svašta nešto čovjek sazna pišući blog.
za početak (iako ne na početku), sazna da ga čita gomila ljudi s kojima svakodnevno radi. što je zbunjujuć osjećaj, posebno kad se tom nekom čovjeku koji piše blog kolege obrate ujutro, uz jutarnju kavu i prelistavanje novina, rečenicom koja obično počne "e malo sam ti čitao/la blog i..." i onda nešto.
kako sam ja čudnovata kombinacija totalnog ekstroverta koji eto, prosipa sve što mu je u glavi po raznoraznim papirima, word dokumentima, blogovima, fejsbucima, twitterima i svemu ostalom po čemu se da pisati (nekoć davno, u školi, sve su moje teke sa stražnje strane bile ispisane, iscrtane, išarane raznoraznim sličnim idejama, mislima, pričama, pjesmama, dolutalim rečenicama, a sada to isto činim po šarolikom internetskom prostoru) - dakle, ja sam takav ekstrovert koji piše do iznemoglosti o svemu i svačemu i istovremeno totalni introvert koji je jako oprezan kada je riječ o otkrivanju vlastite intime pa sve ove silne riječi koristi kao pijesak koji čitateljima baca u oči e da bi oni zaboravili gledati u ono što si utvaram da mogu sakriti - e onda me dakle ti upadi, koji su posve dobronamjerni i prijateljski nastrojeni, potpuno smetu.
Obično na rečenicu "e čitala sam ti blog i..." ja blenem i jednostavno bez razmišljanja bubnem "a zašto zaboga?" što se tu ima čitati, uostalom?
onda čovjek sazna da ima osjećaje. kao gore opisana kombinacija ekstroverta koji mora mljeti, pjevati, derati se, skakati, zabavljati se, razbiti si noge na koncertu i povremeno se ispolijevati svojim i tuđim pićem u nekoj gužvi, i introverta koji najviše na svijetu voli 2 ujutro i potpunu tišinu svog kvarta, svog stana, svoje sobe i svog računala, svoj polumrak koji osvjetljava samo ekran kompa i svoju glazbu na slušalicama, ali tu svoju osobnost jako njeguje, ali i rijetko pokazuje, e dakle kao takva kombinacija čudnovatih ličnosti pri čemu u socijalnim situacijama onoj prvoj divljakinji dopuštam da se razmaše koliko je volja (i koliko joj glas dopušta), ispada da me ljudi doživljavaju kao malog manijaka, a ne kao cendravu pjesnički nastrojenu osobu koja u stvari jesam. pa me nekim čudnovatim spletom okolnosti počnu čitati ovdje i ispostavi se da ipak imam te osjećaje, što god oni bili.
treće, čovjek koji piše blog se ponekad i upita čemu sad sve to i zašto on sad to radi, odnosno ona, to jest ja, jer očito je o meni riječ, ali ponekad treba i tako pa zašto ne? recimo, radim to zato da me neki bliski ljudi mogu nazvati, poslati u tri krasne i spustiti mi slušalicu. jer sam nešto napisala, zbog čeg su oni.... nešto. rastužili se, možda.
i četvrto, čovjek, to jest ja, sazna da je trknut.
čitala sam ti blog danas, počinje prijateljica.
mhmm - odgovaram ja.
i ti si najluđa od svih ljudi koje znam, veli ona.
lijepo, mislim si ja.
a konkurencija je stvarno povelika, zaključuje ona.
fino. razmišljam da se ta moja trknutost negdje mora moć fino unovčit.
Post je objavljen 21.04.2009. u 17:21 sati.