BEAUTY QUEEN FROM MARS

Nešto nemam inspiracije... bolje sam, puno bolje. Pa ne znam o čemu da vam pišem.
Ali ja sam bolje... o da...
Neki dan sam gledala neki filmić i jedna rečenica mi je ostala u glavi... znate kako to biva... ništa misaono i preveliko... ali tu je negdje a glasi ovako.
" Ljubav se preboli za dva mjeseca...
... velika ljubav se preboli za dvije godine...
... a ogromna ljubav ti promijeni život!!! "
I zbilja, prošla su dva i pol mjeseca od prekida, ja sam jebeno dobro. Ne uvjeravam sebe i ljude oko sebe da je to tako, nego se ja osjećam jako dobro. Čak me je bilo i strah da je prebrzo, da nije dosta vremena prošlo... ali neću razbijati glavu sa tim... jel sam dobro. I bit ću još i bolje. Mogu reći da sam ga prebolila. HA!!!
Znam da će biti trenutaka kad će me opet nešto podsjetiti na njega, kad ću se sjetiti i lijepih i malo manje lijepih trenutaka jel ipak sam ga voljela i bit će prisutan tu negdje, barem još neko vrijeme. I da kad mi dođe onih " loših 5 minuta " vjerovatno ću sjesti i napisati post, ali davno je iza mene ono vrijeme kada je tih istih 5 minuta trajalo 24 sata dnevno.
Bilo je loše i bolilo je... ali iznenadila sam samu sebe kako mi je malo vremena trebalo ( ili to i nije tako malo vremena??? ), i još jednom kažem da sam ga voljela, iza toga stojim, ali sve mi se čini da ni moja ljubav prema njemu nije bila tako velika kako sam onda mislila.

Svima vam želim sretan i blagoslovljen Božić.
Puno sreće, ljubavi i veselja.
Nadam se da ćemo svi biti sretni na ovaj Božić, pa makar i na jednu noć, jedan dan.
A idu vam na živce ovi Božićni pjesmuljci?
Preporučam Eminema i "Jingle bells" te Monty Python "Ho, ho fuckin ho" .

pusee svima

Two Choices

What would you do?....you make the choice. Don't look for a punch line,
there isn't one. Read it anyway.
My question is: Would you have made the
same choice?

At a fundraising dinner for a school that serves learning-disabled
children, the father of one of the students delivered a speech that
would never be forgotten by all who attended. After extolling the school
and its dedicated staff, he offered a question: "When not interfered
with by outside influences, everything nature does is done with
perfection. Yet my son, Shay, cannot learn things as other children do.
He cannot understand things as other children do. Where is the natural
order of things in my son?"

The audience was stilled by the query.

The father continued. "I believe that when a child like Shay,
physically and mentally handicapped comes into the world, an opportunity
to realize true human nature presents itself, and it comes in the way
other people treat that child."

Then he told the following story:

Shay and his father had walked past a park where some boys Shay knew
were playing baseball. Shay asked, "Do you think they'll let me play?"
Shay's father knew that most of the boys would not want someone like
Shay on their team, but the father also understood that if his son were
allowed to play, it would give him a much-needed sense of belonging and
some confidence to be accepted by others in spite of his handicaps.

Shay's father approached one of the boys on the field and asked (not
expecting much) if Shay could play. The boy looked around for guidance
and said, "We're losing by six runs and the game is in the eighth
inning. I guess he can be on our team and we'll try to put him in to bat
in the ninth inning."

Shay struggled over to the team's bench and, with a broad smile, put on
a team shirt. His Father watched with a small tear in his eye and warmth
in his heart. The boys saw the father's joy at his son being accepted.
In the bottom of the eighth inning, Shay's team scored a few runs but
was still behind by three. In the top of the ninth inning, Shay put on a
glove and played in the right field. Even though no hits came his way,
he was obviously ecstatic just to be in the game and on the field,
grinning from ear to ear as his father waved to him from the stands. In
the bottom of the ninth inning, Shay's team scored again. Now, with two
outs and the bases loaded, the potential winning run was on base and
Shay was scheduled to be next at bat.

At this juncture, do they let Shay bat and give away their chance to win
the game? Surprisingly, Shay was given the bat. Everyone knew that a hit
was all but impossible because Shay didn't even know how to hold the bat
properly, much less connect with the ball.

