Valentina Tina

subota, 10.12.2016.

Sezonski posao servira- moja priča

Ispijam odvratnu nescafe kavu i pišem ove riječi. Posljednih mjesec dana ljetnog posla svodi se na 3 stvari: Spavanje, jedenje i rad. Oliti, spavanje, jedenje, odmaranje i ponovno crnčenje za 3kn po satu. Ok, nije baš za 3, ali dođe to na isto kada pogledam svoje bankovno stanje.




Ukoliko se bilo tko od vas oduči za posao servira, razmisite dvaput. Posebice, ako ste studenti. Biti će jakoo naporno. Svaki mi je dan više-manje isti. Budim se, proklinjem rano ustajanje u 5:40 i spremam se u roku 10 minuta. Zatim se spuštam sa 3 kata moje zgrade i ulazim u mračno prostranstvo jer na hodniku nema jebenog svijetla. Čudi se da još nisam slomila nogu pri izlasku iz zgrade, pa bi bar mogla prijaviti ozljedu na radu
.
Svaki dan poželim da zaspim „slučajno“ pa da se barem pošteno naspavam, a ne samo 5 sati, ali bi trebala biti sretna ko slavuj. Idemo dalje sa pričom.
Konačno silazim i svojje zgrade, gledam na sat i pitam se kako li je prošlo to vrijeme i zašto opet trčim kako bi stigla na vrijeme, a još sam se probudila ranije! Tako ja radim malo jutarnji aerobik na putu do autobusa. Konačno ulazim i spremna sam za radnu akciju.



Da ne spominjem činjenicu koliko se smrzavam jer nemam ni grijanja u sobi i imam samo ljetnu robu, a jesen stiže dunje moje!
Vrlo je zabavno hodati i tresti se ko pingvin na putu do posla. Ča ni to me ne uspije razbudit, ali veselim se jutarnjoj kavi koju ću napraviti čim stignem do radnog mjesta.

Kava mi je vrlo bitna, iako priznajem više volim sam miris nego okus. Nažalost, ne osjećam onu aromu i ljubav kao i kod kuće kada majka radi moju najdražu crnu kavu, ali nema veze. Svejedno me svako jutro utješi moja kava i borba sa vlastitim mislima. Uvijek razmišljam što ću nakon faksa i koje ću zanimljive ljude možda baš danas sresti.

Moram priznati, hotelski su me gosti ugodno iznenadili. Ima tu svačega. Od priprostih seljačina koji nose maje duboko zavučene u hlače i plastične sunčane naoćale na glavi, pa sve do dobro potkovanih financijera, profesora i posvuduša oliti sponzoruša. Ima tu i filmaša koji nam dolaze svako jutro.

Kažu snijamu švedski film koji već u sličnoj verziji već postoji, no oni obećavaju da će napraviti najbolju verziju jedno te iste priče i žanra. Pa dobro! Nek im je sa srećom.
Jednog sam dana upoznala mladog filmaša koji mi je laganim tonom dao primjedbu o mom poslu: „Ne bi ja ovo radio“, pogledavši na mene dok podižem tanjure sa stola.

Dragi moj, ne bi ni ja, ali novac ne pita od kuda je došao jelte? Malo me to uzbudilo i uzdrmalo, ali sama znam zašto sam tu.
Zbog vlastite gluposti. Da sam se samo ugledala mjesec dana prije igravši se sa djecom u Istri. Zaposlila sam se kao animator. Super posao, rekli bi mnogi. Zabavan, bez stresa, rekli bi drugi.

Nažalost i nije baš tako lijepo i krasno. Svake sam večeri plakala i poželjela da me nema. Ne zbog posla da se razumijemo, već zbog moje anksioznosti. Nisam mogla prestati plakati. Jednostavno nisam mogla. Pokušavala sam sve okrenuti na šalu i gledati na pozitivan način ,ali neki glas mi je uporno kopao po mozgu i nijekao sva moja nastojanja za pozitivu.

