Scena od neku večer kad sam izašla sa frendicom... bio je ženski izlazk, samo za nas dvije, za našu dušu... muškom rodu se nije posvećivala pažnja... no dobro... mrvicu ipak je.
Uletava momčić, očigledno niži za dvije glave od mene, meni je to uvijek smiješno, nikad ne bi mogla biti sa nižim frajerom... šta ćete, takva sam. Na ovu moju visinu, a - a, neće ići. Ali njega to nije obeshrabrilo. I počne......
ON:
Jel ti studiraš možda socijalni rad?
JA:
Ne! Ali moja frendica da.
Koja je baš stajala sa moje desne strane i skakutala na neke milozvučne tonove koji su dopirali od dj- a.
ON:
Ma, boli me k* za tvoju frendicu, pitao sam tebe!
JA:
Nečeš tako jel će ovaj razgovor brzo završiti.
ON:
Ma sorry, ali kaj fakat ne studiraš socijalni rad? Jel izgledaš tako dobro i milo. Puna si ljubavi za svakoga, to se vidi odmah.
JA:
Grohotom se smijući. Hvala, ali malo si se zajebao, i to mi još nitko ne kaže na prvu... svi briju da sam umišljena bitch.
ON:
Nemoj mislit da ti sad nešto serem, ali na licu ti se vidi da si krasna osoba. Bit češ jednog dana super žena, krasna snaha i divna mama svojoj djeci.
JA:
Samo gromoglasan smjeh. Nisam se mogla suzdržati.
Hehe, ovakav upad još nisam imala, a bilo ih je svakakvih. Ali barem me je oraspoložio dečkić. Razgovor se nastavio u drugom smjeru, ništa specijalno.
Znači na prvu se vidi kako sam mila i draga, ajme što još neću doživijet.
I da, primjećujem ljude oko sebe, idem dalje, puno sam bolje. Ali ne želim nikoga... ne još... sad opet uživam kao single. Fali, ne trenutke da me netko poljubi, lijepo zagrli... ali još je prerano.
Idem van, uživam, solo, sa svojim prijateljima.... još uvijek mi dođe na trenutke da bi ga najradije nazvala, samo bi ga zagrlila. Takvo raspoloženje me uhvati kad se sjetim lijepih trenutaka.
Ja sam bolje, to osjećam, ljudi kažu i da se vidi. Napredak je očigledan.
Ali nije to to. Vrijeme radi svoje... ali presporo.
Post je objavljen 03.12.2006. u 02:15 sati.