Valentina Tina

nedjelja, 17.01.2016.

Dabogda te majka rodila



NIkad me nije posjetila,
ali jedan telefonski poziv bio je dovoljan
da me zatoči.
u tmini se budim,
u tmini ležim
odlazim,
ponovno bježim,
osjećam ljutnju, osjećam tugu
dabogda te majka rodila.
Majka koja osavlja svoje dijete na kućnom pragu,
zvoni telefon,čujem buku,
djeca trče oko mene,
Vlada strka, nemir i bijes,
kaos vlada.
dabogda te majka rodila


vječito se pitanje nameće u mojoj glavi,
zašto si me ostavila?
da budem mrtvac?
da trunem u paklu?
da dočekujem zoru sa podsmijehom na licu.
da osjećam srdžbu,
da me svaki puta kada pogledam druga muška bića prožima strah?
strah od neuspjeha
što bi bilo sa mnom majko, da nisam ovdje?
da li bi ikada tražila i dovikivala moje ime
dali bi htjela vratiti svoje milo dijete.
da li bi ponovno pobjegla,
jer, da, samo to znaš majko,
bježati ...imala si pravo izbora,
odabrala si svjetlo za mene,
Odabrala si da ću otvoriti oči i živjeti,
vidjeti ljepote koje život pruža,
i disati, i voljeti, i poštivati,
hvala ti na tome
ja se ne ljutim, zaista.

što bi sa mnom bilo da si ostala živa?
bi li se odrekla još jednog djeteta u nizu,
dabogda te majka rodila
sanjaš li me majko
prizivaš li me ikada ?
jesi li na sigurnom sada?
jesi li pobjegla, je li ti dobro na onoj strani svijeta.
reci mi , govori sa mnom!
Zašto šutiš zaboga?
reci i idi kao inače.

Osjeti gnjev i srdžbu moga brata kojeg si ostavila,
da luta pustim ulicama, tko zna gdje je sad.
To je sve zbog tebe majko.
Ima li novaca, ima li krov nad glavom,
što li se zbiva u njegovim mislima
pitaš li se kad majko?
koja je naša svrha reci mi,
jesi li nas rodila da budemo uzor,
da kujemo nadu i gradimo bolji svijet.
Bolji od tvojeg to zasigurno.
što bi li se desilo da si ostala živa?
o da sam ti barem vidjela pogled na licu
kad sam ti postavila pitanje
osjetila bi trzaj svojih ruku
i suzu u oku koja čeka da sklizne po mom licu
o majko,
o majko.

jesi li bila dobra žena?
kako se uopće zoveš?
otkuda dolaziš?
o majko ja te ne prezirem, ja te zapravo ni ne mrzim
pa ja te ni ne znam, a stranca ne mogu voljeti.
Jer nakraju svake balade ne osjećamo više ništa,
o tebi mogu samo mjesečariti jer ti crte lica vidjela nisam.
Nadam se da me sad gledaš i ponosiš se svojim djetetom.

hoćeš li se ikada vratiti?
barem mojim snovima, ili ćeš me zauvijek ostaviti?
želiš li i uistinu bolji život za mene ili te samo sudbina i zla kob
natjerala na to?
Oslobodi me okova majko,
pusti me da dišem,
jer ja sam ptica, ja sam nebo,
plavetnilo se pruža,
poniru mi suze, suze radosnice.
Jer ja te eto nisam poznavala,
ne znam tvoje navike,
ne znam tvoje mane,
Kvragu, ne znam ni smiješ li se uopće
Plačeš li kada za nama
osjećaš li sram ili tugu?
Jer ja te eto ne poznajem.

TIisi za mene žena koja me radila i
hvala ti na tome, ali ja te mogu zvati majkom.
Dabogda te majka rodila.


Oznake: majka, Majka Kraljica, ostavljen, melankolija, ostavljena, brat i sestra, samoća, žena, brat, poezija dark, poezija, bog obitelj zivot mudrosti izreke pjesme, bog

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prosječni ljudi

Neki dan ugledah staru ženu na autobusnoj stanici. Živčano se derala i hodala ubrzano kako bi naglasila tu nervozu.
Urlala je uvlačeći posljednji dim cigarete. Na licu joj se iščitavao gnjev i ljutnja.
Nešto duboko u njoj izlazilo je na površinu. Preplašila je sveprisutne ljude.
Pitam se od kud sva ta patnja i ljutnja koju drži u sebi. Otkuda sve to potječe?

Iskalila se na prvu osobu koja je naišla. Upitala je ženu gdje je smjer Trsta. Nije ni saslušala jadnu ženu, a već je počela urlati: " Ma šta ova baba zna. Glupa je kao stup" Pravila je nervoznu grimasu cijelo to vrijeme. Postepeno se njena nervoza smanjila, dok se nije u potpunosti ohladila, kad se iznenada upitala nije li žena bila u pravu. Djelomice je saslušala riječi i shvatila da je pogriješila.
Na licu se shvatilo kako se upalila lampica u glavi da se nešto poduzme. Nekakva, sada, razborita radnja.

Zbunjeno je pogledavala ne bi li ugledala tja autobus, a dolazili su samo lokalni. Zapravo me nasmijala sa tom riječju lokalni, ali u redu.
Moje malo mjesto ispalo je kao velegrad po njenim riječima, a ne obično selo što i jest.

Čovjek se nakon toga zapita malo: Čemu tolika žurba? i Ona naša klasična fraza-nemamo vremena, Nemamo vremena za prijatelje, nemamo vremena za kavu, druženje jer imamo djecu,pse, papige, žirafe i sve ostale nemani. Ili pak moramo okopavati vrt naše babe da ne uvene ono povrće. Nemamo vremena za opuštanje i hedonizam, ma ni za život. Ali ako ga imamo previše završili bi u ludnici. Zašto? Jer bi se borili sa najvećim neprijateljem čovječanstva. Našim umom. A ljudi to ne vole. Ne žele li razbijati glavu. Vole biti u apatiji i sigurnosti svoje kolotečine. To je u redu. Pomalo se javlja i ocp od repeticije. Dani se zapravo razliku. No, mjenja li se rutina kažemo: " Gle, nemam vremena"

Zanima me hoće li valuta u budućnosti biti vrijeme, kao u filmu: " Vrijeme je novac."
Možda nas to čeka, tko će ga znati.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Putujući sanjar

Cijeli život putujem. Putujem u snovima i javi.
Sviđa mi se to. No, osjećam da nešto nije u redu sa mnom.
Kao da me nemir obuzima, neki vrag u glavi neda mi mira.
Stalno me vuče u dubinu, u mojoj nutrini!
Dolje, dolje!

Osjećam se kao da zapravo ni nemam dom, jer sam sretna samo kada putujem
ili recimo kada gledam more kako se ljuljuška dok šaram ove riječi.

Moram to nešto izbaciti iz sebe, zapisati, vriskati, zaplesati. Ma sve!

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2020 (2)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga



  • Ona je dio generacije y i izgubljena je kao većina.
    Trebala bi biti ozbiljna i realna, ali to nije njen stil.
    Voli ono što radi. Voli pisati.

    Istražujem život kroz poeziju opisujući najljepše ali i najteže trenutke mog života.

    U kratkim crtama, to sam ja. Luda mala.

    I dalje izgubljena, neshvaćena, ali svoja.

    Sad mi je to ok. Kome smeta nek ne čita.

Linkovi

  • https://www.facebook.com/valentina.simcic.9?fref=nf