|
Fascinantno je biti na dnu kanjona a rijeka je od litice do litice. Jedini put koji je pred nama je vodeni. Ne znamo što nas čeka. U daljini se čuje huk brzica. Sunčeva svjetlost se nekako probija do dan kanjona i igra se na strmim, okomitim zidovima kanjona. Adrenalin juri našim žilama. Osjećaj avanture je potpun. Sve je nevjerojatno divlje i pomalo surovo.
Odluka je pala. Vikend ćemo provesti u Dalmaciji. Ali u naš plan ne spada ljenčarenje na plaži, kokteli, sunce, more i kamen. Rijeka Cetina i rafting su naš plan. Prvi dan smo rezervirali za najpoznatiji dio od Zadvarja do izletišta Luka, a drugi dan avantura u surovom i dubokom kanjonu u gornjem toku rijeke.
Šest sati je ujutro, Zagreb je još lijen i prazan. Ukrcali smo se u auto i krećemo put Splita autoputom. Izračunali smo da nam treba četiri sata do Radmanovih Mlinica gdje nas čeka Toni iz Dalmacija raftinga koji je organizator naše pustolovine. Na pumpi kod Gospića susreli smo se sa našim prijateljima iz Rijeke koji će zajedno s nama krenuti u avanturu. Njihov put trajao je nešto kraće nego naš.
Nakon četiri i pol sata truckanja (ipak naši automobili imaju ponešto manje konja od premijerovog, a i vidjeli smo presretače), pola sata iza plana ulazimo u Radmanove Mlinice (izletište Luka). Prelijepo mjesto na kojem počinje i završava najpopularnija etapa za rafting izlet na Cetini. Kombijem starijim od boga odbacili su nas do mjesta Zadvarje gdje je i start izleta. Koga briga kakav je kombi, bilo je veselo, a i orila se "dobra" Dalmatinska pisma u riječko – zagrebačkoj izvedbi. Dobro je, nisu nas izbacili van iz kombija, dečki imaju dobre živce i visoki prag tolerancije.
Svi kroz Perino dvorište
Slijedi standardna podjela opreme; kaciga sigurnosni pojas (life jacket), neoprenske papučice. Možemo dobiti i neoprenski odijelo, no kako je temperatura Cetine oko 22 stupnja u potpunosti je nepotrebno, ipak smo u Dalmaciji.
Nakon podjele opreme slijedi standardni "safety talk" od strane naših vodiča. Gdje, kako, zašto, što da, što ne, ako da kada. Za nekoliko minuta znamo puno više o raftingu, veslanju i sigurnosti na rijeci. Vodiči su simpatični. Za početak čini se da svoj posao odrađuju vrlo kvalitetno, osjećamo se sigurno i spremni smo za pustolovinu.
Saznajemo da je rafting na Cetini reguliran od strane hidroelektrane Peruča koja pušta raznolike vodostaje u korito Cetine. Ako nemate sreće susresti čete se sa tzv. biološkim minimumom, no kako turizam u Dalmaciji cvjeta dogovorene su puno veće kvote vode i mi smo blagoslovljeni odličnim vodostajem. Tijekom proljeća zna se dogoditi da Cetina „poludi“ te je vodostaj značajno viši. Onda rafting na ovoj dionici postaje puno ekstremniji.
Čamac na ruke i pravac Cetina. Super je što postoji hrpa agencija na obalama iste, tako da je uvijek na rijeci ima nekoliko čamaca i veselih ekipa. Svi prolazimo kroz Perino dvorište (Pero je vlasnik ulaza za rafting na Cetini i ujedno vlasnik agencije Slap).
Brzaci, slapovi, stijene!
Krećemo!!! Prvi dio rafting staze je relativno ravan i miran tako da imamo vremena uvježbati sve potrebno za siguran spust niz rijeku. Izbjegavamo žbunje koje tvori prave tunele kroz rijeku i čavrljamo sa vodičem – Tonijem. U početku kanjona i nema, no postepeno su litice oko nas sve dublje. Prva brzica je pred nama. "Veslaj, veslaj" viče Toni. Mi kao profići uigrano i simultano veslamo, čamac juri i zaobilazi sve prepreke. Prvi val nas zapljuskuje, super osvježenje. Još malo i na sigurnom smo. Brzica je bila mala ali slatka. Toni nam objašnjava da su brzice na Cetini uglavnom kategorije III. No Cetina je rijeka Dalmatinskog krša. To znači da postoji dosta sifona (potopljeni prolaz u rijeci – može usisati plivača i zadržati ga predugo pod vodom). Ukoliko poznajete rijeku i poštujete sigurnosne regule nema problema sa sifonima…
Najveći, najljepši i najopasniji brzak na Cetini su "Studenci". Kako postoji mnoštvo sifona, vodiči nas iskrcavaju i spuštaju čamce niz isti. Mi idemo okolo. No Studenci kriju jednu prelijepu tajnu. Spilju kroz koju prolazimo. Stvarno divno iskustvo, samo da je voda malo toplija. Na dnu brzaka ukrcavamo se u rafting čamac i nastavljamo. Brzice su sada češće i brže. Prilično su zabavne i ne pretjerano zahtjevne. Dovoljno da nas osvježe u ove vruće dane. Naravno slap koji se ruši u Cetinu sa lijeve strane mami vodiča da zabije čamac direktno u njega. Najtoplije mu "zahvaljujem" na iskustvu tuširanja u jako hladnoj vodi.
