život nije bajka. poznato?
ne znam kako vi, ali ja tu rečenicu slušam od... pa valjda otkad mi je mama pričala ivicu i maricu prije spavanja. od prvog razočaranja, od prve ideje što bih ja mogla biti.
posebno često sam je slušala u onom divnom razdoblju od 16. do dvadeset i neke, dok sam iscrtavala još konture osobe koja želim biti i života koji želim voditi. ne, nisam nostalgična, ne bih ovo vrijeme mijenjala za neku iluziju da je u mladosti sve bilo bolje, životnije, šarenije. nije. samo je bilo manje onih stvari koje život povremeno (ako im dopustimo) čine teškim i mogli smo živjeti uvjerenje da je život negdje drugdje.
tad sam o nebajkovitom životu slušala svaki put kad bih rekla što bih ja voljela napraviti, postići, pokrenuti. kakva bih ja voljela biti.
rahatli, život nije bajka.
pa dobro, i nije, ako pod bajkom podrazumijevamo život bez ikakvih problema. ali, budući da smo se rodili i da ćemo bez ikakve sumnje umrijeti (i otići u raj, pakao, u zagrljaj 40 djevica ili u crvotočinu, što god već vjerovali), problemi očito postoje negdje između te dvije točke.
život nije bajka i ako mislimo da ćemo pronaći princa na bijelom konju i da će taj princ biti čudesni, magični odgovor na sve naše potrebe s kojim nikada nećemo imati one grandiozne i kvalitetne rasprave na temu "ja uvijek ti nikad". i koji nikad neće hrkati pored nas u krevetu. i s kojim ćemo imati umiljate doručke pune ružičastih srdašaca, gdje se majka/žena veselo i nježno smiješi, a otac/muškarac razdragano ljubi svoju bolju polovicu i odlazi na dobro plaćen posao o kojem je maštao čitav život.
pa i nije, ako mislimo da će ljudi koje sada volimo biti isti ljudi zauvijek i imati svoje mjesto u našem životu zauvijek, da nitko nikada neće odlaziti, nestajati, gubiti se iz našeg života kao da ga ondje nikada nije bilo. osim što jest i što se još živo sjećamo kakav je osjećaj prepoznati nekog i biti prepoznat.
i eto, život stvarno nije bajka ako mislimo da ćemo raditi superposlove na kojima nikada neće biti nikakvih problema, ljutih šefova, neispoštovanih rokova, pogrešaka naših i tuđih.
a ja ipak mislim da život jest bajka, odnosno da može biti bajkovit.
jer u onom trenutku kad pronađeš tu jednu stvar koja te čini živim toliko da ne možeš zamisliti niti jedan dan da je ne činiš, što god to bilo - za neke je to nulla dies sine linea - onda su sve stvari koje su, da, ponekad teške, ponekad naporne, ponekad bolne, samo koraci do tog nečeg. bez čeg ne možeš.
mislim da jest bajka jer se još živo sjećam osjećaja onog ljeta kad sam upoznala RD-a i sigurnosti da je on taj. i veselja kad sam shvatila da on misli isto.
mislim da jest bajka jer je potrebno samo biti iskren prema sebi, kad pogledamo u to proverbijalno ogledalo i reći si, okej, to sam ja, da vidimo sad što se s time da napraviti.
moja bajka je u tome što me silno zanima toliko toga da bih mogla početi pisati sada i ne bih stala do... 2012. valjda. i odličan je osjećaj znati da čitav život, pa sad trajao on koliko već misli trajati, imam što za raditi, učiti, gledati. i što sam naučila da ponekad, kad stvarno, stvarno čuješ nekog tko ti govori, imaš čudesnu priliku pogledati svijet kroz njegove oči. i nije sad važno je li taj netko superuspješan ili superneuspješan, je li netko običan ili netko šašav, prilika da vidiš kako netko vidi svijet otvara... pa, čitave čudesne horizonte. meni barem.
pitali su me nedavno kako se nosim sa stresom. smiješno pitanje. pa otkako sam shvatila da stresom zovemo život, puno bolje, hvala na pitanju.
kategorije: self help.
Post je objavljen 15.04.2009. u 01:28 sati.