Moj ulazak u EU

Opet me neka nesanica spucala, brijem da je to od pustog uzbuđenja jer ću ipak od sutra postati Europljanka. Na prstima, da ne probudim ostale, dogegala sam se do špareta da podgrijem malo mlijeka i da si skuham onu beskofeinsku kavu. Onoj kofeinskoj je davno odzvonilo, nažalost! Uživala sam u tim jutarnjim minutama koje mi život znače bez titranja oko svih ostalih. Nakon jutarnje uživancije, izvadim iz zamrzivača komad galofag piletine, odem u vrt da uberem koji list raštike pa da ga skuham onako na maslinovu ulju kao prilog. Ručak sam skuhala, neki su uživali, a neki zavrtali očima. I tako okupismo se svi oko stola, nije bilo šampanjca da nazdravimo nego neko domaće ercegovačko crno. Kažu da je zdravo za sve i svašta. Osjetih potrebu da nazdravim i kažem riječ dvije, a na to se moj muž naljuti da je on ipak taj koji nosu gaće (hlače) u kući. I tako se natezasmo za stolom tko će zdravicu održati. Dogovorismo se na kraju da će prvo on pa onda ja jer on ipak nosi gaće u kući. Nakon ručka poletno operem suđe jer nakon jela ne valja leć. Pa kada sve tako ulickam dobijem oni neobjašnjivi poriv da opet nešto počmem mutiti po kužini jer dug je dan, a gladnih usta puno. Smutim neki kolač od ostataka u frižideru jer treba šparati. Princip je uvijek isti na svako jaje žlica šećera, mlijeka i brašna. Kolač se digao do nebesa i svi polizasmo prste. Poslije sam se sa djecom posvađala oko MTV-a koji stalno trešti. Oni hoće oni svoj MTV, a ja hoću oni Classic i nikako da se dogovorimo. Na kraju mi pukne film pa ga ištekam, a ovo pišem sa zadnjim izdisajima interneta jer 15 gigabajta je već pri kraju. Jedva čekam sutra jer je 1. u mjesecu , a to znači novi internet, nove besplatne minute pa ću moći nazvat neke drage ljude, a možda i plaću za kojih desetak dana. Dragi moji, sretan vam 1. u mjesecu!

Oznake: EU, Hrvatska priča

Ćuška iz mraka

Bila su to neka druga vremena, kada nije bilo Plavog telefona i kada su stariji uvijek bili u pravu. Nije te nitko pitao je li ti krivo ili pravo i jesi li u pravu ili ne. Ako si bio dijete, onda najčešće nisi bio u pravu. Učitelj, susjed ili neki slučajni prolaznik, po svojoj slobodnoj procjeni ti je mogao zalijepiti ćušku, a ti si morao šutiti jer si bio mlađi. Najgore su bile one ćuške za koje si znao da ništa nisi bio kriv, a i sama ćuška nije toliko boljela koliko sramota da si je baš ti dobio.
Njego je bio čudak, ludog pogleda, a često i ludog ponašanja. Zapravo Njego mu nije bilo pravo ime nego nadimak, ali ga tim nadimkom nitko nije smio zvati jer ako bi ga zovnuo dobio bi strogi pogled, jezikovu juhu, a možda i šaku u glavu. Bio je visok, nabijen, ćelave glave i velikih brkova. Opći dojam mu je bio takav da su ljudi po mjestu često djecu plašili s njim. Nisam sigurna da je ijedno dijete odraslo u mjestu, a da se bar jedno vrijeme Njege nije plašilo. Tu sliku je upotpunjavala činjenica da je Njego onako opak vozio neku veliku motorčinu često nabijajući gas toliko da bi ga cijelo mjesto čulo. Kada je htio malo prepriječiti put ni skalini mu nisu smetali. Sjurnuo bi se punim gasom niz skaline, a mi bismo u čudu ostali dok bi se on onako šeretski nasmijao jer volio je ljude ostavljati bez daha. Vrijeme je najčešće ubijao radeći za lokalno, društveno kino. U tom kinu je bio sve, od prodavača karata pa do redara. Pisao bi najave za filmove i lijepio plakate želeći da dođe što više gledatelja. Često se znalo dogoditi da u najavama pobrka koje slovo pa bi glumica Bo Derek kod njega postala Bo Derker ili film Rocky bi najavio kao Riki. Slova su mu se često miješala pa bi kod nas mlađih izazivao podsmijeh i više puta nas plakati uopće nisu zanimali nego Njegina najava tražeći što više pravopisnih grešaka. Smijali smo se potiho i tajno, a Njego nas nije smio vidjeti jer bi nam odmah prilijepio ćušku bez pardona.
Kada bi u kinu pao mrak Njego bi ušao u dvoranu i budno kontrolirao priča li tko ili nedajbože da se možda grli ili ljubi u nekom mračnom kutu i odmah bi im prilipio ćušku i pozvao ih na red. Često je bilo fakina koji bi se rasporedili po cijelom kinu pa bi u trenutku grobne tišine jedan počeo meketati i dok bi Njego krenuo u njegovom smjeru, tada bi se oglasio s druge strane onaj drugi, pa treći, a Njego ne bi znao na koju stranu bi prije krenuo da pravi reda. Tako bi najčešće filmovi prolazili gledajući jednim okom na platno, a drugim na ono što se događa u dvorani. Smijalo se puno i nije bio važan umjetnički dojam filma nego društvo i zezancija. Kino je srušeno iako ne znam pravi razlog, Njego se sretno oženio i postao papučar, a mi se prosuli po svijetu ko rakova djeca. Ostala je lijepa uspomena i onaj dobri osjećaj svaki put kad uđem u kino.