However, as Shay stepped up to the plate, the pitcher, recognizing that
the other team was putting winning aside for this moment in Shay's life,
moved in a few steps to lob the ball in softly so Shay could at least
make contact. The first pitch came and Shay swung clumsily and missed.
The pitcher again took a few steps forward to toss the ball softly
towards Shay. As the pitch came in, Shay swung at the ball and hit a
slow ground ball right back to the pitcher.

The game would now be over. The pitcher picked up the soft grounder and
could have easily thrown the ball to the first baseman. Shay would have
been out and that would have been the end of the game.

Instead, the pitcher threw the ball right over the first baseman's head,
out of reach of all team mates. Everyone from the stands and both teams
started yelling, "Shay, run to first! Run to first!" Never in his life
had Shay ever run that far, but he made it to first base. He scampered
down the baseline, wide-eyed and startled.

Everyone yelled, "Run to second, run to second!" Catching his breath,
Shay awkwardly ran towards second, gleaming and struggling to make it to
the base. By the time Shay rounded towards second base, the right
fielder had the ball ... the smallest guy on their team who now had his
first chance to be the hero for his team. He could have thrown the ball
to the second-baseman for the tag, but he understood the pitcher's
intentions so he, too, intentionally threw the ball high and far over
the third-baseman's head. Shay ran toward third base deliriously as the
runners ahead of him circled the bases toward home.

All were screaming, "Shay, Shay, Shay, all the Way Shay"

Shay reached third base because the opposing shortstop ran to help him
by turning him in the direction of third base, and shouted, "Run to
third! Shay, run to third!"

As Shay rounded third, the boys from both teams, and the spectators,
were on their feet screaming, "Shay, run home! Run home!" Shay ran to
home, stepped on the plate, and was cheered as the hero who hit the
grand slam and won the game for his team.

"That day", said the father softly with tears now rolling down his face,
"the boys from both teams helped bring a piece of true love and humanity
into this world".

Shay didn't make it to another summer. He died that winter, having never
forgotten being the hero and making his father so happy, and coming home
and seeing his Mother tearfully embrace her little hero of the day!

AND NOW A LITTLE FOOTNOTE TO THIS STORY: We all send thousands of jokes
through the e-mail without a second thought, but when it comes to
sending messages about life choices, people hesitate. The crude, vulgar,
and often obscene pass freely through cyberspace, but public discussion
about decency is too often suppressed in our schools and workplaces.

If you're thinking about forwarding this message, chances are that
you're probably sorting out the people in your address book who aren't
the "appropriate" ones to receive this type of message. Well, the person
who sent you this believes that we all can make a difference. We all
have thousands of opportunities every single day to help realize the
"natural order of things." So many seemingly trivial interactions
between two people present us with a choice: Do we pass along a little
spark of love and humanity or do we pass up those opportunities and
leave the world a little bit colder in the process?

A wise man once said every society is judged by how it treats it's least
fortunate amongst them.


May your day, be a Shay Day.

Dok sam živjela u neznanju koje si mi ti priredio i mučio me sa tim bilo mi je jako teško. Osjećala sam neopisivu bol kao nikada do sada u životu.
Ali u istom tom neznanju skrivala se nada koja nije htjela nestati. Iako sam se lagano mirila sa činjenicom da je gotovo, a ti si se skrivao i nisi imao hrabrosti stati pred mene i reći da je gotovo.
I napokon si došao, i sve smo si rekli... osjetila sam nešto... neko olakšanje i nisam bila tužna. U tom trenutku ne.
Kasnije je sve dolazilo. I tuga i bijes i bol i suze. U tom trenutku bila sam... slobodna. Slobodna od tebe, premda to tada nisam željela.
Nade je nestalo, ali barem sam znala. I u tom trenutku sam shvatila da nema povratka, da je nada umrla, ali i bolje to nego živjeti u neznanju. Jel nema gorega od toga. To sam shvatila. Bolje i znati, pa kako god bolno bilo, jel neznanje boli i više od istine jel ti neda da ideš naprijed, drži te prikovanu za zemlju, za jedno mjesto. Trebala sam zaključak, znati što se je dogodilo, gdje je puklo...
Od tog trenutka uslijedio je moj oporavak koji traje još i danas. A već su prošla dva mjeseca.
Opet pišem jel sam te noćas sanjala. A nikada nisam sanjala ništa ružno u vezi tebe. I to ne razumijem. Ne želim te, ne želim te niti vidjeti... jednostavno ne želim ništa što ima veze sa tobom.
A zašto onda sanjam predivne snove u kojima smo zajedno i zaljubljeniji nego ikada?
Ti si dobar, divan i krasan. Sve radiš za mene, voliš me beskrajno.
I ti snovi... također bole kada se probudim i nastavim sa životom.

