|
Gledam kritički vrh slapa koji se sa tri metra visine ruši niz stijenu. Sjedam na vrh. "Stavi laktove prema tijelu", zadnje su instrukcije vodiča. Lagano se odgurujem i jurim u harmoniji sa tisućama kapljica vode. Ulijećem u jezerce, sve se oko mene komeša. Bilo je suuuuuupeeeer! Hoću još!!!! Pred nama je pet odličnih tobogana, jedan uzbudljiviji od drugog. I tako u padanju i skakanju, povratak se čini vrlo brz. Opet smo u civilizaciji. Bed, ja bi još. Dva sata, koliko traje ova pustolovina, proletjela su prebrzo.
Canyoning u Vražjem prolazu je možda najlakši način da u potpunosti pobjegnete od svijeta u svega nekoliko koraka…
…Kaže brošura koja nas je nagnala da u ovo rano proljeće krenemo u pravcu Gorskog kotara, preciznije u blizinu mjesta Skrada… To je ugodnih sat i petnaest minuta vožnje od Zagreba, negdje na sredini autoputa Zagreb – Rijeka, tako da se u 9 sati još lagano rastežem po krevetu. Ovo mi je prvi canyoning i nisam baš siguran što me čeka. No spreman sam na bijeg od svijeta…
Brošura također kazuje da postoje tri puta do Zelenog vira, početne točke canyoning pustolovine. Prvi je strmom stazom koja počinje kod željezničke stanice Skrad. Pješačenje traje oko četrdeset pet minuta. Drugi je autom, strmom, zavojitom cestom. Kod ovog puta najuzbudljiviji je pogled na duboke provalije prilikom mimoilaženja s drugim vozilima. Mi smo se odlučili za treći, i najlakši put, koji počinje blizu mjesta Brod na Kupi i vodi nas u petnaest minutnu šetnjicu vrlo romantičnom stazom uz potok Curak.
U planinarskom domu Zeleni vir nalazimo se sa Zvonimirom i Goranom, našim vodičima. Uskoro uz kavicu saznajemo da su dva vodiča na grupu sigurnosna regula koja se poštuje na canyoning izletima. Slijedi bujica pitanja sa naše strane, na koje Goran i Zvonimir strpljivo odgovaraju.
Put u nepoznatu pustolovinu...
Saznajemo da je canyoning sport koji se u idealnom kanjonu sastoji od hodanja, abseila, scramblinga (u principu scrambling je nešto između planinarenja i alpinizma), skakanja i plivanja tijekom puta niz potok koji se nalazi na dnu kanjona. Sve je to, kada dodamo vodopade bazene kristalno čiste vode, tobogane i divlju prelijepu prirodu, ludo zabavno. Ameri još prakticiraju canyoneering. U principu, to je hodanje, penjanje i spuštanje u suhim kanjonima. Podvrsta canyoninga je kloofing, sport nastao u Južnoafričkoj Republici, i kombinacija je planinarenja uz potok ili rječicu, ponekog abseila i skoka niz vodopad.
Hm, sada znamo sve o sportu! Kamo mi sada idemo… Naravno, na oblačenje opreme!!! Neoprensko odijelo, gornji dio neoprenskog odijela, najlonski pojas, kaciga i uskoro se osjećam kao mali medo i spreman sam na avanturu. Vodiči još nose transportne vreće sa ponešto planinarske opreme i konopima. Bitan dio opreme su cipele. Sa sumnjom gledam svoje stare tenisice, no Zvonimir me tješi – bit će dobre. Cipele ili tenisice moraju dobro držati gležanj i imati đon koji se ne skliže.
Ulazimo u kanjon. Tabla kazuje: Vražji prolaz dobrodošli. Prvi dio kanjona je turistički uređen, staza nas vodi kroz duboki kanjon. Prelijepo je. Kanjon se dodatno sužuje, staza postaje most koji je na tko zna koji način uglavljen u same zidove. Nakon polusatnog pješačenja kanjon se širi i otvara se veličanstveni pogled na ulaz spilje Muževa hiža. Tu je mala nadstrešnica. Vodiči nas okupljaju na pregled opreme i "safety talk". Sigurnosna pravila nisu pretjerano komplicirana, polako, pazi gdje staneš, po slapovima jedan po jedan i bit će sve OK. Popravljam kacigu i potok Jasle i njegov Vražji prolaz nas čekaju…
Uh, voda je baš hladna!!! No nakon prvih pedesetak metara neopren je proradio i postaje ugodno. Osvrćem se, ne vide se staze i drugi ljudi koji su nas cijelim putem gledali kao da vide svemirce. Hej, i osjećaj potpune samoće i udaljenosti od civilizacije je tu. Brošura nije lagala! Kanjon se produbljuje, uskoro gazimo po sve dubljoj vodi. Dolazimo do prvih slapića, mali su i sa lakoćom ih savladavamo.
"Pazite kako hodate, u koritu potoka ima rupa", viče Zvonimir. Pronašao sam jednu, ne stajem u kristalno čistoj vodi, brr hladno je, ali ne nešto pretjerano. Dolazimo do prvih većih slapova. Najlonske gaće koje smo dobili imaju kopču, i ukoliko želimo možemo se zakopčati za konop i sigurno popeti uz slap. Goran nas obavještava o opcijama; konop, samostalno ili sigurno po obali. Svi smo hrabri i krećemo sami. Voda pršti, super je! Par koraka, malo traženja oslonaca i na vrhu smo slapa. Eto i adrenalina!!! Slapovi postaju sve veći. Uskoro stižemo pred ruševine starog mlina. Ovdje je i najveći vodopad. Hvatam se u koštac sa vodom, prvi korak, gdje je to uporište?? Pljus! Vraćen sam na početni položaj… Idemo opet... "Pljus"! Ipak se odlučujem za varijantu sa konopom. Privezan sam, vodič me osigurava i za čas sam na vrhu.
Sjedam u hladovinu i odmaram. Canyoning u Vražjem prolazu je "sim - tam" canyoning. Dakle, nakon penjanja slijedi spuštanje. Gledam kritički vrh slapa koji se sa tri metra visine ruši niz stijenu. Sjedam na vrh. "Stavi laktove prema tijelu", zadnje su instrukcije vodiča. Lagano se odgurujem i jurim u harmoniji sa tisućama kapljica vode. Ulijećem u jezerce, sve se oko mene komeša. Bilo je suuuuuupeeeer! Hoću još!!!! Pred nama je pet odličnih tobogana, jedan uzbudljiviji od drugog. I tako u padanju i skakanju, povratak se čini vrlo brz. Opet smo u civilizaciji. Bed, ja bi još. Dva sata, koliko traje ova pustolovina, proletjela su prebrzo.
Riješili smo se opreme, ogulili neopren sa sebe i uživamo u piti od borovica koja je specijalitet planinarskog doma. Jezici su nam skroz crni. Vodiči se žure, čeka ih druga grupa. No saznajemo da smo bili na srednjem vodostaju. Potok zna i presušiti u kasno ljeto, ali zna i biti veći i jači. Onda je to extreme canyoning..
U povratku živahno pričamo o doživljajima. Bilo je super. Sada znamo puno više o canyoningu i čini nam se da ovo nije naš zadnji izlet ove vrste. Kod nas još možemo na Cetinu, a u susjednoj Sloveniji čeka nas Boka i njen 30-metarski tobogan.
Jedva čekam!
|
