Marketing
Sezonski rad- veselje ili čisto gubljenje vremena?
Današnja priča vezana je uz muke i probleme studentske prakse i sezonskih poslova.
Od kuda da počnem? Od činjenice da sam ove godine radno aktivna i cijelo vrijeme radim nešto. Međutim, to su poslovi koje baš i ne preferiram. Odradila sam praksu, rintala kao budala za džabe i onda krenula odraditi ljetni posao. Neću ni spominjati kakva je sramota bila, a ne praksa. A pod praksom ubrajate pranje poda i poliranje čaša, ja sam uistinu naučila mnogo. I da kako da zaboravim pravljenje kreveta i usisavanje soba.
Čisto da vas uputim praksa se održava u hotelu sa visokim priznanjima, standardima i svim tim sranjima, a zaposlenici nisu dobivali ni pošten obrok, već ostatke od gostiju. Oh, da pravi holivudski tretman. Pa tko tu ne bi poželio raditi?
No kad je došao red na primjenu teoriju u praksu oliti onoga za što me uče na fakultetu, iznenada su u dotičnom hotelu rekli da nemaju vremena da prolazimo po odjelima marketinga, financija i ljudskih resursa.
Bitno da smo praktički 4 tjedna proveli u kavani i restoranu gdje je falilo osoblja, ali ako želiš nešto korisno nećeš to dobiti kod njih.
Imaju pravo. Pa šta će meni, fakultetski obrazovanoj osobi takva praksa gdje ja zapravo mogu nešto naučiti. Bolje mi se primiti metle i šutiti te pustiti da prave idiota od mene.
Bitno da se student iskoristi kao besplatna radna snaga, a ne potencijalni radnik koji ima određene ambicije.
E sad, raspravimo dalje što se iste dogodilo sa mojim ljetnim poslom i odlaskom u Istru. Sve je bilo isplanirano. Trebalo je biti kao i svake godine, skupim lovu i pičim dalje!
Odlučila sam zaraditi novce za put u Poljsku jer mojem nemirnom duhu nikad nije dosta.
Krenula sam u animaciju kako bi vidjela što se to tamo zapravo radi. I da, svatko tko kaže da se radi malo grdno se vara.
Punih 10 sati dnevno ne bi bilo toliko naporno kada bi se odradila jedna smjena, a ne 2.
Dakle, dvokratno radno vrijeme i nula bodova za privatni život. Tako je to u Hrvatskoj želi li se rintati i zaraditi koju kunu.
Sam posao animacije bio je dosta zanimljiv, ali sa probama u pola noći prešli su svaku mjeru. To moje krhko tijelo nije moglo podnijeti. Zbog aktivnog stila života izgubila sam na kilaži, što nije čudno uzmemo li u obzir vožnju biciklom 5 km na dan. Pa ti budi animator!
Djeca su divna, krasna, zajebavaju se i zavolila sam ih. Otkrila sam puno o sebi i radu s ljudima. Shvatila sam da se moram povratiti u mlađe dane i sama postati dijete.
Zašto ne? Uostalom, povećava mi se ego kada čujem mi da izgledam mlađe ili razmišljam tako jer ne želim biti jedna od onih oronulih baba tračara. I tako sam se ja igrala sa djecom i smješkala ljudima, pričala dok sam u sebi emocionalno tonula.
Anksioznost je pobijedila u toj bitci, a ja nisam mogla podnijeti bilo kakvu kritiku ili autoritet jer sam smatrala da sam bolja od toga, što uistinu nisam.
Šta si ja sebi umišljam? Ja sam samo balavica koja nema pojma o životu, a kamoli autoritetu i poslovanju. Ono što znam sigurno jest da nikad više ne želim raditi u hotelu.
Sve je to krasno, ali nema tu kruha ni sreće, barem ne za mene.
Uvijek sam zamišljala nešto bolje za sebe. Nadam se da neću završiti kao većina u mom selu koji rade u svojim trgovinicama i to je njihov mali svijet i život.
Nadam se da me ček još puno novih avantura i pustolovina.
Bože oslobodi.
Za stvari koje volimo potrebno se potruditi svakoga dana, svake minute, svake sekunde.
Post je objavljen 10.11.2016. u 22:04 sati.