Kako je bilo?
E, pa ljudi moji.... bilo je i više nego dobro. Nadmašila je sva moja očekivanja.
Alecia Beth Moore aka PINK došla je i u Zagreb promovirajući svoj četvrti album " I' m not dead ".
I da, oduševila me je. Koncert je počeo točno u 20: 00 h kako je bilo i zakazano. Iznenadila me je na toj točnosti, nisam mislila da će na vrijeme početi. Koncert je bio održan u dvorani Dražena Petrovića i dok sve pohvale idu njoj moram se osvrnuti i reći da to nije nikako prostor u kojem bi svijetske zvijezde poput nje trebale održavati koncetre. Dakle, prostor je potpuno neadekvatan. Prvotno je trebala nastupati u Domu sportova ali taj prostor je zauzet ( zbog nogometnog prvenstva, ako se ne varam ). I premda je i u dvorani Dražena Petrovića napravila pravi show ipak je morala odustati od nekih akrobacija koje izvodi na drugim koncertima u drugim gradovima, koji naravno imaju dvorane za takve događaje. Tako da sam ostala uskraćena za fenomenalni light show, famozni ulazak motorom na pozornicu jel ovdje to zbilja nije bilo moguće. I ona sama je izrazila žaljenje radi toga jel je prvi puta nastupala pred našom publikom i htjela se je predstaviti u punom izdanju. Ali ona nije razočarala, mi smo na to navikli, ako ne zeznu izvođači kriva je organizacija tj. u ovom slučaju nedostatak adekvatnog prostora za ovakva i sl. događanja.
Vratimo se mi na koncert... svirala je punih sat i pol. Premalo!!! Jel je tako brzo prošlo. Dvorana je bila puna, mogao se je još koji čovjek progurati i stati, ali zadovoljavajuće. Koncert je započela sa odličnom " 'Cuz I can " koja se nalazi na novom albumu. Nakon završetka pjesme zahvalila se i to na hrvatskom. Publika je naravno podivljala od ushićenja. I zatim nije mogla prestati izgovarati " hvala ", bilo joj je jako fora. I naravno, da je upitala kako kažemo " shit ".
Ja sam svoju stvar " Dear Mr. President " dobila, a izvela ju je na barskoj stolici u dugoj bijeloj haljini i na licu joj se vidjelo da joj je teško dok ju pjeva. A zatim je rekla, da kad se vrati u Ameriku i sretne svoga predsjednika te joj ovaj kaže da je " bitch " samo će mu reći " hvala " jel joj jebeno zvuči, pa nek si on misli.
Naravno da je izvela i " Stupid girls " sa perikom na glavi i u fensi - šmensi kaputiću, a na pozornicu su ušetale i plesačice sa vidno povećanim grudima i iritantno glupog ponašanja, dok ih Pink sprda i spušta na zemlju, a sa druge strane one su toliko glupe da to ne mogu niti shvatiti.
Interesantno mi je to, što je i ona sama rekla u jednom intervjuu, da joj se niti jedna od poznatih starleta nije javila kada su spot i pjesma izašli i počeli se vrtiti na svim radio stanicama i televiziji.
Moram se osvrnuti i reći da je prekrasna, puna energije i uopće ne djeluje kao sadašnje zvijezde i zvijezdice. Vidi se da živi na zemlji i da je osoba od krvi i mesa, a to mi se jako sviđa. Ostavila je jako pozitivan dojam na mene. Prekrasna je i jako duhovita.
Istaknula je i kako se bavi za prava životinja a čak ste na ulazu mogli i potpisati peticiju za zaštitu životinja. A ona sama oštro kritizira Kraljevsku obitelj jer su ceremonijalne šubare kraljičine garde izrađene od kože kanadskoh crnih medvjeda te je odbila nastupati za princa Williama za njegov 21. rođendan kad je saznala da se bavi lovom.
Članica je PETE i naravno ovo su sitnice koje sam spomenula. Još je tu puno stvari za koje se zalaže i za što se bori.
A ona sam ima četiri psa i dva štakora.
A kaže slijedeće:
" Oduvijek sam osijećala da su životinje najčišće duše na svijetu. Ne varaju i ne skrivaju svoje osječaje i najodanija su stvorenja na Zemlji. Mi ljudi mislimo da smo pametniji - kakva šala. Trebali bismo znati o stvarnosti i ozbiljnosti veze između ljudi i životinja. "
Između brojinih presvlačenja i slatkhi topića, te lijepih haljina, koncert je otvorila u bajkerskom kompletu. To mi je bilo najbolje. Pokazala je i umijeće u plesanju. Mogu reći da zrači... to je jedna od tih osoba. Ima neku energiju.
A glasčinu kakvu žena ima... vau... da vam pamet stane.
Kraj koncerta je došao brzo, prebrzo. I premda sam se nadala, ali nisam iskreno očekivala da će i kod nas to izvoditi... jel gledala sam neke snimke koncerata i na kraju bi uvijek imala vratolomije koje su me fascinirale... a pa nije niti nas razočarala. Počela je " Get the paty started " i tri cure su se spustile na ljuljačkama u pink boji. Izvodile su vratolomije, prevrtale se... a zatim je i PINK uzela te iste ljuljačke i počela izvoditi razne akrobacije. Najbolje je bilo kad ju je zavezala oko noge i vrtila se jako brzo viseći naglavačke a ujedno pjevajući stihove navedene stvari. Publika je na ovaj dio koncerta pomahnitala. A gospodična sve to izvodi bez zaštitnih mreža i sl. stvari. Svaka čast!
A opet, šta očekivati od buntovnice koja je na njemačkom koncertu otišla u garderobu i spirsala bradavicu na opće zaprepaštenje vlastite majke.
Dojmovi me još uvijek drže, oduvijek sam ju voljela poslušati... ali sad sam ju baš zavoljela. Čak sam kupila plakat i objesila ga iznad kreveta. Hehe, ja, a u teen fazi nikad nisam imala postere po zidovima. Ali ovaj je baš za mene. Prekrasan je, nije šaren, ne vrište boje, dapače, crna prevladava.
A ja sada jedva čekam novu priliku da vidim uživo ovu curu iz Philadelphie, ali nažalost turneja po Europi je gotova za koji dan. I nadam se da će peti studijski album nadmašiti i ovaj aktualni jel svaki je sve bolji i bolji.

