odrasla sam u jednom malom zakutku zelenila usred sive, socijalističke gradnje.
odrasla sam u dijelu grada koji je u to vrijeme bio poznat kao radnički zagreb.
odrasla sam među nakošenim prizemnicama (koje su u međuvremenu porušene), među vrtovima, pored velike livade u kojoj su se, misleći da ih nitko ne vidi, hvatali studenti.
odrasla sam pored jednog drveta šljive na koju sam se uporno verala, iako me koštala ponekog neugodnog i bolnog pada, iako sam na njoj zaradila poderane noge i ruke. odrasla sam pored šljive čije sam zelene plodove pohlepno jela, usprkos upozorenjima da će mi od njih biti zlo.
rasla sam uz šljivu na koju bih se popela i sakrila u njenu krošnju, među njene bijele cvjetove i pravila se da sam negdje drugdje. negdje... na moru, recimo. na brodu. negdje daleko.
najdraža uspomena iz odrastanja su večeri - česte - kada bih bila sama u svojoj kuhinji, pušila i gledala kroz prozor, gledala tu šljivu i uličnu svjetiljku koja je bacala svjetlo kroz krošnju. kako jednostavan, gotovo banalan prizor - obično procvalo drvo, obična ulična svjetiljka, obična obasjana krošnja. slika kraj koje prođeš, a da je ni ne primjetiš jer nema ništa posebno u njoj: nitko se ne ljubi, nitko se ne grli, nikakve važne uspomene nemam uz to mjesto. samo trenutak bezrazložne ljepote, trenutak u kojem svjetlo pada baš kako treba i to drvo izgleda baš kako treba i taj mali zakutak svemira je baš kako treba. bez razloga, bez objašnjenja.
nedavno sam se našla u vlaku prije zore. vlak je stajao u nekom mjestu čudnog imena, ja sam izašla na trenutak - jer me pruge, kolodvori, ta čudna uznemirena mjesta dolazaka i odlazaka uvijek neobično smiruju - i ugledala golemu narančastu kuglu kako se diže iz magle, iznad tračnica, iznad vagona, iznad svijeta i pomislila u sebi da je radi toga vrijedilo ustati prije zore.
nema tu nekih skrivenih značenja. jednostavno ti trenuci ljepote koju ne možeš opisati riječima, koje ne možeš sabiti u neki okvir, koje ne možeš pojasniti već se samo možeš nadati da će netko poslušati, a ne okrenuti glavu na drugu stranu, ti trenuci zaigranosti svijeta oko tebe mene ispunjavaju mirom. nekako pomislim - uvijek - sve će na kraju ipak ispasti dobro.
----
danas sam na putu kući nabasala na šljivu u cvatu. pogled na te cvjetove je, izgleda, moja madeleine: pogled mi se zaustavio na tim nježnim, bijelim cvjetićima i mogla sam na jeziku osjetiti - doslovno - okus zelenih šljiva, kako su kisele bile, a kako je slatko bilo popeti se na vrh te šljive i maštati o svijetu čije konture još nisam iscrtala.
Post je objavljen 08.04.2009. u 01:46 sati.