Oznake: kino, ćuška, odgoj i obrazovanje

Čudni su putevi Gospodnji...

"Mali, šta si pognija glavu?!"
"Ma nisan, baba Ive, dobro sam!"
"Dite moje, meni se čini da fratarstvo nije za te. Ko da su ti utrali stra u kosti pa si sada stalno pognute glave. Sad ću ja tebi ispričati svoju priču o svom Božjem pozivu. Bilo je to davno, završili ratovi, a ja ocvitala u svojoj mladosti. Ostala san stara cura sa trideset i kusur pa odlučin poći priko Rilića u Zaostrog u samostan da postanem časna sestra. Pozdravila se ja sa materom mojom dragom, spakirala se i uputila pješke kozjom stazom priko brda u samostan. Cili dan san pješačila po zvizdanu, znoj me obliva, ali nisan se dala i pridvečer san stigla u samostan. Dočekali me tamo lipo i ljubezno, ali glavna časna me odma primila na pik. Oće ona od mene ovo, oće ono, ne valja ovo, ne valja ono, a mene stislo u grlu da joj sve saspen u brk. Pomislin, Bog me pozva, stsni zube i trpi. Trpila ja jedan, dva, čak i tri dana dok nisan pukla. Kad san pukla, sve san joj rekla šta ju iđe, skupila svoje prnje i nazad priko brda kući svojoj. Cili dan san jopet pješačila, a kad san došla nadomak kuće svoje, nitko sritniji od mene. Više mi nisu padali na pamet nikakvi pozivi. Par godina poslin, kada san išla kući iz druge smjene iz Duvanjske, pozva me moj Ante, a što je poslin bilo sve znaš..."
Babina priča izmami osmijeh na licu Maloga pa načas podigne glavu. Možda ga je baba sa svojom pričom "ubola u žicu", ne znam, ali godinu poslije Mali skine mantiju jer oćutija je ljubav. Ipak, zeru veću i pomalo drugačiju od one koju je osjećao prema Bogu. Ovo je bilo poštenije. Šteta, a opet i nije šteta. Ipak je to bila Božja volja, kako bi Mali rekao.

Oznake: Poziv, časne sestre, ljubav

Gladna američka djeca

Prije par dana letimično sam uhvatila dr Oz-a kako u svojoj emisiji raspravlja o tome kako je sve više gladne djece u Americi. Glad u svom pravom obliku nikada nisam osjetila pa ne znam kakve posljedice ima na čovjeka. Moj pok. dida je znao što je glad i svake godine mu je bilo najbitnije da je šufit pun kukuruza, a podrum pun krumpira. Tada bi rekao :"Ove godine neće biti gladi." Meni ta rečenica ništa nije značila, ali sam čula da je glad grozan osjećaj i kada to iskusiš cijeli život ti taj strah od gladi ostane negdje u kostima. Pogledala sam nekoliko priča iz navedene emisije i užasnulo me kako djeca pričaju o tom svom doživljaju gladi. No, nešto me ipak začudilo u tim pričama, a to je da roditelji te djece voze skupe aute i žive u kolko/tolko lijepim kućama. Pretpostavila sam da su ljudi u kreditima i da je to sve što imaju vlasništvo banaka koje im uzimaju zadnji dolar pa nemaju što jesti. Osim toga, primjetila sam da majke prilično nemoćno stoje i čekaju da prolaze dani kada mogu otići u red za hranu ili će možda dobiti plaću pa će u trgovini kupiti namirnice. Zapravo, ta bespomoćnost majki i očeva me najviše šokirala! Onda sam razmišljala o svom djetinjstvu i o tome kako nije bilo čokolade, banana ili naranača, ali nije bilo ni gladi. S kilom brašna i par jaja bi se moglo napraviti čudo. Znam da nema tu puno nutritivnih vrijednosti, ali ako nema ničega dugog, onda su i palačinke, fritule ili friško pečeni kruh sasvim dobri. Pa nije kilo brašna neko bogatstvo, ali ako živiš od kutija gotove hrane jer ne znaš kuhati, onda je puno teže i puno skuplje nahraniti djecu.

