Dok sam živjela u neznanju koje si mi ti priredio i mučio me sa tim bilo mi je jako teško. Osjećala sam neopisivu bol kao nikada do sada u životu.
Ali u istom tom neznanju skrivala se nada koja nije htjela nestati. Iako sam se lagano mirila sa činjenicom da je gotovo, a ti si se skrivao i nisi imao hrabrosti stati pred mene i reći da je gotovo.
I napokon si došao, i sve smo si rekli... osjetila sam nešto... neko olakšanje i nisam bila tužna. U tom trenutku ne.
Kasnije je sve dolazilo. I tuga i bijes i bol i suze. U tom trenutku bila sam... slobodna. Slobodna od tebe, premda to tada nisam željela.
Nade je nestalo, ali barem sam znala. I u tom trenutku sam shvatila da nema povratka, da je nada umrla, ali i bolje to nego živjeti u neznanju. Jel nema gorega od toga. To sam shvatila. Bolje i znati, pa kako god bolno bilo, jel neznanje boli i više od istine jel ti neda da ideš naprijed, drži te prikovanu za zemlju, za jedno mjesto. Trebala sam zaključak, znati što se je dogodilo, gdje je puklo...
Od tog trenutka uslijedio je moj oporavak koji traje još i danas. A već su prošla dva mjeseca.
Opet pišem jel sam te noćas sanjala. A nikada nisam sanjala ništa ružno u vezi tebe. I to ne razumijem. Ne želim te, ne želim te niti vidjeti... jednostavno ne želim ništa što ima veze sa tobom.
A zašto onda sanjam predivne snove u kojima smo zajedno i zaljubljeniji nego ikada?
Ti si dobar, divan i krasan. Sve radiš za mene, voliš me beskrajno.
I ti snovi... također bole kada se probudim i nastavim sa životom.
Post je objavljen 20.12.2006. u 15:30 sati.