Ćuška iz mraka

Bila su to neka druga vremena, kada nije bilo Plavog telefona i kada su stariji uvijek bili u pravu. Nije te nitko pitao je li ti krivo ili pravo i jesi li u pravu ili ne. Ako si bio dijete, onda najčešće nisi bio u pravu. Učitelj, susjed ili neki slučajni prolaznik, po svojoj slobodnoj procjeni ti je mogao zalijepiti ćušku, a ti si morao šutiti jer si bio mlađi. Najgore su bile one ćuške za koje si znao da ništa nisi bio kriv, a i sama ćuška nije toliko boljela koliko sramota da si je baš ti dobio.
Njego je bio čudak, ludog pogleda, a često i ludog ponašanja. Zapravo Njego mu nije bilo pravo ime nego nadimak, ali ga tim nadimkom nitko nije smio zvati jer ako bi ga zovnuo dobio bi strogi pogled, jezikovu juhu, a možda i šaku u glavu. Bio je visok, nabijen, ćelave glave i velikih brkova. Opći dojam mu je bio takav da su ljudi po mjestu često djecu plašili s njim. Nisam sigurna da je ijedno dijete odraslo u mjestu, a da se bar jedno vrijeme Njege nije plašilo. Tu sliku je upotpunjavala činjenica da je Njego onako opak vozio neku veliku motorčinu često nabijajući gas toliko da bi ga cijelo mjesto čulo. Kada je htio malo prepriječiti put ni skalini mu nisu smetali. Sjurnuo bi se punim gasom niz skaline, a mi bismo u čudu ostali dok bi se on onako šeretski nasmijao jer volio je ljude ostavljati bez daha. Vrijeme je najčešće ubijao radeći za lokalno, društveno kino. U tom kinu je bio sve, od prodavača karata pa do redara. Pisao bi najave za filmove i lijepio plakate želeći da dođe što više gledatelja. Često se znalo dogoditi da u najavama pobrka koje slovo pa bi glumica Bo Derek kod njega postala Bo Derker ili film Rocky bi najavio kao Riki. Slova su mu se često miješala pa bi kod nas mlađih izazivao podsmijeh i više puta nas plakati uopće nisu zanimali nego Njegina najava tražeći što više pravopisnih grešaka. Smijali smo se potiho i tajno, a Njego nas nije smio vidjeti jer bi nam odmah prilijepio ćušku bez pardona.
Kada bi u kinu pao mrak Njego bi ušao u dvoranu i budno kontrolirao priča li tko ili nedajbože da se možda grli ili ljubi u nekom mračnom kutu i odmah bi im prilipio ćušku i pozvao ih na red. Često je bilo fakina koji bi se rasporedili po cijelom kinu pa bi u trenutku grobne tišine jedan počeo meketati i dok bi Njego krenuo u njegovom smjeru, tada bi se oglasio s druge strane onaj drugi, pa treći, a Njego ne bi znao na koju stranu bi prije krenuo da pravi reda. Tako bi najčešće filmovi prolazili gledajući jednim okom na platno, a drugim na ono što se događa u dvorani. Smijalo se puno i nije bio važan umjetnički dojam filma nego društvo i zezancija. Kino je srušeno iako ne znam pravi razlog, Njego se sretno oženio i postao papučar, a mi se prosuli po svijetu ko rakova djeca. Ostala je lijepa uspomena i onaj dobri osjećaj svaki put kad uđem u kino.

Oznake: kino, ćuška, odgoj i obrazovanje