Idem...
Idem na PINK u petak, 15. 12. Za vas koji još ne znate a možda bi voljeli otići, nastupa u Košarkaškom cenrtu Dražena Petrovića a karta vam je 260 kuna.
I mogu vam reći da se baš veselim. Nije da sam fan, ali kad je već tu zašto ne? Gledala sam i neke snimke koncerata i žena zbilja zna show napraviti, samo se nadam da će tako dobro biti i u Zagrebu.
Ovaj zadnji album joj je jako dobar, ima par stvari koje mi se jako sviđaju, a jedna od boljih je i " Dear Mr. President ", gdje se osvrće na Busha i kritizira ga.
To je to za sada... javim kako je bilo!

01. Volim te ne zbog toga što si ti već zbog toga što sam ja kad sam pored tebe.

02. Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.

03. Samo zato što te netko ne voli onako kako bi voljela, ne znači da nisi voljena cijelim njegovim bićem.

04. Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku i dodiruje tvoje srce.

05. Najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikad nečeš imati.

06. Nikad se ne prestaj smijati, čak ni kad si tužna. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmijeh.

07. Možeš biti samo osoba na ovom svijetu, ali za nekoga ti si cijeli svijet.

08. Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo provoditi ga sa tobom.

09. Možda Bog želi da upoznaš monogo pogrešnih ljudi prije nego što upoznaš pravog, i na tome češ mu, kad se to bude desilo, biti zahvalna.

10. Ne plači zato što se završilo. Smij se zato što se dogodilo.

11. Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi vjerovati samo budi opreznija.

12. Postani bolja osoba i budi sigurna da znaš tko si prije nego što sretneš nekoga novog, a nadaj se da ta osoba zna tko si.

13. Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se dešavaju onda kada ih ne očekuješ.