Prilagodila sam se pranju robe, radnim satima, napornom radu, velikim temperaturama, ali u glavi nije sve bilo u najboljem redu. Pojavila se velika bahatost i buntovnost u meni. Kao da sam zamišljala da sam bolja i uzvišenija od svih. Uistinu sam se htjela uklopit, ali glas ju glavi je bio jači od mene i pobijedio je u toj bitci.

Osjećala sam neizrecivu tugu i bol koju nisam mogla utažiti. Čak i povremeno pušenje cigareta i pijuckanje vina nije pomoglo. Niti čitanje nije urodilo plodom. Svakoga dana mogu zgrabiti knjigu i utonuti u taj svijet, ali nisam se mogla usredotočiti.
U glavi je vladao totalni kaos. Osjećala sam ulazak u veliki ponor u kojem ostaju izgubljene duše. Čekala sam i tražila izlaz. Pri samom kraju, 10 dana nakon mog otkaza, sve se počelo razvedravati. Tamni oblak u mojim mislima iznenada je nestao i vidjela sam svjetlost. Osjećala sam olakšanje. No, povratak na posao nije više bio moguć jer sam ga izgubila.

Sve zbog moje ludosti!
Svakog mi je ljeta sve teže raditi ovakve poslove. Nisam ja veliki radnik. U početku sve mrzim i sve je bezveze. Svi oko mene su totalni debili i oni ne znaju moje potencijale i sva ta sranja. Dok se ja uvjeravam kako sam pametnija od svih, mislima se vraćam u hotel i primam metlu u ruke.

Vjerna suputnica metla. Baš je divna i skroz se kužimo. Osim metenja na kraju radnog vremena retrospektivno se vraćamo na moje svakidašnje jutro.
Svako jutro kavica, zatim izderavanje šefa smjene i starije kolegice u 50-ima da moram nešto raditi. Vučem se po sali i odlazim po tanjure jer mi trebaju za otpatke i prljavi pribor od gostiju.

7 je ujutro, a nadobudni nam Nijemci već klopaju svoj doručak dok ja skapavam od gladi i čekam pauzu od 11:30 da se najedem kajgane i kupusa. Jedva otvaram oči smiješim se gostima,a u sebi zamišljam kako ležim na livadi i pijuckam indijski čaj. Udišem sviježi jesenski zrak i čitam svoju najdražu knjigu: usamljenost primarnih brojeva.

Umjesto slasnog doruča u 7 jedem kroasan od kojeg mi se već iskreno povraća. Zamišljam da je to kajgana sa gljivama, paprikama, rukolom i mrkvom.

Nastavljam se šetati od stola do stola i kupiti tanjure sa umjetnim smiješkom na licu. Da se ne bi gosti osjećali neugodno dok ja čistim za njima njihovo smeće.

Tako to traje sve do 10:30 kada konačno mogu jesti. Kaže šef pauza traje 30 minuta, no u stvarnosti to je 10 zajedno sa puš pauzom. Skoro pa isto! Pa šta će mi pauza, bolje da krepam dok radim. Dok mogu, mogu. Ili ću se srušiti od nesanice i premorenosti ili od izgladnjelosti.

Svaki puta kada uzimam griz poželim da sam u kuhinji i da si pravim slasan ručak. Bile bi to sigurno okruglice od soje i pašta. Najbolja stvar ikad.
Pomalo mi se gadi marenda i vraćam se poslu. Slažem šećere i tome opušta. Zatim brojim veš i osjećam se kao jebena mašina. Oči mi rade iste pokrete lijevo desno, a mislima sam u Poljskoj.





Oznake: student, posao

- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2020  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2020 (2)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga



  • Ona je dio generacije y i izgubljena je kao većina.
    Trebala bi biti ozbiljna i realna, ali to nije njen stil.
    Voli ono što radi. Voli pisati.

    Istražujem život kroz poeziju opisujući najljepše ali i najteže trenutke mog života.

    U kratkim crtama, to sam ja. Luda mala.

    I dalje izgubljena, neshvaćena, ali svoja.

    Sad mi je to ok. Kome smeta nek ne čita.

Linkovi

  • https://www.facebook.com/valentina.simcic.9?fref=nf