Stali smo pored jedne stijene koja sa rijeke ne izgleda pretjerano visoka. "tko hoće može se popeti i skočiti u rijeku, voda je dovoljno duboka", viče Toni. Idem ja, naravno. Malo napora i na vrhu sam, pogled prema dolje. Ups!!! U dubini se ljuljuška mali čamac u kojem su mali ljudi. Možda sam se malo precijenio, no gleda me previše ljudi. Hrabar korak, kratki let i pljuuuus. U vodi sam. Dodatni adrenalin nije bio na odmet. Dolaze "Tisne stine" kanjon je dubok i stvarno fascinantan. Tu negdje je i Winetou skakao u rijeku (ili je to bio Old Sutherlend??) dok je Cetina uspješno glumila Američki divlji zapad.
Još jedno iznenađenje!
Pred kraj se Cetina opet smirila, kupamo se i pričamo sa Tonijem. Pokušavamo ga nagovoriti da nam kaže kako izgleda sutrašnja dionica. Uz tajanstveni smješka Toni nam je samo rekao "to se ne može riječima opisati".
Nakon otprilike tri sata vožnje izlazimo iz čamac i presvlačimo se u civilnu odjeću. Bilo je super. Još se bolje osjećamo nakon fine hrane u „Radmanovim mlinicama“. Popodne smo proveli u borbi sa šatorima u našem kampu – najjeftiniji oblik smještaja a ujedno dovoljno udoban za jedan dan. Navečer nam je Toni priredio još jedno iznenađenje. Odveo nas je u konobu Kremenko. Mjesto je uređeno u stilu Flinstonesa (Kremenka i Barnija poznajete?!). Super klopa i zanimljivi ambijent. Pjevalo se do kasno u noć…
Samo za iskusne raftere i one koji to žele postati!
Ujutro smo spakirali šatore koji su se uporno činili značajno veći nego jučer. Nikako ih ugurati u vreće.
Dolazi kombi i krećemo prema mjestu "Blato na Cetini" gdje je start druge dionice koja se koristi za rafting na Cetini. Zapravo da se ispravim, koristi se za rafting samo tijekom velikog vodostaja – tada je to jedan od najtežih raftinga u Hrvatskoj.
Ali nas čekaju kajaci na napuhavanje, vodostaj je nizak. To su mala i stabilna plovila za dvije do tri osobe. Posada kajaka je osuđena na svoje sposobnosti. Za razliku od raftinga vodič nas prati u drugom plovilu sa strane a mi imamo još jednog vodiča u kajaku. Kako smo mi već "iskusni" rafteri od jučer vrlo brzo samo savladali ova plovila i jurimo prema kanjonu. Wow!!!! Toni nam nije lagao, ovo riječi mogu teško opisati. Litice kanjona su visoke od 40 do 100 metara. Fascinantno je biti na dnu kanjona a rijeka je od litice do litice. Jedini put koji je pred nama je vodeni. Ne znamo što nas čeka. U daljini se čuje huk brzica. Sunčeva svjetlost se nekako probija do dan kanjona i igra se na strmim, okomitim zidovima kanjona. Adrenalin juri našim žilama. Osjećaj avanture je potpun. Sve je nevjerojatno divlje i pomalo surovo.
Brzice su zahtjevnije od jučerašnjih i svako malo se poneka posada kajaka nađe u zapjenjenoj vodi. No uz pomoć iskusnih vodiča sve prolazi samo sa mokrim glavama. Najveći brzak je slap od nekoliko metara. Moj čamac je do sada bio pošteđen kupanja pa se nadamo da će tako biti i ovaj put. Veslamo složno, nije baš najbolja putanja. Kasno! Ulazimo skroz koso u slap, okrećemo se. Oko mene je metež vode, čamac mi pada na glavu. No sigurnosni pojas me za čas izbacuje na površinu. Ajde i to smo preživjeli a adrenalin kola u velikoj količini po žilama. Nakon dva sata pustolovine po prelijepom kanjonu slijedi još penjanje uz strmi izlaz iz istog i gotovo. Već?? Mi bi još!!!
Nakon žabljih krakova i dalmatinske spize od jučer sjedimo uz bogati roštilj u restoranu.
Hm mislim da sada razumijem upozorenje iz jedne pustolovne knjige: „Odlazak na pustolovne izlete je značajno zaraznije od droge – nemojte reći da Vas nismo upozorili“
E pa nas je Cetina zarazila – stižemo opet!!!!
|