1986.-a je bila, a moja rodica iz Australije je došla u "stari kraj". Meni 15. a njoj 21. godina. I tako ja kuham ručak dok su starci na poslu i moja rodica meni onako pošprdno kaže nešto u smislu da je to kod nas primitivno i da se tako mlade cure uče kuhati da bi se što prije udale. Dugo je još prošlo vode dok sam se udala, ali moje znanje u kuhanju mi je uvijek pomoglo u životu i često puta sam od ničega znala napraviti nešto. Na kraju krajeva, kuhanje mi je ipak kasnije pomoglo da se udam, ali onda kada sam ja htjela :) Često puta se sjetim moje rodice iz Australije i samog tog mišljenja da kuhanje nije "cool" koje je pokorilo pola svijeta i sve te žene i muškarce koji ne znaju upaliti plin na šparetu. U tome svemu čak nazirem i teorije zavjere jer ljudi nasjedaju na gotovu hranu, restorane, fast food i misle da samo udavače i služavke znaju kuhati. Ljudi su zaboravili kako proizvesti hranu i kako ju pripremiti, a to je samo još jedan udarac našoj slobodi. Zaboravili smo da je dovoljno 10 kvadrata zemlje da se na njemu može proizvesti hrana za jednu obitelj. Zaboravili smo da je ljepše vidjeti vrt s povrćem nego obični travnjak. Zeleno je jedno i drugo, a povrće je ipak korisnije, bar u kriznim vremenima. Dobrovoljno smo pristali na ovisništvo o velikim industrijskim igračima, a ja se nekako bojim te kontrole sjemena jer tko kontrolira sjeme, kontrolira život. To bi opet značilo da će biti još više gladnih usta na svijetu...

P.S. Da ne bi bilo zabune, zagovornica sam mišljenja da oba spola trebaju znati bar neke osnove kuhanja. Moja braća kuhaju, a i muž jer kuhanje ne bi trebalo biti rezervirano samo za žene. U pravilu, onaj koji je doma prijepodne, taj kuha...kućanstvo je poduzeće i svi članovi doprinose njegovom funkcioniranju. Uf...ne volim duge postove!

Oznake: glad, kuhanje, vrt, kriza

Velika nepravda je učinjena od strane MZOS-a! Vrednuju natjecanja svojih sportaša dok se natjecanja djece iz umjetničkih škola ne vrednuju za upise u srednju školu.

Vezano za upise u srednje škole, Ministarstvo je izreklo svoj stav da se trebaju mijenjati uvjeti i da će nam za upise biti potrebna jedino dobra internetska veza. Pozdravila sam oba zahtjeva iako ne i način na koji se to trebalo provesti, ali ipak je to legalno izabrana vlast pa ih je trebalo pustiti da naprave ono što znaju. No događa se nešto što još nitko od novinara nije shvatio niti sam igdje uspjela pročitati.
Velika je nepravda donesena djeci koja pohađaju glazbene i plesne tzv. umjetničke škole.
U Prijedlogu koje je Minstarstvo dalo u javno raspravu nije se vrednovala glazbena škola, ali su se vrednovala natjecanja kod posebnih sposobnosti što svakako glazbena natjecanja jesu. Roditelji su se u javnoj raspravi propeli na zadnje noge, s pravom, a Ministarstvo je "reagiralo" na njihove zahtjeve. Više se ne vrednuju 4 godine GŠ nego djeca trebaju završiti Osnovnu glazbenu školu za dodatna 2 boda. No, natjecanja vezano za glazbene sposobnosti se više ne vrednuju nego samo sportska natjecanja i ona vezana za predmete koji se traže u pojedinoj srednjoj školi. Znači, računaju bodove za završenu osnovnu glazbenu školu, ali bodove za natjecanja NE. To bi značilo da nisu ništa napravili, ali su odglumili da su poslušali roditelje iz javne rasprave. Djeca glazbenici i plesači nisu ništa dobili Odlukom Ministra o upisima u srednje škole. Ona prethodno dva boda za natjecanja u zamijenili s ona 2 boda za završenu glazbenu školu. Stoga, roditeljima se samo prodala dobra priča o tome da su uzeli u obzir njihove zahtjeve. Zato je Ministarstvo podržalo svoje sportaše, a ostala djeca koja imaju neke druge sposobnosti (glazba ili ples) nisu vrijedni za mjerila Ministarstva. O sumnjivim sportskim potvrdama i statusima sportaša neću ni pričati...Jednostavno matematički rečeno:
2 boda za status sportaša+ bodovi za natjecanja
2 boda za završenu umjetničku osnovnu školu, a natjecanja 0 bodova.

