Valentina Tina

petak, 15.05.2020.

Rodni moj kraju

Otvaram oči.
Još u polusnu ugledavam drva,
šumu,staru baraku,
zvuk ptica miluje mi uši.

Ne mogu vjerovat.
Svjedočim buđenju
jutra,
buđenju ptica,
buđenju svijeta.

Svako jutro divim se bojama zelenim,
rumenim, rascvalim, crvenim.
I dalje ne vjerujem.
Mislim da snivam.

Protresem se od sreće.
Veličanstveni orah nazire se sa desne
strane mog prozora.

Proživio je on svašta.
Djetinje dane mog oca,
ubrzani rast čempresa.

Vidio je mnogo.
Obiteljske svađe, roštilj na travi, sretanja i prekidi.

Kad bolje prisloniš uho čuješ kako doziva.
Poželim zagrliti to drvo,
tu šumu, te ptice.

One su u meni svakog dana,
šire ljubav i dobrotu.

Volim te rodni moj kraju.

Koliko puta prešla sam tvoje staze,
koliko puta sam bježala od vreve grada.

Samo da se na tren oslonim
na tišinu,
na samoću,
na ljepotu.

Uvijek odlazim u šumu,
protrčim kroz granje mira,
okrznem listove u letu.
Zelenilo mi hrani dušu,
podsjeća me na tako nevine dane.

Ja ne živim bez mog čempresa, velikog oraha i trave.
Volim te šumo moja.
Rodna moja Rupa.
Tek sada vidim sjaj tvog dijamanta.

Ukrašena si perlama listova i grana.
Lice ti je ureseno jatom ptica.
Oči su ti bekrajno plavetnilo.

Volim te rodni moj kraju.

Oznake: rodni kraj, LJUBAV BEZUVJETNA, Istinita priča, prihvaćanje, ljepota dolazi iz srca, ljepota darivanja, duša moja

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.05.2020.

Wonder in the clouds

Make me think
make me wonder.
Look up,
see the shades in the heart?
It is gold and blue,
all the shit i do for you.

Breaking my eyes,
closing the lines.
I have been tripping,
to call for colliding of my soul inside the rap twisted game.

Heart is shattered in million pieces.
I shoudn't have let you in.
I miss the times we had
the friendship, the jokes.

I am still waiting,
broken hearted.
Please forgive me,
cuz i have fought for you.
My stomach keeps on failing.
It hurts, it really hurts
The wounds you made.
Sorry we cannot be just friends.

The waterfall of love flows through my spine,
I feel the worms eating form inside,
Coroding the present, the past and the future.
Heart empty as a cave, all alone on the island where I see nothigness.
I used to be angry at you, at the world.
So disappointed but i guess i had to learn from it.

I gave you my trust and you killed it with one sip of your favourite vodka.
Ungrateful prick.
You are more empty then me.
I see it in your eyes.
Lost childhood and so much pain.
I guess i forgive you by writing this song.

Oznake: broken heart, love, Past, ex, romance, friends to go

- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 28.02.2017.

Croatia full of life my ass!

Sve započinje vedro. Jednog lijepog dana odlučim otići u pekaru i kada malo bolje ogledam shvatim da mi je žena odnekud poznata. Pokrenemo mi tako priču i shvatim da je radila u mojem kraju u jednoj trgovinici.

Pitam ju dalje kako život i sva ta obična pitanja.
Kaže ona meni u mirovini je, ali ne može poplatiti sve račune pa mora raditi. Kroz ovo je jasno vidljivo na što smo spali kao država. Jadna će ženskica raditi do smrti, a državi se za to živo jebe.

Nedugo zatim uputim se raditi studentsku pokaznu kad mi žena na šalteru kaže ukinuli su državnu subvenciju za našu općinu. I to je uništeno. Sve je otišlo k vragu.
Pa nije ni čudo da penzići kopaju po kantama kako bi skupili i zadnju lipu. Doslovce im se sve svodi na preživljavanje.

Nadalje se pitam, pa dobro, kava je to zemlja u kojoj umirovljenici i dalje rade? Uopće me nebi čudilo da rade na samrti. Sve dok ne krepaju. Jer to naša država dozvoljava. Ovakvo stanje koje je prešlo svaku mjeru.
Mladi se mogu drogirati i gubiti dane uzaludno jer budućnosti za njih nema.