GABRIEL GARCIA MARQUEZ

Sve je u životu prolazno. Na žalost to je tako. I svi smo to doživjeli.
Ako smo u nešto presigurni velike su šanse da ćemo bez toga i ostati, a ako smo pak prenesigurni također ćemo bez toga ostati.
Dakle, trebalo bi naći neku zlatnu sredinu. A to je nemoguće, barem u mom slučaju.
Koliko god se mi trudili neke stvari jednostavno nisu suđene.
I tako... ovo čudno vrijeme, kriva glazba... sve me to vodi do prevelikog razmišljanja, razmišljanja o krivim stvarima.
Razmišljam o iskrenosti drugih ljudi. Koliko je laži dok razgovaraju sa mnom? Jel znam, svi mi lažemo. Nekad da bi bilo lakše drugoj osobi, nekad zbog osobne koristi. Postoji jako puno razloga. Ali koji god razlog bio ne znači da je laž opravdana.
Ne znam uopće šta pišem, da li ovo ima ikakvog smisla... ali baš me i nije briga, u moj glavi to je sve nekako tu a da li će me itko razumijeti , ili možda nitko, u ovom mi je trenutku sasvim svejedno.
Svi smo mi ljudi, svi mi griješimo i to je tako normalno. Nadam se samo da nešto i naučimo.
Možemo sa jednom osobom provoditi puno vremena, zavoliti ju a kada se nešto loše dogodi, kad nas ta osoba povrijedi, biti spremni na sve da se obranimo, da si pomognemo na bilo koji način pa čak ako bi to značilo povrijediti i poraziti tu istu osobu, koju smo tako silno voljeli.
Ali sve je prolazno... nažalost. I na kraju uvijek ostajemo sami. Na svijet smo došli sami a i umrijet ćemo sami. I koliko se god trudili na kraju je to tako. Nema pomoći. Čovjek nije rođen da svijetom korača sam. I možda češ i naći nekog suputnika, ili par njih ako imaš sreće... ali sve se svodi na to da na kraju ipak ostajemo sami.
A kako živjeti? Šta napraviti ako imate jednu malu tajnu koja vas izjeda iznutra? Sa kojom se možete nositi i drugi niti ne naslućuju da postoji... ali vi znate da je tu, prisutna je. Da li priznati nekome, olakšati sebi ili ju zauvijek čuvati? Priznati najboljem prijatelju ili potpunom neznancu? Jel istina je da je ponekad lakše razgovarati sa strancem. A zašto je to tako stvarno ne bi znala.
Ili šutiti zauvijek... a sve mi se čini da će tako i biti. Jel budimo iskreni. Nitko nikada ne odaje sve. Ali baš nitko. Ako i postoji taj netko onda je budala. To sam naučila. Koliko god vi voljeli nekoga i bili dobri sa nekim budite sretni i zahvalni ako vam da i pola sebe. Puno ste dobili. Ja sam davala puno, ne sve, ali puno. A više nedam.
A mi kakvi smo... nekad nismo niti prema sebi 100% iskreni a kamoli prema partneru, bivšem, sadašnjem, roditeljima, najboljim prijateljima...
I to se nikada neće promijeniti, i što se prije pomirim sa činjenicom da nikad nikoga neću imati u potpunosti bit će mi lakše i manje će me boljeti.
Ali zato znam sebe i ritam svoga srca... za sada je to dovoljno. A šta napraviti kada to više neće biti dovoljno? Hm... samo se mogu nadati da to vrijeme neće doći, a kada dođe tada ću se baviti sa time.
Vama koji ste me shvatili... prvenstveno budite iskreni prema sebi samima... a vama koji niste... jednom budete.

Have a nice life, people!!!

