Gladna američka djeca

Prije par dana letimično sam uhvatila dr Oz-a kako u svojoj emisiji raspravlja o tome kako je sve više gladne djece u Americi. Glad u svom pravom obliku nikada nisam osjetila pa ne znam kakve posljedice ima na čovjeka. Moj pok. dida je znao što je glad i svake godine mu je bilo najbitnije da je šufit pun kukuruza, a podrum pun krumpira. Tada bi rekao :"Ove godine neće biti gladi." Meni ta rečenica ništa nije značila, ali sam čula da je glad grozan osjećaj i kada to iskusiš cijeli život ti taj strah od gladi ostane negdje u kostima. Pogledala sam nekoliko priča iz navedene emisije i užasnulo me kako djeca pričaju o tom svom doživljaju gladi. No, nešto me ipak začudilo u tim pričama, a to je da roditelji te djece voze skupe aute i žive u kolko/tolko lijepim kućama. Pretpostavila sam da su ljudi u kreditima i da je to sve što imaju vlasništvo banaka koje im uzimaju zadnji dolar pa nemaju što jesti. Osim toga, primjetila sam da majke prilično nemoćno stoje i čekaju da prolaze dani kada mogu otići u red za hranu ili će možda dobiti plaću pa će u trgovini kupiti namirnice. Zapravo, ta bespomoćnost majki i očeva me najviše šokirala! Onda sam razmišljala o svom djetinjstvu i o tome kako nije bilo čokolade, banana ili naranača, ali nije bilo ni gladi. S kilom brašna i par jaja bi se moglo napraviti čudo. Znam da nema tu puno nutritivnih vrijednosti, ali ako nema ničega dugog, onda su i palačinke, fritule ili friško pečeni kruh sasvim dobri. Pa nije kilo brašna neko bogatstvo, ali ako živiš od kutija gotove hrane jer ne znaš kuhati, onda je puno teže i puno skuplje nahraniti djecu.

1986.-a je bila, a moja rodica iz Australije je došla u "stari kraj". Meni 15. a njoj 21. godina. I tako ja kuham ručak dok su starci na poslu i moja rodica meni onako pošprdno kaže nešto u smislu da je to kod nas primitivno i da se tako mlade cure uče kuhati da bi se što prije udale. Dugo je još prošlo vode dok sam se udala, ali moje znanje u kuhanju mi je uvijek pomoglo u životu i često puta sam od ničega znala napraviti nešto. Na kraju krajeva, kuhanje mi je ipak kasnije pomoglo da se udam, ali onda kada sam ja htjela :) Često puta se sjetim moje rodice iz Australije i samog tog mišljenja da kuhanje nije "cool" koje je pokorilo pola svijeta i sve te žene i muškarce koji ne znaju upaliti plin na šparetu. U tome svemu čak nazirem i teorije zavjere jer ljudi nasjedaju na gotovu hranu, restorane, fast food i misle da samo udavače i služavke znaju kuhati. Ljudi su zaboravili kako proizvesti hranu i kako ju pripremiti, a to je samo još jedan udarac našoj slobodi. Zaboravili smo da je dovoljno 10 kvadrata zemlje da se na njemu može proizvesti hrana za jednu obitelj. Zaboravili smo da je ljepše vidjeti vrt s povrćem nego obični travnjak. Zeleno je jedno i drugo, a povrće je ipak korisnije, bar u kriznim vremenima. Dobrovoljno smo pristali na ovisništvo o velikim industrijskim igračima, a ja se nekako bojim te kontrole sjemena jer tko kontrolira sjeme, kontrolira život. To bi opet značilo da će biti još više gladnih usta na svijetu...

P.S. Da ne bi bilo zabune, zagovornica sam mišljenja da oba spola trebaju znati bar neke osnove kuhanja. Moja braća kuhaju, a i muž jer kuhanje ne bi trebalo biti rezervirano samo za žene. U pravilu, onaj koji je doma prijepodne, taj kuha...kućanstvo je poduzeće i svi članovi doprinose njegovom funkcioniranju. Uf...ne volim duge postove!

Oznake: glad, kuhanje, vrt, kriza