Vlada i dalje na veliko krade, ali služi se profesionalnim riječnikom kako bi to prikrila. Dragi naši političari uzmu milione, odu na kratki odmor u remetinac na mjesec gdje je uključen puni pansion od 3 obroka dnevno da nebi jadni gladovali.

Obični građani i laici sve to podnose i plaćaju njihova sranja iz kojih nas ni sveti papa nebi izbavio.
Nakon odmora u zatvoru političke se face vraćaju na svoj tron i usout su oslobođeni svih krvica jer št je nama par miliona kuna Ma, sitnica!

Uostalom, proći će i to jer će mediji sve zataškati. Zatim će doći slijedeća vlada koja će obećavati brda i doline dok mi tonemo kao Concordia. Kao šlag na kraju ismijava na Haag i ostavlja Hrvatsku kao zadnje smeće oslobodivši ratnog zločinca

.
Vada teški nepotizam i zakon ko je jači taj tlači. Tonemo sve više i više, odnosno približavamo se Rumunjskoj.

Naši starčeki skupljaju smeće o kantama jer nemaju za kruh dok mladi češu jaja jer nemaju gdje, a ona teta u konzumu proživljava muke na poslu i najradije bi zaplakala od težine tereta koji podnosi.

Oznake: Beskućnici, Hrvatska danas

- 21:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2016.

Prosječan i tako miran dan

Još jedan dan u obiteljskoj kući. U lijevoj ruci držim metlicu i čistim govna sa školjke. U desnoj ruci osjećam kako mi pas otima i liže posljednji komad kroasana. Zamišljam da netko naslikava ovaj trenutak jer je neopisivo smiješan i zapravo ugodan. Neki bi se sramili držati metlicu za govna ali ne i ja. Smijem se i pogledavam u ogledalo.

Na glavi nosim crni šešir i oko vrata furam ogrlicu sa velikim srebrnim kuglicama. Obožavam te duge lančiće i kuglice jer s time stvaram svoj neki ludi stil. Pogledavam na svoj ručni sat na kojem je prikazan eifilov toranja i zamišljam kako pijuckam kavu u nekom kafeu i govorim ljupkim glasom u napućenim usnama konobar koji mi prilazi : Merci!

Sanjarim da putujem i istražujem svijet. Pronalazim svoju dušu dok udišem planinski zrak. Udišem i osjećam veliku navalu sreće. Stavljam svoju najljepšu minicu jer želim biti sretna i lijepa u slučaju da me zgazi autobus, odalami bicikl ili ako mi padne luster na glavu. Možda me udari i grom ko će ga znati!

Barem će ljudi reći: „ Oh, vidi se, imala je stila. Opalio ju grom, ali ova haljina je uistinu prekrasna. Pitam se gdje li ju je kupila?“
Simješim se jer je danas bio vrlo dobar dan.

Osjećam se pomalo autistično kada svakoga dana sebi u brk kažem: „Danas je bio dobar ili loš dan“ Uvijek me nekako moja potvrda ili negacija smiri. Kao da mi dava smjernice za slijedeći korak.
Sve u svemu uistinu uživam. Šetam se uz more i zamišjam cigaretu u ruci. Za mene cigareta predstavlja bezgraniču ljubav i slobodu koju dobivam svakim udisajem. To je to!

Oznake: svakidašnjica, jednostavnost, život, ironija, prosječan dan

- 14:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 10.12.2016.

Sezonski posao servira- moja priča

Ispijam odvratnu nescafe kavu i pišem ove riječi. Posljednih mjesec dana ljetnog posla svodi se na 3 stvari: Spavanje, jedenje i rad. Oliti, spavanje, jedenje, odmaranje i ponovno crnčenje za 3kn po satu. Ok, nije baš za 3, ali dođe to na isto kada pogledam svoje bankovno stanje.

Ukoliko se bilo tko od vas oduči za posao servira, razmisite dvaput. Posebice, ako ste studenti. Biti će jakoo naporno. Svaki mi je dan više-manje isti. Budim se, proklinjem rano ustajanje u 5:40 i spremam se u roku 10 minuta. Zatim se spuštam sa 3 kata moje zgrade i ulazim u mračno prostranstvo jer na hodniku nema jebenog svijetla. Čudi se da još nisam slomila nogu pri izlasku iz zgrade, pa bi bar mogla prijaviti ozljedu na radu
.
Svaki dan poželim da zaspim „slučajno“ pa da se barem pošteno naspavam, a ne samo 5 sati, ali bi trebala biti sretna ko slavuj. Idemo dalje sa pričom.
Konačno silazim i svojje zgrade, gledam na sat i pitam se kako li je prošlo to vrijeme i zašto opet trčim kako bi stigla na vrijeme, a još sam se probudila ranije! Tako ja radim malo jutarnji aerobik na putu do autobusa. Konačno ulazim i spremna sam za radnu akciju.