Sanjala sam...
Zašto?
Samo mi je gore! Odlazi iz mog života, iz moje glave.
Osjećaji, emocije, srce, misli... sve je tako glupo isprepleteno i nema nikakvog smisla... i danas opet nejdem dalje.
Da, sanjala sam te.... i ispričao si se za sve, i rekao da si pogriješio... i pomirili smo se.
Sanjala sam tvoje poljupce, tvoje ruke kako me miluju kao što su to radile i onda. Bio si moj, samo moj. Osjetila sam svaki dodir, tvoje usne na mojoj koži. I bilo je tako stvarno. I još jednom sam se probudila sretna, a kada sam shvatila o čemu se radi, da je to zapravo bio samo san, kad me je stvarnost opalila po glavi, suze su opet krenule.
Ništa više u vezi tebe nema smisla, moja podsvijest se poigrava sa mnom... a znamo svi da u stvarnom životu to ne bi tako ispalo. Da su moji osjećaji sada puno drugačiji. Da te više ne volim ( ili možda ipak da, malo? ), ne mrzim te, niti ću ikada što god ti napravio. Ne bi te mogla mrziti radi sebe same. Ali iz glave mi ne izlaziš, ne ostavljaš me na miru. Pa čak i kad se preko dana borim i ne prepuštam se razmišljnju o tebi, dođeš po noći, besramno se ušuljaš i ne napuštaš me.
Otiđi, jednom zauvijek, molim te.
A ja, idem sada živjeti svoj život, život kakav je bio prije tebe. Još malo pa ću se vratiti i u taj svoj element kada tebe nije bilo, jel dok nisi ušetao u moj život bila sam dobro.
Čeka me život, nova upoznavanja, neki novi ljudi... a danas je dan za to, i danas mi ništa večer neće pokvariti. Bit ću ona stara, makar se i pretvarala. Neka me nitko ne dira, izlazim radi sebe, zabavljat ću se kao nikada do sada i za nikoga me nije briga.

Ti komadići...
Razasuti su svuda oko mene...
A ti komadići su ono što je ostalo od mene, to sam do nedavno bila ja.
Ja, u cjelini.
A sada... dio je sastavljen ali ima ih još oko mene i slažem ih poput puzzla. Nisam ona stara, niti ću ikada biti, a mislim da se više niti prema svojim bližnjima, što obitelji što prijatelja, ne odnosim kao prije. Ne znam da li je to dobro ili loše, znam samo da se trudim.
A svi imaju probleme, od sitnih pa do velikih, pa do onih koji su jako slični mojim problemima.
I naravno trudiš se... ali... moji komadići nisu sastavljeni i ne mogu drugima pružiti ništa. To me rastužuje jel bi htjela udijeliti koji pametan savjet a ništa ne izlazi iz mojih usta, ova šuplja glava više ne može sastaviti niti jednu pametnu misao. Mogu slušati, i razumijet ću... i pokušat ću pomoći... ali to nisam ona stara ja i ne dobivaju ono na što su se navikli, ono što zaslužuju, i znam da sam ih sve razočarala. Želim pomoći a ne mogu ni samoj sebi, prvo moram sebe u potpunosti srediti da bi drugima mogla davati.
Ali jebiga, trudim se i dalje.
A kada pokupim sve svoje komadiće, kada postanem cjelina kakva je bila i prije, visoka i čvrsta... odužit ću se svakome jel par ljudi je bilo tu uz mene i zaslužuju najbolje... a onda... posvetit ću im se sva, dat ću im 101% od sebe.
A sada... još uvijek skupljam....

