Prosječni ljudi
Neki dan ugledah staru ženu na autobusnoj stanici. Živčano se derala i hodala ubrzano kako bi naglasila tu nervozu.
Urlala je uvlačeći posljednji dim cigarete. Na licu joj se iščitavao gnjev i ljutnja.
Nešto duboko u njoj izlazilo je na površinu. Preplašila je sveprisutne ljude.
Pitam se od kud sva ta patnja i ljutnja koju drži u sebi. Otkuda sve to potječe?
Iskalila se na prvu osobu koja je naišla. Upitala je ženu gdje je smjer Trsta. Nije ni saslušala jadnu ženu, a već je počela urlati: " Ma šta ova baba zna. Glupa je kao stup" Pravila je nervoznu grimasu cijelo to vrijeme. Postepeno se njena nervoza smanjila, dok se nije u potpunosti ohladila, kad se iznenada upitala nije li žena bila u pravu. Djelomice je saslušala riječi i shvatila da je pogriješila.
Na licu se shvatilo kako se upalila lampica u glavi da se nešto poduzme. Nekakva, sada, razborita radnja.
Zbunjeno je pogledavala ne bi li ugledala tja autobus, a dolazili su samo lokalni. Zapravo me nasmijala sa tom riječju lokalni, ali u redu.
Moje malo mjesto ispalo je kao velegrad po njenim riječima, a ne obično selo što i jest.
Čovjek se nakon toga zapita malo: Čemu tolika žurba? i Ona naša klasična fraza-nemamo vremena, Nemamo vremena za prijatelje, nemamo vremena za kavu, druženje jer imamo djecu,pse, papige, žirafe i sve ostale nemani. Ili pak moramo okopavati vrt naše babe da ne uvene ono povrće. Nemamo vremena za opuštanje i hedonizam, ma ni za život. Ali ako ga imamo previše završili bi u ludnici. Zašto? Jer bi se borili sa najvećim neprijateljem čovječanstva. Našim umom. A ljudi to ne vole. Ne žele li razbijati glavu. Vole biti u apatiji i sigurnosti svoje kolotečine. To je u redu. Pomalo se javlja i ocp od repeticije. Dani se zapravo razliku. No, mjenja li se rutina kažemo: " Gle, nemam vremena"
Zanima me hoće li valuta u budućnosti biti vrijeme, kao u filmu: " Vrijeme je novac."
Možda nas to čeka, tko će ga znati.
|