Da ne spominjem činjenicu koliko se smrzavam jer nemam ni grijanja u sobi i imam samo ljetnu robu, a jesen stiže dunje moje!
Vrlo je zabavno hodati i tresti se ko pingvin na putu do posla. Ča ni to me ne uspije razbudit, ali veselim se jutarnjoj kavi koju ću napraviti čim stignem do radnog mjesta.

Kava mi je vrlo bitna, iako priznajem više volim sam miris nego okus. Nažalost, ne osjećam onu aromu i ljubav kao i kod kuće kada majka radi moju najdražu crnu kavu, ali nema veze. Svejedno me svako jutro utješi moja kava i borba sa vlastitim mislima. Uvijek razmišljam što ću nakon faksa i koje ću zanimljive ljude možda baš danas sresti.

Moram priznati, hotelski su me gosti ugodno iznenadili. Ima tu svačega. Od priprostih seljačina koji nose maje duboko zavučene u hlače i plastične sunčane naoćale na glavi, pa sve do dobro potkovanih financijera, profesora i posvuduša oliti sponzoruša. Ima tu i filmaša koji nam dolaze svako jutro.

Kažu snijamu švedski film koji već u sličnoj verziji već postoji, no oni obećavaju da će napraviti najbolju verziju jedno te iste priče i žanra. Pa dobro! Nek im je sa srećom.
Jednog sam dana upoznala mladog filmaša koji mi je laganim tonom dao primjedbu o mom poslu: „Ne bi ja ovo radio“, pogledavši na mene dok podižem tanjure sa stola.

Dragi moj, ne bi ni ja, ali novac ne pita od kuda je došao jelte? Malo me to uzbudilo i uzdrmalo, ali sama znam zašto sam tu.
Zbog vlastite gluposti. Da sam se samo ugledala mjesec dana prije igravši se sa djecom u Istri. Zaposlila sam se kao animator. Super posao, rekli bi mnogi. Zabavan, bez stresa, rekli bi drugi.

Nažalost i nije baš tako lijepo i krasno. Svake sam večeri plakala i poželjela da me nema. Ne zbog posla da se razumijemo, već zbog moje anksioznosti. Nisam mogla prestati plakati. Jednostavno nisam mogla. Pokušavala sam sve okrenuti na šalu i gledati na pozitivan način ,ali neki glas mi je uporno kopao po mozgu i nijekao sva moja nastojanja za pozitivu.

Prilagodila sam se pranju robe, radnim satima, napornom radu, velikim temperaturama, ali u glavi nije sve bilo u najboljem redu. Pojavila se velika bahatost i buntovnost u meni. Kao da sam zamišljala da sam bolja i uzvišenija od svih. Uistinu sam se htjela uklopit, ali glas ju glavi je bio jači od mene i pobijedio je u toj bitci.

Osjećala sam neizrecivu tugu i bol koju nisam mogla utažiti. Čak i povremeno pušenje cigareta i pijuckanje vina nije pomoglo. Niti čitanje nije urodilo plodom. Svakoga dana mogu zgrabiti knjigu i utonuti u taj svijet, ali nisam se mogla usredotočiti.
U glavi je vladao totalni kaos. Osjećala sam ulazak u veliki ponor u kojem ostaju izgubljene duše. Čekala sam i tražila izlaz. Pri samom kraju, 10 dana nakon mog otkaza, sve se počelo razvedravati. Tamni oblak u mojim mislima iznenada je nestao i vidjela sam svjetlost. Osjećala sam olakšanje. No, povratak na posao nije više bio moguć jer sam ga izgubila.

Sve zbog moje ludosti!
Svakog mi je ljeta sve teže raditi ovakve poslove. Nisam ja veliki radnik. U početku sve mrzim i sve je bezveze. Svi oko mene su totalni debili i oni ne znaju moje potencijale i sva ta sranja. Dok se ja uvjeravam kako sam pametnija od svih, mislima se vraćam u hotel i primam metlu u ruke.

