14
petak
lipanj
2013
Čudni su putevi Gospodnji...
"Mali, šta si pognija glavu?!"
"Ma nisan, baba Ive, dobro sam!"
"Dite moje, meni se čini da fratarstvo nije za te. Ko da su ti utrali stra u kosti pa si sada stalno pognute glave. Sad ću ja tebi ispričati svoju priču o svom Božjem pozivu. Bilo je to davno, završili ratovi, a ja ocvitala u svojoj mladosti. Ostala san stara cura sa trideset i kusur pa odlučin poći priko Rilića u Zaostrog u samostan da postanem časna sestra. Pozdravila se ja sa materom mojom dragom, spakirala se i uputila pješke kozjom stazom priko brda u samostan. Cili dan san pješačila po zvizdanu, znoj me obliva, ali nisan se dala i pridvečer san stigla u samostan. Dočekali me tamo lipo i ljubezno, ali glavna časna me odma primila na pik. Oće ona od mene ovo, oće ono, ne valja ovo, ne valja ono, a mene stislo u grlu da joj sve saspen u brk. Pomislin, Bog me pozva, stsni zube i trpi. Trpila ja jedan, dva, čak i tri dana dok nisan pukla. Kad san pukla, sve san joj rekla šta ju iđe, skupila svoje prnje i nazad priko brda kući svojoj. Cili dan san jopet pješačila, a kad san došla nadomak kuće svoje, nitko sritniji od mene. Više mi nisu padali na pamet nikakvi pozivi. Par godina poslin, kada san išla kući iz druge smjene iz Duvanjske, pozva me moj Ante, a što je poslin bilo sve znaš..."
Babina priča izmami osmijeh na licu Maloga pa načas podigne glavu. Možda ga je baba sa svojom pričom "ubola u žicu", ne znam, ali godinu poslije Mali skine mantiju jer oćutija je ljubav. Ipak, zeru veću i pomalo drugačiju od one koju je osjećao prema Bogu. Ovo je bilo poštenije. Šteta, a opet i nije šteta. Ipak je to bila Božja volja, kako bi Mali rekao.
Oznake: Poziv, časne sestre, ljubav
komentiraj (8) * ispiši * #
16
četvrtak
svibanj
2013
Da mi je...
Da mi se ponovno popeti na moj najdraži brijeg, najstrmijom ulicom i ugledati tebe ispod kostele, na starim skalinima kako u litnje popodne hvataš malo arije. Veseliš se mom dolasku. Riječi nisu bitne. Osmijeh i tvoje tapšanje po mom ramenu je dovoljno da mi kažeš koliko ti je drago što me vidiš. Kao da ne vjeruješ da sam tu, kraj tebe. I tako pričamo, a ti se ljutiš na moju crvenu šminku jer misliš da mi to ne treba i da sam lipša bez nje. Odmahujem rukom i kažem da si star i da ne razumiješ mlade. Ti ustaješ, ulaziš u kuću i nešto šuškaš po sobi. Donosiš mi novčanicu koju mi pružaš, a ja se pristojno nećkam. Ti inzistiraš i kažeš da ne govorim nikome jer oni drugi će dobiti svoj dio sljedeći misec. Ljubim te i odlazim ...
P.S.
Još uvijek te vidim.
Čujem tvoj glas i razaznajem u njemu ljutnju i veselje.
Još uvijek volim crvenu šminku.
Obećanje nisam ispunila jer teško je suzu ne pustiti.
Slike neke nikada ne blijede.
Ljudi neki nikada ne umiru.
komentiraj (2) * ispiši * #