Ministarstvo kulture je trebalo reagirati i na neki način zauzeti se za umjetničke škole jer su ovim njihova natjecanja minorizirana i na kraju krajeva obezvrijeđena.

Osim toga, knjižica koja je podijeljena osmašima i koja ih je trebala informirati o njihovim pravima i uvjetima upisa je puna dezinformacija. Koordinatori za upise u srednju školu su nedovoljno educirani i roditelji ne mogu dobiti točne informacije u OŠ. Neke škole su blage i vrednuju navodno i potvrde o neravnim stopalima dok druge ne žele vrednovati i one stvari koje bi trebali vrednovati. Roditelji, uglavnom imat ćete vrijeme za žalbe i nemojte da to propustite ukoliko mislite da je vaše dijete oštećeno jer imate pravo za to!

I na kraju, zar je normalno da osmaši 2012/13.g. nisu više od pola školske godine znali s kojim uvjetima će konkurirati za uvjete upisa u srednju školu? Više od pola godine su išli u školu, a da nisu znali koji su im predmeti važni za upise!?

Oznake: Upisi u srednje škole, glazbena škola, MZOS, Andrea Zlatar, Ministarstvo kulture

Trebaju li nam Narodna sveučilišta?

Kada ste zadnji put bili u nekom Narodnom sveučilištu? Sve češće se čuje da je tu i tu nekada postojalo Narodno sveučilište, mjesto gdje su se ljudi družili i uživali u kulturnim sadržajima. Navodno se iz vladajućih struktura često čuje da takva mjesta ne trebaju današnjem čovjeku za kojeg je, valjda u duhu današnjeg vremena, poželjno da bude što gluplji i nepismeniji. I na kraju krajeva, uvijek se govori da je umjetnost skupa i da od nje nema profita.
Osim toga, Narodna sveučilišta su vam jedna od "stravičnih" tvorevina socijalizma kojima je svrha bila da približe umjetnost širokim masama. Radnicima, učenicima, penzionerima, poljoprivrednicima, kumicama s placa i sličnima. Ukratko, nama "običnim" ljudima koji nemamo neku umjetničku naobrazbu jer stvarna bit umjetnosti je da oplemeni čovjeka i da bude svima dostupna, za svako oko, za svako uho i za svaku dušu koja to želi primiti. Tako smo u Narodnim sveučilištima mogli vidjeti izložbe slikara laika, promocije knjiga željezničara ili možda skulpture jednog "običnog" zaštitara. Svi su oni na tom mjestu bili netko poseban ili možda baš ono što jesu, ali život im je napisao neke druge romane i dodjelio im neke druge uloge.U tim Narodnim sveučilištima rade ljudi koji imaju adekvatna obrazovanja i koji se izuzetno trude na organiziranju različitih radionica i tečajeva, a često to bude u suradnji sa okolnim školama, tako da djeca najčešće svoj prvi koncert ili predstavu pogledaju baš u tim Narodnim sveučilištima.
Danas sam bila u jednom od takvih Narodnih sveučilišta i osjećaj je nenadmašan. Kulturno oplemenjena, idem dalje i zahvaljujem Bogu što još uvijek postoje takva mjesta gdje je umjetnost dostupna svima, a ne samo "njima". Sjetim se samo Sanadera i njegovih slika... Danas su me oduševile neke manje zvučne slike, ali za mene je njihova vrijednost neprocjenjiva.
I zapravo, pišući ovaj tekst pada mi na pamet da i blog ima dijelom sličnu svrhu, a to je da umjetnost približi "običnom" čovjeku, da taj "obični" čovjek sa svijetom podijeli svoju pjesmu, neki prozni tekst, rukotvorinu ili fotografiju.....da svi uživamo u njegovom izražaju i da postanemo bogatiji u duhovnom smislu.

Oznake: Narodna sveučilišta