Vjerna suputnica metla. Baš je divna i skroz se kužimo. Osim metenja na kraju radnog vremena retrospektivno se vraćamo na moje svakidašnje jutro.
Svako jutro kavica, zatim izderavanje šefa smjene i starije kolegice u 50-ima da moram nešto raditi. Vučem se po sali i odlazim po tanjure jer mi trebaju za otpatke i prljavi pribor od gostiju.

7 je ujutro, a nadobudni nam Nijemci već klopaju svoj doručak dok ja skapavam od gladi i čekam pauzu od 11:30 da se najedem kajgane i kupusa. Jedva otvaram oči smiješim se gostima,a u sebi zamišljam kako ležim na livadi i pijuckam indijski čaj. Udišem sviježi jesenski zrak i čitam svoju najdražu knjigu: usamljenost primarnih brojeva.

Umjesto slasnog doruča u 7 jedem kroasan od kojeg mi se već iskreno povraća. Zamišljam da je to kajgana sa gljivama, paprikama, rukolom i mrkvom.

Nastavljam se šetati od stola do stola i kupiti tanjure sa umjetnim smiješkom na licu. Da se ne bi gosti osjećali neugodno dok ja čistim za njima njihovo smeće.

Tako to traje sve do 10:30 kada konačno mogu jesti. Kaže šef pauza traje 30 minuta, no u stvarnosti to je 10 zajedno sa puš pauzom. Skoro pa isto! Pa šta će mi pauza, bolje da krepam dok radim. Dok mogu, mogu. Ili ću se srušiti od nesanice i premorenosti ili od izgladnjelosti.

Svaki puta kada uzimam griz poželim da sam u kuhinji i da si pravim slasan ručak. Bile bi to sigurno okruglice od soje i pašta. Najbolja stvar ikad.
Pomalo mi se gadi marenda i vraćam se poslu. Slažem šećere i tome opušta. Zatim brojim veš i osjećam se kao jebena mašina. Oči mi rade iste pokrete lijevo desno, a mislima sam u Poljskoj.

Oznake: student, posao

- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2016.

From Stockholm with love

src="https://blog.dnevnik.hr/putujucisanjar/slike/m/10277717_10205150026340054_8441533812339781179_n.jpg" alt="" />

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sezonski rad- veselje ili čisto gubljenje vremena?

Današnja priča vezana je uz muke i probleme studentske prakse i sezonskih poslova.
Od kuda da počnem? Od činjenice da sam ove godine radno aktivna i cijelo vrijeme radim nešto. Međutim, to su poslovi koje baš i ne preferiram. Odradila sam praksu, rintala kao budala za džabe i onda krenula odraditi ljetni posao. Neću ni spominjati kakva je sramota bila, a ne praksa. A pod praksom ubrajate pranje poda i poliranje čaša, ja sam uistinu naučila mnogo. I da kako da zaboravim pravljenje kreveta i usisavanje soba.

Čisto da vas uputim praksa se održava u hotelu sa visokim priznanjima, standardima i svim tim sranjima, a zaposlenici nisu dobivali ni pošten obrok, već ostatke od gostiju. Oh, da pravi holivudski tretman. Pa tko tu ne bi poželio raditi?
No kad je došao red na primjenu teoriju u praksu oliti onoga za što me uče na fakultetu, iznenada su u dotičnom hotelu rekli da nemaju vremena da prolazimo po odjelima marketinga, financija i ljudskih resursa.

Bitno da smo praktički 4 tjedna proveli u kavani i restoranu gdje je falilo osoblja, ali ako želiš nešto korisno nećeš to dobiti kod njih.
Imaju pravo. Pa šta će meni, fakultetski obrazovanoj osobi takva praksa gdje ja zapravo mogu nešto naučiti. Bolje mi se primiti metle i šutiti te pustiti da prave idiota od mene.

Bitno da se student iskoristi kao besplatna radna snaga, a ne potencijalni radnik koji ima određene ambicije.
E sad, raspravimo dalje što se iste dogodilo sa mojim ljetnim poslom i odlaskom u Istru. Sve je bilo isplanirano. Trebalo je biti kao i svake godine, skupim lovu i pičim dalje!

Odlučila sam zaraditi novce za put u Poljsku jer mojem nemirnom duhu nikad nije dosta.
Krenula sam u animaciju kako bi vidjela što se to tamo zapravo radi. I da, svatko tko kaže da se radi malo grdno se vara.

