Jedna od čudnijih stvari mojeg obrazovanja jest učenje latinskog i grčkog. Čudnijih zato što sam četiri godine slušala o tome da će me latinski i grčki naučiti misliti. I da ću jednog dana biti ponosna što sam ih učila i naučila. Četiri godine mi se povraćalo na sam spomen i latinskog i grčkog i budućeg karijernog prosperiteta. Četiri godine sam također učila svog Homera (Srdžbu mi boginjo pjevaj Ahileja, Peleju sina) i Cicerona i Horacija i Tacita i omrznutog Cezara (čovjek nije znao napisati rečenicu ispod 17 redaka minimalno, sve kraće od toga smatralo se valjda krnjom rečenicom, a glagole je koristio po volji, ili bolje rečeno, nije koristio) i Heraklita i na kraju četiri godine doživjela sam da nam se ravnatelj obrati kao maturantima na grčkom umjesto dotad tradicionalnog latinskog i što je najgore, razumjela sam ga.
Uglavnom, da skratim: četiri godine sam prevodila te čudne jezike na hrvatski, učila razrede nepravilnih glagola, perifrastične konjugacije aktivne i pasivne, ablativ apsolutni i ostale ljepote tih navodno veličanstvenih jezika i pizdila uvjerena da će se njihova praktična primjena svesti samo na to da iz dupeta mogu izvući bilo koju poslovicu u bilo kojem trenutku. Što je manje više točno.
Manje je točno jer sam par godina nakon završetka gimnazije počela čitati Horacija na latinskom i mislim da je to krasna poezija, a još samu sebe sablaznim kad naletim na nešto na grčkom i znam pročitati i prevesti.
No, zastranila sam.
Zakaj sve ovo pišem?
Danas poslijepodne sam zaspala na ravno pola sata. U tih pola sata uspjela sam sanjati par prijatelja, profesoricu grčkog (sitnu, pogrbljenu ženicu koja je visinom meni dopirala do mjesta na kojem druge žene nose cice, kratke mišje kose i debelih naočala koja je imala simpatičnu osobinu da zaspe usred ispitivanja i onda se probudi s riječima "misli su mi odlutale", ispituje za vrijeme odmora, u suprotnom turnusu, na izletu, uglavnom posvuda, sve samo da bismo ispravili jedinice koje smo skupljali na zaboravljanju učenja riječi, razreda nepravilnih glagola, pojedinih nepravilnih glagola (ja sam recimo pala na glagolu gameomai, što znači udajem se, a kojem nikako i nikako nisam uspijevala naučiti futur)), sliku (veliku, dva sa dva) Schopenhauera kako sam ga zapamtila iz Filozofske početnice kako sjedimo na francuskom dvoru, u krinolinama i s bijelim perikama i veselo ćakulamo na latinskom. Bila je tu i moja mama koja od stranih jezika abla samo staroslavenski, ali i ona je veselo cvrkutala na latinskom.
Što me najviše iznenadilo jest što sam u snu izrecitirala Horacijevu Odu I-XI, poznatu kao "Carpe Diem" u savršenom heksametru i ne sjećam se da sam tijekom školovanja tako savršeno pogađala svoje daktile i troheje kao u snu. Ubacila sam i malo Ciceronovog govora Katilini koji sam isto morala učiti napamet i sve završila komadom omrznutog Tacita koji me na kraju dopao na maturi (na kojoj sam se pristojno obrukala na pitanju o zlatnom dobu Rima, definiravši ga kao bolju verziju srebrnog doba Rima). Sve to u snu. Kad sam se probudila, mogla sam se sjetiti jedino prvih stihova i ničeg više, a da me ubijete, u budnom stanju bih teško, bez šalabahtera, pogađala pravilan izgovor heksametra.
Zaključak: imam previše podataka u glavi i definitivno sam u mladosti previše eksperimentirala s lakim drogama.
|
