jednom davno, upala sam u neku životnu krizu. tad se činilo - neprevladivu.
prijatelj me tješio preko telefona i rekao nešto poput, stara, to ti je kao kad jedriličari vježbaju podizanje jedara prije nego se vjetar digne. to nije još oluja, nije još prava stvar.
onda se životna kriza naglo... pa, zakomplicirala.
sjedili smo, nas dvoje, u nekom selu u lici, s bocom fante i cigaretama, sjedili smo pored ceste u potpunom mraku, na nekoj cesti po kojoj u tih par sati nije prošao niti jedan jedini automobil, i pričala sam mu o tome da ne vidim izlaz, i rekla, dobro stari, jel to sad to, jel to vjetar?
on se smijao i rekao, ne, još vježbaš.
pa se kriza riješila. došle su neke druge krize, neki drugi problemi. rješavala sam ih, jednog po jednog, neke bolje, neke šlampavo, neke onako da ti dođe urlat s krovova kako si jak i moćan, ali rješavala sam ih.
povremeno bih se zezala s frendom na temu tog jedra i tog vjetra i smijali bi se zajedno, i sjećam se da sam mu jednom rekla da, po tom njegovom računanju bofora, nikad neću dočekati pravu oluju. rekla sam, sjećam se, čitav ću život vježbati dizanje jedra, ali dobro, nije to ni loš život.
i sjedim sada, u subotu navečer, sama u stanu, sa psom koji čeka šetnju, dečki su otišli obaviti neke stvari, uskoro ću ustati i otići na kavu s prijateljicom i sjetila sam se tog jedra i tog vjetra i tih nepostojećih bofora, i sjetila sam se proteklog tjedna, i proteklih mjeseci i svega što se izdešavalo u tom razdoblju, i prisjetila sam se izazova koji me očekuju možda već sljedeći tjedan, i odluka koje sam donijela i svega što će značiti i što će donijeti sa sobom, i ne mogu, a da ne pomislim: ovo je, dakle, ta oluja za koju sam se spremala.
ne znam doduše kako sam je zamišljala. ne znam što sam mislila da će donijeti. ne znam kako sam mislila da će izgledati to uzburkano more (da, znam, nema otrcanije metafore za život, ali što ću kad se ne mogu sjetiti pametnije), ne znam kako sam zamišljala tu vožnju, ali sviđa mi se. sviđa mi se kako je ispala.
----
čitav život imam tu neku ideju o tome kako je iskrenost najmoćnija stvar koja postoji, o tome kako ljubav treba izgledati, o tome što je u stvari bliskost, o tome kako je sjajno i odlično pronaći osobu pred kojom možeš biti ti i ne opravdavati se i jednostavno biti; čitav život imam ideju o tome kako život može izgledati, kad skočiš i tek potom gledaš što je dolje, jer jednostavno moraš skočiti inače bi... ne znam, umro valjda, ugasio se...
i sad evo, sad sjedim u svojem stanu, uz svog psa, uz svoju kavu, uz svoj osmijeh koji me gleda s monitora računala i mislim si, evo stara, tako to izgleda. tako izgleda taj život za koji su ti svi govorili da ne postoji. da je ideal i da od njega treba odustati. i da tražiš previše od ljudi. tako to izgleda.
imam jednu izreku koja mi stoji u potpisu na mailu: fiat veritas, pereat mundus. neka bude istina makar se svijet srušio.
i bila je istina, a svijet se nije srušio. dapače. počeo se graditi.
Post je objavljen 04.04.2009. u 20:10 sati.