Punih 10 sati dnevno ne bi bilo toliko naporno kada bi se odradila jedna smjena, a ne 2.
Dakle, dvokratno radno vrijeme i nula bodova za privatni život. Tako je to u Hrvatskoj želi li se rintati i zaraditi koju kunu.
Sam posao animacije bio je dosta zanimljiv, ali sa probama u pola noći prešli su svaku mjeru. To moje krhko tijelo nije moglo podnijeti. Zbog aktivnog stila života izgubila sam na kilaži, što nije čudno uzmemo li u obzir vožnju biciklom 5 km na dan. Pa ti budi animator!
Djeca su divna, krasna, zajebavaju se i zavolila sam ih. Otkrila sam puno o sebi i radu s ljudima. Shvatila sam da se moram povratiti u mlađe dane i sama postati dijete.

Zašto ne? Uostalom, povećava mi se ego kada čujem mi da izgledam mlađe ili razmišljam tako jer ne želim biti jedna od onih oronulih baba tračara. I tako sam se ja igrala sa djecom i smješkala ljudima, pričala dok sam u sebi emocionalno tonula.
Anksioznost je pobijedila u toj bitci, a ja nisam mogla podnijeti bilo kakvu kritiku ili autoritet jer sam smatrala da sam bolja od toga, što uistinu nisam.

Šta si ja sebi umišljam? Ja sam samo balavica koja nema pojma o životu, a kamoli autoritetu i poslovanju. Ono što znam sigurno jest da nikad više ne želim raditi u hotelu.

Sve je to krasno, ali nema tu kruha ni sreće, barem ne za mene.
Uvijek sam zamišljala nešto bolje za sebe. Nadam se da neću završiti kao većina u mom selu koji rade u svojim trgovinicama i to je njihov mali svijet i život.

Nadam se da me ček još puno novih avantura i pustolovina.
Bože oslobodi.
Za stvari koje volimo potrebno se potruditi svakoga dana, svake minute, svake sekunde.

- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dobrodošli u moj svijet

Ne postoje granice u mom svijetu.
Nema pravila.

Ruke se slobodno igraju dok vode ljubav sa svojim parom.
Geometrija i simetrija gube potpuni smisao i značaj.
Boje se stapaju jedna u drugu i svtaraju harmoniju sreće.

Trčim po polju kukuruza i lagano sjedam na travu.
Valjam se po travi i ljubim tvoje usne.
Dotiču se lagano i laganije.

Gledam u nebo i smijem se sreći.
Zrake sunca prodiru kroz prozor i stvaraju paletu boja u ogledalu.
Osjeća se miris kave koju obožavam da me začudi svojom aromom.

- 21:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.01.2016.

Dabogda te majka rodila

NIkad me nije posjetila,
ali jedan telefonski poziv bio je dovoljan
da me zatoči.
u tmini se budim,
u tmini ležim
odlazim,
ponovno bježim,
osjećam ljutnju, osjećam tugu
dabogda te majka rodila.
Majka koja osavlja svoje dijete na kućnom pragu,
zvoni telefon,čujem buku,
djeca trče oko mene,
Vlada strka, nemir i bijes,
kaos vlada.
dabogda te majka rodila

vječito se pitanje nameće u mojoj glavi,
zašto si me ostavila?
da budem mrtvac?
da trunem u paklu?
da dočekujem zoru sa podsmijehom na licu.
da osjećam srdžbu,
da me svaki puta kada pogledam druga muška bića prožima strah?
strah od neuspjeha
što bi bilo sa mnom majko, da nisam ovdje?
da li bi ikada tražila i dovikivala moje ime
dali bi htjela vratiti svoje milo dijete.
da li bi ponovno pobjegla,
jer, da, samo to znaš majko,
bježati ...imala si pravo izbora,
odabrala si svjetlo za mene,
Odabrala si da ću otvoriti oči i živjeti,
vidjeti ljepote koje život pruža,
i disati, i voljeti, i poštivati,
hvala ti na tome
ja se ne ljutim, zaista.

što bi sa mnom bilo da si ostala živa?
bi li se odrekla još jednog djeteta u nizu,
dabogda te majka rodila
sanjaš li me majko
prizivaš li me ikada ?
jesi li na sigurnom sada?
jesi li pobjegla, je li ti dobro na onoj strani svijeta.
reci mi , govori sa mnom!
Zašto šutiš zaboga?
reci i idi kao inače.

