Ja nisam osoba koja ima ispade bijesa. Znam biti ljuta, znam se razbjesniti, znam izgubiti živce... ali nikada ne gubim pribranost. Nikada ne kažem stvari koje ne mislim. Ili - ako kažem nešto izravno grubo - znam da sam točno to i mislila.
Nikada svjesno ne izgovaram nešto što znam da ne mislim, ali znam da će druga strana poludjeti.
Jučer jesam. Svjesno, ciljano, namjerno.
U svoju obranu mogu reći da sam bila isprovocirana preko svake razumne mjere. Da me se gazilo i ponižavalo. Da je netko, jednostavno, nagazio svom snagom. Na mene. Ono što sam ja. Na sve ono što mi je važno, dobro i dragocjeno.
Iznenađujuće su te spoznaje o samome sebi, stvarno jesu. Iznenađujuće je za što smo sve sposobni - na koje se sve načine branimo. I iz kojih motiva.
Ne tako davno, dvije su mi bliske osobe rekle da jednostavno ne vjeruju da ja nikad ne gubim živce. Da je nemoguće da sam uvijek tako mirna i sigurna, da svaka moja reakcija bude pažljiva. Većinu vremena jesam. Jučer... ne znam što je bilo jučer. Sigurna sam da sam već jednom bila ovako bijesna, ali ne sjećam se kada. Ako sam bila ikada...
Gadno je u stvari znati kakav si u tuđim očima. Gubitnik, zlobnik, manipulator, bezosjećajan stvor... Gadno je to znati. Gadno je znati da sve što je u tebi dobro, iskreno, čisto... netko tumači kako već tumači. Najgore moguće.
A najgore je znati da si, braneći se od tog crnila i blata kojim te gađaju, posegnuo za istim oružjem. I u trenutku kad si prvi put zagrabio u ta govna ne bi li se iz njih iščupao, potpisao si vlastitu kapitulaciju.
Preživjet ću. Nije najgore na svijetu, iako sam možda i bila najgora na svijetu sinoć.
Ali peče, da. Poraz pred samom sobom.
|