Moj život bi u ovom trenutku mogao poslužiti kao scenarij za neku meksičku sapunicu.
Da li ste ikada dobili prijeteći sms? Ili prijetnju upućenu vama direktno u lice?
Interesantno je to, zar ne? Ne diraš nikoga, makneš mu se iz života... i BUM(!!!) . Evo, ja sam se baš suočila sa jednom takvom situacijom. Ljudi su čudna bića. I zajebana... zla prvenstveno.
Mislim hej... meni slat prijeteće sms – ove, pa zar si mislio nešto postići sa time?
Ja se nikada ne bi tako nisko mogla spustiti, jel nekad sam te voljela i imali smo nešto lijepo. Zašto ne poštuješ uspomenu na to?
I da dragi, tvoje neprocijenjive stvari i dalje ostaju kod mene, na dnu moga ormara.
Ja se vraćam u svoj stari element... a prema tebi, od sada postajem bitch. Prijetnje i ucjene ostavi za nekoga drugoga. Zar ti je toliko stalo do toga, te stvarčice? Zašto nisi lijepo zamolio? Tada bi postupila ispravno... ali sada iz inata neću. Ali hej, pa ti ni u jednom trenutku nisi postupio ispravno, nisi se niti potrudio. Barem rekao oprosti. Ne! A ja sam se trudila, uvijek. I na kraju ostati ok i dobra.
Nisi me dobro upoznao dok si bio sa mnom? Šteta, jel barem sam ja uvijek govorila istinu. To sa ponosom mogu reći. Dok smo bili zajedno nikada ti nisam lagala. Ali isto tako si mogao naučiti da imam svoje JA i da nikada ne bi popustila kad se netko tako postavi kao ti u ovom trenutku, nego baš suprotno... i još mog najboljeg prijatelj spomeneš? A ne, neće ti proći ovaj put. Bijesna sam. Ostavi moje drage ljude, ljude koje volim na miru... a ja ću se naći sa tobom... a tada... čut češ sve... kako li si samo zabrljao. Pa sa čim ti ta kujica puni glavu?
Jebote, trudim se bit fer u svakoj jebenoj situaciji, pa i u ovoj danas, smirim situaciju i kažem da se ponašamo kao odrasli i kulturni ljudi, a netko drugi bi ti oči iskopao... ne samo za ovo danas, nego i za druge stavri koje si napravio... daj se saberi molim te... i odrasti dječače mali. Svakim danom se sve više i više pitam da li je moguće da nisam primjećivala stvari oko sebe, da nisam dobro gledala, da te nisam upoznala. U potpunosti nisam, to je sigurno... ali sad... zar si se promijenio ili si uvijek bio takav samo mi sada pokazuješ pravo lice!? E, varalico moja... da budem sretna što si otišo iz moga života? Iskreno, mislim da i jesam... jel si tako, tako... malen... i beznačajan...
Svaka priča ima dvije strane...i ako češ ikada pričati... ikomu... barem se potrudi da kažeš istinu. Nemoj se sramiti... hm... teško je to jel ima puno stavri radi kojih se baš ti trebaš sramiti. Ali ne laži!
A moja priča... ova epizodica sa tobom, i ovaj put je ispričana najiskrenije...

Scena od neku večer kad sam izašla sa frendicom... bio je ženski izlazk, samo za nas dvije, za našu dušu... muškom rodu se nije posvećivala pažnja... no dobro... mrvicu ipak je.
Uletava momčić, očigledno niži za dvije glave od mene, meni je to uvijek smiješno, nikad ne bi mogla biti sa nižim frajerom... šta ćete, takva sam. Na ovu moju visinu, a - a, neće ići. Ali njega to nije obeshrabrilo. I počne......

ON:
Jel ti studiraš možda socijalni rad?
JA:
Ne! Ali moja frendica da.
Koja je baš stajala sa moje desne strane i skakutala na neke milozvučne tonove koji su dopirali od dj- a.
ON:
Ma, boli me k* za tvoju frendicu, pitao sam tebe!
JA:
Nečeš tako jel će ovaj razgovor brzo završiti.
ON:
Ma sorry, ali kaj fakat ne studiraš socijalni rad? Jel izgledaš tako dobro i milo. Puna si ljubavi za svakoga, to se vidi odmah.
JA:
Grohotom se smijući. Hvala, ali malo si se zajebao, i to mi još nitko ne kaže na prvu... svi briju da sam umišljena bitch.
ON:
Nemoj mislit da ti sad nešto serem, ali na licu ti se vidi da si krasna osoba. Bit češ jednog dana super žena, krasna snaha i divna mama svojoj djeci.
JA:
Samo gromoglasan smjeh. Nisam se mogla suzdržati.

Hehe, ovakav upad još nisam imala, a bilo ih je svakakvih. Ali barem me je oraspoložio dečkić. Razgovor se nastavio u drugom smjeru, ništa specijalno.
Znači na prvu se vidi kako sam mila i draga, ajme što još neću doživijet.

I da, primjećujem ljude oko sebe, idem dalje, puno sam bolje. Ali ne želim nikoga... ne još... sad opet uživam kao single. Fali, ne trenutke da me netko poljubi, lijepo zagrli... ali još je prerano.
Idem van, uživam, solo, sa svojim prijateljima.... još uvijek mi dođe na trenutke da bi ga najradije nazvala, samo bi ga zagrlila. Takvo raspoloženje me uhvati kad se sjetim lijepih trenutaka.
Ja sam bolje, to osjećam, ljudi kažu i da se vidi. Napredak je očigledan.
Ali nije to to. Vrijeme radi svoje... ali presporo.