Osjeti gnjev i srdžbu moga brata kojeg si ostavila,
da luta pustim ulicama, tko zna gdje je sad.
To je sve zbog tebe majko.
Ima li novaca, ima li krov nad glavom,
što li se zbiva u njegovim mislima
pitaš li se kad majko?
koja je naša svrha reci mi,
jesi li nas rodila da budemo uzor,
da kujemo nadu i gradimo bolji svijet.
Bolji od tvojeg to zasigurno.
što bi li se desilo da si ostala živa?
o da sam ti barem vidjela pogled na licu
kad sam ti postavila pitanje
osjetila bi trzaj svojih ruku
i suzu u oku koja čeka da sklizne po mom licu
o majko,
o majko.

jesi li bila dobra žena?
kako se uopće zoveš?
otkuda dolaziš?
o majko ja te ne prezirem, ja te zapravo ni ne mrzim
pa ja te ni ne znam, a stranca ne mogu voljeti.
Jer nakraju svake balade ne osjećamo više ništa,
o tebi mogu samo mjesečariti jer ti crte lica vidjela nisam.
Nadam se da me sad gledaš i ponosiš se svojim djetetom.

hoćeš li se ikada vratiti?
barem mojim snovima, ili ćeš me zauvijek ostaviti?
želiš li i uistinu bolji život za mene ili te samo sudbina i zla kob
natjerala na to?
Oslobodi me okova majko,
pusti me da dišem,
jer ja sam ptica, ja sam nebo,
plavetnilo se pruža,
poniru mi suze, suze radosnice.
Jer ja te eto nisam poznavala,
ne znam tvoje navike,
ne znam tvoje mane,
Kvragu, ne znam ni smiješ li se uopće
Plačeš li kada za nama
osjećaš li sram ili tugu?
Jer ja te eto ne poznajem.

TIisi za mene žena koja me radila i
hvala ti na tome, ali ja te mogu zvati majkom.
Dabogda te majka rodila.

Oznake: majka, Majka Kraljica, ostavljen, melankolija, ostavljena, brat i sestra, samoća, žena, brat, poezija dark, poezija, bog obitelj zivot mudrosti izreke pjesme, bog

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prosječni ljudi

Neki dan ugledah staru ženu na autobusnoj stanici. Živčano se derala i hodala ubrzano kako bi naglasila tu nervozu.
Urlala je uvlačeći posljednji dim cigarete. Na licu joj se iščitavao gnjev i ljutnja.
Nešto duboko u njoj izlazilo je na površinu. Preplašila je sveprisutne ljude.
Pitam se od kud sva ta patnja i ljutnja koju drži u sebi. Otkuda sve to potječe?

Iskalila se na prvu osobu koja je naišla. Upitala je ženu gdje je smjer Trsta. Nije ni saslušala jadnu ženu, a već je počela urlati: " Ma šta ova baba zna. Glupa je kao stup" Pravila je nervoznu grimasu cijelo to vrijeme. Postepeno se njena nervoza smanjila, dok se nije u potpunosti ohladila, kad se iznenada upitala nije li žena bila u pravu. Djelomice je saslušala riječi i shvatila da je pogriješila.
Na licu se shvatilo kako se upalila lampica u glavi da se nešto poduzme. Nekakva, sada, razborita radnja.

Zbunjeno je pogledavala ne bi li ugledala tja autobus, a dolazili su samo lokalni. Zapravo me nasmijala sa tom riječju lokalni, ali u redu.
Moje malo mjesto ispalo je kao velegrad po njenim riječima, a ne obično selo što i jest.

Čovjek se nakon toga zapita malo: Čemu tolika žurba? i Ona naša klasična fraza-nemamo vremena, Nemamo vremena za prijatelje, nemamo vremena za kavu, druženje jer imamo djecu,pse, papige, žirafe i sve ostale nemani. Ili pak moramo okopavati vrt naše babe da ne uvene ono povrće. Nemamo vremena za opuštanje i hedonizam, ma ni za život. Ali ako ga imamo previše završili bi u ludnici. Zašto? Jer bi se borili sa najvećim neprijateljem čovječanstva. Našim umom. A ljudi to ne vole. Ne žele li razbijati glavu. Vole biti u apatiji i sigurnosti svoje kolotečine. To je u redu. Pomalo se javlja i ocp od repeticije. Dani se zapravo razliku. No, mjenja li se rutina kažemo: " Gle, nemam vremena"

Zanima me hoće li valuta u budućnosti biti vrijeme, kao u filmu: " Vrijeme je novac."
Možda nas to čeka, tko će ga znati.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.