovila - iskrivio okvir pa je staklena ploha virila na jednoj strani. Pokušao ga je vratiti na mjesto, prvo palcem, a potom i čitavim dlanom, ali uzalud. Znala sam i sama da je trud uzaludan - ali nekako se nisam htjela miješati. Izašao je, a da me nije pogledao. Putem je još provjerio prekidač za svjetlo, zaklimao glavom i dvaput mi stisnuo rame. Gesta ohrabrenja? Pozdrav? Ne znam. Možda oboje, a možda nijedno.
Pola sata ranije vozili smo moje stvari u tišini. Ne znam o čemu sam mislila tog nedjeljnog poslijepodneva, tog poslijepodneva s početka proljeća. Možda o praznom autoputu, možda o žućkastom odsjaju asfalta, možda o stvarima naguranim u prtljažnik, a možda o činjenici da je tog poslijepodneva prvi puta zapisao moj broj mobitela.
Kad je otišao, sjela sam među kutije prepune knjiga i kazeta. To je bila većina mojih stvari: beskrajne kutije prepune bilježnica, knjiga, bilješki, radova... I jedna jedina torba s odjećom. Anja, moja cimerica, već se bila preselila ranije tog dana. Sada je stajala na dovratku gdje sam još mogla vidjeti bratovu nervoznu, mršavu siluetu i šutjela. Što se, uostalom, moglo reći?
- To je puno knjiga - osmjehnula se napokon.
Nasmiješila sam se nazad.
Sjela je kraj mene i krenula kopati po kutijama. Prve minute u novom stanu - prve minute novog početka. Imala sam jednu jedinu misao u glavi - a što sada? Glupo je, znam. Znala sam da činim najbolje za sebe, znala sam da je odluka dobra, znala sam da je sloboda za mene nešto najvažnije i najvrednije, ali što sada? Sada kad sam otišla, što sada?
Ujutro sam ustala i otišla na posao. Moj se život nije promijenio - promijenila se moja adresa. To je to? To je ta golema promjena koja se trebala dogoditi mojim odlaskom?
Sljedećih sam mjeseci jedva funkcionirala. Spavala sam, jedva ustajala da odem na posao (i kasnila redovno), čitave dane provodila gledajući u neku točku na zidu, anestetizirajući se televizijom i pitajući se uvijek isto - a što sada?
------------------------------------------------
Anja je godinu i nešto kasnije prvi put nestala iz mog života.
Malo poslije, ja sam promijenila posao. Još malo poslije, našla sam se na cesti, bez stana, bez prihoda, bez posla. U jednom trenu, kao da je sve prije bio san, probudila sam se iza nekog štanda na kojem sam prodavala nekakvu kozmetiku. Neki je dečko stajao za štandom pored mog i pričao mi kako mu je prva zima na štandu bila najgora, a ja sam jedino mogla misliti da ja ovo ne mogu raditi do zime. Bilo je kasno ljeto i ideja da ću ondje dočekati zimu bila je više nego što sam mogla progutati.
I što sada - upitala sam se.
Nisam imala ama baš nikakvu ideju.
------------------------------------------------
Kad prijateljima pričam takve neke detalje iz svog života, ponekad na licima vidim suosjećanje. Ponekad vidim užas. Ponekad, rijetko, ali ponekad, u očima vidim ponos, onu vrstu ponosa kad pobijedi neki sportaš za kojeg navijaš, kad netko učini nešto sjajno - kad netko uspije.
Znam jedno: u svim tim trenucima uvijek je bio taj neki glas u mojoj glavi, neki put tih, neki put glasan. Ne znam što je govorio točno, ali bio je toliko uporan u tome da me spriječi da se pomirim sa situacijom, da prihvatim navike svijeta, da pristanem na to nešto što se nudi pod život. I sve to vrijeme, i tog poslijepodneva dok sam sramežljivo udisala prvi slobodan zrak u životu (i užasnula se od osjećaja), i onog poslijepodneva kad je Anja odselila i kad sam pomislila da više nikad neću pronaći nekog tko me toliko razumije i podržava i tko je - na kraju krajeva - bio jedini netko tko je vjerovao u mene kad stvarno nije bilo nikog drugog i kad sam padala i kad sam bila na dnu - emocionalno, mentalno, egzistencijalno - uvijek je postojao taj neki glas koji je gnjavio i pričao i bio prokleto dosadan, ali zbog njega nikad nisam došla blizu tome da odustanem. Iako bi, priznajem, tako bilo lakše.
------------------------------------------------
Kad je Anja posljednji put nestala iz mog života, počela sam misliti da su možda svi ostali u pravu. Da možda takvo prijateljstvo i takvu bliskost u kojoj jedna riječ priča romane i anegdote i avanture i smjehove, moguće jedino kad imaš 20 i kad si još premalom broju ljudi u životu rekao "zbogom" i kad si još dovoljno malo puta vježbao osmijeh kojim tjeraš one gorko-kisele situacije susreta s nekim čiji je smijeh još toliko živ da ti gotovo vrišti u glavi. Da u nekim godinama više jednostavno nemaš potrebu biti gol pred nekim, da se više jednostavno nemaš potrebu otvoriti toliko - jer što se novog više ima ispričati o životu koji nam se, većini barem, sabio u neke okvire, smjernice, događaje za koje si utvaramo da su jedinstveno naši, a u stvari su doživljeni i proživljeni nekoliko stotina milijuna puta?
Bilo je važnih ljudi nakon Anje, naravno da ih je bilo i nekima dugujem vrijedne lekcije koje su me naučili, ali više nisam imala potrebu uzeti mobitel u ruku svaki put kad bih nabasala na neki prizor vrijedan divljenja.
To je normalno, govorio je svijet.
Postoji i nešto više, govorio je onaj glas.
Tražiš previše od ljudi, ponavljao je svijet.
Nemoj se miriti s manjim, dosađivao je taj glas.
Jesam li povjerovala da je "to tako jer tako mora biti"? Ne baš, ali pomislila sam da je racionalno gledano, vjerojatnije da je svijet u pravu, barem ako imamo na umu da je brojniji.
------------------------------------------------
Jedna mi je prijateljica rekla da Nijemci (mislim) imaju izreku za one osobite ljude koji se povremeno pojave u našim životima - "oni s kojima možeš konje krasti".
Zapamtila sam to. Ne znam je li to stvaran izraz ili je ona to izmislila da ilustrira neku priču, svejedno je, meni se sviđa.
Jer stvarno - oni osobiti ljudi u mojem životu nikad nisu oni kojima kažem "ajmo krasti konje" i koji na to imaju sto pitanja. Kakvi sad konji? Zašto? Zašto bi krala konje? Zašto ne kupiš konje? Kaj sad moramo ić tražit konje? A gdje su ti konji uopće? I kako ti je palo na pamet da ih ideš krasti? I zašto? Daj pusti te glupe konje i dođi k meni pa ću ti pustiti film o konjima, dovraga i oni?
Osobiti - i oni koje najviše volim, zapravo, oni koji me najviše promijene - su oni koji mi donesu šešir i spakiraju mi sendviče i vodu u ruksak (jer se takvih praktičnosti sama nikada ne sjetim) i otprave me na put (ako već ne idu sa mnom) s riječima "ajde javi kako je prošlo, totalno me sad zanima kako to izgleda maznut konja".
Post je objavljen 27.04.2009. u 20:06 sati.